Vilhelm Rihard Vagner (Richard Wagner)

Biografija

Vilhelm Rihard Vagner (njem. Wilhelm Richard Wagner) je bio njemački kompozitor, muzički teoretičar, pisac, pjesnik i dirigent. Rođen je u Lajpcigu 22. maja 1813. godine, a umro je u Veneciji 13. februara 1883. godine. Osim komponovanja u operi, bio je i pisac libreta. Radio je predano, zalagao se za sve svoje zamisli sprovede u djelo. Otvorio je opernu kuću u Bajrojtu.

Svrstava se u red najznačajnijih kompozitora kao stvaralac opere jer je izgradio osnovu u klasičnoj muzici prošlog vijeka. U njegovim kompozicijama ističe se hromatizam (kretanje glasa u polutonovima-silazno ili uzlazno). Lajtmotivi su mu bili česta pojava u djelima.

Izgradio je reformu opere mijenjajući njenu strukturu, postavljajući dramu za cilj i muziku za sredstvo, ističući arije, mijenjajući uvertiru sa predigrom, uvodeći inovativne instrumente (Vagnerova tuba, basklarinet, engleski rog) i simfonizujući orkestar.

Mnogi kritičari i teoretičari muzike su ga, još za života, smatrali za megalomana i to najviše zbog njegove postavljene teorijske osnove koju je razradio kroz eseje, a nazvao ju je „Sveukupna umjetnost“. Po ovoj teoriji, muzička drama se posmatra sa aspekta najsavršenijeg segmenta u muzici jer je sačinjavaju sve ostale umjetničke grane.

Njegova muzička djela su svrstana u kategorije „Indeks Vagnerovih dijela“ (WWV- Wagner-Werke-Verzeichniss). Stvarao je u periodu romantizma. Najpoznatija djela su mu: „Svadbeni marš“, „Zigfridov posmrtni marš“, „Kas Valkira“.

Na njegov rad su uticale brojne poznate ličnosti, kao što su: Mocart (Mozart), Betoven (Beethoven), Veber (Weber), Šekspir (Shakespeare), Gete (Goethe), Hegel (Hegel), Bakunjin (Bakunjin), Šopenhauer (Schopenhauer) i drugi. I on je izvršio uticaj na mnoge, a između ostalih, tu su: Štraus (Strauss), Maler (Mahler), Bodler (Baudelaire), Malarme (Mallarmé), Verlen (Verlaine), Prust (Proust), Niče (Nietzsche).

Djetinjstvo

Vagner je rođen u njemačkom gradu Lajpcigu u mnogobrojnoj porodici. Bio je deveto dijete svojih roditelja. Njegov otac se zvao Karl Fridrih Vagner (Carl Friedrich Wagner), a po zanimanju je bio policijski činovnik. Majka mu se zvala Johana Rozine Vagner (Johanna Rosine Wagner).

Ubrzo po rođenju kršten je u crkvi Svetog Tome (protestantska luteranska crkva). Oca nije zapamtio jer je rano ostao bez njega (otac mu je umro od tifusa) kada mu je bilo samo šest mjeseci. Majka mu se, nakon smrti prvog muža, ponovo udala za Ludviga Gajera (Ludwig Geyer), koji je inače, po profesiji, bio glumac i dramaturg. Očuh je uticao na razvijanje Vagnerove sklonosti prema pozorišnom svijetu.

U periodu djetinjstva mnogo se isticala njegova ljubav prema pisanoj riječi. Čitao je sve što mu je palo pod ruku, a najviše je uživao u Šekspirovim djelima. U školi je pokazivao sklonost i želju za pisanjem, a već tada se trudio oko pisanja dramskih dijela. Sam je preveo dvanaest knjiga Odiseje. Ljudi iz njegovog okruženja, porodica i učitelji su znali da je on izuzetno darovito dijete, pa se, shodno tome, od njega puno i očekivalo.

Kako je odrastao tako je i proširivao krug svojih interesovanja. Zanimao se za germansko-nordijske mitove, filozofiju, evropsku književnost srednjeg vijeka. Neumorno je istraživao, čitao i proučavao nauku i umjetnost pa je u odraslom periodu života postao jedan od najobrazovanijih i najuticajnijih ličnosti prošlog vijeka.

Kada je Vagner 1828. godine prvi put čuo Betovenovo djelo „Sedma simfonija“ ostao je začaran, zadivljen, pogođen, u njemu su se javile nebrojene emocije, ali se, isto tako, u njemu izrodila želja o kompozitorskoj karijeri. Kasnije je, u toku svog života, izričito naglašavao da svaka njegova kompozicija vuče korijen iz Betovenove „Devete simfonije“.

Neko važnije muzičko školovanje Vagner nije imao. Pohađao je časove muzike kod Teodora Vajniga (Theodor Weinlig), a ovaj je bio zadivljen Vagnerovim talentom, do te mjere da mu nije naplatio niti jedan čas.

Mladost

Dirigentsku karijeru je počeo 1832. godine, onda kada je komponovao „Simfoniju u C-duru“. Prva opera koju je pisao zvala se „Vjenčanje“. Ovu operu nije završio te je kasnije uništio njen libreto, a sve zbog toga što se njegovoj sestri nije dopala radnja ove opere.

Horovođa u Varcburgu je postao 1833. godine. Iste godine je nastala prva završena opera „Vile“. Vagner nije doživio njeno izvođenje. Narednu operu „Zabrana ljubavi“ komponovao je 1836. godine. Njeno premijerno izvođenje je bilo u Magdeburgu, ali bezuspješno.

Njegova prva ozbiljna ljubav je bila glumica Kristina Vilhelmina Planer (Christine Wilhelmine Planer). Par se vjenčao 24. novembra 1836. godine. Poslije vjenčanja zajednički život su počeli u Rigu, gdje se Vagner zaposlio kao direktor opere. Iako je ovaj brak trajao do kraja njegovog života, nije bio oličenje srećnog odnosa.

Kratko poslije obavljenog čina vjenčanja supruga ga je ostavila i otišla sa drugim čovjekom koji je po zanimanju bio vojni oficir. Uskoro ju je ljubavnik ostavio, uzevši joj sav novac. Vagner je sve oprostio supruzi i nastavili su zajednički život koji je, neprestano, bio pun problema proizašlih iz njihovog nesređenog odnosa. I sam Vagner se tokom života upuštao u vanbračne veze sa više žena, što je javnost itekako ispratila.

Tokom 1839. godine Vagner je zapao u dugove i iz tih razloga sa suprugom napustio Rigu i zaputio se u London. Dugovi su bili sastavni dio njegovog života još dugi niz godina. Nadahnuće za stvaranje nove opere „Holanđanin lutalica“ je pronašao tokom olujnog putovanja brodom. U Londonu su ostali samo nekoliko dana, a naredne dvije godine, odnosno do kraja 1841. godine su boravili u Parizu.

Zrelost

Tokom 1840. godine u Parizu je, sa velikim uspjehom, premijerno izvedena Vagnerova opera „Rijenci“ pod uticajem i uz podršku kompozitora Đakoma Majerbera (Giacomo Meyerbeer). Smatra se njegovim najdužim djelom, jer traje duže od pet časova.

Od 1842. godine je zajedno sa suprugom šest godina živio u Drezdenu gdje je bio zaposlen kao dvorski dirigent, a ovdje je imenovan i kraljevskim kapelmajstorom. U tom periodu su premijerno izvođene njegove dvije opere: „Holanđanin lutalica“ i „Tanhojzer“.

U Drezdenu je bio politički aktivan. Kao pristalica nacionalističkog pokreta za ujedinjenje carstva i državnu demokratizaciju, kroz političku aktivnost, širio je krug poznanstava, uglavnom istomišljenika.

Primao je mnoge političke ljevičare u goste. Između ostalih, tada je upoznao ruskog filozofa Mihaila Bakunjina. Vagner je bio učesnik Majskog ustanka, nakon čijeg sloma je bio primoran da napusti Njemačku, odakle je otišao u Pariz, a onda u Cirih.

Kako je živio u izgnanstvu nije mogao da odradi premijeru svoje opere „Loengrin“ u Njemačkoj, pa je taj posao, umjesto njega, odradio njegov prijatelj, kompozitor Franc List (Franz Liszt), u Vajmaru 1850. godine. Međutim, nije ostvario zaradu ovom operom. Isto tako, imao je i privatni problema zbog narušenog odnosa sa suprugom.

U Cirihu je radio na ciklusu od četiri opere, a u isto vrijeme je pisao libreto za opere „Rajnsko zlato“ i „Valkira“. Ove radove je pisao pod uticajem filozofije Ludviga Fojerbaha (Ludwig Feuerbach), sa kojim se sreo 1851. godine. Poslije njihovog susreta došlo je do promjene u Vagnerovim ličnim stavovima.

Još jedan bitan uticaj na Vagnera izvršili su par godina kasnije, odnosno od 1854. godine, filozofski stavovi Artura Šopenhauera. Od tada se probudio njegov interes za budizam. Ovaj uticaj se primjećuje u svim njegovim djelima koje je stvarao od tada pa do kraja života.

U Cirihu je aktivno radio na esejima. U izgnanstvu je nastala njegova teorija o operi koju je nazvao „Potpuna umjetnost“ (njem. „Gesamtkunstwerk“). Do 1856. godine je radio na stvaranju opere „Prsten Nibelunga“.

U tom periodu je odlučio da napiše operu „Tristan i Izolda“. Nadahnuće je, za pisanje opere o nesrećnoj ljubavi, pronašao u vanbračnoj ljubavnoj vezi sa udatom ženom po imenu Matilda Vezendonk (Mathilde Wesendonck).

Matilda je, takođe, bila inspirisana njihovom tajnom, zabranjenom ljubavi pa je, budući da je bila pjesnik i pisac, napisala zbirku od pet ljubavnih pjesama koju je nazvala „Vezendonk pjesme“ (njem. Wesendonck-Lieder). Vagner je za pjesme svoje ljubavnice komponovao muziku.

Kada je njegova supruga slučajno pročitala pismo koje je Vagner pisao ljubavnici Matildi 1858. godine, Vagner je otišao u Beč, a 1862. godine su počeli odvojen život, s tim da je finansijski pomagao suprugu do kraja njenog života, tačnije do 1866. godine.

U Parizu je radio na izvođenju opere „Tanhojzer“ u kojoj se, samo u francuskoj verziji ove opere, javlja balet. Ovo je zadnja opera za koju je dopustio da bude izvedena u Parizu jer se naljutio onda kada su pripadnici aristokratskog kluba „Džokej“ (franc. „Jockey Club“) upropastili izvođenje opere, tako što su njene izvođače otjerali sa pozornice.

Razlog tome je Vagnerova odluka da balet stavi u prvi čin ove opere, a ne u drugi, kako je bio običaj u francuskim operama. Tokom prvog čina pripadnici ovog kluba su obično večerali te su dolazili na drugi čin da gledaju balet. Kada su saznali da je balet bio u prvom činu i da su ga propustili, burno su reagovali. Za posljedicu toga, Vagner je svoju karijeru usmjerio dalje od Pariza.

Period izgnanstva je za Vagnera završen 1861. godine, onda kada su mu dozvolili da se vrati u Njemačku. Po povratku je pisao svoju cijenjenu operu „Majstori pjevači“, koja se ujedno smatra i najvrjednijim njegovim djelom. Nije uspio u naumu da operu „Tristan i Izolda“ izvede u Beču, jer je došlo do propadanja produkcije.

Godine 1864. je na presto postavljen bavarski kralj Ludvig II (Ludwig II) koji je obožavao Vagnerova djela. Čak je i dvorac sagradio nadahnut Vagnerovom operom „Loengrin“. Kralj je finansijski pomagao Vagnera, procjenjuje se u iznosu od 562 914 maraka. Otplatio je njegove dugove i učinio da sva njegova nova djela budu izvedena u Minhenu. U Minhen se na poziv kralja Vagner i preselio.

Javnost je u Minhenu ispratila još jednu Vagnerovu ljubavnu aferu. Bila je to još jedna udata žena koja se zvala Kozima fon Bilov (Cosima von Bülow), supruga dirigenta od velikog značaja, Hansa fon Bilova (Hans von Bülow). Isto tako, bila je vanbračna ćerka Vagnerovog prijatelja Franca Lista. Njen suprug je bio ljubitelj i poštovaoc Vagnera. Prilikom izvođenja premijere opere „Tristan i Izolda“ Hans je bio dirigent.

Tokom 1865. iz njihove zabranjene ljubavne veze rođeno je vanbračno dijete, ćerka kojoj su dali ime Izolda (Isolde). Zanimljivo je postupanje njenom muža prema Vagneru, koji je i nakon suprugine prevare, rođenja njenog djeteta sa drugim čovjekom, dalje nastavio da se divi Vagneru i da njeguje dobre odnose sa njim. List se jasno protivio ovoj vezi, ali je i on nastavio prijateljevati sa Vagnerom.

Kako su izazvali popriličan skandal u Minhenu, praćen šokom i nevjericom, ljubavnici su donijeli odluku o napuštanju ovog grada. Kralj Ludvig je i dalje bio opčinjen Vagnerovim radom, toliko da bi se odrekao trona kako bi pošao za njim iz Minhena, ali nije, budući da ga je Vagner odgovorio od takvog čina.

Sa ljubavnicom se odselio u vilu „Tribšen“ pokraj Lucerna. U narednom periodu su dobili još dvoje djece po imenu Eva (Eva) i Zigfrid (Siegfried). Zakonski je Kozima okončala brak sa Hansom 1868. godine.

Vagner i Kozima su se vjenčali 25. avgusta 1870. godine. List se udaljio od Vagnera na određeni vremenski period, ali su kasnije izgladili odnos. Vagner je do smrti ostao u ovom braku, ali po nekim izvorima, je povremeno imao ljubavne izlete mimo braka.

U novembru 1868. godine upoznao je filologa Fridriha Ničea, a za kratko vrijeme su postali bliski prijatelji koji su se međusobno poštovali. Niče je mislio kako je Vagner jedina osoba koja istinski razumije njegovu filozofiju. Smatrao je kako je Vagner svojim stvaralaštvom izvršio snažni preporod u evropskoj kulturi.

Vagner je osjećao kako je sredio privatni život, pa se uveliko posvetio profesionalnoj karijeri radeći na operi „Prsten Nibelunga“. Opere „Rajsko zlato“ i „Valkira“ su izvedene u Minhenu zbog izričite želje kralja Ludviga.

Kako su njegove opere zahtijevale kvalitetne pozornice, a sa postojećim nije bio zadovoljan, odlučio je da izgradi svoju opersku kuću blizu Minhena 1871. godine. Kako mu je za izgradnju ovako velikog projekta bio potreban novac, odradio je turneju po Njemačkoj. Kralj Ludvig mu je pomogao 1874. godine. Vagner se sa porodicom preselio u Bajrojt, malo mjesto pokraj Minhena, gdje je odlučio izgradnju operske kuće. Živjeli su u vili.

Njegova operska kuća „Bajrojt Festšpilhaus“ (njem. Bayreuth Festspielhaus) je otvorena 1876. godine. Na otvaranju je premijerno izvođena opera „Prsten Nibelunga“. Od tada se, pa sve do danas, u ovoj operskoj kući održava godišnja svečanost u vidu festivala, a gdje se izvode Vagnerove opere. Prosjek čekanja da se dođe do ulaznice za ovaj festival je osam godina.

Posljednje godine i smrt

Sljedeća opera na kojoj je radio u Italiji je „Parsifala“, a završena je početkom 1882. godine. Prijateljstvo sa Ničeom najprije je zahladilo zbog razilaženja u određenim stavovima u vezi muzike, a onda potpuno prekinuto krajem oktobra 1876. godine, kada su se posljednji put vidjeli.

Iako se Niče i dalje kroz život divio Vagnerovim djelima, oštro je osudio Vagnerovo vraćanje hrišćanstvu, čin koji je ocijenio kao oličenje slabosti. U esejima je pisao protiv Vagnera, gdje je detaljno obrazlagao prekid njihovog prijateljstva i svoje razočaranje u kompozitora.

Vagner je 1882. godine bio jako bolestan, imao je teške napade angine. Kako bi se liječio, sa porodicom je stigao u Veneciju, ali tu nije ozdravio, nego je umro 13. februara 1883. godine od posljedica srčanog udara. Umro je na supruginim rukama, a neki vjeruju da je ona u rukama držala njegovo beživotno tijelo dvadeset i četiri sata. Sahranjen je u Bajrojtu, u dvorištu njihove porodične vile.

Najpoznatija djela

Opere:

• „Vjenčanje“ (Die Hochzeit; 1832. godine)
• „Vile“ (Die Feen; 1833. godine)
• „Zabrana ljubavi“ (Das Liebesverbot; 1836. godine)
• „Rijenci“ (Rienzi; 1837. godine)
• „Holanđanin lutalica“ (Der fliegende Holländer; 1843. godine)
• „Tanhojzer“ (Tannhäuser; 1845. godine)
• „Loengrin“ (Lohengrin; 1848. godine)
• „Tristan i Izolda“ (Tristan und Isolde; 1859. godine)
• „Majstori pjevači iz Nirnberga“ (Die Meistersinger von Nürnberg; 1867. godine)
• „Prsten Nibelunga“ (Der Ring des Nibelungen), sastavljen iz sljedećih opera:
• „Rajnsko zlato“ (Das Rheingold; 1854. godine)
• „Valkira“ (Die Walküre; 1856. godine)
• „Zigfrid“ (Siegfried; 1871. godine)
• „Sumrak bogova“ (Götterdämmerung; 1874. godine)
• „Parsifal“ (Parsifal; 1882. godine)

Instrumentalna muzika:

• „Fantazija u fis-molu“(1831. godine)
• „Klavirska sonata u be-duru“ (1831. godine)
• „Klavirska sonata u a-duru“ (1832. godine)
• „Klavirska sonata u as-duru“ (1853. godine)
• „Carski marš“ (Kaisermarsch; 1871. godine)
• „Američki stogodišnji marš“ (1876. godine)

Eseji:

• „Opera i drama“ (Oper und Drama; 1851. godine)
• „Jevrejstvo u muzici“ (Das Judenthum in der Musik; 1850. godine)
• „Moj život“ (Mein Leben; 1911. godine)
• „Umjetnost i revolucija“ (Die Kunst und die Revolution; 1850. godine)
• „Umjetničko djelo budućnosti“ (Das Kunstwerk der Zukunft; 1850. godine)