Leonardo da Vinči

Biografija

Leonardo da Vinči (Leonardo da ser Piero da Vinci) rođen je 14. aprila 1452. godine blizu Vinčija, a umro je 02. maja 1519. godine u Amboazu. Bio je talijanski renesansni arhitekta, naučnik, slikar, vajar, muzičar, književnik, inovator, mislilac, matematičar, inženjer, geolog, astronom, botaničar, istoričar i kartograf.

Osim velikog doprinosa u umjetnosti, takođe je doprinijeo razvoju anatomije, optike, mehanike, hidraulike, niskogradnje, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici.

Mnogi istoričari i naučnici smatraju Leonarda primjerom univerzalnog genija, a široko se smatra jednim od najtalentovanijih pojedinaca, koji je ikad živio. Prema mišljenju istoričara umjetnosti, opseg njegovih interesa smatra se dijelom najvažnije istorije čovječanstva, a njegov um i karakter činili su se nadljudskim, dok je kao čovjek bio tajanstven i povučen.

Većina naučnika primjećuje da postoji mnogo spekulacija o njegovu životu i ličnosti Njegovo viđenje svijeta bilo je logično, a ne tajanstveno. Empirijske metode koje je koristio bile su neobične za njegovo vrijeme.

Djetinjstvo i školovanje

Rođen u doba renesanse kao vanbračno dijete od oca bogatog firentinskog javnog bilježnika po imenu Pjero da Vinči (Piero da Vinci) i majke Katarine (Caterina), koja je bila seoska djevojka. Nedugo nakon Leonardovog rođenja, majka mu se udala, ali ne za njegovog oca.

Leonardo je rođen u gradiću Vinči, blizu Firence, u Toskani. Krstio ga je Pjero di Bartolomeo (Piero di Bartolomeu), tadašnji paroh. Proveo je prvih pet godina u zaseoku Ankijano, u domu svoje majke, a od 1457. godine živio je u kućanstvu svog oca, bake, djeda i strica, u malom gradu Vinči.

Otac je oženio šesnaestogodišnju djevojku po imenu Almbijera Amadori (Albiera Amadori), koja je voljela Leonarda, ali je umrla mlada, 1465. godine. Za života nije rodila svoju djecu.

Kad je Leonardo imao šesnaest godina (1468. godine), otac se ponovo oženio dvadesetogodišnjom Frančeskom (Francesca Lanfredini), koji je takođe umrla bez poroda.

Pjerovi zakonski nasljednici rođeni su od njegove treće supruge Margarite (Margherita di Guglielmo), i to rođenih šestoro djece: Antonio (Antonio),  Đulijan (Giulian), Madalena (Maddalena), Lorenso (Lorenzo), Violeta (Violante) i Domeniko (Domenico).

Četvrta supruga Lukrecija (Lucrezia Cortigiani) mu je rodila još šestoro djece: Margarita (Margherita), Benedeto (Benedetto),  Pandolfo (Pandolfo), Đulielmo (Guglielmo), Bartolomeo (Bartolomeo) i Đovani (Giovanni).

Sve u svemu, Leonardo je imao dvanaest polubraće, mnogo mlađe nego što je bio (posljednji je rođen kada je Leonardo imao četrdeset godina). Sa polubraćom je imao malo kontakata. Sa njima je bio u problemima nakon smrti njegovog oca, u sporu zbog nasljedstva.

Kao dijete pohađao je školu u Vinčiju, gdje su učitelji ostajali zatečeni njegovim pitanjima i načinom razmišljanja. U školi je tada učio da piše, čita i računa. Leonardo je dobio neformalno obrazovanje iz latinskog, geometrije i matematike.

Sredinom 1460-tih porodica se preselila u Firencu, tada najvažniji intelektualni i umjetnički centar Italije, gdje je Leonardo učio od najboljih učitelja u gradu. Brzo je napredovao, intelektualno i socijalno Bio je inteligentan, uvjerljiv u razgovoru, zgodan,  te dobar muzičar i improvizator. Od najranijih dana bio je vegetarijanac.

Oko 1466. godine, Leonardo se obrazovao u studiju poznatog firentinskog slikara i kipara Andrea del Verokija (Andrea del Verrocchio), čija je radionica bila jedna od najboljih u Firenci. Leonardo je učio i o hemiji, metalurgiji, metalnoj obradi, obradi kože, mehaniku i stolariju, kao i umjetničke vještine crtanja, skulpture i modelovanja.

U Verokiejvoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim tehnikama, od slikanja oltarnih slika i slika na platnu, do kreiranja velikih kiparskih dijela u mramoru i bronci. Kasnije je Leonardo imao svoje učenike koje je obučavao.

Lični život

Leonardo je imao mnoge prijatelje koji su sada poznate istorijske ličnosti. Jedan od njih je i matematičar Luka Pakioli (Luca Pacioli), s kojim je i profesionalno surađivao. Leonardo izgleda da nije imao bliske odnose sa ženama, osim zbog prijateljstva s Sesiliom (Cecilia Gallerani) i polusestrama.

Leonardo je svoj privatni život čuvao tajanstvenim. Njegova seksualnost bila je predmet satire, analize i spekulacije. Taj trend započeo je sredinom 16. vijeka i oživio je u 19. i 20. vijeku, prvenstveno sa Frojdom (Sigmund Freud).

Smatra se da je imao intimne odnose sa svojim učenicima. Sudski zapisi iz 1476. godine, kada je imao dvadeset i četiri godine, pokazuju da su Leonardo i tri mladića bili anonimno optuženi za sodomiju zbog homoseksualnog odnosa sa sedamnaestogodišnjim mladićem koji se bavio prostitucijom, a bio je Leonardov model.

Optužbe su odbačene zbog nedostatka dokaza. Sljedećih nekoliko godina bio je pod nadzorom „Noćnih stražara“, moralne policije u renesansno doba. Javno se prihvata tvrdnja  o Leonardovoj homoseksualnosti.

Dio istoričara tvrdi da ga je optužba za sodomiju potresla do te mjere, da je ostatak života proveo u celibatu. Drugi smatraju da se redovito upuštao u seksualne odnose s muškarcima, ali sa oprezom. Frojd je njegovoj seksualnosti posvetio cijeli rad, u kome je došao do zaključka da je Leonardo bio homoseksualac, koji nije poduzimao ništa kako bi zadovoljio svoju požudu.

Godine 1506. Leonardo je preuzeo još jednog učenika, grofa Frančeska (Francesco Melzi), sin aristokrata, koji se smatra njegovim omiljenim učenikom. Putovao je u Francusku sa njim i ostao s njim, sve dok Leonardo nije umro u Ambroazu.

Bio je vegetarijanac i veliki borac za prava životinja. Leonardo da Vinči je često kupovao ptičice u kavezima, samo da bi ih oslobodio, a mnogi ga istoričari smatraju prvim borcem za prava životinja u istoriji. O svojim zadivljenosti životinjama mnogo je pisao. Bio je čvrsto uvjereni vegetarijanac.

Leonardo je u svojim bilješkama napisao: „Ljudi se nazivaju kraljevima životinja. Bilo bi bolje da se nazivaju kraljevima zvijeri, jer ljudi su najveće zvijeri od svih! Oni uzgajaju životinje kako bi im dale svoje mlade, a svoje tijelo pretvaraju u grob za te životinje“.

Rat je mrzio, a skice oružja i vozila za ratovanje, po mišljenju brojnih istoričara, radio je samo kako bi privukao bogate financijere, od kojih je živio tokom života.

Stručni život

Renesansni humanizam nije prepoznao međusobno ekskluzivne polarnosti između nauke i umjetnosti, a Leonardove studije u nauci i inženjerstvu ponekad se smatraju impresivnim i inovativnim kao njegov umjetnički rad.

Ove su studije zabilježene na 13.000 stranica bilješki i crteža, koji spajaju umjetnost i prirodnu filozofiju (preteča moderne nauke). Napravljeni su i dorađivani svakodnevno tokom Leonardovog života i putovanja, dok je neprekidno posmatrao svijet oko sebe.

Leonardove bilješke i crteži pokazuju ogroman raspon interesa i preokupacija. Postoje bilješke za slike, studije detalja i draperije, proučavanja lica i emocija, životinja, beba, disekcije, biljnih studija, studija stijena, vrtne bilješke, skice ratnih mašina, leteće mašine i arhitektura.

Veći dio njegovog ranijeg stvaralaštva proveo je u službi Ludovika Mora (Ludovico il Moro) u Milanu. Kasnije je radio u Rimu, Bolonji i Veneciji, a posljednje je godine proveo u Francuskoj.

Leonardo je bio poznat prvenstveno kao slikar. Godine 1472. bio je primljen u udruženje slikara. Među njegovim djelima, „Mona Liza“ je najpoznatiji portret, kao i „Tajna večera, kojom postaje najveći vjerski slikar svih vremena. Leonardov crtež „Vitruvijev čovjek“ takođe se smatra ikonom kulture.

Možda je sačuvano petnaest njegovih slika. Ipak, nekoliko djela, zajedno sa njegovim bilježnicama, koje sadrže crteže, naučne dijagrame i njegove misli o prirodi slikarstva, čine doprinos kasnijim generacijama umjetnika.

Leonardo je cijenjen zbog svoje tehnološke kreativnosti. On je skicirao leteće mašine, vrstu oklopnog borbenog vozila. Neki od njegovih projekata bili su neizvodivi tokom njegovog života, budući da su moderni naučni pristupi metalurgiji i inženjerstvu bili u začecima tokom renesanse.

Neki od njegovih manjih izuma, kao što su automatizirani navojni remen i stroj za ispitivanje čvrstoće žice, ušli su u svijet proizvodnje. Mnogi njegovi izumi prikazuju se kao modeli u Muzeju Vinčija. Napravio je značajna otkrića u anatomiji, građevinarstvu, geologiji, optici i hidrodinamici.

Od 1476. do 1478. godine ne postoji zapis o njegovom radu, pa ni o njegovu mjestu boravka. Godine 1478. napustio je Verokijev studio i više nije bio rezident u očevoj kući.

Leonardo je radio u Milanu od 1482. do 1499. godine. U proljeće 1485. Leonardo je putovao u Mađarsku u ime Ludovika da se sretne s Matijasom Corvinusom (Matthias Corvinus).

Na početku Drugog talijanskog rata 1499. godine, pobjegao je iz Milana za Veneciju gdje je radio kao vojni arhitekt i inženjer, osmišljavajući metode za obranu grada od pomorskog napada. U Ceseni je 1502. godine stupio u službu Cezara Bordžije (Cesare Borgia), sina pape Aleksandra VI. Tamo je djelovao kao vojni arhitekt i inženjer i putovao širom Italije.

Kao glavni vojvodin arhitekt i inženjer, Leonardo je nadzirao radove na gradnji utvrda u centralnoj Italiji, te uradio dizajn ratnih mašina i crtao topografske mape.

Leonardo je kreirao mapu uporišta Cezara Bordžije, plan grada Imole. Mape su u to vrijeme bile veoma rijetke. Kad je vidio mapu, Cezar je angažovao Leonarda kao svog glavnog vojnog inženjera i arhitekta. Kasnije tokom godine, Leonardo je dizajnirao još jednu mapu, doline Chiana u Toskani, kako bi zaštitio kopno i veći strateški položaj.

Napravio je ovu mapu zajedno s njegovim drugim projektom izgradnje brane od mora do Firence, kako bi omogućio opskrbu vodom za održavanje kanala tokom svih godišnjih doba.

Leonardo se vratio u Firencu 1503. godine. Tada je bio član komisije koja je odlučivala na kojem će se mjestu smjestiti „David“, čuveni mramorni kip, rad talijanskog kipara Mikelanđela (Michelangelo), koji je takođe služio kao inženjer u ratu protiv Pise.

U Firenci je nastavio svoj plodan rad u umjetnosti i nauci. Krajem godine Leonardo je počeo dizajn dekoracije za veliku dvoranu palače „Vecchio“. Predmet je bio bitka kod Angijarija u kojoj je Fjorentina pobijedila Pisu.

Nacrtao je većinu dekoracija i dovršio skicu djela 1505. godine, ali slikanje nije završio. Originalni crtež je uništen u 17. vijeku, tako da su do danas očuvane samo kopije, od kojih je najčuvenija ona Petera Paula Rubensa (Petar Paulo Rubens).

Za vrijeme Leonardovog drugog fjorentinskog perioda, naslikao je nekoliko portreta, ali jedini koji je ostao sačuvan do današnjeg dana čuveni portret „Mona Lize“.

Godine 1506. odlazi opet u Milano. Mnogi njegovi najistaknutiji učenici ili sljedbenici slikarstva poznavali su ga ili surađivali s njim u Milanu, uključujući Bernarda (Bernardo Luini), Đovanija (Giovanni Antonio Boltraffi) i Marka (Marco d’Oggiono).

Leonardo nije dugo ostao u Milanu jer je njegov otac umro 1504. godine, a 1507. vratio se u Firencu, pokušavajući riješiti probleme s braćom nad očevom osavštinom. Do 1508. godine, Leonardo se vraća u Milano, gdje je živio u svojoj kući.

U Milano je došao zbog poziva francuskog guvernera Čarlsa Amboaza (Charles d’Amboise). Za vrijeme boravka u Milanu francuske su mu vlasti dodijelile titulu „peintre et ingenieur ordinarie“.

Sljedeće godine postao je dvorski slikar kralja Luja XII (Louis XII), koji je tada boravio u Milanu. U Milanu je nastavio svoje inženjerske projekte i započeo rad na spomeniku Đakomu (Gian Giacomo Trivulzio), zapovjedniku francuskih snaga.

Godine 1513. odlazi u Rim, gdje je proveo tri godine, pod patronažom novog Pape Lava X (Leo X), a 1516. godine odlazi na dvor Franje I, u Ambroaz u Francuskoj. Godine 1517. dizajnira palaču u Romorantinu.

Godine 1515. u Milanu je okupiran pravljenjem dekoracije za mirovne pregovore u Bolonji između francuskog kralja Fransoa I (Francois ler de France) i pape Lava X. Tada se prvi put susreo sa kraljem. Godine 1516. stupio je u službu kralja Fransoa I i boravio je u zamku, odmah pored kraljeve rezidencije. Dobijao je ogromna priznanja i postao je kraljev prijatelj.

Mnoge Leonardove slike ostale su nedovršene, ali svojim stvaralaštvom pokazao je nevjerovatnu inovativnost. Jedan je od najuticajnijih umjetnika svih vremena. Na početku svog slikarskog rada, oslanjao se na učitelja Verokija.

Vremenom se sve više udaljavao od načina rada njegovog učitelja i u svojim slikama karakteristično, glavne likove postavljao u prvi plan, dok je pozadina oslikavala scene bitaka ili imaginarne ruševine.

Neki veliki majstori iz doba renesanse učili su od Da Vinčija kao na primjer: Rafaelo (Rafaelo), Andrea del Serto (Andrea del Serto) i fra Bartolomeo (fra Bartolommeo).

Umjetnost

Među osobinama koje čine Leonardovo djelo jedinstvene su njegove inovativne tehnike za polaganje boje; njegovo detaljno poznavanje anatomije, svjetlosti, botanike i geologije; njegov interes za fizionomiju i način na koji ljudi ispoljavaju emocije u izrazu i gestikulaciji; njegova inovativna upotreba ljudskog oblika u figurativnom sastavu; i njegova upotreba suptilne gradacije tonova.

Oko 1473. godine  nastaje Leonardov prvi poznati crtež „Dolina rijeke Arno, gdje se primjećivala njegova golema darovitost,  jer je uspio da naslika realističan prikaz pejzaža, što niko prije njega nije uradio, a sve do 1476. je bio Verokijev pomoćnik.

Na Verokijevoj slici „Krštenje Hristovo“, pozadinski pejzaž i živahne dijelove slike, naslikao je Leonardo. Tu je po prvi put iskazao svoju naučnu radoznalost i sigurnost u sebe upotrebom novih uljanih boja, koje je Leonardo upoznao na slikama sjevernjačkih umjetnika, koje su došle u vlasništvo bogate vlastele.

Od 1472. do 1475. godine slika proslavljeno „Navještenje“ i „Portret Ginevre de Benči“. U tom periodu slika nedovršenog „Svetog Jeronima“. Godine 1473. završava svoj  poznat crtež „Dolina rijeke Arno“.

Godine 1478. Leonardo postaje samostalni umjetnik. Dobio je prvu narudžbu da naslika oltarnu sliku u kapeli „Pallazo Vecchio“, ali nikad je nije naslikao.

Svoju prvu značajnu sliku, „Klanjanje tri kralja“, započeo je 1481. godine. Leonardov izraz sve više je težio do evokativnog i atmosferičnog odnosa prema kompoziciji. „Klanjanje tri kralja“ stvorilo je novo viđenje kompozicije, u kojoj su glavni likovi grupisani u prednjem planu, dok pozadina sadrži duboki prodor u prostor.

„Bogorodica u pećini“ je najvažnija njegova slika iz ranijeg perioda boravka u Milanu. Dugo vremena je radio na njoj, naročito na kompoziciji.

Svoje remek djelo „Tajna večera“ Leonardo je radio od 1495. do 1497. godine. To je zidna freska u blagovaonici u samostanu „Santa Maria delle Grazie“ u Milanu. Zidna freska je do 1500. godine počela propadati zbog korišćenja ulja na suvoj žbuci. Do 1977. godine uspjelo se sa saniranjem dijela oštećenja.

Djelom „Tajna večera“ Leonardo je prikazao stilističke inovacije u slikarstvu. Lik Isusa Hrista izolovan je u sredini slike, dok je dvanaest apostola grupisano po troje u dinamičnu kompoziciju oko Isusa Hrista.

Godine 1490. slika „Dama sa hermelinom“, portret Sesilije Galerani (Cecylia Gallerani). Godine 1499. Leonardo je naslikao „Madona i dijete sa svetom Anom“.

Mnoge slike i crteži iz njegovog dugog boravka u Milanu su izgubljeni. U Milanu je uradio arhitektonske crteže, nacrte pozorišta, projektovao mašinu za letenje i modele za kupolu Milanske katedrale.  Kolosalna konjanička botanička statua bila je najveća narudžba ovog umjetnika.

Sve ove osobine dolaze zajedno u njegovim najpoznatijim slikama, „Mona Liza“, „Tajna večera“ i „Madona u stijenama“.

U Firenci, Leonardo je naslikao nekoliko portreta, između ostalih čuvenu „Mona Lizu“, jedan od najslavnijih portreta ikada naslikanih. Portret je poznat još i kao „La Gioconda“. Leonardo je ovaj portret, nosio na sva svoja kasnija putovanja.

Ovaj Leonardov najslavniji rad je značajan zbog tehničkih inovacija, ali i po misteriji legendarnog osmijeha. Koristio je dvije tehnike, sfumata i kjaroskura. Kjaroskuro (talijanski: Chiaroscuro označava svjetlo i sjenu) je tehnika definiranja forme pomoću omjera kontrasta između sjene i svjetlosti.

Danas je  najvjerovatnije najpoznatija slika na svijetu. Njena se slava posebno oslanja na neuhvatljivi osmijeh na licu, njegovu tajanstvenu kvalitetu možda zbog suptilno zasijenjenih uglova usana i očiju, tako da tačna priroda osmijeha ne može biti određena.

Ovo je prvi psihološki portret naslikan u istoriji, pa je to još jedan u nizu razloga zbog čega se daje veliki značaj ovom djelu.

Danas se vode  različite rasprave o tome ko je zapravo Mona Liza. Mnogi kritičari smatraju da je to zapravo čovjek, a ne žena, a neki čak vide i samog Leonarda na slici. Drugi opet tvrde da je „Mona Liza“ portret  žene jednog trgovca svilom. Prema nekim izvorima, ovom slikom je trebalo da proslavi rođenje svog deteta. Slika je izložena u Luvru, iza neprobojnog stakla.

Monumentalni spomenik Frančeska Sforze (Francesco Sforza) bilo je obimom njegovo najveće djelo, Ludovikovog oca, rad u bronci u dvorištu dvorca. U decembru 1499. godine, francuske su snage iz Milana protjerale porodicu Sforza. Stoga je Leonardo ostavio kip nedovršen (tada su ga uništili francuski strijelci koji su ga koristili kao metu).

Leonardo se vratio u Firencu 1500. godine. Godine 1502. Leonardo je ušao u službu Bordžije, vojvode od Romagne i sina pape Aleksandra VI.

Zadnjih godina Leonardovog života nastale je poznata slika „Sveta Ana“ (1509. godine). Godine 1515. slika „Samoportret“.

Naučne studije

Leonardov pristup nauci bio je opservacijski: pokušao je shvatiti fenomen opisujući ga u najvećoj mjeri, gdje nije naglasio eksperimente ili teorijsko objašnjenje. Budući da mu je nedostajalo formalno obrazovanje na latinskom i matematici, savremeni naučnici uglavnom su zanemarili Leonarda kao naučnika.

Slova je pisao naopako, odnosno sa desna na lijevo. Postoji mnogo teorija zašto je Da Vinči pisao na način efekta ogledala. Neke od njih kažu da nije želio da do njegovih ideja dođu drugi ljudi, bez njegove volje, a naročito Crkva s kojom se razilazio u mnogim shvatanjima. Po drugim teorijama, Da Vinči je tako pisao kako bi izbjegao mrlje od tinte, s obzirom da je bio ljevak.

U 1490-im godinama proučavao je matematiku pod Luke Pikijolija i pripremio seriju crteža redovitih krutih tijela u skeletnom obliku kako bi bile uklesane kao ploče za Pakijolijevu knjigu „Divina Proportione“, raspravu o estetskom konceptu zlatnog reza, objavljenu 1509. godine.

Već se tada nazire Leonardova izuzetna nadarenost i zainteresovanost za široki spektar naučnih otkrića. U Firenci 1503. godine pokušava riješiti kvadraturu kruga i proučava fluidne elemente: vodu, zrak i vatru.

Često nije bio u mogućnosti da ostvari svoje naučne projekte, nije dovršio ni planirane monografije. Teorije su mu sačuvane u rukopisu u njegovim brojnim bilježnicama. Nije ih lako dešifrovati.

U astronomiji je vjerovao da Sunce i Mjesec kruže oko Zemlje, kao i da je Mjesec pokriven vodom i zbog toga odbija svjetlost. Leonardo je svojim radom preduhitrio mnoga geološka i meteorološka otkrića, pretpostavio je porijeklo fosilnih ostataka i formiranje kontinenata, te je razumio uticaj Mjeseca na plimu i oseku.

Bio je među prvim osnivačima nauke u hidraulici i smatra se da je izumio hidrometar. Danas još uvijek, praktičnu vrijednost ima njegova shema za izgradnju kanala riječnih sistema.

Genijalno je osmišljavao i predstavljao veliki broj izuma, mnogih upotrebljivih, kao što je na primjer ronilačko odijelo. Leteće objekte koje je projektovao, iako se u praksi nisu koristili, predstavljali su osnovu zakona aerodinamike.

Anatomija i fiziologija

Leonardo je započeo svoju studiju u anatomiji ljudskog tijela kod Verokija, koji je zahtijevao da njegovi učenici razviju duboko poznavanje subjekta. Kao umjetnik, vrlo brzo, postao je majstor topografske anatomije, crtajući mnoge studije mišića, tetiva i drugih vidljivih anatomskih segmenata.

„Vitruvijev čovjek“ svjetski je poznati crtež Leonarda da Vinčija iz 1487. godine. Uz crtež postoje i bilješke bazirane na djelu poznatog rimskog arhitekta Vitruvija (Marcus Vitruvius).

„Vitruvijev čovjek“ izveden je tušem i perom na papiru, a predstavlja figuru muškarca u dva položaja koja se preklapaju, s raširenim rukama u jednom, te raširenim rukama i nogama u drugom, dok su oko njih opisani kružnica i kvadrat.

Crtež i tekst često se naziva „Zakon proporcija“ ili „Proporcije čovjeka“. Bazira se na povezanosti idealnih ljudskih proporcija i geometrije te kao takav, idealan je spoj umjetnosti i nauke. Takođe, predstavlja i osnovu Leonardovih pokušaja da uspostavi vezu između čovjeka i prirode.

Kao uspješan umjetnik, Leonardo je dobio dozvolu da prouči ljudske leševe u bolnici „Santa Maria Nuova“ u Firenci, a kasnije u bolnicama u Milanu i Rimu. Od 1510. do 1511. godine surađivao je s doktorom Markantonijem dela Toreom (Marcantonio della Torre).

Proučavao je strukturu mišića i živaca ispod usana. Ova istraživanja, među kojima je i otkriće kako napućiti usne, ostavio je u crtežima. Cijela „Mona Liza“ je pokazni primjer skoro svega što je Leonardo znao i što je na ovom portretu savršeno primijenio.

Između 1508. i 1513. godine secirao je najmanje dvadeset leševa od kojih su neka bila u fazi raspada, a sve kako bi proučio i iscrtao mišićni sistem, organe i vene. Tako je 450 godina prije medicine shvatio kako funkcioniše sistem organa za krvotok.

Leonardo je napravio preko 240 detaljnih crteža i napisao oko 13.000 riječi prema raspravi o anatomiji. Leonardovi anatomski crteži uključuju mnoge studije ljudskog kostura i njegovih dijelova, te mišića i sinusa.

Proučavao je mehaničke funkcije kostura i mišićnih sila, primjenjujući opservacijske vještine na način koji je unaprijed odredio modernu nauku biomehanike. Proučavao je srce i sistem organa za krvotok, polne organe i druge unutrašnje organe, čineći jedan od prvih naučnih crteža fetusa u marernici. Crteži i napomene daleko su ispred svog vremena i bez sumnje imale su značajan doprinos medicinskoj nauci.

Leonardo je takođe pažljivo posmatrao i zabilježio čovjeka kroz starosnu osu i ljudske emocije na fiziologiju, proučavajući naročito posljedice bijesa. Analizirao je znakove bolesti.

Leonardo je proučavao i bilježio anatomiju mnogih životinja, kao što su: krave, ptice, majmuni, medvjedi i žabe i upoređujući svojim crtežima njihovu anatomsku strukturu s ljudskom. Između ostalog, napravio je niz studija konja.

Leonardove disekcije i dokumentacija mišića, živaca i spolovila pomogle su u razumijevanju fiziologije i mehanike pokreta. Pokušao je identifikovati izvor emocija i njihovo izražavanje. Napisao je ta fiziološka objašnjenja tjelesnih funkcija.

Do danas  su sačuvani Leonardovi crteži, koji otkrivaju njegovu nadarenost za sastavljanje nacrta i njegovo veličanstveno otkrivanje anatomije ljudi, životinja i biljaka.

Posljednjih godina svoga života, kada je vrijeme provodio u Milanu, a malo i u Firenci, poduzeo je intenzivna i detaljna anatomska istraživanja.

Inženjerstvo i izumi

Oko godine 1482. Leonardo je ušao u službu milanskog vojvode Ludovika Sforze (Ludovico Sforza). Sve je počelo tako što je napisao vojvodi pismo u kome je tvrdio da može sagraditi viseće mostove; da poznaje tehnike konstruiranja artiljerije i topova; da može izgraditi brodove, kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne mašine; da zna izrađivati skulpture u mramoru, glini i bronci.

Služio je kao istaknuti inženjer, a bio je aktivan i kao arhitekt. Godine 1492. dizajnirao je spravu za letenje. Leonardo je bio fasciniran fenomenom leta većinu svog života, stvarajući mnoge studije, uključujući, planove za nekoliko letećih objekata na kojima je radio punih 25 godina.

Nije otkrio pogonsku snagu leta, do koje je nastojao doći kada je proučavao let ptica. Veći dio njegovih nacrta i dijagrama bave se izumima o letu sa pomičnim krilima. U fantastičan izum spada naprava sa par malih dasaka postavljenih u obliku ptičijih krila, a trup je forme ljuske. U praksi je zaživio njegov padobran piramidalnog oblika.

Veliki interes za današnje inženjere stvara Leonardov izum propelera oblika vijka. Ovaj pronalazak se smatra pretečom propelera i prvog helikoptera. Čak je uradio i dizajn robota, koji je mogao sjediti, mahati rukama i pomijerati glavu. Ove bilješke nisu objavljene.

Tokom svog života, Leonardo je bio cijenjen kao inženjer. U pismu Ludoviku il Moru napisao je da može stvoriti sve vrste strojeva, kako za zaštitu grada, tako i za opsadu.

Kad je pobjegao u Veneciju 1499. godine, pronašao je posao kao inženjer i osmislio sistem pokretnih barikada kako bi zaštitio grad od napada. Takođe je imao nacrt za preusmjeravanje rijeke Arno, projekt na kojem je radio i Nikolo Makijaveli (Niccolò Machiavelli).

Leonardove bilješke uključuju veliki broj izuma: muzičke instrumente, hidrauličke pumpe, ireverzibilne mehanizme poluge, rebraste školjke i parne topove.

Eksperti su utvrdili da je većina njegovih arhitektonskih studija bila teorijski rad. Njegovi radovi su označavali viđenje projektovanja konstrukcije za dekoraciju fasade. Neki crteži su predstavljali ogromne građevine, kružna stepeništa, ulice sa mnogostrukim saobraćajem za pješake i saobraćaj.

Godine 1502., Leonardo je izradio crtež jednog mosta od 720 metara (220 m) u sklopu projekta izgradnje civilnog inženjeringa za osmanlijskog sultana Bajazida II.

Leonardova primijenjena mehanika danas pobuđuje čuđenje. Njegov lanac i zupčanik mogu se razumjeti bez poteškoća. Nakon kraćeg proučavanja njegovih nacrta, tehničari su mogli proizvesti radne modele njegovih vozila i kolovrata. Vozilo je smišljeno da se kreće od strane dvije grupe opruga koje daju promjenljivu silu. Njegovo vreteno liči na one koje se danas koriste u industriji tekstila.

Godine 1502. crta topografske mape i dizajnira ratne mašine. U Firenci 1503. godine služio je kao inženjer u ratu protiv Pise. Tada je Leonardo proučavao let ptica i dizajnirao mašinu za letenje.

Od njegovih pronalazaka interesantna je podmornica i mašina koja se može smatrati prvim kalkulatorom, kao i automobil koji bi bio pokretan pomoću opruga. U planu mu je bilo konstruisati industrijsko zagrijevanje vode pomoću sunčane energije i parabolička ogledala.

Izumio je skafander, koji je razrađivao kroz svoje studije, iako se sastojao samo od zvona za glavu i plivajućih plutvi. Isto tako, konstruisao je i bušilicu koja se sastojala od mehanizma sa tačkama i imala je glavu.

U današnjem vremenu svoju primjenu je našla hidraulična testera. Imao je sistem klimatizacije koja bi redukovala jake promjene klime. Pratio je vlažnost vazduha na osnovu mjerenja, u vidu neke vrste vage, vune i voska i razlike u težini kada je vuna povlačila vlagu koja se prikazivala na skali.

Arhitektonski projekti koje je zamislio nisu privođeni kraju; ni jedan od njegovih građevinskih projekata nije ostvario njegove naume. U svojim arhitektonskim nacrtima, prikazao je veličanstvenu upotrebu masivnih formi, čistoću izraza i duboko shvatanje starovjekovnih Rimskih izvora i antike.

Godine 1515. konstruisao je mehaničkog lava za krunidbu Franje I, kralja Francuske.

Kraj Leonardovog života i neprolazna slava

Rijetko je neko za vrijeme humanizma i renesanse bio svestran. Leonardova svestranost proizilazi iz njegove duhovne snage koja je podstakla veliku želju za znanjem. Vid je bio njegovo najviše čulo, oči su mu pokazale glavni put do znanja.

Njegov zadivljujući intelekt, majstorstvo crtanja i nesvakidašnja snaga opservacije odveli su ga u posmatranje prirode, koju je proučavao konzistentno, gdje su nauka i umjetnost bile jednako zastupljene.

Stvarao je u periodu ljudske istorije poznat kao renesansa, period velikog kulturnog napretka i velikih projekata. Leonardovo stvaralaštvo odraz su tog perioda i onog što je u njemu radio i osjećao. Gradio je mašine za podizanje crkava, palača, zamkove; mašine za rad, za proizvodnju, za vođenje rata. Njegove ideje sadržane su u više od 6.000 Leonardovih zapisa.

Godine 1506. Leonardo se vratio u Milano, na poziv Čarlsa Amboaza, francuskog guvernera. Naredne godine bio je slikar Luja XII.

Onda je narednih šest godina, svoje vrijeme provodio malo u Milanu, a malo u Firenci. Tada je često posjećivao svoje polusestre i polubraću, te rješavao probleme oko nasljedstva. Iako projekt konjaničke statue za spomenik nije dovršen, studije i crteži ovog projekta su očuvani.

Od 1514. do 1516. godine Leonardo je živio u Rimu u patronatu Pape Lava X. Bio je smješten u Vatikanu i bio je zaokupljen prvenstveno naučnim eksperimentima. Godine 1516. otputovao je u Francusku u službu Franje I, kralja Francuske.

Zadnje godine proveo je u blizini Ambroaza, gdje je dizajnirao palaču u Romorantinu. Preminuo je u Amboazu u 67. godini. Uzrok smrti bio je moždani udar.

Slava koju je stekao za vrijeme života očišćena je od strane istorijskog kriticizma i ostala je neokaljana do danas. Interes za Leonarda i njegov rad nikad se nije smanjio. Gomile još uvijek čekaju da vide njegove najpoznatije umjetnine, majice još uvijek nose njegov najpoznatiji crtež.

Zainteresovanost za Leonardovo stvaralaštvo nastavlja se i dalje; stručnjaci proučavaju i prevode njegove spise, analiziraju njegove slike pomoću naučnih tehnika, raspravljaju o atribucijama i pretražuju djela koja su zabilježena, ali nikad nisu pronađena.

Spisak slika

• „Madona sa jabukom“ (1469. godine)
• „Dolina rijeke Arno“ (1473. godine)
• „Navještenje“ (1472-1475. godine)
• „Portret Ginevre de Benči“ (1475. godine)
• „Krštenje Hristovo“ zajedno sa Verokijem (oko 1475-1478. godine)
• „Madona sa cvijećem“ (1478-1480. godine)
• „Sveti Jeronim“ (oko 1480. godine)
• „Klanjanje tri kralja“ (1481. godine)
• „Dama sa hermelinom“ (oko 1490. godine)
• „Muzičar“ (1490. godine)
• „Portret dame“ (1495-1498. godine)
• „Tajna večera“ (1498. godine)
• „Madona u stijenama“ prva verzija (1483-1486. godine)
• „Madona i dijete sa svetom Anom“ (1499. godine)
• „Serija grotesknih karikatura“ (1490-1505. godine)
• „Bitka kod Angijarija“ (1503. godine)
• „Mona Liza“ (1503-1505/1506. godine)
• „Led i labud“ (1508. godine)
• „Sveta Ana“ (1509. godine)
• „Sveti Jovan Krstitelj“ (1514. godine)
• „Bahus“ (1515. godine)