Slobodan Selenić

Biografija

Slobodan Selenić je bio srpski pisac. Rođen je 07. juna 1933. godine u Pakracu, a umro je 27. oktobra 1995. godine u Beogradu.

Bavio se pisanjem romana, a svoje profesionalno djelovanje zasnivao je još i na društveno-političkoj angažovanosti i kritici. Iako se za pisanje odlučuje kasno, tek u trideset petoj godini, postigao je veliki uspjeh i primio brojne nagrade.

Objavio je veliki broj romana, tri drame i nekoliko dijela pozorišne kritike. Poznati romansijer bio je i profesor Fakulteta dramski umjetnosti u Beogradu. Dopisnik SANU-a (Srpska akademija nauka i umjetnosti), najviše srpske naučne ustanove sa sjedištem u Beogradu koja ima za cilj usavršavanje srpskog jezika i širenje nauke uopšte.

Slobodan Selenić je umro u Beogadu od raka u svojoj 62. godini života. Nakon njegove smrti, od 1995. godine u čast njegova lika i djela, dodjeljuje se nagrada najboljim dramskim piscima, koja nosi njegovo ime. Godine 2010. otkrivena je spomen-ploča njemu u čast na zgradi u kojoj je živio u Beogradu.

Privatni život i školovanje

Rođen je u građanskoj porodici. Otac mu se zvao Sava, a majka Vera. Roditelji su mu držali privatnu gimnaziju u Beogradu.

Slobodana Selenića roditelji i prijatelji su od milja zvali Boba. Od malih nogu učen je moralnim vrijednostima, poštovanju ljudi bez obzira na nacionalne, vjerske, polne, ekonomske ili bilo koje druge razlike. Po uzoru na svoje roditelje uvijek je bio željan novih znanja.

Osnovnu i srednju školu završio je u Beogradu, kao i studije engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Postdiplomske studije pohađao je u Velikoj Britaniji 1950. godine.

Poslije završenih studija engleskog jezika i književnosti radio je u redakciji „Borbe“. Kao umjetnički direktor „Avala Filma“ radio je dvije godine, a nakon toga slijedi njegova profesorska i književna profesija.

Supruga mu se zvala Merema. Godine 1964. uselili su se u stan kraj Studentskog parka u Beogradu. Tu će nastati njegova brojna zapažena djela.

Među prvim piscima počeo se služiti komjuterom i često je bio oduševljen njegovim mogućnostima, ističući njegove prednosti u odnosu na pisaću mašinu.

Imao je ritual da uz jutarnju kafu otvara pasijans. Uvijek je bio dobar i strpljiv slušalac. Poštovao je mišljenje drugog, čak i onda kada se sa istim nije slagao. Tolerancija i dobro vaspitanje njegove su osobine koje su se isticale uvijek i na svakom mjestu.

Često je odlazio u Klub književnika gdje je volio da provodi slobodno vrijeme. Bio je posljednji predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Romanopisac

Prvi roman Slobodana Selenića „Memoari Pere Bogalja“ ugledao je svjetlo dana kada je pisac imao trideset i pet godina. Svoj književni rad bazirao je upravo na romanima.

Naime, bilo je jako rijetko u srpskoj književnosti da se pisac odluči da započne svoj književni rad tako krupnom formom kao što je roman. Smatralo se da je pisanje romana posao već oformljenih pisaca, koji iza sebe imaju dugu karijeru.

Za svoj roman prvijenac pisac je dobio Oktobarsku nagradu grada Beograda za književnost. Ova nagrada mu je bila odskočna daska u karijeri, razlog više da nastavi književni pravac kojim je krenuo i potvrda samom sebi da treba nastaviti sa pisanjem romana.

Roman „Memoari Pere Bogalja“ prozno je djelo zaslužno za veliki uspjeh autora. Roman je priča o Peri, mladom čovjeku, koji u ratu ostaje bez obje noge. Ljut i ogorčen na društvo koje ga izoluje, ovaj lik Selenić koristi kako bi uputio oštru kritiku društvu koje sve više propada i  gubi moralne vrijednosti.

Čitanjem romana uočava se pad građanske klase. Njegovo primarno interesovanje bazira se na srpsku građansku klasu. Glavna karakteristika Selenića kao autora je realizam. Svakodnevne teme sa kojima se susreće običan čovjek izgubljenog u posljeratnom stanju, koje imaju za cilj otvoriti oči predstavnicima vlasti koji na sve moguće načine surovu stvarnost pokušavaju da uljepšaju i bitne činjenice gurnu pod tepih.

Nakon dobijene prve nagrade za roman dobija i zvanje najmlađeg umjetničkog direktora „Avala-filma“.

Sljedeći roman „Prijatelji“ izdaje 1980. godine. Ovaj roman postigao je još veći uspjeh. Ova knjiga biva najčitanija u 1981. godini za šta dobija nagradu Narodne biblioteke Srbije. Takođe, za istu knjigu dobija i NIN-ovu nagradu (književna nagrada kritike za najbolji roman godine, a dodjeljuje je NIN-beogradski nedjeljni list).

Roman je i danas jednako aktuelan, a govori o dvojici prijatelja, Albancu i Srbinu i sudaru kultura. Bez obzira na smjelu temu, što je još jedna odlika Selenićevih dijela, roman dobija pozitivnu kritiku. U ovom i nekim drugim djelima primjećuju se odlike futurizma.

Autor ima snažnu potrebu za razumijevanjem istorije na ovim prostorima i ukazivanje na moguće posljedice djelovanja pogrešnog političkog vodstva.

I danas se potvrđuje značaj Selenića u srpskoj literaturi. Pisac je velikih tema i veliki vizionar. Moglo bi se reći majstor pripovijedanja.

Zbog objavljenog romana „Pismo/glava“ 1982. godine koji se bavi tematikom „Golog Otoka“, imao je problema sa tadašnjim vlastima koje mu oduzimaju pasoš.

Godine 1989. godine doživio je još jedan veliki uspjeh u karijeri kada je dobio nagradu jugoslovenske kritike „Meša Selimović“ za objavljeni roman „Timor mortis“.

Posljednje dovršeno djelo „Ubistvo sa predumišljajem“ 1993. godine postiglo je popularnost čak i u Francuskoj.

Da je bio najčitaniji autor jednog vremena u svojoj zemlji potvrđuju nagrade Narodne biblioteke Srbije. Upravo njegov roman „Ubistvo s predumišljajem“ bio je najčitanija knjiga 1994. i 1995. godine.  Snimljen je istoimeni film u režiji Gorčina Stojanovića za čiji scenario posthumno dobija nagradu 1996. godine.

Njegova djela bogata su vještom kompozicijom jezika, a njegova osviještenost čini ga jednim od najznačajnijih pisaca modernog romana. Pisac koji je surovo iskreno predočavao realnost jedne epohe.

Romani „Očevi i oci“ i „Prijatelji“ uvršteni su među deset najboljih romana prethodne decenije. Jedan je od najčitanijih srpskih pisaca. Prevođen je na više svjetskih jezika.

Zanimljiv citat iz romana „Očevi i oci“: „Jezik nije čovjeku dat samo zato da bi mogao tražiti papuče ili još malo čaja. Jezikom čovjek, svaki ponaosob, pokazuje dušu, besmrtnu sa svoje jedinstvenosti sadržane u načinu, više no u predmetu, govora“.

Drame i kritike

Jednako je bio uspješan i kao pisac drame. Za života napisao je tri drame. Drame su mu zapravo preslikani romani iste tematike, jednakog viđenja društva i okolnosti, samo što sada narodne mase ne čitaju napisanu knjigu, nego gledaju na pozornicu.

Njegova prva drama „Kosančićev vijenac 7“, izvođena u Ateljeu 212, u martu 1982. godine, doživjela je veliki uspjeh i pozitivne kritike.

Zatim u decembru 1987. godine prvi put je izvođena drama „Ruženje naroda“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Još jedan zapažen uspjeh od strane publike i pozitivne kritike od struke. Sterijinom nagradom za najbolji tekst bilo je jasno da dramski rad mora teći dalje.

Tako stvara još jedan dramski komad „Knez Pavle“ koji se izvodi prvi put 1991. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Bio je čovjek iz grada. Svoju književnost temeljio je na svemu što je u gradu doživio, susretao, vidio, osjetio, pronašao. Njegova inspiracija su ljudi i događaji iz neposredne okoline. Njegova savremena djela nisu opterećena trendovima. Svoj način pisanja formirao je isljučivo po svom nahođenju, ne težeći da podilazi ili kopira tuđe uratke.

Bio je pisac realizma. Jedna od tema koje su bile karakteristične za Selenića jeste stanje u Jugoslaviji poslije narodno-oslobodilačkog pokreta. U njegovim književnim djelima čest motiv je razočarenje ili gađenje postojećom situacijom. Jasno prikazuje navalu primitivizma.

Od 1956. do 1978. godine redovno objavljuje pozorišne kritike. Smatra se jednim od najznačajnijih pozorišnih kritičara 20. vijeka na prostoru bivše Jugoslavije.

Svoje književno stvaralaštvo oblikovao je po svojim najdubljim i najskrivenijim uvjerenjima. Njegovo djetinjsvo, odrastanje i porodica, te razna iskustva u školi doprinijeli su da se formira pisac kakav je bio Selenić.

U ranoj dobi Slobodan Selenić bio je lijepo vaspitano dijete iz kulturne porodice. Njegov otac zvao se Sava Selenić i ubijen je iz političkih razloga. Porodična tragedija i gubitak oca bili su od presudnog značaja za formiranje njegovog pogleda i mišljena o državi, sistemu, društvu i prestavlja temelj njegovog formiranja književnog pravca i sadržine pisanja.

U periodu Selenićevog odrastanja dolazi do smjene klasa, mijenjaju se i društveni odnosi. Ove društvene promjene su baza na kojoj gradi niz svojih prvih romana. On nove pojave u društvu sagleda iz ugla da jači smjenjuju slabije.

Period djetinjstva i odrastanja bili su mu puni neizvijesnosti obzirom na turbulentna društveno-politička dešavanja u svijetu i državi u kojoj je živio, pa ne čudi da je njegov književni rad usmjeren na ovu vrstu tematike.

Kulturološke i ideološke razlike su teme kojie Selenić provlači i kritikuje kroz svoja književna djela i čitaoce navodi na razmišljanje, te ih ne ostavlja ravnodušnim.

Kao kritičar teži objektivno da sagleda predmet kritike čiji je cilj napredak i edukacija. Kroz svoja djela promoviše građansko društvo.

Profesor na fakultetu

Bio je redovni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, gdje je predavao dramaturgiju. Uživao je ugled izvrsnog profesora. Brojni uspješni ljudi iz polja dramaturgije bili su njegovi učenici.

Ovo je Slobodan Selenić izjavio za svoj profesorski poziv: „Mislim da je ovaj profesorski poziv idealan u tom pogledu što čak i ono što radiš za školu i za časove, radiš za sebe! Učiš učeći druge. Pored toga, stalno si u kontaktu sa mladom generacijom. Taj posao čini čovjeka mlađim.“

Selenić je bio mišljenja da je za studente od presudnog značaja za njihov uspjeh u polju dramaturgije bio čitanje tuđih djela i stvaranje svojih. Ovo njegovo mišljene u primjeni u radu sa studentima se pokazalo kao veoma efikasno.

Prilog tome je i činjenica da je njegov student Dušan Kovačević, vođen sigurnom rukom svog profesora, već na trećoj godini fakulteta napisao scenario za proslavljeni film „Maratonci trče počasni krug“. Selenić je na istoimenom fakultetu bio i dekan.

Televizijska karijera

Kada je imao samo 29. godina došao je na funkciju direktora „Avala-filma“. Inače, „Avala-film“ je filmska kompanija u Srbiji osnovana 1946. godine koja ima za cilj proizvodnju kinematografskih dijela.

Pažnju javnosti skreće i karijerom voditelja. Bio je voditelj „Sterijinog pozorja“ i „Hronike Bitefa“. Uvodi pojedine inovacije u javnim oglašavanjima.

Od gostiju emisija tražio je da pričaju što kraće, ali što smislenije. Zato što po njemu nije bitno vrijeme, nego sadržina izrečenog.

Iako nije bio ljubitelj televizije i zagovornik njenog gledanja, ostvario je zavidnu televizijsku karijeru.

Po njegovom romanu snima se film „Ubistvo s predumišljajem“. Radnja filma prati dvije ljubavne priče u ratnim vremenima, ali iz različitih perioda. Glavna junakinja pronalazi dnevnik svoje bake i u njemu otkriva zamršenu ljubavnu priču u isto vrijeme doživljavajući svoju ličnu. Obje junakinje su suočene sa besmislom postojećeg stanja.

Nagrade

Slobodan Selenić za svoj književni rad dobija veliki broj nagrada i priznanja:

• Oktobarska nagrada Beograda (1969. godine)
• NIN-ova nagrada za roman „Prijatelji“ (1980. godine)
• Nagrada Narodne biblioteke Srbije (1981. godine)
• Sterijina nagrada za najbolji tekst (1988. godine)
• Nagrada Meša Selimović (1989. godine)
• Nagrada Narodne biblioteke (1995. godine)
• Nagrada Narodne biblioteke (1996. godine)
• Posthumna nagrada za scenario za film „Ubistvo s predumišljajem“ (1996. godine)

Bibliografija

Romani

• „Memoari Pere Bogalja“ (1968. godine )
• „Prijatelji“ (1980. godine)
• „Pismo/glava“ (1982. godine)
• „Očevi i oci“ (1985. godine)
• „Timor mortis“ (1989. godine)
• „Ubistvo s predumišljajem“ (1993. godine)
• „Malajsko ludilo“ (2003. godine, posthumno)

Drame

• „Kosančićev vijenac 7“ (1982. godine)
• „Ruženje naroda“ (1987. godine)
• „Knez Pavle“ (1991. godine)

Knjige dramske teorije i kritike

• „Angažman u dramskoj formi“ (1965. godine)
• „Angažman u dramskoj formi“ (2003. godine, posthumno)
• „Dramski pravci XX vijeka“ (1971. godine)
• „Dramski pravci XX vijeka“ (2003. godine, posthumno)
• Pozorišne kritike „Dramsko doba“ (2005. godine, posthumno)

Antologije

• „Avangardna drama“ (1964. godine)
• „Antologija savremene srpske drame“ (1977. godine)

Knjiga razgovora i političkih eseja

• „Iskorak u stvarnost“ (1995. godine)
• „Iskorak u stvarnost“ (2003. godine, posthumno)