Koko Šanel (Coco Chanel)

Biografija

Gabrijela Bonur „Koko“ Šanel (franc. Gabrielle Bonheur „Coco“ Chanel) je bila francuska modna kreatorka i jedna od najvažnijih ličnosti u modnom svijetu. Rođena je u Somiru, 19. avgusta 1883. godine, a umrla je u Parizu, 10. januara 1971. godine.

Ostala je zapamćena po svojim modernističkim mislima i ženskoj modi koju je stvarala nadahnuta odjećom za muškarce. Osnovala je modni brend „Šanel“ koji je ostao jedan od najistaknutijih modnih brendova svih vremena.

Dugo vremena, oko 60 godina, je ova modna kreatorka bila na samom vrhu pariske visoko modne scene. Uopšte se svrstava među najvažnije ljude prošloga vijeka. „Mala crna haljina“ je njena tvorevina, kao i njeno mišljenje da svaka žena treba da je ima u svom garderoberu.

Djetinjstvo

Gabrijela Bonur Šanel je rođena 1883. godine u jednoj francuskoj dobrotvornoj bolnici. Bila je vanbračno dijete Alberta Šanela (Albert Chanel), trgovačkog putnika, koji je prodavao donji veš i radnu odjeću. Albert je bio čovjek nemirnog duha, učestalo je mijenjao prebivališta, a i zbog posla je mnogo putovao po raznim gradovima. Njena majka se zvala Evgenija Žan Devol (Eugénie Jeanne Devolle).

Gabrijela je sa svojom porodicom često mijenjala prebivališta, gdje se iznova morala prilagođavati na razne iznajmljivane kuće i stanove. Njeni roditelji su se ipak 1884. godine vjenčali, jer je majčina porodica dala izvjesnu količinu novca Albertu (njenom ocu) da pristane na ovaj brak. Gabrijela je imala dvije sestre i dva brata. Jedan period je ova mnogobrojna porodica živjela u gradu Briv la Gajard, u oskudnom jednosobnom stanu.

Kada je Gabrijela napunila 12 godina njena majka je mlada umrla od tuberkuloze. Nakon majčine smrti otac je poslao Gabrijelu i njene dvije sestre u sirotište katoličkog manastira Obazena. Njena dva brata je poslao da rade na jednom poljoprivrednom imanju.

Kao mala je bila dosta drugačija od svojih vršnjakinja, često se igrala na groblju, pričala sa mrtvima i sahranjivala svoje lutke. Živjela je u iluziji da će se njen otac jednog dana vratiti po nju, što se nikad nije desilo. Drugoj djeci je govorila da joj je otac bogat i uspješan čovjek koji, od obaveza i posla u Nju Jorku, ne stiže da joj dođe.

Takvo djetinjstvo Gabrijele, njene braće i sestara je bilo teško i disciplinovano. Ipak, igrom sudbine je u sirotištu imala priliku da nauči krojački zanat. Kada je napunila osamnaest godina morala je da napusti sirotište. Preselila se u grad Mulen, gdje je živjela u kući za katoličke djevojke.ž

Karijera

Zahvaljujući naučenom krojačkom zanatu Gabrijela se zaposlila kao krojačica. Povremeno je pjevala u kabareu među oficirima konjice. Prvi kabare u kome je pjevala se nalazio u Mulenu, a zvao se „La Rotonde“. Tokom pauza od pjevanja bila je zabavljačica publike. U ovom periodu je dobila nadimak „Koko“, a pretpostavlja se zbog dvije pjesme koje je često pjevala: „Ko je vidio Koko“ i „Ko Ko Ri Ko“.

U periodu života sa prvim bogatim ljubavnikom Etjenom Balzanom (Étienne Balsan), u svojim ranim dvadesetim godinama, Šanel je iz zabave uradila dizajn za nekoliko šešira. Nakon kratkog vremena je ovaj hobi postao unosan posao. Otvorila je butik „Šanel Moda“ u Parizu i postala licencirana modiskinja.

Prodavala je šešire koje je dizajnirala, a koji su postali popularni nakon jedne predstave u kojoj ih je nosila glumica Gabrijela Dorziat (Gabrielle Dorziat), 1912. godine. Ova glumica je iste šešire nosila na fotografijama koje su se objavile u modnom magazinu i time ih dodatno popularizovala.

Od 1913. godine Šanel je otvarala prodavnice u centru grada, zahvaljujući finansijskoj pomoći ljubavnika Artura Kapala (Captain Arthur Edward ‘Boy’ Capel). Prodavala je jednostavnu i udobnu odjeću.

Njene kreacije su rađene od skromnijih, ali udobnijih materijala. Osim šešira, prodavala je bluze, jakne i džempere. U poslu su joj uveliko pomagale njena sestra Antoaneta (Antoinette) i tetka Anrijana (Adrienne), koje su reklamirale njene dizajnerske kreacije na ulicama grada.

Materijal koji je koristila u izradi odjeće bio je vuneni žersej. Nije se smatrao prikladnim za tadašnju modernu odjeću. Šanel je upotrebu ovog materijala opravdavala na svojstven način: „Želim ženama pružiti jednu mogućnost: da mogu da jedu ili da se smiju, a da se pritom ne onesvijeste“.

Kako je ostvarila veliki uspjeh u Dovilu, odlučila je da proširi posao. Butik je 1915. godine otvorila u Bijaricu. Bila je okružena mnogobrojnim imućnim mušterijama. Nakon samo godinu dana Šanel je zaradila ogromnu količinu novaca, pa je samostalno donijela odluku o vraćanju uloženog kapitala ljubavniku Kapelu.

Šanel je osnovala svoju modnu kuću u Parizu, 1919. godine. Njeno ime postalo je priznato u krojačkom svijetu. Kupila je cijelu zgradu u atraktivnom dijelu Pariza, od koje je napravila modni butik, gdje je prodavala odjeću, šešire i modne dodatke, nakit i parfeme. U par godina je kupila još nekoliko nekretnina za istu namjenu.

Šanel je širila poznanstva, privatno i poslovno. Nekada je pomagala drugima, poslovno i privatno. Primila je privremeno u svoj novi dom „Bel Respiro“ koji se nalazio u pariskom predgrađu, ruskog kompozitora Igora Stravinskog (Igor Fjodorovič Stravinski) sa članovima njegove porodice, budući da su napustili Sovjetski Savez koji je prethodno bio pogođen ratom. U njenom domu je ova porodica živjela devet mjeseci. Podržala je novi balet koji je oformljen produkcijom Stravinskog za kojeg je predano dizajnirala kostime. Sarađivala je u mnogim predstavama i plesnim operama.

Godine 1922. upoznala je biznismena koji se zvao Pjer Verthajmer (Pierre Wertheimer). Pokrenuli su poslovnu saradnju oko prodaje njenog parfema „Šanel br. 5“. Potpisala je ugovor sa Pjerom i njegovim bratom, koji su bili direktori parfemske i kozmetičke kuće „Buržoa“. Njihov zajednički brend nosio je naziv „Šanel parfemi“. Braća su finansijski podržala proizvodnju i distribuciju parfema. Od cjelokupnog profita Šanel je sljedovalo deset posto. Kako je bila nezadovoljna ishodom sporazuma, dugi niz godina je nastojala da ostvari potpunu kontrolu nad ovim brendom.

Godine 1929. je prvi  put dizajnirala Šanel torbu, a inspiraciju je pronašla u vojničkim torbama. Isto kao i u dizajnu odjeće, pažnju je usmjerila na udobnost, što je postigla tankim kaišem na remenu koji je omogućavao da ruke budu slobodne.

Šanel je postala zaslužna za popularizaciju preplanulog tena kod žena. Ona je uživala u sunčanju i zahvaljujući njoj, sunčanje je postalo simbolom ljepote. Inače, u istoriji je ostalo zabilježeno da je preplanuo ten bio poveznica sa sirotinjom, dok je bijela, mliječna koža bila asocijacija na bogatstvo. Po ugledu na Šanel, žene su skinule šešire na plaži i slobodno su se izlagale na suncu.

U Monte Karlu je 1931. godine pristala na poslovni prijedlog Samjuela Goldvina (Samuel Goldwyn), da za veliku količinu novaca posjeti Holivud dva puta godišnje kako bi radila na dizajnu kostima za tamošnje zvijezde. Dizajnirala je odjeću koju su nosile brojne glumice u filmovima, a za Merlin Ditrih (Marlene Dietrich) i Gretu Garbo (Greta Garbo) dizajnirala je odjeću za njihove privatne potrebe. Radila je na dizajnu kostima za par francuskih filmova.

Dizajnirala je odjeću koja je postala udobna i laka za odijevanje, za razliku od prijašnjih korseta i ostalih modnih dodataka koji su uveliko sputavali ženu. Kako je odlazila na česte izlete jahtom, tu je često pronalazila inspiraciju vezano za dizajn odjeće koju su tradicionalno nosili ribari ili mornari.

Šanel je upotrebljavala kameliju kao dekorativni element, a prvi put je to učinila 1933. godine. Stvorila je koncept male crne haljine. Jedna od prvih glumica koje su nosile Šanel malu crnu haljinu je bila Suzan Orlandi (Suzanne Orlandi). Male crne haljine je dizajnirala od vune za dan, a od somota za veče.

Uvela je u modu nakit koji je simulirao drago kamenje, a nerijetko je inspiraciju pronalazila u tradiciji dizajna egipatskog ili orijentalnog nakita. Radila je u saradnji sa dizajnerom Polom Iribom (Paul Iribe) u dizajnu ekstravagantnog nakita izvedenog od dijamanata i platine, po narudžbi Međunarodnog saveza trgovaca dijamantima.

Do 1935. godine je 4 000 ljudi bilo zaposleno u preduzeću „Šanel moda“. Međutim, njena karijera je imala kako uspona, tako i padova. Na početku tridesetih godina prošlog vijeka kratke suknje i dječački izgled, koji su bili njen zaštitni znak, izgubili su na popularnosti. Isto tako, gajila je mnogo više očekivanja od posla u Holivudu. Dizajnerka Elsa Skjapareli (Elsa Schiaparelli) je jedno vrijeme zasjenila Šanel svojim inovativnim dizajnom. U to vrijeme je Koko Šanel sarađivala na nekoliko pozorišnih komada.

Kada je počeo Drugi svjetski rat donijela je odluku o zatvaranju prodavnica, sa objašnjenjem da to nije vrijeme za modu. Zatvaranjem prodavnica 4 000 ljudi je tada ostalo bez posla. Javno se izjašnjavala po pitanju svojim političkih stavova, uključujući i njena uvjerenja o Jevrejima prema kojima nikada nije krila mržnju.

Po završetku Drugog svjetskog rata ponovo je krenula u trku za potpunu kontrolu najprofitabilnijeg proizvoda, parfema „Šanel broj 5“. Podnijela je zahtjev njemačkim zvaničnicima o ovom pitanju, budući da su vlasnici parfema bili Jevreji, braća Verthajimeri, pa se zbog toga Šanel nadala da će se slučaj riješiti u njenu korist. Ni braća Verthajimeri nisu nespremni dočekali ovu borbu.

Poslije nekoliko tužbi došli su do zajedničkog rješenja. Ona je dobila ratni profit od prodaje parfema. Dalje je dobila dva posto udjela od buduće prodaje parfema po cijelom svijetu. Zbog te zarade postala je jedna od najbogatijih žena svijeta. Isto tako, Šanel je predložila, a braća Verthajmer su pristala, da plaćaju sve njene životne troškove do kraja njenog života.

Na svjetskoj modnoj sceni četrdesetih godina prošlog vijeka pojavili su se muškarci, a Šanel je njihov rad nazvala „nelogičan dizajn“. Ponovo je otvorila svoje modne kuće 1954. godine, što je finansirao Pjer Verthajmer.

Povratnom kolekcijom nisu je dočekali sa pozitivnim kritikama. Glavna zamjerka je bila što joj je odjeća izgledala konzervativno. Ipak, urednica magazina „Voug“, Betina Balard (Bettina Ballard) je odabrala manekenku Mari-Helen Arno (Marie-Hélène Arnaud) da reklamira Šanel odjevne kombinacije. Vrlo brzo porudžbine Šanel garderobe stizale su sa svih strana svijeta.

Ljubavni život

Tokom boravka u Milanu, kada je imala 22. godine, Šanel je srela Etjena Balzana. On je bio mladi i bogati nasljednik tekstila. Ubrzo po upoznavanju su postali ljubavnici. Preselila se kod njega u dvorac pored Kompjenja, u kome je provela pune tri godine. Zahvaljujući bogatom ljubavniku otkrila je sve čari života na visokoj nozi. Zajedno su organizovali brojne zabave na kojima je upoznala mnoge bogate i uticajne ljude. Nosila je najskuplji nakit i najbolje haljine. Balzan nije štedio na poklonima za Šanel.

Godine 1908. Šanel je počela vezu sa novim ljubavnikom. Bio je to industrijalac Artur Edvard „Boj“ Kapel, inače Balzanov prijatelj. Kao pripadnik engleske visoke klase mogao je da bogato finansira Šanel. Ovog puta, pored nakita i skupih haljina, Šanel je dobila stan u Parizu i finansijska sredstva za otvaranje nekoliko prvih prodavnica.

Zna se da joj je on bio inspiracija za mnoge poslovne poduhvate. Šanel se mnogo trudila oko njihove veze i nadala se da će jednog dana on biti samo njen. Iako su mnogo vremena provodili zajedno, odlazili na razna putovanja, boravili na brojnim odmaralištima, on joj nikada nije bio vjeran. Ostali su zajedno devet godina. Poslije se Kapel oženio jednom od engleskih aristokratkinja. Međutim, i dalje su se povremeno viđali. Pošto je mnogo zarađivala prodajom u svojim prodavnicama, vratila mu je sav novac kojim je finansirao otvaranje njenih prvih radnji. Nakon što je tragično izgubio život u saobraćajnoj nesreći, 1919. godine, Šanel je podigla spomenik na mjestu njegove nesreće.

Kako je odlučila da proširi posao, otvorila je prodavnicu u gradu Bijaricu, gdje je upoznala ruskog plemića Dmitrija Pavloviča (Dmitrij Pavlovič Romanov). Započeli su ljubavnu vezu koja je potrajala dugo godina uz povremeno viđanje.

Šanel je 1923. godine ušla u krug najvišeg nivoa britanske aristokratije, a sve preko Vere Bejt Lombardi (Vera Bate Lombardi). Družila se sa elitnim ličnostima kao što su političari, vojvode, kraljevi, prinčevi i slično.

Upoznala je u Monte Karlu bogatog vojvodu od Vestminstera po imenu Hju Ričard Artur Grosvenor (Hugh Richard Arthur Grosvenor), poznatijeg po nadimku Bendor. Tada je počela njihova ljubavna veza, koja je trajala deset godina. Nije štedio na poklonima. Ona je redovno dobijala najskuplji nakit, umjetnine i slično, a kupio joj je i luksuzni stan u Londonu. Zajedno su dijelili antipatiju prema Jevrejima.

Princ od Velsa, Edvard VIII (Edward VIII) je jedno vrijeme pokazivao interes prema Šanel. Prema nekim pričama, posjećivao ju je njenom stanu. Nikada se nije udala za vojvodu od Vestminstera. Poklonio joj je parcelu zemlje na francuskoj rivijeri. Na ovoj zemlji je Šanel izgradila vilu koja joj je služila za odmor, a nazvala ju je „La Pausa“.

Tokom njemačke okupacije vrijeme je provodila u hotelu „Ric“, u Parizu. Tada je bila u romantičnoj vezi sa njemačkim diplomatom u Parizu, koji se zvao Baron Hans Ginter od Dinklaga (Baron Hans Günther von Dincklage). Poslije rata je nekoliko godina živjela u Švicarskoj. Neko vrijeme je i dalje bila u vezi sa Dinklageom. Vilu „La Pausa“ je prodala 1953. godine.

Šanel je imala mnogo ljubavnika. Muškarci su bili njena podrška i pokretači karijere, a zbog muškarca je čak bila optužena da je njemački špijun. Nagađalo se da je bila ljubavnica slikara Pabla Pikasa (Pablo Picasso) i Salvadora Dalija (Salvador Dali), kao i kompozitora Igora Stravinskog kojem je mnogo pomagala. „Žene uvijek moraju govoriti muškarcima da su oni jaki. Da su krupni, snažni, sjajni. Istini za volju, žene su zapravo jake“, rekla je jedne prilike Šanel.

Posljednje godine i smrt

Posljednjih godina svog života Šanel je bila vrlo usamljena. Imala je par bliskih prijatelja sa kojima je provodila vrijeme. Pripremala je svoju proljećnu kolekciju, ali se u isto vrijeme neprestano osjećala umorno i bolesno.

Posljednje riječi su joj bile: „Znači, ovako se umire“. Umrla je od posljedica srčanog udara, 10. januara 1971. godine u hotelu „Ric“. Inače je u ovom hotelu živjela nešto više od 30 godina, a njeni prijatelji su govorili da je u hotelu živjela jer se plašila mraka.

Na dan kada je umrla imala je 87 godina. Na ceremoniji sahrane u crkvi Svete Madlene modeli su sjedili u prvim sjedištima. Sahranjena je na groblju „Bois-de-Vu u Švajcarskoj. Njeni nasljednici su nećak i njene dvije ćerke koje su tada boravile u Parizu. Nakon njene smrti, a poslije velikih borbi koje su trajale izvjestan vremenski period, na čelo kuće Šanel postavljen je Karl Lagerfeld (Karl Lagerfeld).

Citati i izreke

„Možda je mene moja dobrota koštala i neka je. Koštaće i tebe tvoje zlo“.

„U svojim dvadesetim, žena ima lice koje joj je priroda dala. U svojim tridesetim, ima lice koje je sama za sebe napravila. U svojim četrdesetim ima lice koje je zaslužila“.

„Moda nije pitanje odjeće. Moda je u zraku, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju. Ona je na nebu i na cesti“.

„Nema vremena za svakodnevnu dosadu. Postoji vrijeme za rad. I vrijeme za ljubav. To ne ostavlja prostor za neko drugo vrijeme“.

„Ne razumijem kako žena može izaći iz kuće bez da se malo dotjera – ako zbog ničeg, onda iz pristojnosti. A potom, nikad ne znaš, možda baš tada ima zakazan sudar sa sudbinom. A najbolje je izgledati što je ljepše moguće za sudbinu“.

„Jedna me mlada žena pitala gdje da nanese parfem, rekla sam joj da ga stavi gdje god želi biti poljubljena“.

„Moda je postala šala. Kreatori su zaboravili da se u haljinama nalaze žene. Većina se žena odijeva za muškarce i želi da im se dive. Ali moraju biti sposobne i kretati se, ući u auto bez da popucaju po šavima! Odjeća mora imati prirodan oblik“.

„Htjeli mi to ili ne, u životu muškarca postoji samo jedna žena. Sve ostale su njena sjenka“.

„Nije me briga što mislite o meni. Ja o vama uopšte ne razmišljam“.