Simo Matavulj

Biografija

Simo Matavulj je bio srpski romanopisac, dramski pisac i pripovjedač. Predstavnik je realizma, naročito u kratkoj prozi. Rođen je 12. septembra 1852. godine u Šibeniku, a umro je 20. februara 1908. godine u Beogradu. Bio je počasni član Matice srpske u Novom Sadu; predsjednik Društva književnika i umjetnika Srbije; član Srpske Kraljevske akademije nauka i umjetnosti (SANU); i predsjednik Srpskog književnog društva.

Biografija

Rođen je u Šibeniku u Dalmaciji, Austrijskom carstvu (sada Hrvatska), u srpskoj trgovačkoj porodici.

Majka Sime Matavulja, Simeuna Šima Matavulj, potiče iz porodice pravoslavnih Triva. Sa mužem Stevanom godine 1844. pokreće manufakturnu obradu dalmatinskog narodnog veziva u vidu koportona, kapa i prsluka.

Šima je dala završni, današnji izgled šibenskoj kapi. Šibenska pučka kapa, posebna je po svojoj narandžastoj boji i vezu. Ova kapa povezuje se sa gradom i njegovom kulturnom baštinom.

Tridesetak godina nakon pokretanja privatnog posla, tada udovica Matavulj i samohrana majka dvojice sinova u svom preduzeću zapošljavala je četrdesetak radnica. Godišnje je proizvodila osam hiljada kapa od grubog crkvenog sukna.

Njen mlađi sin bio je Simo Matavulj, „srpski Balzak“, kako su ga od milja zvali književni kritičari. Mladi Simo nije bio zainteresovan za porodičnu proizvodnju, koju je kasnije uspješno preuzeo i proširio stariji brat Đuro.

Godine u kojima je Simo živio i o kojima je pisao značajne su po do tada neviđenim privrednim, političkim i kulturnim razvojem austrijske provincije pod talijanskim uticajem. Pohađao je u talijanske i srpske gimnazije, a diplomirao je na šibenskoj gimnaziji.

Poslije smrti oca, u neimaštini, otišao je stricu Serafimu, igumanu manastira Srpske pravoslavne crkve u Dalmaciji. Četiri godine se školovao za kaluđera, ali nije ustrajao.

Otišao je u Zadar, gdje je nakon četiri godine diplomirao na zadarskom Učiteljskom fakultetu 1871. godine. Bio je istaknuti lingvist; do tada je dobro poznavao srpski, talijanski, staroslovenski, grčki i latinski.

Nakon školovanja bio je učitelj u selima i gradovima u sjevernoj Dalmaciji. Jedno vrijeme je radio u blizini kaštela porodice Janković, koga je izgradio Stojan Janković. Njegov potomak, poliglot Ilija „Deda“ Janković, koja je živio u dvorcu sa suprugom Jelenom, zaposlio je Matavulja kao ličnog sekretara.

Janković je imao veliku kolekciju knjiga u svojoj privatnoj biblioteci i dao Matavulju slobodu da je koristi u bilo koje doba dana ili noći. Kada je Janković umro, Matavulj mu je posvetio pjesmu.

Matavuljev prijatelj, Lazar Tomanović, pomogao mu je naći novi posao 1874. godine na srpskoj brodskoj akademiji u Herceg Novom. Tamo je Matavulj podučavao talijanski jezik.

U Herceg Novom živio je od 1874. do kraja 1881. godine. Govorio je da je najljepši period svoje mladosti proveo u Herceg Novom. Iz toga vremena napisao je mnoge priče koje nose u sebi duh mladosti.

U Herceg Novom je učestovao u dva ustanka. Godine 1875. bio je sekretar Vojvode Miće Ljubibratića, a 1881. godine sudjelovao je u dvije pobune u Krivošiju. U hercegovačkoj pobuni upoznao je borca za slobodu Petra Mrkonjića, a potom i kralja Petra I Srbije s kojim je kasnije bio u kontaktu zbog svog novinskog rada.

Mladi Matavulj, razočaran u nametnuto vođstvo ustanka, usljed rivalstva Obrenovića i Petrovića, napušta ustanak. Ovaj njegov kratkotrajni odziv ustancima nije ostao bez rezultata. U pripovijetkama „Novo oružje“ i „Snaga bez očiju“ obradio je utiske i iskustva koja je stekao tom prilikom.

Za vrijeme njegovog boravka u Crnoj Gori, osamdesetih godina prošloga vijeka, radilo se na uređenju države. Poslije rata, od 1876. do 1878. godine, formalno je priznata nezavisnost. Dotada isključivo seljačka i radnička država, dobila je prvi sloj građanstva. I Cetinje postaje varoš, gdje se formira sloj građanstva.

Malobrojno građanstvo imalo je zadatak preurediti državu. Uski krug intelektualaca, zajedno sa nekoliko školovanih ili poluškolovanih Crnogoraca, predstavljali su odred koji se okupljao oko cetinjskog dvora i organizovao kulturni rad.

Tridesetogodišnji Matavulj, tada prilično obrazovan i sa dosta životnog iskustva, rado se priključio tom krugu intelektualaca i doprinosio kulturnom podizanju zaostale državice.

Godine 1881. u Cetinju je radio kao gimnazijski profesor. Od 1881. do 1882. godine bio je nadzornik javnih škola i rektor gimnazije u Cetinju, gdje se upoznao sa Pavlom Rovinskim, Lazom Kostićem i Baltazarom Bogišićem.

Matavuljine dužnosti nadzornika zahtijevale su putovanje u Pariz. Četiri mjeseca 1882. godine u Parizu je proučavao francuski školski sistem. Tamo je upoznao Antanola Fransa (Anatole France), francuskog književnika i nobelovca. Preveo je neke od njegovih poznatih djela.

Bio je nastavnik crnogorskom prestolonasljedniku Danilu od 1883. do  1887. godine. Njegov život  stalno je išao uzlaznom putanjom. Stekao je ugled kao vrsni pisac. Živio je bogato i udobno. Putovao je svijetom. Volio je društvo bogatih. Kao pisac, bio je odgovoran i disciplinovan, nastojeći da ostvari savršenstvo sadržine, forme i stila.

Godine 1887. napušta Cetinje i odlazi u Zaječar, gdje je kratko predavao u srednjoj školi, a zatim se ponovno vratio u Cetinje. Godine 1889. predavao je na beogradskoj gimnaziji, a kasnije je bio činovnik presbiroa vanjskih poslova Srbije.

Ovo je njegov posljednji posao koji je radio do svoje smrti, iako su mu se pružale brojne ponude. Privatno se čitavo vrijeme bavio književnošću. Posljednje godine života proveo je u Beogradu.

Držao je govore i pisao nekrologe poznatim piscima: Zmaju, Janku Veselinoviću, Stevanu Sremcu, Pavlu Markoviću Adamovu. Poslije nenadane smrti Stevana Sremca, kome je u ime Akademije trebalo da održi govor, Matavulj je sačinio testament. Malo nakon toga, iznenada je umro od moždane kapi. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Prema izričitoj oporuci, Matavulj je sahranjen veoma skromno, bez muzike, pompe, vijenaca, mnogo sveštenika, bez govora, parastosa i spomenika, izrazito diskretno.

Matavulj je čovjek koji je za života zauzimao prvo mesto među književnicima, bio je akademik, počasni član Matice srpske, član upravnog odbora Srpske književne zadruge, predsjednik Srpskog književničkog društva (tri puta biran na ovo čelno mesto), nosilac tri ordena (Danilovog, Svetog Save i Takovskog), a po njegovoj želji, sahranjen je skromno.

Tek nakon više godina, po želji njegove supruge, njegovo tijelo je premješteno u raskošnu grobnicu od bjelog mermera, s  riječima „Presveta Bogorodice spasi nas“, rad vajara, Đorđa Jovanovića.

Matavuljeva smrt doživljena je kao veliki nacionalni gubitak. Na zdanjima Akademije nauka i Narodnog pozorišta istaknute su crne zastave, a dvije ugledne institucije priredile su komemoracije: u Akademiji nauka govor je držao Stojan Novaković; u Matici srpskoj Laza Kostić. Rastanak s velikim piscem obilježilo je i pedesetak listova.

Ljubavni život

Matavulj je u Zadru sreo svoje prve ljubavi. Opisao ih je u autobiografiji „Bilješke jednog pisca“: „Ja sam zavolio dvije udavače u isto vrijeme, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva“.

Često je provodio vrijeme u kafanama, a često se u njima i zaljubljivao. Inače, bio je čovjek zaljubljive prirode, pa je ljubav mogao naći bilo gdje.

U Beogradu 1891. godine, kada mu je bilo skoro četrdeset godina, upoznao je djevojku koju je vrlo brzo nakon upoznavanja zaprosio. Bila je to dvadeset trogodišnja lijepa učiteljica Milica Stepanović. Imala je plave oči, bila je inteligentna i mila.

U pismu bratu Đuri napisao je: „Da sam htio, dragi moj brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikim novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno“.

Ljubav je pozitivno uticala na Matavulja i njegov rad, budući da je period poslije njihovog vjenčanja bio plodonosan za njegovu karijeru pisca.

Milica se trudna okliznula u hodniku škole i izgubila bebu, tu se njihova bračna sreća završava. Milica je umrla samo nekoliko dana prije godišnjice njihovog vjenčanja od tuberkuloze.

Simo je nakon Miličine smrti bio neutješan. Prestao je da piše. Stalno je posjećivao grob svoje pokojne žene i kraj njega plakao. Mnogo je pio i vrijeme provodio u kafanama.

Prijatelj iz Novog Sada upoznao ga je sa udovicom trgovca Nikole Dimovića, Ljubicom. Bila je bogata žena, nije imala djece, žena dobre duše, koja je po svemu odgovarala Matavulju.

Svakodnevno su se viđali, a potom i vjenčali 1900. godine. Trošili su novac na putovanje Evropom. Nakon putovanja doselili su se u sam centar Beograda. Simo je od tada živio u bogatstvu i blagostanju, ali nikad nije prestajao da piše.

Književni rad

Matavulj je govorio da mu je majka, kao razborita i živa žena, dala volju za pisanjem. Od detinjstva je poznavao talijanski jezik. Vrlo rano, kao manastirski đak počeo je čitati talijanske romane. Sam je naučio francuski, dok je radio kao učitelj. Čitao je Balzaka (Honore de Balzac) i Žorž Sandovu (George Sand).

Godine 1873. objavio je pjesmu „Noć uoči Ivanje“, u zadarskom „Narodnom listu“. U ovom listu objavio je još nekoliko svojih poetskih i proznih pokušaja.

Postao je novinski saradnik kada je 1880. godine u Zadru pokrenut „Srpski list“. U „Srpskom listu“ je 1881. godine objavio pripovjedački ogled „Naši prosjaci“ i od tada počinje njegova uspješna književna karijera.

Prve njegove pripovijetke su objavljene u crnogorskim listovima osamdesetih godina. Zbog zapaženosti njegovih prvih književnih pokušaja, njegov književni glas stalno je rastao. Radio je kao saradnik mnogih srpskih i hrvatskih časopisa i listova. Pisao je mnogo i na sve strane.

Svoje mnogobrojne pripovijetke objavio je kao zasebne zbirke: „Iz Crne Gore i Primorja“, dvije knjige (Novi Sad, 1888. godine; Cetinje, 1889. godine); u izdanju Matice hrvatske „Iz prіmorѕkog života“ (Zagreb, 1890. godine); „Sa Jadrana“ (Beograd, 1891. godine); „Iz beogradskog života“ (Beograd, 1891. godine); „Iz raznijeh krajeva“ (Mostar, 1893. godine); „Primorska obličja“ (Novi Sad, 1899. godine); „Tri pripovijetke“ (Mostar, 1899. godine); „S mora i planine“ (Novi Sad, 1901. godine); „Beogradske priče“ (Beograd, 1902. godine); „Život“ (Beograd, 1904. godine); „Nemirne duše“ (Beograd, 1908. godine).

Mnoge pripovijetke objavljene su u zasebnim knjigama, među kojima je „Novo oružje“ (Beograd, 1890. godine), „Na pragu drugog života“ (Karlovci, 1899. godine); „Pošljednji vitezovi“ (Mostar, 1903. godine); i „Car Duklijan“ (Mostar, 1906. godine). Godine 1893. objavljen je u Novom Sadu njegov popularni spis „Boka i Bokelji“.

Napisao i dva romana: „Uskok“, koji je doživeo dva izdanja (Beograd, 1892. godine i 1902. godine), i „Bakonju fra Brne“, u tri izdanja (u Beogradu, 1892. i 1893. godine, u Subotici latinicom, 1897. godine).

„Uskok“ je inspiriran motivima crnogorskog života. Fabula je izgrađena na motivu ljubavi bjegunca iz austrijske vojske prema crnogorskoj djevojci, koja je prema tradiciji trebala da se uda za drugoga. U radnju se uključuju viteške scene i običaji patrijarhalne crnogorske sredine.

„Bakonja fra-Brne“ u toku izrade prerastao je u humoristički roman novelističke kompozicije i širokog realističkog plana, u kom je oko priče o životnom putu jednog fratra, oslikana stvarnost u katoličkom samostanu i seoski život oko njega. U njemu se ogleda jednostavna životna filozofija da sve u životu ima svoju svijetlu i tamnu stranu, a kada se pažljivo osmotri, ona svijetla strana nije sasvim blistava, kao ni što tamna nije baš sasvim mračna.

Njegova autobiografija „Bilješke jednoga pisca“ izašla je 1898. i 1903. godine u „Letopisu Matice srpske“. Opisao je svoja putovanja po južnoj Francuskoj, Alžiru, Levantu i Sjevernom moru i zabilježio je svoje misli i poglede o životu, književnosti i umjetnosti

Matavulj je napisao veliki broj književnih članaka koji svjedoče o njegovom širem književnom obrazovanju.

Kao dobar poznavaoc nekih stranih jezika bio je i prevodilac. Preveo je „Na vodi“ od Gija de Mopasana (Guy de Maupassaant), 1893. godine; zbirku bajki „Vilina knjiga“, Beograd, 1894. godine, „Sjenovita kuća“ Čarlsa Dikensa (Charles Dickens), Beograd, 1893. godine; „Zimske priče“ M. de Vogijea (M. de Vogue), Beograd, 1894. godine; „San“ Emila Zole (Emile Zola); Molijerova (Moliere) „Pučanina kao vlastelina“, 1906. godine i njegovu dramu „Mizantrop“, i još nekoliko talijanskih novelista i dramatičara. U rukopisu je ostao njegov prevod „Ugledanja na Hrista“.

Najpoznatije pripovijetke ovog autora su: „Guske“, „Čevrljino zločinstvo“, „Kraljica“, „Sve je u krvi“, „Preobraženja“, „Svrzimantija“, „U tuđinstvu“, „Bogorodica Trojeručica“, „Snaga bez očiju“, „Đukan Skakavac“, „Ljudi i prilike u Gulinu“, „Uskrs Pilipa Vrlete“, „Vodene sile“, „Jako i Ivanka“, „Boškov post“, „Pijero i Dzandza“, „Amin“, „Povareta“, „Pilipenda“, „Našljedstvo“, „Oškopac i Bila“, „Mrvica filozofije“, „Kišovite noći“, „Rkaćki patrijarh“, „Goba Mara“, „Petljina cura“, „Doktor Ivanović“, „Otkrovenje“.

Pripovjedačko djelo Sime Matavulja nastalo je iz bogate tradicije usmenog pripovijedanja. Tokom čitavih večeri, pričao je ne samo narodne legende ili anegdote, što ih slušao još od svoje majke, nego i priče koje je ili čuo od drugih ili sam stvarao, uzimajući za predmet neki istiniti događaj. Matavulj je te priče dopunjavao i dotjerivao, prilikom svakog narednog pričanja.

Matavulj je znao da gradi dijalog. Vješto je reprodukovao ljudski govor. Ta njegova osobina potiče iz vještine usmenog pripovijedanja. Znatan dio u pripovijetkama pripada dijalozima: opisi ličnosti, pejzaža i prostora, svedeni su na najmanju mjeru. Odmah je prilazio izlaganju, ne zadržavajući se zbog izlaganja nekim manje važnim pojedinostima. Ovo se manifestuje naročito u manjim njegovim pripovijetkama.

U ranijim pripovijetkama likovi uspijevaju od košmara života postići nemoguće. U njegovim prikazima uvijek je zastupljena objektivnost. Vremenom je ovaj pripovijedač usmjeravao pažnju na čuda, tražeći i nalazeći duboke istine o ljudima i njihovim shvatanjima života i neobičnim okolnostima. Tako je pisao u „Bodulici“ i  u „Vlajkovoj tajni“.

Uspijeva da prevaziđe razna konvencionalna shvatanja morala i da se bori za toleranciju ljudi u najrazličitijim situacijama i okolnostima. Zahvaljujući ovoj osobini može i danas djelovati savremeno.

U svojim pripovijetkama i romanima opisuje i seljake i stanovnike gradova, s hladnom objektivnošću prikazuje težak život ribara i srednjevjekovnih malverzacija u Dalmaciji. Prikazuje junačke i hrabre ljude Crne Gore, kao i ljude u užurbanoj metropoli Beograda.

Čakavski je dijalekt korišten u dijalozima nekih njegovih pripovijedaka. Mnogo je godina Matavulj uživao povjerenje Cetinja i samog kralja Nikole I Crne Gore. Tokom svog nastavnog zvanja imao je prilike biti u bliskom doticaju s ruralnim i urbanim narodima Crne Gore, Dalmacije i Srbije i upoznavati njihov govor i ponašanje.

Tamo je naučio razumijevati život i misli seljaka i tako pružio bogatstvo prizora i likova koji mu je čudesno retentivna memorija to omogućila. Napredak njegovog intelekta ranih godina bio je upečatljiv.

Godine 1880. Simo Matavulj postao je najplodniji i nadareni pisac crnogorskog života. Njegov roman „Uskok“ i drugi bili su bazirani na nacionalnim anegdotama. Iako su to bile rane priče Matavulja, kroz oštrinu percepcije i moć skladnog oblikovanja, predstavljaju najviši umjetnički uspjeh u pripovjednoj prozi u Crnoj Gori prije 1918. godine.

Godine 1897. objavljen je njegov dramat iz dubrovačkog života „Zavjet“. Godine 1904. prikazan je u beogradskom Narodnom pozorištu njegov komad iz beogradskog života „Na slavi“.

Kao i mnogi pisci svoje generacije, Matavulj je bio realista. Kao slikar prirode, on ima mnogo zajedničkog s ruskim Gogoljom (Nikolaj Vasiljevič Gogolj) u pogledu na objekt, ali dodaje, kao i Gogolj, vizionarski sjaj.

Matavulj je bio jedan od najvećih pisaca svog vremena. Imao je razvijen posmatrački dar, upoznao je život ljudi, a imao je i znatno književno obrazovanje. Svojom je prirodnom bistrinom, vrjednoćom i duhovnom radoznalošću uspio je da popuni izvjesne praznine u svom obrazovanju.

Jedan od najobrazovanijih srpskih pisaca postao je i zahvaljujući učestalom čitanju stranih autora. Nije se samo zadovoljavao književnim znanjima, nego se interesovao i za nauke, naročito one koje su povezane sa književnošću, kao što su istorija i filozofija.

Njegovo književno i opšte obrazovanje doprinosilo je njegovim književnim djelima karakter evropskog i modernog. On je u tom pogledu stajao iznad ostalih srpskih pisaca osamdesetih godina.

Dok je na ranije pisce uticala njemačka, ruska ili mađarska kultura, on se razvio pod uticajem romanskih kultura, talijanske i francuske. On je prvo čitao djela talijanskih pisaca i sa njima ušao u književne ljepote i tako razvio svoj književni ukus. Naučivši francuski, on je čitao francuske pisce, naročito realističke i naturalističke, u prvom redu Mopasana, kojega je mnogo čitao i rado prevodio.

Ostali srpski pripovjedači realističkog perioda nikako se nisu mogli otrgnuti od romantičarskog vaspitanja i osim Matavulja i Milovana Đ. Glišića, nema nijednog koji bi bio potpun realist.

Matavulj je bio u čistim idejama evropskog realizma sedamdesetih i osamdesetih godina. Mislio je da književnost treba biti vjeran prikaz stvarnosti i zato je vrlo malo izmišljao. Njegove pripovijetke često su bilježile lokalne događaje.

Od stotinjak pripovijedaka koje je napisao, oko dvadeset ima antologijsku vrijednost. Zabilježio je sve društvene slojeve, selo i grad, manastirski i svjetovni život prožet brojnim likovima: vlastela, fratri, popovi, činovnici, trgovci, radnici, pomorci, seljaci, sluge, nosači, bludnice, hajduci, advokati i još oko hiljadu likova, koliko broji njegova proza.

Bio je savjestan, inteligentan, obrazovan posmatrač stvarnoga života, koji je hladno i bez strasti, opisivao ljude. Čuvajući se ličnih izliva, izbjegava lirizam, samo izuzetno, ali rijetko, ulazi u moralisanje i dopusti sebi malo humora.

Matavulj slika razne staleže i krajeve: seljake, plemiće, građane i intelektualce. Udaljavao se od seoskog života i sve više težio da slika složeniji građanski život. Opisuje Dalmaciju, Crnu Goru i Beograd.

Prikazivao je savremeni crnogorski život, kao jedini pisac do tada. Slikanje beogradskog života bilo mu je manje uspješno. Najbolji je bio u slikanju Dalmacije, tada se izražavajući tačno, široko, potpuno i živopisno. Roman „Bakonja fra Brne“sinteza je svih njegovih dalmatinskih pripovijedaka. Njegov stil je prost, određen, bez retorike, bez fraza i boje, klasičan u dobrom smislu riječi.

Crnogorske pripovijetke, nastale na početku njegova rada, za vreme boravka na Cetinju, opterećene su romantikom i etnografizmom, kao takve samo u rijetkim slučajevima predstavljaju relativno uspjela ostvarenja što se vidi u djelima „Seobe“, „Zavođanka“, „Novo oružje“ i drugi.

Najpuniju realističku sliku Crne Gore dao je u nezavršenoj autobiografiji „Bilješke jednog pisca“. Pripovijetke iz primorskog života nastale su poslije piščeva preseljenja u Beograd, u isto vrijeme s beogradskim pričama.

U ovim pripovijetkama pisac nudi humor, atmosferu u slikanju sredine, snažnih, životnih likova. Najveći uspjeh u  kompoziciji i izrazu Matavulj je postigao u pripovijetkama iz posljednjeg perioda svog rada. To su dalmatinske pripovijetke: „Povareta“, „Pilipenda“, „Oškopac i Bila“ i „Našljedstvo“.  Najbolje među beogradskim pričama su: „Frontaš“, „Pop Agaton“, „Aranđelov udes“, „Naumova slutnja“, „Beogradska djeca“ i druge.

Pripovijetke s tematikom iz  beogradskog života razlikuju se od pripovijedaka koje su vezane uz dalmatinsku sredinu. U beogradskim pripovijetkama prikazuje moralni i društveni život beogradske buržoazije i sudbinu došljaka. Beogradski je život prikazao tamnim bojama insistirajući na naturalističkim scenama. U  ovim pripovijetkama iščezava humor i ustupa mjesto mračnim raspoloženjima.

Matavulj je napisao i dvije drame: „Zavjet“ i „Na slavi“. Prva sa tematikom iz dubrovačkog, a druga iz beogradskog života.

Bibliografija

Romani:

• „Uskok“ (1892. godine)
• „Bakonja fra Brne“ (1892. godine)
• Zbirke pripovijetki:
• „Iz Crne Gore i Primorja“ (1888. godine)
•  „Iz prіmorѕkog života“ (1890. godine)
• „Sa Jadrana“ (1891. godine)
• „Iz beogradskog života“ (1891. godine)
• „Iz raznijeh krajeva“ (1893. godine)
• „Primorska obličja“ (1899. godine)
• „Tri pripovijetke“ (1899. godine)
• „S mora i planine“ (1901. godine)
• „Beogradske priče“ (1902. godine)
• „Život“ (1904. godine)
• „Nemirne duše“ (1908. godine)
• „Novo oružje“ (1890. godine)
• „Na pragu drugog života“ (1899. godine)
• „Pošljednji vitezovi“ (1903. godine)
• „Car Duklijan“ (1906. godine)

Drame:

• „Zavjet“ (1897. godine)
• „Na slavi“(1904)
• Putopisi:
• „Po Levantu“ (1893. godine)
• „Boka i Bokelji“ (1893. godine)

Autobiografija:

„Bilješke jednoga pisca“ (1898. godine)