Ludvig van Betoven (Ludwig van Beethoven)

Biografija

Ludvig van Betoven (njem. Ludwig van Beethoven) je bio njemački kompozitor. Rođen je 17. decembra 1770. godine u Bonu, a umro je 26. marta 1827. godine u Beču. Smatra se jednim od najznačajnijih autora klasične muzike, a poseban je njegov značaj u stvaranju dijela između klasičnog i romantičnog perioda. Po mnogima je najznačajniji kompozitor svih vremena.

Stvarao je inovativnu muziku ne obazirući se na društvene ili religiozne potrebe. Njegova najpoznatija djela su: „Peta simfonija“, „Šesta simfonija“, „Deveta simfonija“, „Misa Solemnis“, „Za Elizu“, „Oda radosti“, „Patetična Sonata“, „Mjesečeva Sonata“, „Klavirska sonata broj 23“ i druga.

Djetinjstvo i porodica

Betoven je rođen 1770. godine u njemačkom gradu Bonu. Rođen je i odrastao u porodici velikih muzičara. Njegov djed flamanskog porijekla, Luj (Lodewijk van Beethoven) je bio dvorski bariton i kapelmajstor.

Ime njegovog oca je bilo Johan van Betoven (Johann van Beethoven). Po zanimanju je bio dvorski tenor, a radi dodatne zarade je bio učitelj klavira i violine. Njegova majka se zvala Magdalena Keverik van Betoven (Magdalena Keverich van Beethoven).

Osim talenta, od oca je dobio i prve muzičke poduke. Otac mu je bio teške naravi, a poznato je bilo njegovo pretjerivanje u konzumiranju alkohola. Imao je namjeru da od sina načini čudo od djeteta, kakav je bio Mocart.

Kako bi uspio u svom naumu koristio je drastične metode, tako da ga je više puta tukao ili budio tokom noći kako bi usavršavao tehniku sviranja. Osim oca muzički učitelj u djetinjstvu mu je bio Tobajas Pfajfer (Tobias Pfeiffer).

Betovenov talenat naširoko je uočen još od njegove najranije dobi. U svojoj trinaestoj godini svirao je violu i čembalo na dvoru, a u isto vrijeme je komponovao kamerna djela koja ni danas nisu izgubila popularnost.

Usponi u karijeri

Betoven je kao mladić sponzorisan od strane Upravničkog elektorata, a sve zbog upadljivog talenta, ogromne predanosti radu i želje za uspjehom. U ovom periodu učitelj mu je bio Kristijan Gotlob Nef (Christian Gottlob Neefe), koji je ujedno bio i njegov poslodavac. Mnogo je poštovao ovog učitelja, do te mjere da je kasnije govorio kako je njegov uspjeh u muzičkom svijetu djelo njegovog učitelja.

Kada je Betoven imao sedamnaest godina umrla mu je majka. Poslije majčine smrti prihvatio je odgovornost brige i odgoja dva njegova mlađa brata. Nakon nekog vremena umro mu je i otac, a onda se 1792. godine preselio u Beč, grad koji je nudio mnogo mladim muzičarima.

Imao je želju da postane student kompozitora Jozefa Hajdna (Joseph Haydn), međutim muzičko školovanje je nastavio kod Johana Albrehtsbergera (Johann Albrechtsberger). Tamo se istakao kao klavirski virtuoz, a nešto kasnije i kao kompozitor. Postao je najpoznatiji evropski kompozitor. Njegove simfonije su bile sastavni dio repertoara u svim orkestarskim koncertima.

U dobi od 26 godina osjećao je da postepeno, ali sigurno gubi čulo sluha. Iz tih razloga je do 1808. godine bio primoran da završi za karijerom pijaniste. Kako je radio i kao dirigent postavljani su pomoćni dirigenti, koji su mu pomagali da se određena interpretacija privede kraju.

Kao pijanista je izgradio nove standarde u muzici. Radio je predano, emotivno i izražajno, a svoje je kompozicije dovodio do savršenstva. Kao dirigent se u potpunosti predavao datoj kompoziciji, što se vidjelo i po govoru njegovog tijela tokom dirigovanja. Hitro i snažno se uspravljao tokom brzih i izraženijih zvukova, a tako isto se, skoro u potpunosti, saginjao kada bi na red došli spori i mirniji tonovi.

Na osnovu zapisa koje je Betoven pravio, poznate su metode u njegovom radu. Mnogo je planirao tokom osmišljavanja dijela. Komponovao je više kompozicija u isto vrijeme, a pri tome nikada nije žurio da ih privede kraju. Kada je smatrao da je djelo završeno, nikada mu se više nije vraćao u smislu njegove prerade.

Betovenove muzičke inovacije

Betoven je postavio nove standarde u muzici uvođenjem određenih inovacija koje se ogledaju u izraženom razvoju muzičkih materijala, tema i motiva, a sve kroz izmjenu osnovnog ključa u harmonijskim područjima ili više ključeva. Jasno je uspostavljao čvrstinu u kombinaciji raznih vrsta ključeva uz prateće neočekivane tonove.

Postigao je efekat svojstvenog doživljaja prostora, a koga ispunjava muzika i prateće drame u tom istom prostoru, razvojem materijala u muzici. U svijet muzike je uveo književne oblike, gdje kroz muziku dočarava fabulu nekog književnog djela, predstavljajući životne drame na osnovu jednog ili više likova.

U svojim kompozicijama je radio na širenju razvojnih sekcija, pa je tako doveo do proširenja instrumentalne muzike kroz proširenje njenog sadržaja i dužine. Modele za svoja djela nerijetko je crpio od svojih velikih prethodnika, ali za razliku od njih, Betoven je centralni dio kompozicija zauzeo sa razvojnim dijelovima sonatnog oblika.

Koristio je snažne ritmičke pravce u cijelom muzičkom djelu, naglašavajući tako ritmične teme i motive. Svojstven je po svojim ritmičnim temama, a neke od njegovih najpoznatijih tema su bogate ritmovima, pri čemu je melodija svedena na minimum. Nametnuo je trend većih orkestara, a bazičan zvuk je premjestio prema violi, violini i violončelu, čime je postigao mračniji doživljaj u muzici.

Kompozitori koji su se javili poslije Betovena slijedili su njegove inovacije i trendove. Njegov muzički stil je bio originalan, a kroz muziku je izražavao svoje životne uspone i padove, patnju i radost. Postavio je visoke standarde razvoja u tonskoj muzici, ali i razvojne pravce u muzičkom svijetu uopšte.

Lični život

Iako je u karijeri ostvarivao izuzetne uspjehe, privatni život Betovena je bio nesređen i problematičan. Na nesrećan privatni život, u većoj mjeri, su uticale bolesti. Na prvom mjestu je bila galopirajuća gluvoća, što je razumljivo ako se uzme u obzir da je čulo sluha od najveće važnosti za karijeru jednog muzičkog umjetnika.

Osim problema sa gluvoćom, od dvadesete godine života, pratio ga je hronični bol u stomaku, oboljenje koje ga je mučilo do te mjere da je čak razmišljao o samoubistvu. Do ovih saznanja o Betovenu se došlo na osnovu njegovog Heiligenstadt testamenta.

Često se ljutio i svađao zbog sitnica, a neki analitičari smatraju da je bolovao od bipolarnog poremećaja. Ipak, imao je jaku ličnost i oko sebe određeni krug iskrenih prijatelja sa kojima je njegovao bliske odnose. Ti isti prijatelji su mu pomagali da prihvati i nadjača svoju gluvoću, a ovo se posebno odnosi na posljednje godine njegovog života kada se u potpunosti zatvorio u sebe.

Nije podnosio vlast i grupisanje ljudi u određene staleže. Za vrijeme izvođenja kompozicija na klaviru od publike je tražio potpunu pažnju, ako je ne bi dobio prestajao je sa izvođenjem muzičkog repertoara.

Za vrijeme neobaveznih druženja nije dopuštao da ga nagovaraju da svira. Činio je to samo onda ako bi do toga došlo spontano, bez pritiska i kada bi on osjetio da je pravi trenutak da sjedne za klavir. Čak je i po naredbi nadvojvode Rudolfa  (Rudolph) bio oslobođen uobičajenih standarda ophođenja na dvoru.

Njegova velika i nesuđena ljubav bila je Žanet d’Hontar. Ona se udala za jednog plemića i gardijskog kapetana, a zajedno sa mužem je živjela dvorcu Šlos na seoskom imanju. Betoven je bio očajan kada se njegova ljubav udala. U Betovenovom muzeju, koji se nalazi u Bonu, čuvaju se ljubavna pisma Žanet i Betovena.

Betoven je bio naklonjen prosvetiteljstvu. Kako nije podupirao Napoleonove ambicije nasilno je izbrisao ime Bonaparte iz naslova svoje „Treće simfonije“ i posvetio istu simfoniju princu Francu Jozefu fon Lobkovicu (Franz Joseph von Lobkowitz). Ova simfonija je prvi put izvedena na dvoru ovog princa sa naslovom „Herojska simfonija, komponovana da proslavi memoriju na velikog čovjeka“ („Sinfonia Eroica, composta per festeggiare il sovvenire d’un grand’uom“).

Kada mu je 1815. godine umro brat Betoven je prisvojio njegovog sina Karla (Carlo). Kako je pretjerivao u vezi moralnih opredjeljenja, stvarao je nepodnošljiv pritisak na nećaka Karla, da je mladić, zbog toga, pokušao samoubistvo. Betoven se opteretio ovim činom svog nećaka. Dopustio je nećaku da se posveti vojnoj karijeri i ode od njega. U tako teškim životnim okolnostima stvarao je jedno od najpoznatijih dijela, „Misu Solemnis“.

Posljednje godine i smrt

Zbog gluvoće je živio samotnjački život. Teško je podnosio gubitak sluha, pa je zbog toga odabrao samoću. Kontakte sa ljudima je izbjegavao. Potpuno je ostao bez čula sluha 1819. godine. Njegova komunikacija sa najbližim prijateljima ostvarivala se putem sveščica.

Tokom posljednjih devet godina života, u samoći i potpunoj gluvoći je komponovao svoja najveća djela, kao što su: „Misa Solemnis“, „Hamerklavir sonata“, „Deveta simfonija“ i „Gudački kvarteti“. Himna o slavi čovječanstva ili „Oda radosti“ sastavni je dio četvrtog čina „Devete simfonije“.

Godine 1826. otputovao je kod drugog brata kako bi zajedno sa njegovom porodicom proveo vrijeme na imanju blizu Kremsa. Početkom decembra iste godine je putovao kući u Beč u kočiji koja je bila otvorena u periodu hladnog vremena. Zbog toga se teško razbolio dobivši upalu pluća, ali se, iako jedva, izliječio. Međutim, upala pluća je doprinijela razvoju njegovih drugih zdravstvenih problema.

Shvativši da mu se bliži kraj, Betoven je napisao oporuku 03. januara 1827. godine. Umro je 26. marta iste godine u svojoj kući u Beču. Sahranjen je na groblju „Währing“, a na njegovoj sahrani je bilo prisutno preko 20 000 ljudi. Njegovi posmrtni ostaci su 1888. godine premješteni na centralno groblje u Beču. Betoven nije bio oženjen i nije imao djecu.

Tokom 1845. godine je, Betovenu u čast, otkriven njegov monument u Bonu. Po prijedlogu kompozitora Franca Lista (Franz Liszt) formirana je originalna Betovenova hala u Bonu. U Beču je Betovenova statua otkrivena 1880. godine. Na jednoj od više ploča Simfonijske dvorane u Bostonu upisano je Betovenovo ime i to je jedino ime koje je upisano na ovim pločama jer se smatra da samo njegova popularnost vremenom neće izblijedjeti.

Citati i mudre misli

„Šta si ti, ti si slučajnost rođenja; šta sam ja, ja sam koji jesam. Ovdje postoji i postojaće na hiljade prinčeva, ali je samo jedan Betoven“.

„Hiljade zvukova, buke i oluje se nalazilo u meni dok ih nisam komponovao na papiru“.

„Muzika je posrednik između duhovnog i osjećajnog života“.

„Muzika bi trebala zapaliti vatru u srcima muškarca i donijeti suze na oči žene“.

„Ništa me više ne zgrožava, moram priznati, nego moje vlastite pogreške“.

„Muzika je otkriće veće od sve mudrosti i filozofije“.

Najznačajnija djela

Simfonije:

• „I. simfonija u C-duru, opus 21“ (1800. godine)
• „II. simfonija u D-duru, opus 36“ (1802. godine)
• „III. simfonija u Es-duru-Eroica, opus 55“ (1803./1804. godine)
• „IV. simfonija u B-duru, opus 60“ (1806. godine)
• „V. simfonija u C-molu, opus 67“ (1800./1808. godine)
• „VI. simfonija u F-duru-Pastoralna, opus 68“ (1807./1808. godine)
• „VII. simfonija u A-duru, opus 92“ (1811./1812. godine)
• „VIII. simfonija u F-duru, opus 93“ (1811./1812. godine)
• „IX. simfonija u d-molu, opus 125“ (1815./1824. godine)

Koncerti:

• „Koncert za klavir i orkestar broj 1 u C-duru, opus 15“ (1795./1801. godine)
• „Koncert za klavir i orkestar broj 2 u B-duru, opus 19“ (1788./1801. godine)
• „Koncert za klavir i orkestar broj 3 u C-molu, opus 37“ (1800./1803. godine)
• „Koncert za klavir i orkestar broj 4 u G-duru, opus 58“ (1804./1807. godine)
• „Koncert za klavir i orkestar broj 5 u Es-duru-Carski koncert, opus 73“ (1809. godine)

Ostala djela:

• „Koncert za violinu D-Dur, opus 61“ (1806. godine)
• „Koncert za klavir, violinu i violončelo C-dur, opus 56“ (1804./1805. godine)
• „Opera Fidelio (Leonore), opus 72“ (1804./1814. godine)
• „Opereta Egmont, opus 84“ (1809./1810. godine)
• „Sonata Ruševine Atine, opus 113“ (1811. godine)
• „Misa Solemnis u D-duru, opus 123“ (1819./1823. godine)