Sima Pandurović

Biografija

Sima Pandurović je bio srpski pjesnik, esejista, estetičar, kritičar, prevodilac i dramski pisac. Rođen je 14. aprila 1883. godine u Beogradu, gdje je i umro 27. avgusta 1960. godine. Pandurović je bio najpoznatiji po pesimizmu u poeziji, u vremenu modernizma.

Godine 1908. objavio je svoju najznačajniju zbirku poezije „Posmrtne počasti“ kojom je stekao ugled i ušao u krug pesimističkih pjesnika, zajedno sa Milanom Rakićem i Vladislavom Petkovićem Disom. Ovi pjesnici su bili pod uticajem Edgara Alana Poa i Šarla Bodlera.

Pandurović je posebno značajan po prevođenju mnogih poznatih dijela stranih pisaca na srpski jezik, najviše Šekspirovih. Bio je visoki činovnik Ministarstva prosvjete, saradnik „Jugoistoka“ i „Srpske književne zadruge“.

Lični život

Sima Pandurović je rođen u centru Beograda, 1883. godine. njegov otac zvao se Jefto, a majka Julijana, rođena Bećarević. Nakon osnovne škole pohađao je Drugu mušku gimnaziju, a potom je završio studije na Filozofskom fakultetu u svom rodnom gradu.

Jako rano je otkriven njegov pjesnički talenat. Od malena je vođen željom da postane pjesnik. Na početku karijere dosta je pisao za časopis „Bosanska vila“. Književni saradnik bio je sa Vladislavom Petkovićem Disom, sa kojim je uređivao „Književnu nedelju“. Za vrijeme studija učestvovao je u osnivanju časopisa „Polet“

Radio je kao profesor gimnazije u Valjevu od 1907. godine. Zaručio je djevojku imena Branislava Milošević, ćerku uglednog advokata Trifuna Miloševića. Upoznali su se kada se Branislava vratila iz Temišvara u valjevskoj crkvi, dok je Pandurović, radeći kao profesor u Valjevu, doveo učenike na pričest.

Ona je važila za lijepu i pametnu djevojku. Iako su se sreli još nekoliko puta, pravo upoznavanje dogodilo se u njenom domu. Njen otac i Sima su sarađivali na određenim društvenim i političkim aktivnostima, pa je iz tih razloga, jedno veče Sima bio pozvan u njihovu kuću.

O svojim uspomenama Sima Pandurović je napisao: „Krajem te godine sam se vjerio sa djevojkom koju sam tajno već volio i koju sam često uplitao u svoje stihove. Bila je to najmlađa kći advokata Miloševića, ona djevojka bisernih očiju, graciozna, ozbiljna i elegantna, koju sam primjećivao ponekad na zabavama ili na ulici“. Par se vjenčao 1909. godine. Dobili su dvoje djece.

Matoš je o Panduroviću napisao: „Bio je vazdan ćutljiv i zamišljen, a blijedo lice sa nečistom kožom nehigijenskog života činilo se staro od unutrašnjih doživljaja. Stas visok, tijelo lomno, glava velika sa krasnom, kovrdžavom crnom kosom, lijepim, pupčastim čelom, naivnim nosem i dubokim, velikim i crnim očima“.

Pandurović je bio čest posjetilac beogradskih kafana, gdje se družio sa prijateljima, ali i pisao svoje stihove. Njegova djela bila su izrazito pesimistična. Bogdan Popović je podržavao rad tadašnjih mladih pjesnika, pa je dvije Pandurovićeve pjesme uvrstio u Antologiju nove srpske lirike, 1911. godine.  Jovan Skerlić u kritici nije štedio pjesnika, ističući da pesimistički ton njegove poezije štetno djeluje na naciju.

Od 1910. radio je kao profesor Četvrte muške gimnazije u Beogradu. Bio je učesnik Prvog svjetskog rata, ali je vraćen kući zbog lošeg zdravstvenog stanja. Tokom okupacije preselio se sa porodicom u Valjevo. Bio je zarobljen u logoru Boldogasonj, a onda u logoru Nežider , sve do završetka rata, a zbog jednog javnog govora, koga je održao u Valjevu.

Nakon završenog Prvog svjetskog rata radio je kao sekretar Ministarstva prosvjete. Tada je bio urednik časopisa „Misao“. Od 1922. godine  bio je pomoćnik upravnika Narodne biblioteke. Penzionisan je naredne godine.

Pandurović je uhapšen nakon završetka Drugog svjetskog rata. Izgubio je srpsku nacionalnu čast na pet godina od strane Suda časti, 1945. godine. Ova kazna je proizašla iz njegovog javnog djelovanja tokom rata i to učestvovanja u radu u upravnom odboru Srpske književne zadruge, te objavljivanja tekstova za vrijeme okupacije.

Simo Pandurović je umro u 78. godini života u rodnom Beogradu.

Karijera pisca

Osim talenta, Pandurovićev kvalitetan književni rad, nastao je zahvaljujući njegovom visokom obrazovanju, dobrom poznavanju francuske književnosti i mnogih stanih jezika. Najpoznatiji je po svojoj misaonoj, ljubavnoj i rodoljubivoj poeziji.

Njegova poezija zalazi u sferu intelektualnog i filozofskog. Pandurovićeva ispovijedna lirika je u dominantnom tonu. Ujedno je otvorena i jasna. Osnovni motivi su krajnje pesimistični: razorene ambicije, razočarenje, očajanje i smrt. Kao pisac povezan je sa ekspresionizmom.

Pandurović je najpesimističniji pjesnik srpske moderne. Ova pojava ogleda se i u samom naslovu mnogih njegovih pjesama: „Mrtvi plamenovi“, „Pjesma tame“, „Aliluja“, „Rezignacija“, „Nemir mrtvih“, „Noć slutnje“, „Udes“, „Smrti“, „Sumračne težnje“ i druge. U njegovom obraćanju (pjevanju) svijetu do izražaja dolazi hladna ironija i cinizam.

Pjesnici moderne osjećaju se suvišno i otuđeno, dolaze do spoznaje da nisu potrebni društvu i od toga proizilazi sav njihov pesimizam. Onda kada bi se osjetili korisno, sa pesimizma su prelazili na rodoljubivu poeziju.

„Svetkovina“ Sime Pandurovića je pjesma izrazitog i naturalističkog pesimizma. Isto tako, smatra se njegovom ljubavnom pjesmom. Pjesnik slavi slobodnu i čistu ljubav. Cilj mu je ukazati na razliku između svijeta razuma i svijeta ljubavi.

Sumornim pjesničkim raspoloženjem zalazi u ljubavnu poeziju. Pandurović u svojim pjesmama ljubav povezuje sa smrću. U zbirci „Posmrtne počasti“ smrt je toliko prisutna da svi redom bivaju sahranjeni.

Na Pandurevićevo pjesništvo najviše su uticali francuski simbolisti, prije svega Bodler i njemački pesimistički filozofi, kao što je bio Šopenhauer. Oslikao je ličnu, racionalnu jezu prema svijetu zla. Svojom poezijom obuhvata društvo u cjelini, ljubav i cijeli život.

Pesimizam i bol mogu se savladati samo ako bi se ugasila osjećanja i zaboravilo sve što se doživjelo. Ovakva uvjerenja ogledaju se u pjesmama „Svetkovina“ i „Potres“. Pjeva o ludilu kao blagotvornosti, jer ono čovjeka oslobađa okova, koji dolaze odmah po rođenju.

Pokazao je da je odličan u rodoljubivoj poeziji. Antologijska pjesma „Rodna gruda“ spada u red dubokih i misaonih pjesama. Ova jednostavna pjesma oslikava veliku ljubav prema domovini, koju Pandurović stavlja u širi kontekst negativnih životnih okolnosti, gdje opet naglašava beznađe, bezvoljnost i razočarenje.

Domovina u pjesmi predstavlja posljednje sklonište od porušenih ideala. Na jednoj strani nalazi se postojeće stanje lirskog subjekta, a na drugoj odnos prema domovini. Vođen ovim suprotnostima, pozitivnih i negativnih osjećanja, pjesnikova struktura pjesme sastoji se od dvije cjeline, a svaka se pojedinačno sastoji od po tri strofe. Ove dvije cjeline povezane su četvrtom strofom.

Godine 1910. drama „Na zgarištu“ je prikazana u narodnom pozorištu u Beogradu. Ovu dramu Pandurović je napisao zajedno sa Kostom Petrovićem.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata objavljene su sabrane pjesme Sime Pandurovića naslova „Okovani stihovi“ od strane „Društva hrvatskih književnika“. Nakon oslobođenja, u Beogradu je ova zbirka dopunjena i objavljena pod naslovom „Stihovi“.

Pandurovićevih 109 pjesama nalazi se u njegovoj posljednjoj zbirci „Pjesme“. Sam je izabrao pjesme koje su sastavni dio ove zbirke i izjavio da sve pjesme koje nisu u ovoj zbirci odbacuje kao da ih nije napisao.

Pandurović poslije Prvog svijetskog rata prestaje da piše poeziju i počinje da se bavi pisanjem kritike i estetike. Preveo je mnoga djela stranih autora: „Tartif“ od Molijera, Šekspirove tragedije i drame „Hamlet“, „Ričard III“, „Henri IV“, „Magbet“ i „Kralj Lir“ (objavljeno je ukupno sedamnaest prevoda Šekspirovih drama Sime Pandurovića), potom Rasina, Rostana, Marivoa, Žida i druge.

Bibliografija

• „Posmrtne počasti“ (1908. godine)
• „Na zgarištu“ (1910. godine)
• „Dani i noći“ (1912. godine)
• „Okovani slogovi“ (1918. godine)
• „Stihovi“ (1921. godine)
• „Ogledi iz estetike“ (1920. godine)
• „Razgovori o književnosti“ (1927. godine)
• „Bogdan Popović“ (1931. godine)
•  „Dvorana mladosti“ (1955. godine)
• „Pjesme“ (1959. godine)