Pavle (patrijarh srpski)

Biografija

Patrijarh srpski Pavle (svjetovno Gojko Stojčević) je bio 44. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve u periodu od 1990. do 2009. godine, sa titulom „Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko – karlovački i patrijarh srpski gospodin Pavle“. Rođen je 11. septembra 1914. godine u selu Kućanci, a umro je 15. novembra 2009. godine u Beogradu.

Djetinjstvo i školovanje

Patrijarh Pavle je rođen 1914. godine u selu Kućanci u Slavoniji, prostor tadašnje Austrougarske, a današnje Hrvatske. Ime po rođenju mu je bilo Gojko Stojčević. Ime njegovom ocu je bilo Stevan, a majci Ana.

Oca je izgubio kada mu je bilo tri godine. Naime, otac je otišao od porodice zbog posla u Ameriku, ali se tamo razbolio od tuberkuloze. Bolestan se vratio kući i uskoro po povratku je i umro. Jedno vrijeme se majka sama brinula o njemu i njegovom bratu Dušanu, a onda se preudala. U ovom braku je rodila još tri ćerke, a onda je i ona mlada umrla.

Kako su ostali bez oba roditelja, brigu o Gojku (patrijarhu Pavlu) i njegovom bratu Dušanu preuzele su baka i tetka sa očeve strane. U periodu djetinjstva je bio bolešljivo dijete, stoga ga je tetka oslobađala od težih seoskih poslova i postarala se za njegovo školovanje.

Osnovnu školu je završio u rodnom selu. U manastiru Orahovica, za vrijeme ljetnjih praznika, se pripremao za dalje školovanje. Od 1925. do 1929. godine je pohađao nižu gimnaziju u Tuzli. Tamo se o njemu brinuo stric, koji ga je primio u svoju siromašnu i mnogobrojnu porodicu.

Volio je školske predmete kao što su fizika i matematika i iz ovih i sličnih predmeta je ostvarivao izvrsne rezultate. Iz vjeronauke je imao slabiju ocjenu, ali se ipak odlučio za dalje školovanje na bogosloviji. Najviše je na ovu odluku uticala njegova rodbina.

Bogosloviju je pohađao u Sarajevu od 1930. do 1936. godine. Na bogosloviji se istakao kao vrstan pojac. Inače su ga u to vrijeme prozvali Pjevalica, jer je uživao u pjevanju. Čak i u slobodno vrijeme je mnogo pjevao.

Dok je učio šestorazrednu bogosloviju u Sarajevu učlanio se u društvo „Trezvena mladež“ koje je imalo za cilj borbu protiv pušenja i opijanja. Tada je stanovao u bogoslovijskom internatu. Preko raspusta je odlazio kod tetke na selo, gdje je vrijeme provodio baveći se poljoprivredom. Njegov brat Dušan je radio kao obućar i zasnovao je svoju porodicu.

Od 1936. godine školovanje je nastavio u Beogradu. Upisao se na Bogoslovski fakultet. Kako je imao namjeru da uporedo studira na Medicinskom fakultetu, najprije je vanredno završio više razrede na Šestoj beogradskoj gimnaziji. Medicinu je napustio na drugoj godini studija. Fakultetsku diplomu je stekao na Bogoslovskom fakultetu.

Drugi svjetski rat

Imao je volju da radi, ali mu neki poslovi nisu odgovarali zbog njegovog krhkog zdravlja. Jedan od takvih poslova je bio na beogradskim građevinama, gdje je radio na početku Drugog svjetskog rata.

Za vrijeme ratnih okolnosti, dvije godine je proveo u manastiru Svete Trojice, jer je dobio poziv od igumana ovog manastira, a inače njegovog druga iz djetinjstva, Jesliseja Popovića. U Drugom svjetskom ratu je ubijen njegov brat Dušan.

Jedno vrijeme je radio u Banji Koviljači na mjestu vjeroučitelja i vaspitača. Učio je djecu izbjeglu iz Bosne. Jedne prilike je svoje učenike odveo na izlet pokraj rijeke. Tada je jedan od dječaka nesretno završio u vodi. Kako bi pomogao dječaku, Gojko je skočio u vodu i spasio ga od sigurnog utapanja. Nakon toga se ozbiljno razbolio.

Dijagnostikovana mu je tuberkuloza. Ljekari su mu prognozirali skoru smrt. Kako su rekli da mu je ostalo još tri mjeseca života, odlučio je da posjeti manastir Vujan. U manastiru je živio u potpunoj izolaciji, gdje se oporavio i ozdravio. Izrezbario je drveni krst sa raspećem i poklonio ga manastiru Vujan, kao znak svoje velike zahvalnosti.

Od 1945. godine je bio iskušenik u manastiru Blagoveštenje, kao jedini u bratstvu sa završenim Bogoslovskim fakultetom. Njegov duhovnik je bio starješina ženskog manastira Jovanje, Makarije Milovanović, koji ga je i zamonašio tri godine poslije.

Monaško ime Pavle i unapređenja

Godine 1948. Gojko se zamonašio u manastiru Blagoveštenje i dobio monaško ime Pavle (po apostolu Pavlu). Od 1949. godine je prešao u monaško bratstvo manastira Rače. Jednu godinu je bio učitelj na zamjeni u Bogosloviji sv. Kirila i Metodija.

U narednim godinama je uzastopno unapređivan (1954. u čin jeromonaha, iste godine u protosinđela, dok je 1957. godine unapređen u arhimandrit). U periodu od 1955. do 1957. godine proveo je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakultetu u Atini, a po odluci Sinoda. Doktorat je stekao na Novom zavjetu i liturgiji.

Najprije je izabran, a potom i ustoličen za episkopa raško – prizrenskog (13. oktobra 1957. godine), u prizrenskoj Sabornoj crkvi svetog Đorđa. U ovoj Eparhiji je vrijedno služio, obnavljao i gradio nove crkve, posvećivao i monašio, držao predavanja, mnogo putovao obilazeći sva mjesta svoje Eparhije.

Zauzeo se za težak položaj Srba i pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji. S tim u vezi je podnio izvještaj o stradanju i patnji srpskog naroda na Kosovu i Metohiji u Ujedinjenim nacijama, te o istom problemu redovno podnosio izvještaje Svetom sinodu. Trpio je verbalne i fizičke napade zbog ovog zalaganja.

Po eparhiji je najčešće pješačio, samo povremeno, ako je to potreba nalagala, prevozio se autobusom, zbog toga što eparhija nije imala raspoloživ automobil. Dodijeljeno mu je zvanje počasnog doktora bogoslovlja od strane Bogoslovskog fakulteta Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, 1988. godine.

Patrijarh

Dana 01. decembra 1990. izabran je za patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Po apostolskom načinu brojanja, nakon nekoliko krugova glasanja, izdvojene su tri koverte sa imenima tri izabrana kandidata, a potom su stavljene na Evanđelje.

Tada je arhimandrit tronoški Antonije Đurđević pomiješao ove koverte, a onda iz jedne od njih izvukao omot sa imenom novog patrijarha. Mitropolit sarajevski Vladislav je otvorio omot i pročitao ime episkopa raško – prizrenskog Pavla, što je značilo da je on postao novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve.

Ustoličen je u Sabornoj crkvi u Beogradu. Usljed teške i duge bolesti prethodnog patrijarha Germana, izbor novog patrijarha obavljen je za vrijeme njegovog života, a na prijedlog ljekarskog Konzilijuma Vojnomedicinske akademije.

Kada je izabran za 44. patrijarha Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle je rekao: „Moje su snage slabe, to svi znate. Ja se u njih ne nadam. Nadam se u vašu pomoć, kažem i ponavljam, u pomoć Božju kojom me je On i do sada držao. Neka bude Bogu na slavu i na korist Njegovoj crkvi i našem napaćenom narodu u ova teška vremena. Mi nemamo nikakav program patrijaršijske djelatnosti, naš program je Jevanđelje Hristovo“.

U tron pećkih patrijarha je ustoličen u manastiru Pećka patrijaršija, 22. maja 1994. godine. Aktivno se posvetio naučnom radu. Objavio je monografiju o manastiru Deviču u dva izdanja. Studije iz Liturgike je objavio 1972. godine u „Glasniku Srpske pravoslavne crkve“, iz čega je nastalo djelo u tri toma „Da nam budu jasnija neka pitanja naše vjere“, 1998. godine.

Sinod Srpske pravoslavne crkve je 1986. godine objavio dopunjeno izdanje „Srbljaka“, koga je priredio patrijarh Pavle. Isto tako, priredio je i njegovom zaslugom su izdate u više primjeraka knjige mnogih autora. U izdanju Sinoda Srpske pravoslavne crkve napisao je mnoge bogoslužbene knjige, između ostalih: „Molitvenik“, „Trebnik“, „Dopolniteljni trebnik“, „Veliki tipik“ i druge.

Obavljao je poslove predsjednika Liturgičke komisije Svetog arhijerejskog sinoda, kao i predsjednika komisije Svetog arhijerejskog sinoda u službi prevoda „Svetog pisma“. Prevod „Novog zavjeta“ je najprije zvanično odobren os strane crkve, a onda objavljen 1984. godine, a sa ispravkama 1990. godine.

Njegovom zaslugom je obnovljeno ili iznova osnovano nekoliko eparhija. Godine 1992. je na Cetinju obnovljena Bogoslovija, dok je 1994. godine osnovana Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostroškog u Foči. Otvorena je Bogoslovija u Kragujevcu 1997. godine. Osnovan je „Pravoslavlje Pres“.

Akademija za umjetnosti i konzervaciju je zaživjela 1993. godine. Njegovom zaslugom se nastavni predmet vjeronauka vratio u škole. Vraćen je i Bogoslovski fakultet na Beogradski univerzitet. Nekoliko je puta službeno putovao u Ameriku, a 2004. godine i u Australiju, te je tamo rješavao brojne probleme u skladu sa njegovim dužnostima.

I dalje se prevozio gradskim prevozom ili je pješačio. Služio je jutarnju liturgiju u Patrijaršiji, kao i večernju službu u Sabornoj crkvi. Gdje god je išao nosio je „Molitvenik“ i „Sveto pismo“. Sam je popravljao nastale kvarove, krpio cipele ili šio ako bi mu nešto od odjeće bilo poderano.

Mnogi su ga znali zateći kako u rane jutarnje sate pere stepenište. Govorio je da je tako navikao i da mu nije teško. Ništa mu nije bilo teško, znao je sam, bez pratnje, da odlazi iz Patrijaršije kako bi obavljao poslove.

Nije se žalio ako određeni uslovi nisu bili adekvatni. U Austriju je putovao vagonom bez grijanja, nakon čega je zbijao šale na svoj račun. Volio je da se šali, pa su na osnovu toga zabilježene mnoge anegdote vezano za neke događaje iz njegovog života.

Prilikom njegove posjete Rusiji 2002. godine uručili su mu nagradu od strane Fonda svetog apostola Andreja Prvozvanog i nagradu Međunarodnog fonda za unapređenje jedinstva pravoslavnog naroda. Godine 2004. je odlikovan Ordenom Nemanje prvog stepena od strane tadašnjeg crnogorskog predsjednika.

Protojerej – stavrofor Miodrag Milovanović je bio duhovnik patrijarha Pavla, a inače je bio i njegov školski drug iz perioda kada su pohađali bogosloviju u Sarajevu. Miomir Lečić je bio šef patrijarhovog kabineta.

Patrijarh Pavle je u decembru 2005. godine pao i povrijedio kuk, te je iz tih razloga poslan na liječenje u Vojnomedicinsku akademiju. Nakon kraćeg oporavka se vratio u Patrijaršiju. Naredne godine je tokom kupanja zadobio opekline od vrele vode. Isto kao prethodni put, liječio se na Vojnomedicinskoj akademiji, oporavio se brzo i vratio svakodnevnim obavezama.

Svojim velikim djelima, pravednošću i skromnim načinom života, stekao je simpatije naroda. Izjašnjavao se povodom nekih političkih pitanja. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve je bio i u periodu ratnih strahota zahvaćenih na prostoru bivše Jugoslavije. Nakon deset godina od rata je izjavio:

„A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“.

Patrijarh Pavle je, između ostalog, govorio:

„Da je Bog hteo da čovek puši, ugradio bi mu odžak“.

„Čuvajte i neprijatelje svoje i molite se za njih jer ne znaju šta rade“.

„Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi“.

„Pozvani smo da činimo saglasno svome zvanju, onoliko koliko možemo i koliko nam je Bog dao. Ni manje, ni više, a ono što mi ne uspijemo da učinimo, to ostaje da učini Gospodin i nadopuni naše nedostatke“.

„Čovjek ne može birati vrijeme u kojem će se roditi i živjeti. Od njega ne zavisi ni od kojih roditelja, ni od kog naroda će se roditi, ali od njega zavisi kako će on postupati u datom vremenu: da li kao čovjek ili kao nečovjek, bez obzira na to u kojem narodu i od kojih roditelja.

„Kad se čovjek rodi, cijeli svijet se raduje, a samo on plače. Treba živjeti tako da, kad umre, cijeli svijet plače, a samo on se raduje“.

Kraj života i smrt

U februaru 2007. godine patrijarhu Pavlu je dodijeljen Orden Karađorđeve zvijezde prvog stepena od strane Aleksandra II Karađorđevića. Kako je bio narušenog zdravlja orden je primio, u njegovo ime, Mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije.

Zadnji put se liječio na Vojnomedicinskoj akademiji od jake upale pluća i iscrpljenosti. Na liječenje je primljen u novembru 2007. godine, a ovdje je ostao pune dvije godine, odnosno do trenutka smrti.

Usljed teškog zdravstvenog stanja 2008. godine je podnio molbu za povlačenje iz aktivne službe, te je molba upućena Svetom Arhijerejskom Sinodu, a proslijeđena Svetom Arhijerejskom Saboru. Nakon zasjedanja Svetog Arhijerejskog Sabora donijeta je odluka kojom se patrijarh Pavle moli da ostane vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve.

Patrijarhu Pavlu je uručen ruski orden Dostojanstvo zbog doprinosa srpskom narodu i Crkvi u vremenu iskušenja, 2009. godine.

Nakon duže bolesti, patrijarh Pavle je umro na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, 15. novembra 2009. godine. Jeromonah Metodije je u ranim jutarnjim časovima toga dana pričestio patrijarha Pavla, a patrijarh je nekoliko časova kasnije umro u snu.

U Srbiji je proglašena trodnevna žalost. Sahranjen je 19. novembra 2009. godine u manastiru Rakovica, a dan njegove sahrane je bio dan žalosti u Beogradu, Republici Srpskoj i Brčko distriktu.

Na sahrani patrijarha Pavla je bilo prisutno mnoštvo ljudi, raspoređenih u kilometarskim kolonama. Procjenjuje se da je na liturgiji i opijelu bilo oko 600 000 prisutnih. Na sahrani je bio prisutan i veliki broj crkvenih poglavara i delegacija.

Godine 2014. je objavljena poštanska marka sa njegovim likom. Iste godine je otvorena izložba njegove lične biblioteke. U Rakovici njegovo ime „Patrijarh Pavle“ nosi tamošnja gimnazija. U Tašmajdanskom parku mu je otkriven spomenik, 2018. godine.