Šiško Menčetić

Biografija

Šiško Menčetić je bio hrvatski renesansni pjesnik i dubrovački vlastelin. Rođen je u Dubrovniku 27. februara 1457. godine, a umro je u Dubrovniku 25. juna 1527. godine. Svrstava se u red najznačajnijih hrvatski renesansnih liričara.

Njegov književni opus sastoji se od ukupno petsto dvanaest pjesama. Najviše njegovih pjesama pripisuje se petrarkističkoj ljubavnoj poeziji. Napisao je nekoliko satiričnih i moralno-refleksivnih, te postoji mali ciklus religioznih pjesama.

Smatra se dubrovačkim svjetovnim lirikom. Predstavnik je prve faze dubrovačkog petrarkizma. Osim u rukopisu, njegove pjesme su sačuvane i u Zborniku Nikše Ranjine u kome se pored njegovih, nalaze i pjesme Džore Držića i nekoliko drugih pjesnika. Pisao je pjesme u dvostruko rimovanim dvanaestercima, često koristeći akrostih.

Biografija

Šiško Menčetić je rođen u plemićkoj porodici, u Dubrovniku, gdje je proveo cijeli svoj život. Njegov otac zvao se Šimun, a majka Veronika, rođena Đurđević. Imao je tri brata koji su se zvali Ivan, Marin i Damjan i četiri sestre po imenu Katarina, Margarita, Magdalena i Paula.

Menčetić je obrazovanje stekao u dubrovačkoj humanističkoj školi. Nakon završene škole, razvijao je razne poslove u vezi trgovine i administracije. Član dubrovačkog Malog vijeća postao je kao dvadesetogodišnjak.

Mladost je provodio izrazito razuzdano. Često je mijenjao žene. Oženio se 1497. godine, kao četrdesetogodišnjak, djevojkom imena Margareta Gundulić. Iz njihovog braka rođena su dva sina Šimun i Marin, kao i jedna ćerka Veronika.

Kao ugledni građanin društva od decembra 1521. godine obavljao je dužnost kneza. Knez Dubrovačke Republike bio je do 1524. godine.

Vođeni su razni sudski sporovi gdje se ime Šiška Menčetića spominje u svojstvu optuženika, tužioca ili svjedoka, što se vidi iz sačuvanih sudskih knjiga. Pretpostavlja se da je njegovo često bivanje na sudu proisteklo iz Menčetićeve prijeke naravi, kao i neprihvatljivog ophođenja prema ženama.

Njegov savremenik je bio Džore Držić, takođe ugledni renesansni pjesnik. Njih dvojica spadaju u red najstarijih dubrovačkih pjesnika, kojima je uglavnom sačuvano književno stvaralaštvo. Do danas je sačuvano Menčetićevih petsto dvanaest pjesama, kako u rukopisima, tako i u Ranjininu zborniku.

Pjesme je često pisao u akrostihu kod kojih se, kroz njihovu analizu, otkriva ukupno dvadeset pet ženskih imena. Njegov uzor za pisanje ljubavne poezije bio je Francisko Petrarka. Osnovna poveznica sa njemačkim Minesangom (Minnesänga) je u tome što je na dva mjesta voljenu ženu nazvao imenicom frava.

Pjesme je pisao jekavsko-štokavskim izgovorom, ponekad su se javljali ikavizmi i čakavizmi. Iako je često, kroz književni rad, provlačio metaforu smrti i bolesti, kroz poeziju je oslikavao vlastiti doživljaj žene koji doseže kategorije neoplatonizma. Pjevao je o uzvišenom činu ljubavi, predočavajući rituale zavođenja i opisivao stanja zaljubljenog čovjeka sa aluzijama na ljubavni čin.

Kada je Držić bio u cvijetu svoje mladosti, Menčetić je glasio za najistaknutijeg dubrovačkog pjesnika. Stoga se zna da je Menčetić bio Držiću pjesnički uzor. Koliko je Menčetić bio značajan za dubrovačku književnost govori činjenica da se njegovo ime pominje u brojnim bitnim dokumentima tog vremena od strane istaknutih osoba.

U pjesmama „Stvori Bog krjepostju zvir ke vid ne sveda“ i „Jes narav letušta“ je varirao motiv leptira iz soneta Frančeska Petrarke. Bio je dobar poznavaoc italijanskog stvaralaštva, ako se uzmu u obzir stilski i tematsko-motivski elementi njegovih pjesama. Najbliži je bio pjesnicima hibridnog petrarkizma napuljske škole. Pjesnik je nastojao da istražuje stilske i poetske mogućnosti stvarajući novi poetski jezik. Nerijetko je varirao u temama, gdje mu se pjesme ne razlikuju toliko po motivskoj građi, koliko po stilskom planu.

U svom ogromnom pjesničkom zborniku, gdje je glavni motiv patnja zbog neuzvraćene ljubavi, često dolazi do mnogobrojnih ponavljanja već viđenog. Neke od njegovih izuzetno vješto komponovanih pjesama je pjesma naslova „Bože, šta osta tebi“. Pjesma je to izuzetne ritmičke i stilske kompozicije. Još jedna u nizu takvih pjesama je i „Kako razbludno hodi“.

Poznate pjesme iz Menčetićevog pjesničkog zbornika su: „Što ćete da poju, koju li pjesancu“, „Molim te, sunačce, da mene ne zgubiš“, „Ovo je džilj bili, ovo je sva slava“, „Moćno t’ me odskora ovaj vil prihini“, „Ako ćeš, ružice, da jošte poživu“, „Molim te ljuveno, moj venče gizdavi“, „Jeda je naredno nebeskom kriposti“, „Molim te gospođu, ne budi srdcem lav“, „Svaki viš lovac zapregne na ždrilu trudnoj zviri“, „Svitlostju lipos prosinu, kad pride tanci vila“, „Oh, što se ne čudi zajedno sa mnom sad“, „Slavi svak iz glasa ovu vil gizdavu“, „Sve zabih tužice od moje mladosti“, „Molim vas svih okol, nemojte zazriti“ i mnoge druge.

U pjesmama gdje slavi ljubav i pjeva o sreći uspješnog ljubavnika, lišenu patnje, odvaja se od petrarkističke poezije. Pjesma ovog tematskog kruga je „Ljubveno uživanje“. Kroz stihove oslikava trenutke ljubavne sreće pune senzualnih momenata sa dominantnim ekstatičkim doživljajima. Iako pjesnik opisuje lično stanje, izražava se u prošlom vremenu. U ovoj i sličnim ljubavnim pjesmama, pojavljuju se segmenti trubadurske ljubavne poezije.

Uticaj Petrarke na Menčetićevo stvaralaštvo najbolje se ogleda u pjesmi „Blažena ti i sva tvoja ljepota“. Ova poveznica dolazi do izražaja kroz kompozicioni princip u razvoju pjesme. Pjesma je napisana u dvanaesteračkim distisima. Nalazeći inspiraciju u Petrarkinim stihovima pjesnik je uspio u naumu da napiše pjesmu gdje lirski subjekat nije u centru pjesme, već pjesnikov erotski doživljaj voljene žene.

Menčetić je napisao ciklus religioznih pjesama. Dok se segmenti rezignacije uviđaju u pojedinim njegovim satiričnim pjesmama u kojima oslikava lično razočaranje u ženu, koja tada za njega postaje izvor zla. Ponekad je kroz satiru u pjesmama obrađivao teme tadašnje društvene situacije.

Značajan uticaj na njegovo pjesništvo imala je i usmena tradicija. Narodne izreke, leksemi, stilska izražajna sredstva preuzeta iz tradicionalnog korpusa sastavni su dio mnogih stihova ovog pjesnika. Kroz istraživanja Menčetićevog obimnog pjesničkog opusa nađene su mnoge literarne vrijednosti njegovih pjesama. Njegova poezija odigrala je bitnu ulogu u razvoju dubrovačkog pjesništva. Postavio je temelje poetske strukture svojim stilskim i tematsko-motivskim elementima. Zbog njegovog osnovnog pjesničkog uzora ponekad je nazivan dubrovački Petrarka.

Šiško Menčetić je umro u epidemiji kuge zajedno sa sinovima u junu 1527. godine.

Izdanja

• Pjesme Šiška Menčetića Vlahovića i Džore Držića (skupio i napisao Uvod Vatroslav Jagić, JAZU, „Stari pisci hrvatski“, knj. 2, Zagreb, 1870. godine)
• Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika (priredio Milan Rešetar, JAZU, „Stari pisci hrvatski“, knj. 2, 2. izdanje, Zagreb, 1937. godine)
• Vatroslav Jagić: „Trubaduri i najstariji hrvatski lirici“ (Rad JAZU, 9, 1869. godine)
• Milan Rešetar: „Autorstvo pjesama Ranjinina zbornika“ (Rad JAZU, 247, 1933. godine)
• Milan Rešetar: „Jezik pjesama Ranjinina zbornika“ (Rad JAZU, 255, 1936. godine)
• Milan Rešetar: „Rječnik i dikcija pjesama Ranjinina zbornika“, Rad JAZU, 260, str. 1938. godine)