Vladislav Petković Dis

Biografija

Vladislav Petković Dis bio je srpski pjesnik. Rođen je 10. marta 1880. godine u Zablaću kod Čačka, a umro je kod Krfa, 16. maja 1917. godine.

Književni pravac mu je impresionizam u evropskoj poeziji, poznat kao moderna-simbolizam u Srbiji. Rođen je 1880. u Srbiji, a umro 1917. na brodu na Jonskom moru, nakon što je brod potopila njemačka podmornica. Slavu stiče tek nakon smrti, kada ga proglašavaju začetnikom moderne. Neshvaćen u svoje vrijeme, danas se smatra jednim od najznačajnijih pjesnika u srpskoj književnosti.

Biografija

Vladislav Petković rođen je u Kneževini Srbiji. Njegov život obilježilo je siromaštvo, koje ga prati neprestano, od rođenja do same smrti. Majka Marija, porijeklom Vukomanović, sama je podizala djecu i školovala ih, budući da je oca Dimitrija izgubio rano. Deveto je od trinaestero djece Dimitrija i Marije. Dis je kršten u mjesnoj crkvi 02. marta 1880. godine.

Bio je visok i mršav, uskih grudi, neobičnih brkova i poduže kose. Možda je najbolje njegov život i njega samog opisao njegov najbolji prijatelj Simo Pandurović:

„Veći dio dana i noći provodio je u kafani. Nije bio ni gurman, ni pijanac. Jeo je rijetko, malo, pa i to mrljavo i bez volje. Volio je da popije čašu dobrog vina, ali se, koliko znam, nije nikad opijao… Iako je bio siromah, imao je neku naklonost ka gospodstvu i averziju prema prostakluku. Nije nikad psovao, ni bio razvratan, razuzdan, i bučan…“

U Čačaku je 1902. godine diplomirao na Gimnaziji i Učiteljskoj školi. Privremeno je radio kao učitelj u Prlitima, mjestu u blizini grada Zaječara. Nije mu se svidio učiteljski poziv, a objave prvih pjesama donosile su mu malo prihoda. Onda je radio kao činovnik na carini. Ubzo je postao pomoćni urednik časopisa „Književna nedelja“.

Dis je bio oslobođen služenja vojske zbog lošeg zdravstvenog stanja. Mučila ga je kratkovidnost, zbog koje je psihički postajao sve nestabilniji, što se ogleda u njegovom pjesničkom stvaralaštvu.

Godine 1903. preselio se u Beograd i postao poznat u tamošnjim književnom krugovima, kada su se njegove pjesme pojavile u ,,Idili“, književnom časopisu. Vladislav Petković izabrao je svoj nadimak ,,Dis“. Ova tri slova predstavljala su zapravo srednja slova njegovog imena, ali isto tako, ovaj nadimak mu se svidio zato što je Dis ime rimskog boga podzemlja.

Bio je stalni posjetioc beogradskih kafana u Skadarliji i šire. U kafanama je pisao i čitao pjesme, o njima se tamo i diskutovalo. Nije se osjećao prijatno tokom dana. Svjetlost je otkrivala stvarno stanje stvari. Morao je da se ponaša kao drugi, da se bori za egzistenciju. Mučio se kako bi djelovao dobro pred ljudima, ali svjetlost dana uvijek ga je činila izgubljenim, bespomoćnim i dezorijentisanim.

Pjevao je o tome: „Jedva čekam veče da i meni svane-jer ja nemam dana“. Noć je bila njegovo vrijeme. Ona je odgovarala njegovim mračnim raspoloženjima. U noći su nastajale njegove najbolje pjesme.

Dis se oženio lijepom Hristinom-Tinkom, koja je po zanimanju bila poštanska službenica. Rodila mu je dvoje djece Mutimira i Gordanu.

Ćerka Gordana stradala je u požaru 1918. godine. Sin Mutimir završio je gimnaziju i 1940. godine i diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata učestvovao je u vojsci kao dopisnik. Kao ratni novinar vjerno je prikazivao bitke srpske vojske. U toku rata otišao je sa ostrva Krfa, preko Albanije u Francusku, gdje je dobio zadatak da napiše i objavi svu tragediju koja je vojsku u ratu zadesila.

Isto tako, zbog sve lošijeg zdravlja, poslan je i na oporavak. Tamo je živio neko vrijeme. Nastradao je na brodu, kada se vraćao na ostrvo Krf. Brod je potopila 1917. godine njemačka podmornica. Tako je Dis izgubio život u svojoj 37. godini života. Njegova prva objavljena zbirka „Utopljene duše“, predskazala je ovakvu tragediju. Mnoga Disova djela potopljena su zajedno s njim. Tijelo pjesnika ostalo je u moru.

Disu u čast, gradska biblioteka u Čačku od 1964. godine, dodjeljuje prestižnu nagradu za životno djelo srpskih pjesnika. Nagrada se dodjeljuje na svečanosti ,,Disovog proljeća“.

Pjesnička karijera

Vladislav Petković Dis predstavlja vrhunac u razvoju parnaso-simboličke poezije. Neobična i tragična poezija, kakav je bio i sam Disov život. Poezijom je duboko zagazio u snoviđenje i iracionalne vizije, za razliku od svojih savremenika koji su stvarali poeziju isključivo racionalne prirode.

San bez snova i prestanak želje motivi su mnogih pjesama. On posmatra stvari kako odlaze iz života u smrt, zauvijek iščezavaju, nestaju, vrijeme ih odnosi, a on, nema snage da se bori sa vremenom.

Može se reći da je vrlo rano počeo pisanje pjesme. Objavljivao ih je u književnim novinama i časopisima, o svom trošku, budući da nikog u Beogradu nije poznavao.

Godine 1911. objavio je svoju prvu zbirku pjesama „topljene duše“. Ova zbirka bila je posebna, vizionarska, ali isto tako, slabe pjesničke kvalitete, nevještih stihova. Pa stoga i ne čudi što mu nije donijela željenu afirmaciju. Kada se tome doda i negativna kritika Jovana Skerlića, tada cijenjenog kritičara, koji je Disa nazvao netalentovanim pjesnikom, shvatio je da njegovo prvo izdanje doživljava neuspjeh. Bio je uporan, nije mu padalo na um odustajanje. Želja za stvaranjem bila je veća.

Tako je 1913. godine objavio svoju drugu zbirku pjesama „Mi čekamo cara“. Ovu zbirku nije radio srcem, niti iz želje, radio je zato što je bio na rubu egzistencije. Drugu zbirku pjesama bio je primoran, kao i prvu, da objavi o svom trošku. Takvo pisanje nije bio njegov stil i priroda stvaranja. Napisao je rodoljubivu poeziju, iz razloga što je tada ova vrsta poezije bila najprihvatljivija, najtraženija i najviše se prodavala.

Jedne prilike Dis je obrazložio izdavanje druge zbirke: „Ja imam dva djeteta i ženu i zato sam posvetio tu knjigu i toj ličnosti. Ja sam samo u knjizi „Utopljene duše“, a ne u onom što sam napisao docnije. Ali sam morao da pišem-trebalo je živjeti, kad se stvorila porodica“.

Njegova kratkovidnost stvarala mu je nejasan svijet u kome je živio. Stvarnost mu je bila iskrivljena. Pojave, oblici, predmeti, čak i misli i asocijacije kosili su se sa doživljajima istih kod drugih ljudi. Njegovi stihovi zato nisu predstavljali krajni rezultat neznanja, nego su bili rezultat stanja njegovog čula vida i duha, praćeni iracionalnim vezama i bjekstvom od stvarnosti.

Kako je njegov svijet proizlazio iz iracionalnog, takva je bila i njegova poezija teško dokučiva, kako po sadržini, tako i po obliku i sintaksi. Pjesma „Predmetnosti“ je jedna od mnogih takvog načina izražavanja.

Njegova poezija sadrži elemente nadrealizma, snovi i halucinacije su joj propratni motivi. Takva poezija javila se u Evropi dvadesetih godina prošlog vijeka. S tim u vezi, Dis se smatra pretečom srpskih nadrealista.

Kako su njegovi stihovi vukli ka iracionalnom i mračnom predstavljali su novinu u pjesništvu početka 20. vijeka. Tada je njegova poezija bila neshvaćena, ali danas je cijenjena. Smatra se dubokoumnim pjesnikom koji je kroz stvaranje slao univerzalne poruke.

Najpoznatije su mu pjesme: „Tamnica“, „Spomenik“, „Nirvana“ i „Možda spava“.

Svoj život zbog hendikepa doživljavao je kao tamnicu u koju je došao mimo svoje volje. To stanje duha izdržava kroz pjesmu ,,Tamnica“, najslikovitije kroz prvu strofu ove pjesme:

„To je onaj život gdje sam pao i ja

s nevinih daljina, sa očima zvijezda

i sa suzom mojom što nesvjesno sija

i žali, ko ptica oborena gnijezda.

To je onaj život gdje sam pao i ja“.

Vodio je težak sirotinjski život, pun smrti, porodičnih tragedija, nesreće. Najčešće je bio bez igdje ičije pomoći, poljuljanog zdravstvenog stanja, ali uspio je da sačuva dobrotu i iskrenost. Malo je prijatelja stekao. Svoju porodicu je puno volio i za nju je živio.

U svom radu nije se oslanjao na uzore. Onda kada je to učinio, pokazalo se da nije valjalo. Slabo je i pratio ostale pjesnike. Trudio se da ostane svoj, kako u životu, tako i u pisanju. Njegovo pjesništvo učinilo ga je pretečom modernog načina pjesničkog izražavanja.

Karakteristika njegovog pisanja je nejasnoća i stvaranje besmislenih slika, ali u tome leži sva ljepota njegovih pjesama. Postao je pjesnik čije su pjesme cijenjene i prevođene na mnoge jezike. Neke su ušle u antologiju srpskog pjesništva.

Njegova posljednja zbirka pjesama nosi naslov ,,Nedovršene pjesme“. Dis nije živio dugo, nije ni ostavio veliki opus, ali je stvorio poeziju koja je autentična, snažna i duboka. Proživljavao je svoje stihove. Spada među najbolje pjesnike srpskog pjesništva 20. vijeka.

Ljubavni život

Poezija Vladislava Petkovića Disa teži ka pesimizmu. Njegova poezija je zapravo stvarna slika njegovog života. Bolest i životni padovi pratili su ga tokom života. Za noć je u kafani znao da potroši platu. Onda mjesec dana gladuje i čeka milostinju dobrih ljudi. Noćima je pisao stihove. Takav život je živio, samo tako se borio sa demonima svoga bića, dok mu u život nije ušla ljepotica imena Hristina.

Hristinu je sreo u aprilu 1911. godine na šetalištu na kalemegdanu u Beogradu. Bila je djevojka njegovih snova. Imala je 19. godina, vitka crnokosa. Od njihovog prvog susreta stalno se trudio da je ponovo sreće. Pa je tako često išao na mjesta gdje je znao da će ona biti. Saznao je i gdje je zaposlena, kao poštanska službenica, pa je sate provodio ispred njene firme, čekajući da se djevojka pojavi. Vremenom se rodila ljubav. Šest mjeseci od prvog susreta su se vjenčali.

Na vjenčanju je mlada zaboravila prsten, loše kritike na njegovo pjesništvo oko dana vjenčanja su prštale, ali oni su bili zadovoljni. Kada su dobili djecu, Gordanu i Mutimira, njihovoj sreći nije bilo kraja.

Rat je prekinuo porodičnu idilu. Dis je otišao na Krf, kasnije u Francusku, a njegova žena je ostala sama da se brine za djecu. Tako mu je porodica većinom gladovala.

Prije nego što se ukrcao na Brod koji će ga iz Francuske vratiti na Krf, javio se Hristini. To je bilo zadnje javljanje voljenoj ženi. Brod je potopljen u Jonskom moru.

Bibliografija

„Utopljene duše“ (1911. godine)
„Mi čekamo cara“ (1913. godine)