Furio Radin

Biografija

Furio Radin je političar i doktor psihologije koji obavlja funkciju poslanika italijanske manjine u Hrvatskom saboru i predsednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Rođen je 1. juna 1950. godine u Puli.

Jedan je od najdugovečnijih poslanika u hrvatskom parlamentu. Od 1993. do 2001. godine je bio član Županijske skupštine Istarske županije. Učestvovao je u obilježavanju 50. godišnjice pobede antifašističke koalicije u Evropi i svetu. Godine 2000. je postao predsednik Odbora za ljudska prava i prava manjinskih zajednica.

Radin je bio član Odbora za međuparlamentarnu saradnju i zamenik člana predstavništva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a.

Nakon izbora 2011. godine postao je član poslaničkog kluba Istarskog demokratskog sabora (IDS). Iako mu je bio dovoljan samo jedan glas kao jedinog kandidata koji predstavlja italijansku manjinu, dobio ih je 3 097.

Do 2022. godine se devet puta kandidovao za poslanika u hrvatskom parlamentu.

Mladost i obrazovanje

Furio Radin je rođen 1950. godine u Puli gde je završio italijansku osnovnu i srednju školu.  Sa 17 godina je autostopom obilazio Evropu.

Sa Udruženjem „Emanus“ je volontirao u Italiji i Francuskoj. Zajedno s ostalim članovima Udruženja sakupljao je staru robu i prodavao je kako bi se tim sredstvima gradile bolnice u Africi.

Uprkos tome što nije dobro poznavao hrvatski (tada srpsko-hrvatski jezik) prijavio se za polaganje prijemnog ispita na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, smer psihologija.

Kako sam kaže, da nije položio prijemni roditelji bi ga poslali na studije u Padovu. Pa u šali dodaje da kako bi, da je znao za njihov plan sigurno odustao od prijemnog u Zagrebu.

Tokom studija je bio član Saveza socijalističke omladine Hrvatske u sklopu koga je radio na pogoljšanju naučnih aktivnosti mladih. Po vlastitom priznanju kada je došao u Zagreb najteže mu je bilo da savlada jezičku barijeru, jer u restoranima nije mogao da razume ni 20 odsto onoga što piše na jelovniku.

Uprkos tome zavoleo je hrvatsku predstonicu, te je najčešće izlazio u Klub književnika i Klub likovnih umetnika i kafane.

Radno iskustvo

Po završetku studija vratio se u Pulu i počeo da radi u Zavodu za zapošljavanje. Ipak, nakon odsluženja vojnog roka se zbog supruge koja je radila kao novinarka i rodom je iz Zagreba, vratio u metropolu.

Radin po dolasku u Zagreb nije mogao da pronađe posao u struci, pa je radio na Tehničkoj vojnoj akademiji. Kako kaže, posao je dobio jer je Italijan. Naime, na akademiji su tada bili zastupljeni Srbi i Hrvati, a „po ključu“ im je trebao jedan Italijan.

Nakon toga je prešao u Centar za društvene delatnosti u kome su tada radili novinari Ninoslav Pavić, Rene Bakalović, Zoran Franinčević i drugi.

Nakon dve godine zaposlio se u Centru za društvena istraživanja, gde je ostao do 1992. godine kada je postao poslanik u Hrvatskom Saboru.

Politička karijera

Polovinom 80-ih godina je postao politički aktivan. Kao koordinator jugoslovenskog programa za istraživanje omladine putovao je po bivšoj Jugoslaviji, te, kako je u jednom intervjuu priznao, dobro poznavao prilike i u Zagrebu i u Beogradu.

Kada je sa prijateljima u gostionici „Dinara“ na radiju čuo vest da je Slobodan Milošević postao sekretar Komunističke partije Srbije glasno je rekao da je to „početak diktature i autoritarnog sistema“.

Kaže da su ga tada prijatelji upozorili da takve stavove ne iznosi javno, ali on tvrdi da je tada znao da se „nešto sprema“, samo što niko nije mogao da pretpostavi da će se desiti raspad Jugoslavije, rat i osamostaljenje država.

Političari iz Istre su ga delegirali za svog predstavnika u Kancelariji za nacionalne manjine u Zagrebu. Postao je predstavnik Italijana u tom telu na čijem čelu je tada bio Milan Đukić.

Ubrzo nakon toga je zakon promenjen, pa je italijanska manjina dobila jednog predstavnika u Saboru, te je Radin 1992. godine započeo karijeru najdugovečnijeg poslanika u Hrvatskom saboru.

Godine 1993. je postao član Županijske skupštine Istarske županije. Na toj poziciji je ostao do 2001. godine. U međuvremenu je izabran za predsednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. 2011. godine je postao član IDS-a.

Na izborima mu je bio potreban jedan glas kako bi bio izabran za poslanika italijanske manjine, ali dobio je više od tri hiljade. Tokom kampanje za lokalne izbore sukobio se sa bivšim članom IDS-a Damirom Kajinom. Tada mu je otvoreno rekao da neće dobiti niti jedan glas Italijana u Hrvatskoj jer ne zna njihov jezik.

U medijima je odjeknuo sukob sa tadašnjim ministrom kulture i sada već bivšim članom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Zlatkom Hasanbegovićem nakon koga je Radin izjavio da nikad neće podržati vladu u kojoj sedi „desno orijentisani Hasanbegović“.

Ministar mu je uzvratio izjavom kako smatra da manjine ne bi trebalo da zastupljene u njegovom ministarstvu.

Na izjavu Siniše Tatalovića, savetnika tadašnjeg hrvatskog predsednika Ive Josipovića da treba ukinuti posebnu izbornu jedinicu za manjine i njihovim predstavnicima oduzeti pravo glasanja o budžetu i poverenju Vladi, Radin je odgovorio da bi tada predstavnici manjina bili „samo poslanici za otpad“.

Furio Radin je bio zamenik člana predstavništva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a, te član Odbora za međuparlamentarnu saradnju.

Godine 2014. je povodom Dana Republike Italije dobio priznanje Red italijanske zvezde sa počasnom titulom „Cavaliere di Gran Croce“.

S obzirom na broj mandata Radin se smatra najdugovečnijim poslanikom u Saboru. Italijanska manjina u Hrvatskoj ga podržava, a novinarima je otkrio da „tajna njegovog uspeha“ leži u činjenici da je uvek biran imenom i prezimenom, kao nezavisni poslanik, te u šali dodao da se njegov klub zastupnika „sastaje kada se ujutro brije i kaže sebi neke stvari, a ogledalo mu odgovori“.

On ističe da svoj poziv oseća kao nešto časno, te da ima veliku odgovornost prema ljudima koje predstavlja.

Bes dela hrvatske javnosti je izazvao kada je najavio dolazak „reformisanog fašiste“ Đanfranka Finija (Gianfranco Fini) na 90. godišnjicu posete Benita Musolinija (Benito Amilcare Andrea Mussolini) Puli.

U junu 2020. godine je deveti put Državnoj izbornoj komisiji predao kandidaturu za poslanika u Hrvatskom saboru. Tada je novinarima kazao da je to njegova poslednja kandidatura na koju se odlučio „jer je ostalo puno nerešenih problema“.

Obećao je da će se „zalagati za implementaciju operativnog plana za nacionalne manjine, rešavanje pitanja upotrebe jezika, te povećanje izdvajanja finansijskih sredstava za manjine“.

Osudio je pojavu grafita i transparenata kojim se širi govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj. Napad na jednu manjinu smatrao je napadom na sve manjine, ali i napadom na celo društvo[1].

Na Parlamentarnim izborima koji su održani 4. i 5. jula 2020. godine Radin je osvojio 890 glasova i time deveti put postao saborski zastupnik[2].

Ostao je predsednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Član je međuparlamentarnih grupa prijateljstava s Argentinom, Italijom, Kubom i Meksikom[3].

Privatni život

Furio Radin je rođen 1950. godine u Puli. Njegov otac je po zanimanju bio novinar, a majka sekretarica u italijanskoj školi. Ima brata Fabricija koji je predsednik Izvršnog odbora Italijanske unije u Hrvatskoj.

Hrvatskim novinarima je u jednom intervjuu priznao da nije bilo lako odrastati kao Italijan u tadašnjoj Puli. Naime, italijanske porodice su masovno selile u Italiju jer, kako kaže, nisu mogli da izražavaju svoj jezik i kulturi. Ipak, njegov otac je odlučio da ostane u Hrvatskoj.

Nakon završene osnovne i srednje škole Furio je autostopom obilazio Evropu. Bavio se volonterskim radom, da bi se vratio u Hrvatsku i upisao studij psihologije u Zagrebu. Nakon nekog vremena je na Filozofskom fakultetu doktorirao.

Oženjen je magistarkom Helenom Štimac Radin, koja je od februara 2004. godine direktora Kancelarije za ravnopravnost polova Vlade Republike Hrvatske.

U perodu od 1990. do 1997. godine bila je članica Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), a pet godina se nalazila na čelu Odbora za ljudska istraživanja Liberalne stranke.

Supružnici Radin su bili deo naučno-istraživačke grupe u Institutu za društvena istraživanja koja je izdala knjigu „Mladi: problem ili resurs“. Kao koautori knjige potpisani su još i Dunja Potočnik, Dejana Bouillet i Vlasta Ilišin.

Helena i Furio imaju dve ćerke. Jedna od njih, Petra Radin, osnovala je Tvornicu lutaka u Zagrebu, te se već nekoliko godina bavi režijom predstava za decu. Ministarstvo kulture joj je 2015. godine ponudilo da režira kulturno-umetnički program povodom obeležavanja dvadesete godišnjice akcije „Oluja“.

Reference

[1] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/furio-radin-ovo-je-deveti-i-zadnji-put-da-predajem-kandidaturu-za-izbore-15002446

[2] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2020_07_82_1543.html

[3] https://www.sabor.hr/hr/zastupnici/radin-furio-8-saziv