Stevan Raičković

Biografija

Stevan Raičković je bio srpski pjesnik, esejist, književni kritičar, prevodilac i akademik. Rođen je 05. jula 1928. godine u Neresnici kod Kučeva, a umro je 06. maja 2007. godine u Beogradu. Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Uvršten je u red najistaknutijih srpskih pisaca.

Stevan Raičković je bio vodeći pjesnik ljubavne lirske poezije poslijeratne srpske književnosti. Pojavio se na jugoslovenskoj književnoj sceni ranih pedesetih godina prošlog vijeka. Pobunio se protiv prevladavanja socijalnih i patriotskih tema, koje su u to vrijeme bile u modi, tako što je predstavio lirski oblik koji je skoncentrisan na ličnost i njene subjektivne emocije.

Raičković je ostao vjeran vlastitoj viziji poezije, a njene glavne osobine su jednostavnost i intimnost. Iako je književnu karijeru počeo u isto vrijeme kao i dvojica njegovih savremenika, Vasko Popa i Miodrag Pavlović, čiji su radovi obilježili poslijeratni modernizam, tokom četiri decenije nastavio je svoje plodno stvaralaštvo melanholičnog tona, jake senzibilnosti i pojačane predanosti prirodi, na granici između neoromantizma i savremene poetske imaginacije.

Lični život

Stevan Raičković je rođen u Neresnici od roditelja učitelja koji su se stalno selili, kao i mnogi drugi učitelji koji su premještani zbog službe. Otac mu se zvao Milan, porijeklom iz Podgorice, a majka Živana, rođena Obradović, porijeklom iz Velikog Gradišta.

Ime Stevan dobio je od djeda po ocu. Djed po majci zvao se Dragoljub, svirao je trubu i imao svoju kafanu na Dunavu, pa je cijela njegova porodica dobila nadimak Trubačevi.

Iz svog rodnog sela, Neresnice, smješteno u podnožju Homolja, otišao je kada je imao dvije godine. Cijeli život tragao je za zavičajem. Tako je pronalazio mnoga mjesta koja je smatrao zavičajem. Jedan od njih je Senta, u kojoj je proveo mnoge godine djetinjstva. Drugi je Beograd, grad njegove mladosti. Zatim zavičaj njegovog oca, kao i mnoga druga mjesta iz kojih je nosio lijepe uspomene, kao što su: Banat, Subotica, Kruševac i Smederevo. Međutim, u periodima lošeg raspoloženja vraćao se rodnoj Neresnici, jer odatle je njegov život počeo.

Kao dijete seoskog učitelja, Raičković je mnogo lijepih trenutaka u djetinjstvu proveo u prirodi, okružen rijekama, šumama, potocima, brežuljcima, te se odatle vuku korijeni njegovog ogromnog zanosa prema prirodi. Sve svoje životne rane u odraslom dobu, liječio je prirodnim okruženjem, te priroda zauzima značajan opus njegovog književnog stvaralaštva.

Na početku Drugog svjetskog rata porodica je izbjegla u Crnu Goru, u Podgoricu, kod bake, očeve majke. Nakon bombardovanja Podgorice bakina kuća je porušena. Bili su primorani opet da izbjegnu, ovaj put u Kruševac, a zatim u Smederevo. Kada je rat završio našli su se u Subotici.

U Subotici je pohađao osnovnu školu, kao i Mušku gimnaziju, koju je završio 1947. godine. Studije filozofije je nastavio u Beogradu, gdje je upoznao mnoge tadašnje poznate pisce, uključujući Miodraga Pavlovića i Vaska Popu, te se zajedno sa njima i danas svrstava među najbitnije srpske pjesnike. U Beogradu je živio, radio i pisao knjige. Na odmore je odlazio na crnogorsko primorje ili na obale mnogih rijeka, gdje je pronalazio mir.

Svoje djetinjstvo opisao je u pričama „Veliko dvorište“. U stihovima iz „Gurija“ opisao je tajanstvene predjele iz njegove dječačke mašte. Ovo je ujedno i njegovo najpoznatije djelo. Svoj svijet mašte prenijeo je i na djela „Družina pod suncem“, „Vjetrenjača“, „Slike i prilike“, „Jedne zime“.

U starijim godinama, Raičković je ponovo pokušao da razmišlja i osjeća se kao dijete, kada je napisao djelo „Male bajke“. Pjesme napisane iz srca su „Pjesma tišine“, „Balada o predvečerju“, „Kasno ljeto“, „Tisa“, „Kamena uspavanka“.

Supruga Bojana Lazović preminula je prije njega, u svojoj 49. godini života. Ona je bila rodom iz Negotina. Stevan Raičković je umro u 80. godini života. Do posljednjeg dana nije uspio da odagna svoju bol zbog njenog preranog odlaska, nije našao utjehu, bila mu je stalno u mislima. Svoja osjećanja prenosio je pjesmama, pa je supruzi posvetio veliki broj svojih stihova. Šest soneta iz njegove najpoznatije zbirke pjesama „Kamena uspavanka“ posvetio je Bojani.

Karijera pisca

Književnu karijeru počeo je sa 17. godina kada je svoje prve pjesme objavljivao u časopisima „Mladost“, „Književnost“, „Književne novine“, „Politika“. Raičković je u svojoj sedamnaestoj godini objavio i pjesmu „Majke nad zavejanim uspomenama“. Dva stiha ove pjesme uklesana su na spomeniku žrtvama ženskog logora Mlaka u Jasenovcu.

Punih 14 godina, počev od 1945. godine, radio je kao saradnik u Literarnoj redakciji „Radio Beograda. Dok je od 1980. godine, postao urednik Izdavačkog preduzeća „Prosveta“.

U svojoj bogatoj književnoj karijeri objavio je 20 zbirki pjesama, nekoliko knjiga eseja i ukupno sedam knjiga za djecu. Svoju prvu zbirku pjesama, Raičković je objavio 1950. godine koja nosi naslov „Djetinjstvo“. Književni ugled je stekao kada je objavio drugu zbirku pjesama, 1952. godine, naslova „Pjesma tišine“.

Pjesme Stevana Raičkovića bogate su motivima prirode, ali oslikavaju i njegovo stanje uma i sjećanja, kao što je na primjer usamljenost. U pjesmama je prisutna određena doza nemira. Često pjesnik izražava osjećaje tuge zbog prolaznosti života, ali i žaljenje za ženom koje više nema. Naglašena je ljubav prema ženi koju voli, ali koja nije tu. Na nju neprestano misli. Javljaju se mračne misli, zle slutnje.

Od sumornih misli spašava ga pisanje i činjenica da još puno toga mora da podari svijetu. Pjesnik iz svog teškog stanja nastoji da izvuče ono najbolje što može, a to je inspiracija za pisanje. Pjesmom savršeno izražava svoja najdublja osjećanja.

Od stilski izražajnih sredstava najviše koristi personifikaciju i epitete. Pojave i predmeti nerijetko dobijaju osobine živog bića. U svakom trenutku, Raičković je svjestan prolaznosti svega i sreću pokušava da nađe u sitnicama. Naglašava razliku između prirodnog i ljudskog. Samo u prirodi nalazi mir, smisao života i razlog postojanja. Čovjek i sve što od njega dolazi stvara mu nemir.

Neke od najpoznatijih pjesama Stevana Raičkovića su: „Balkon“, „Balada o predvečerju“, „Čovjek s kišobranom“, „Dvojnik“, „Daleko“, „Glasnik“, „Kamena uspavanka“, „Knjige“, „Livada“, „Lirika o vodi“, „Ljudi se bude bez oružja“, „Molitva ili epitaf“, „Na septembarskoj plaži“, „Nebo“, „O sjaju su samo vrata kraja“, „Novembar“, „Put u ravnicu“, „Poslije kiše“, „Pjesma trave“, „Ruke bola“, „Povratak“, „Slučajno pitanje“, „Tako je dobro biti sam“, „Ti si moj život vidjela izbliza“, „Tihi sat“, „Trenutak“, „U zalasku sunca“ i druge.

Koristi se jednako vezanim i slobodnim stihom. Teži ka savršenoj formi. Sonet je najčešći oblik njegovog izražavanja. Knjiga pjesama „Kamena uspavanka“ sadrži ukupno 40 soneta, u svom prvom izdanju. U svakoj narednoj objavi povećava broj soneta. Raičković je dosta vodio računa o rimama.

„Kamena uspavanka“ je objavljena 1963. godine i ujedno je najcjelovitija zbirka pjesama Stevana Raičkovića. Opjevao je zvijeri i ljude koji kroz noć skapaju savez, a grad naziva usnulim kavezom. Pjesme donosi u trostrukom dijalogu: dijalog sa sobom, sa pjesmom i sa smrću. Posljednje pjesme u zbirci izražavaju slutnju skore smrti.

Kroz svoju potpunu posvećenost poeziji smatra se simbolom pjesnika. Njegova poezija primljena je od širokog kruga čitaoca. Kritika mu je oduvijek bila naklonjena. Od strane književne kritike smatra se velikanom srpskog pjesništva.

Raičković glasi za originalnog pjesnika. Posjedovao je urođeno osjećanje za ljepotu riječi. Njegova lirika proizašla je iz njegove ukorijenjene srpske rodoljubive tradicije, srpskog romantizma, simbolizma i savremenog pjesništva. Intimistički tonovi nalazili su se na granici tradicije i savremenosti. Kroz liriku je vješto oživljavao sjećanje na djetinjstvo, roditeljski dom i boje prirode. Sve lijepo u njegovim pjesmama potiče iz prirode, dok iz urbanih predjela teži da pobjegne.

Napisao je veliki broj knjiga za djecu: „Veliko dvorište, „Družina pod suncem“, „Gurije“, „Krajcara i druge pjesme“, „Vjetrenjača“, „Male bajke“, „Slike i prilike“.

Povremeno je prevodio pjesme stranih autora na maternji jezik. Najviše je prevodio ruske pjesnike Anu Ahmatovu, Marinu Cvetajevu, Josifa Brodskog. Takođe je prevodio neka djela Vilijama Šekspira i Frančeska Petrarke.

Pjesme Stevana Raičkovića prevođene su na ruski, češki, poljski, mađarski, slovački, rusinski, bugarski, slovenački, albanski i makedonski jezik.

Stevan Raičković je najprije izabran za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a od 1981. godine, postao je njen redovni član. Smatra se jednim od najvećih i najpoznatijih srpskih pjesnika.

Nagrade i priznanja

• Zmajeva nagrada
• Nagrada Zmajevih dječijih igara
• Nagrada „Neven“
• Njegoševa nagrada
• Dučićeva nagrada
• Nagrada „Branko Miljković“
• Nagrada „Ljubiša Jocić“
• Nagrada „Goranov vijenac“
• Nagrada za prevodilaštvo „Miloš N. Đurić“
• Vukova nagrada
• Nagrada „Desanka Maksimović“
• Nagrada „Dušan Vasiljev“
• Nagrada „Vasko Popa“
• Nagrada „Bogorodica Trojeručica“
• Nagrada „Meša Selimović“
• Sedmojulska nagrada
• Oktobarska nagrada Beograda
• Oktobarska nagrada Herceg-Novog

Bibliografija

Knjige pjesama:

• „Djetinjstva“ (1950. godine)
• „Pjesma tišine“ (1952. godine)
• „Balada o predvečerju“ (1955. godine)
• „Kasno ljeto“ (1958. godine)
• „Tisa“ (1961. godine),
• „Kamena uspavanka“ (1963. godine)
• „Stihovi“ (1964. godine)
• „Prolazi rijekom lađa“ (1967. godine)
• „Varke“ (1967. godine)
• „Zapisi“ (1971. godine)
• „Zapisi o crnom Vladimiru“ (1971. godine)
• „Slučajni memoari“ (1978. godine)
• „Točak za mučenje“ (1981. godine)
• „Panonske ptice“ (1988. godine)
• „Monolog na Topoli“ (1988. godine)
• „Svijet oko mene“ (1988. godine)
• „Stihovi iz dnevnika“ (1990. godine)
• „Fascikla“ (1999. godine)

Poetski i prozni zapisi:

• „Čarolija o Herceg-Novom“ (1989. godine)
• „Suvišna pjesma“ (1991. godine)
• „Kineska priča“ (1995. godine)

Proza:

• „Intimne mape“ (1978. godine)
• „Zlatna greda“ (1993. godine)
• Esejistički i memoarski tekstovi:
• „Bilješke o poeziji“ (1978. godine)
• „Portreti pjesnika“ (1987. godine)
• „Dnevnik o poeziji“ (1990. godine)
• „Dnevnik o poeziji II“ (1997. godine)
• „Nulti ciklus“ (1998. godine)
• „U društvu pjesnika“ (2000. godine)
• „Slova i besjede“ (2000. godine)
• „Linija magle“ (2001. godine)
• „Monolog o poeziji“ (2001. godine)

Knjige za djecu:

• „Veliko dvorište“ (1955. godine)
• „Družina pod suncem“ (1960. godine)
• „Gurije“ (1962. godine)
• „Krajcara i druge pjesme“ (1971. godine)
• „Vjetrenjača“ (1974. godine)
• „Male bajke“ (1974. godine)
• „Slike i prilike“ (1978. godine)

Poetski prepjevi:

• „Šekspirovi soneti“ (1964. godine)
• „Šest ruskih pjesnika“ (1970. godine)
• „Sedam ruskih pesnika“ – dopunjeno izdanje (1970. godine)
• „Deset ljubavnih soneta Frančeska Petrarke posvećenih Lauri“ (1974. godine)
• „Slovenske rime“ (1976. godine)
• „Zlatna jesen“ – izbor iz poezije Borisa Pasternaka (1990. godine)

Autobiografija:

• „Jedan mogući život (Homo poeticus)“ (2002. godine)

Sabrana djela:

• „Sabrana djela Stevana Raičkovića“ (1998. godine)