Tin Ujević

Biografija

Tin Ujević je bio hrvatski pjesnik, kritičar, esejista, publicista i prevodilac. Rođen je 05. jula 1891. godine u mjestu Vrgorac, a umro je 12. novembra 1955. godine u Zagrebu.

Ujevićeve najpoznatije pjesme su  „Kolajna“, „Svakodnevna jadikovka“, „Visoki jablani“, „Misao na nju“, „Odlazak“, „Oproštaj“ i druge. Bio je obrazovan pisac na čije je kvalitetno književno izražavanje uticalo njegovo dobro znanje stranih jezika. Važio je za dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti uopšte.

Kroz analizu njegove poetske proze, estetičkih ogleda, esejističkih zapisa i kritičkih radova uočena je široka kultura i razgranata zainteresovanost za različite oblike stvaranja. Pisao je i filozofske i estetske radove o mnogim fenomenima moderne književnosti.

Lični život

Tin Ujević je rođen u Vrgorcu. Po tadašnjem običaju njegovog rodnog mjesta, kao i sva druga pokrštena djeca, dobio je dva imena. Njegovo puno ime je bilo Augustin Josip Ujević.

Ime njegovom ocu bilo je Ivan Ujević. Po zanimanju je bio učitelj. Bio je rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini. Njegova majka je bila porijeklom Bračanka iz Milne. Imali su petoro djece, od kojih je dvoje umrlo u ranom djetinjstvu. Od oca je naslijedio talenat za pisanje, jer mu je otac bio naklonjen književnosti.

Tin je osnovnu školu najprije pohađao u Imotskom, a potom u Makarskoj gdje je i završio osnovno obrazovanje. Od 1902. godine je u Splitu pohađao klasičnu gimnaziju, a živio je u nadbiskupijskom sjemeništu.

Maturu je položio 1909. godine  i to sa odličnim uspjehom. Nastavio je školovanje u Zagrebu kada je upisao studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1913. bio je pokretač lista „Ujedinjenje“ u saradnji sa Milostislavom Bartulicom. Oba književnika su bila uhapšena nakon čega su u zatvoru proveli par mjeseci, a sve zbog objavljivanih članaka koji su okarakterisani kao retorika usmjerena protiv države. Ujević je takođe bio u članstvu Jugoslavenske nacionalističke omladine.

Ujević je bio čest posjetilac boemskih kafana u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Po dolasku u Zagreb družio se sa Antunom Gustavom Matošem, kao i savremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom.

Zalagao se za nezavisnost Hrvatske i pad Austro-Ugarske Monarhije. Pripadao je mladom naraštaju hrvatskih intelektualaca. Sve do početka Prvog svjetskog rata više se isticao političkim djelovanjem, nego književnim radom. Iz tih razloga je bio prinuđen na emigraciju u Pariz.

U Parizu je pristupio francuskoj Legiji stranaca. Službeno je bio student na Sorboni. Pisao je političke članke, ali i gramatiku srpskog jezika. U Parizu se razočarao u ljubav nakon proživljenog emotivnog sloma, te se prije svoje tridesete godine posvetio boemiji.

Vremenom je mijenjao politička uvjerenja, od radikalizma, liberalizma, pa do socijalizma. Jedno vrijeme smatrao se boljševikom i komunistom, a potom je postao budist koji se ne izjašnjava o politici, te je tako pokušavao doći do unutrašnjeg mira. Postao je zagovornik ideje o srbijansko-hrvatskom jedinstvu.

Nakon nekog vremena Ujević se razočarao u političku situaciju u državi, pa je iz tih razloga donio odluku o slomu ličnih političkih ambicija, nakon čega je svu svoju energiju i vrijeme posvetio književnom radu, posebno poeziji.

U narednih trideset pet godina posjećivao je različite balkanske prijestolnice, gdje je po mišljenjima malograđanskog društva, svojim ponašanjem narušavao građanske norme. Postao je istaknut pjesnik za kojeg su se zainteresovali mnogi turisti i studenti. Često je upadao u razne polemike i svađe. Ponekad je bio na rubu egzistencije, a bilo je i dana kada je bio gladan.

Osim za kafanskim stolom, često se mogao vidjeti u biblioteci. Kada mu dođe inspirativan trenutak, pjesme je pisao po svemu što mu se tada našlo u blizini. Mnogo se selio, a prilikom selidbi za sobom je nerijetko ostavljao svoja djela u rukopisu.

U svojim pedesetim godinama dobio je prvo stalno zaposlenje u NDH. Nije se uklapao u građansko društvo, jer je odbijao život po nametnutim normama. Sa druge strane, stekao je status slavnog pjesnika. Neprilagođenost društvu doprinijela je njegovom bijegu u sebe. U samoći se mnogo prepuštao razmišljanju.

Tin Ujević se nikada nije ženio i nije imao djecu. Na pitanje prijatelja zašto se ne ženi, odgovorio je: „Ženiti se trebaju ljudi, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju“.

Tin Ujević je umro u Zagrebu u 65. godini života. Na trgu Matice hrvatske u Imotskom nalazi se spomenik podignut Ujeviću u čast. Isto tako, njegovi se spomenici nalaze u Vrgorcu, Makarskoj, Zagrebu i Krivodolu. Ulica u Sarajevu, kao i u Beogradu nazvana je po njemu.

Tokom svog života nije dobio književnu nagradu, ali se mnoge današnje književne manifestacije zovu po njemu. Najveća hrvatska književna nagrada nazvana je Nagrada „Tin Ujević“. U Vrgorcu se u čast pjesniku održava manifestacija „S Tinom u Vrgorcu“.

Snimljen je film o Ujeviću autora Mate Ganze „Sjećanje na Tina“. Objavljena je knjiga posvećenih pjesama hrvatskih pjesnika Tinu Ujeviću koju je priredio Mladen Vuković „Pobratimstvo lica u nemiru – pjesnici Tinu Ujeviću“, 2000. godine. Dok je 2007. godine objavljena knjiga zajedno sa CD-om, scenski kolaž „Tin Ujević – san i ludilo“ koju je priredio Zvonimir Mrkonjić.

Književni rad

Pjesme je pisao od svoje trinaeste godine. Prve njegove pjesme nisu sačuvane. Tin je isticao da je prvo njegovo napisano djelo kratak tekst naslova „Voda“ koje takođe nije sačuvano. Kada se 1909. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu počeo je da objavljuje svoja djela. Prvo djelo koje je Tin objavio bio je sonet „Za novim vidicima“ u časopisu „Mlada Hrvatska“.

Ujević je kao književnik naročito cijenio Matoša. Značajan uticaj na njegov književni rad imala su i djela Bodlera. Ponekad se sa Bodlerom poistovjećivao. Bodlerove padove doživljavao je kao poetsku opsesiju. Još jedan od velikih pjesnika kojima se Ujević divio bio je i Artur Rembo. Iako, za razliku od Remba koji se odrekao umjetnosti da bi se vratio standardnom građanskom životu, kod Ujevića se dogodila recipročna situacija.

Njegove prve dvije zbirke pjesama napisane u neopetrarkističkom ljubavnom tonu su „Lelek sebra“ objavljena 1920. godine i „Kolajna“ objavljena 1926. godine. Nakon par godina objavio je zbirku pjesama „Auto na korzu“, tačnije 1932. godine, dok je naredne godine objavio reprezentativni izbor svog pjesništva naslova „Ojađeno zvono“.

Godine 1945. zabranjeno je njegovo javno djelovanje od strane komunističkih vlasti, pa se Ujević tada posvetio karijeri anonimnog prevodioca. Od 1950. godine ponovo je nastavio književnu karijeru kada je objavio izabrane pjesme „Rukovet“. Ovim izborom pjesama proširio je svoju čitalačku publiku.

Posljednju zbirku pjesama „Žedan kamen na studencu“ objavio je 1954. godine. Zbirka je doživjela veliki uspjeh i pozitivno je ocijenjena od strane kritike. Ujević je tada, još jednom potvrdio da ne jedan od vodećih hrvatskih pjesnika.

U njegovoj poeziji javljaju se elementi tradicionalnog. Ujevićeva poezija povremeno oslikava ličnu tragiku, tajne netjelesne ljubavi, rad i bratstvo, filozofske misli, čežnje za visinama i prostranstvima, prihvatanje života onakvog kakav je on zapravo.

Pisao je poeziju u zatvorenoj formi, ali i u otvorenom slobodnom stihu. Maestralno je koristio jezik, neki su ga smatrali nedostižnim čarobnjakom riječi. Isto toliko, koliko je bio blizak nekim kolegama književnicima, toliko se od njih i razlikovao. Stvarao je jedinstvena književna djela, ne svrstavajući se u neku određenu književnu struju.

Različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu pravdao je naslovom pjesničke proze „Jedna sam osoba složena od više drugih“. Njegova djela su mediteranskog porijekla, kako poezija tako i proza. Prema mišljenju mnogih kritičara, njegovo stvaralaštvo predstavlja sintezu klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, te se njegov književni opus svrstava u sam vrh modernističke književnosti.

Ujević je pisao prozu teorijske, književnokritičke, polemičke, esejističke, feljtonističke, političko-publicionističke i naučno popularne forme. Ovim radovima dočarao je svoje misli i tematske interese, enciklopedijsku informisanost, obavještenost o aktualnim kulturnim i umjetničkim pitanjima.

Knjige „Ljudi za vratima gostionice“ i „Skalpel kaosa“ objavljene su 1938. godine, a sadrže neke od njegovih književnih studija i eseja. Ova djela su prožeta ličnim ispovijestima, te posjeduju svojevrstan autobiografski karakter. Takođe, sadrže lična viđenja umjetnosti.

Pisao je pjesničku prozu, kao što su pjesme u prozi „Uspavanka iz Krivodola“, „Predigra bure“, „Pjesma o biseru“, „Utjeha“, „Živci“, „Priznanje“. Godine 2000. objavljena je Ujevićeva knjiga naslova „Pjesme u prozi“ od strane Društva hrvatskih književnika. Godine 2007. u Nju Jorku Ujević je predstavljen pjesmom u prozi „Priznanje“.

Citati i mudre misli

„A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji“.

„Biblioteke donose svjetlost našem duhu i oduzimaju jakost našim očima“.

„Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima“.

„Knjiga nije hrana, ali je poslastica“.

„Trbuh je neumoljiv despot i zapovjednik“.

„U carstvo duha neće nikad dospjeti oni koji tvrde da su već sve istine poznate“.

Bibliografija

• „Lelek sebra“ (Beograd, 1920. godine)
• „Kolajna“ (Beograd, 1926. godine)
• „Dva glavna bogumila“ (1931. godine)
• „Nedjelja maloljetnih“ (1931. godine)
• „Auto na korzu“ (Nikšić, 1932. godine)
• „Ojađeno zvono“ (Matica hrvatska, Zagreb, 1933. godine)
• „Skalpel kaosa“ (Zagreb, 1938. godine)
• „Ljudi za vratima gostionice“ (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938. godine)
• „Žedan kamen na studencu“ (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954. godine)