Svetozar Ćorović

Biografija

Svetozar Ćorović bio je srpski književnik. Pisao je romane, pripovijetke, drame i pjesme. Rođen je 29. maja 1875. godine, a umro 17. aprila 1919. godine . Rođen je i umro u Mostaru.

Njegovi savremenici Jovan Dučić i Aleksa Šantić takođe su živjeli u Mostaru i zajedno sa njim činili čuvenu kulturnu i književnu mostarsku trojku.

Ostao je zapamćen kao markantna ličnost koja je stasavala u sve ozbiljnijeg pisca.

Njemu u čast u Srbiji i Republici Srpskoj dodjeljuje se književna nagrada „Svetozar Ćorović“. „Ćorovićevi susreti pisaca“ tradicionalno se održavaju u Republici Srpskoj. U Mostaru se nalazi spomen kuća Svetozara Ćorovića.

Život i djelo Svetozara Ćorovića

Svetozar Ćorović je rođen u Mostaru u poznatoj srpskoj trgovačkoj porodici. Bio je jedan od poznatijih pripovjedača iz hercegovačkog kraja. Okruženje poznato po tada jakom srpskom nacionalnom sviješću, što je jedna od odlika njegovog stvaralaštva. Jedan je od najistaknutijih predstavnika realista.

Svetozar Ćorović je u Mostaru završio osnovnu, a zatim trgovačku školu. Skromno obrazovanje nije ga spriječilo da se oformi u kulturnog pojedinca i cijenjenog pisca.

Oženio je sestru Alekse Šantića, Radojku Šantić. Njegov brat bio je Vladimir Ćorović, poznati srpski istoričar.

Zvanično svoj književni rad počinje 1887. godine kada svoja napisana djela objavljuje u časopisima i listovima.

Svojim književnim stvaralaštvom, pripovijetkama, pjesmama, romanima, dramama slikao je stvaran život u Hercegovini prikazujući ljude svih staleža, vjera i nacionalnosti.

Skoro cijeli život proveo je u Mostaru. Tu je rođen, tu je i umro. Ne čudi onda činjenica da je njegovo književno stvaralaštvo bazirano na život ljudi u tom gradu. Piše priče o životu malih ljudi i njihovim svakodnevnicama, strahovima, težnjama, nadanjima, strepnjama, ponekad njihovom bolu i očaju, a ponekad njihovoj ljubavi i sreći. Njegovi likovi su tako sveštenici, trgovci, zanatlije, vojnici, komšije i prijatelji.

Mnogi veliki književnici cijenili su Ćorovićevo pričanje. Smatrali su da je rođen za pričanje. Čitavo njegovo književno stvaralaštvo je u stvari produžena priča, pričana više radi razgovora, nego iz nekih dubljih umjetničkih razloga.

Ćorovič je bio pisac koji svojim pisanjem nije težio da nešto prikaže ili objasni. Nije bio tradicionalan pripovjedač koji bi ispunjavao zadatke koje se postavljaju pred njega kao pisca, niti se prilagođavao kritici. Radio je po svom, onako kako on to želi i misli da treba.

Ovakav pristup mu se pokazao veoma uspješan. Kombinacija njegovog talenta, sposobnosti uviđanja situacija oko njega i njegov književni pravac stvorili su jednog od najvećih srpskih književnika.

Pričanje po Ćoroviću nije besmislica, nego ozbiljna stvar koja će svakog pojedinca otrgnuti od njegove nevolje. On kroz priču ne kritikuje ljude i život u kasabi. Pričalac je iz naroda koji započinje priču samo zbog razgovora.

Ćorovićevo književno stvaralaštvo je predstavljalo način pričanja. On je svojim pričanjem imao za cilj da zabavi. Ostao je tome dosljedan, iako su fali svrha i umjetnička težina. Prenosio je na papir neobične likove, njihove postupke i događaje, prijelomne trenutke u životu, sve ono što bi vrijedilo da ostane napisano.

Njegova najpoznatija djela objavljuje u časopisima  „Golub“, „Neven“, „Brankovo kolo“, „Luča“, „Bosanska vila“, „Otadžbina“ i „Zora“.

Svoja najpoznatija književna djela hronološki objavljuje sljedećim redoslijedom: „Ženidba Pere Karantana“ (1905. godine), “ Majčina sultanija“ (1906. godine), „Stojan Mutikaša“(1907. godine), „U ćelijama“ (1908. godine), „U mraku“ (1909. godine), „Jarani“ (1911. godine), „Zulumćar“ (1913. godine), „Kao vihor“ (1918 godine), „Među svojima“ (1921 godine).

Najpoznatije su mu pripovijetke “ Bogojavljenska noć“, „Pod pećinama“, „Na vodi“, „Na Vaskrs“

Pokazao je izvanredan talenat u pisanju pozorišnih komada kao što su na primjer dvije šaljive igre: „Poremećen plan“ i „Izdaje stan pod kiriju“ (1899. godine) i aktovke: „On“, „Adembeg“, „Ptice u kavezu“ i „Povratak“.

Sa mnogo pažnje, stila, simpatija i topline znao je da naslika dušu i život jednog djeteta. Jedna takva priča, koja se ujedno smatra i jednim od njegovim najvrjednijih dijela je „Bogojavljenka noć“.

U Mostarskom društvu „Gusle“ bio je aktivan član.

Takođe bio je urednik kalendara „Neretljanin“ (1894. i  1895. godine). Zatim, pokretač i urednik časopisa „Zora“ (1896. do 1901. godine) i član redakcije i saradnik opozicionog lista „Narod“ (1907. godine).

Godine 1908. za vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine odlazi u Italiju.

Aktivno se bavio politikom. Godine 1910. izabran je u „Bosanski sabor“ kao poslanik.

Bio je zarobljen u početku rata. Nešto kasnije, nakon mobilizacije, odlazi u vojsku i to u Mađarsku.

Iz Mađarske se vratio teško bolestan 1917. godine. Umro je u Mostaru dvije godine poslije od bolesti koju je dobio u austrijskim logorima, gdje je proveo prve tri godine Prvog svjetskog rata.

Siroče na majčinom grobu

Sa samo šesnaest godina Ćorović je napisao pjesmu „Siroče na majčinom grobu“. Bilo je to 1891. godine u Mostaru.

Svetozar Ćorović je jedne prilike vidio sliku srpskog slikara realizma Uroša Predića istoimenog naziva i nije ostao ravnodušan. Ono što je vidio na njoj probudila su njegova najdublja osjećanja. Mješavina tako jakih emocija tuge, saosjećanja, čežnje, strepnje, nemoći inspirisala su ga da napiše pjesmu istih motiva i tematike.

Na slici je prikazan dječak kako leži nemoćan na majčinom grobu. Nigdje nikoga okolo, samo grobovi. Studen i snijeg, a on zagrlio snažno majčin krst na grobu. Smrznuta zemlja ispod njega, a na njemu stara, trošna deka. Dječak sav u boli.

Slika je metafora jednog vremena. Svarno stanje u jednoj zemlji, jednog običnog čovjeka. Namjera umjetnika bila je da skrenu pažnju javnosti na problem napuštene djece, gdje su majke umirale mlade, usljed teškog samohranog života, budući da su njihovi muževi dali svoje živote u ratu.

Ćorović je pjesmu objavio 1892. godine u listu „Golub“

Siroče na majčinom grobu

Evo mene majko mila

Došao sam opet tebi-

Budi dobra-smiluj mi se

Dijete svoje primi sebi…

O! tu bi mi tako milo-

Tu bi mi tako slatko bilo.

 

Odbija me evo svako,

Tvrdoga su srca ljudi.

No slušaj molbe moje,

Njihove su prazne grudi.

Ta ko sad još da haje

Za tužne mi uzdisaje…

 

Zima steže-snijeg vije

Meni mjesta niđe nije,

Potucam se, majko draga,

Od nemila, do nedraga.

Ovdje bi mi samo milo-

Ovdje bi mi slatko bilo.

 

Tako plače sirotanče

Al` pomoći otud nije.

Vjetar duva bjesno, silno –

Zima steže – snijeg vije….

I umorno klonu tada

Duboki ga san savlada …

Dubok sanak zaspa tudi

Da se više ne probudi.

Bibliografija

Romani

• Majčina sultanija
• Stojan Mutikaša
• Baron iz dangubice
• Ženidba Pere Karantena
• Jarani
• U ćelijama
• Među svojima
• Mrkonjić

Pripovijetke

• Narodnjak
• Zapisnici sa Kiseljaka
• Iz zemlje Hirišime
• Posvadbica
• Divljak
• Šćepan naružnik
• Latinka
• San Mehe Fenjerdžije
• Ispod vrba
• Daša
• Osman-begova šargija
• Stara priča
• Teferič
• Na mjesečini
• Na vodi
• Puštenica
• Hodža Salih
• Iza hamama
• Đul-begova Zejna
• Hafiz-efendija
• Halilova kajda
• Uoči svadbe
• Na prozoru
• Tata
• Božićna plećka
• Jedna vrlo nevjerovatna priča o Jovanu Lumbardi njegovoj švraki
• Priložnik
• Blago tome ko dovijek živi
• Omer-aga
• Na pripeci
• Hadži-Pipun
• Dva starca
• Majstor-Petrovo srce
• Čudo
• Rijedak teferič
• Prije sahrane
• Bećir-agin put
• Pod lipom
• Markov inad
• Avdaga
• Jarani
• Dva majstora
• Majstor Obren
• Smiraj
• Mahmut-beg
• Sa nenom
• Ahmetaga
• Sa djecom
• Sindža
• Večernji posjedak
• Hadži-Ibrahimov san
• Mahalska česma
• U noći
• Susret
• Kupovina
• Događaj
• Pod starost
• Kod bolesnika
• Iza iftara
• U mehani
• Drugovi
• Ilijina nevolja
• Zaboravljena kuća
• Jadan, jadan Miško
• Pod pećinama
• Ibrahim-begov ćošak
• Markova ostavka
• Baba Jovanina smrt
• Stari mehandžija
• Na sijelu
• Za njim
• Kako se Mula-Mehmed oženio
• Vasiljev Božić
• Maruša
• Hakija
• Baba Ainđina slava
• Ibrahimovi rođaci
• Pendek
• Događaj
• Radost Omera Grbe
• Priče o djeci
• Mali prosjak
• Bogojavljenska noć
• Na Novu godinu
• Savin Božić
• Na Vaskrs
• U noći
• Pavlov kaput
• Panjkalo
• Zapisi sa sela
• Jedinac
• U zatvoru
• Na bijelome hljebu
• Prijatelji
• Lov na vukove
• Zapisci sa sela
• Pop Tandrkalo
• Na vizitaciji
• Nov đerdan
• Grijeh Stipana Čalovine
• Matan desetinar
• Poropčijino putovanje
• Otac
• Osveta
• Prosidba
• Kumovi
• Na susret
• Prokletstvo
• Zapisci jednog zaboravljenog čovjeka, gl. II i III
• Mujagino junaštvo
• Belaj
• Pred crkvenim pragom
• Jarani
• Špijun
• Mati
• Na vežbalištu
• Šta pišu
• Amajlija
• Brđani

Dramski tekstovi

• Krvni mir
• Ljubomora
• Vladika u Poljicama
• Stana Rankovićeva
• On
• Adem-beg
• Ajiša
• Ptice u kafezu
• Zulumćar
• Kao vihor
• Izdaje stan pod kiriju
• Poremećen plan
• Tutor
• Naše pozorište
• U mraku

Pjesme

• Pjev’o bih ti
• Nebu
• Sunašce sjajno
• Dante
• U zimu
• Često puta
• Prijatelju
• Stoj, putniče
• O, leptiru
• Sebičnjak
• Mačići i žaba
• Bebica i sat
• Mala strašivica
• Kovrcan