Semjuel Beket (Samuel Beckett)

Biografija

Semjuel Beket (engl. Samuel Beckett) je bio irski književnik, romanopisac i dramaturg. Rođen je u Dablinu, 13. aprila 1906. godine, a umro je u Parizu, 22. decembra 1989. godine. Svrstava se u red najznačajnijih pisaca 20. vijeka. Ključan je autor „teatra apsurda“. Promovisao je minimalizam u književnosti.

Njegovo najpoznatije djelo je drama „Čekajući Godoa“. Smiješnim likovima je vršio prikaz temeljne besciljnosti života. Kao i mnoga druga svoja djela „Čekajući Godoa“ napisao je na francuskom jeziku. Drama je objavljena 1952. godine, dok je premijerno izvedena 1953. godine. I danas se mnogo izvodila u pozorištima širom svijeta. Godine 1969. Beket je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Djetinjstvo i odrastanje

Semjuel Beket je rođen u predgrađu Dablina, u Irskoj. Sa porodicom je živio u velikoj, lijepo uređenoj kući, sa prostranim dvorištem, teniskim terenom i baštom. Mnoga njegova djela inspirisana su okruženjem porodičnog imanja. Njegov je otac bio geometar po zanimanju. Njegova majka je bila medicinska sestra.

Završio je školu „Portora Royal School“, koju su pohađala djeca srednje klase. U školi se isticao u sportskim aktivnostima. Iako je bio nadaren za razne sportove, opredijelio se za kriket. Formiran je školski tim, u kome je Beket postizao izvanredne rezultate preciznim i silovitim udaranjem lopte ljevicom.

Od malena je uočavao detalje u okolini, posmatrao je ljude, njihovo ponašanje i međuljudske odnose. Jedne prilike je napisao: „Vraćam se i ljudima koji hodaju po zemlji, hodaju često s teretom na plećima. Možda sam ih slabo procijenio, ali mislim da nisam. Zapravo, nisam ni pokušao da ih procijenim. Htio bih još samo jednom da pokušam shvatiti, da počnem shvatati kako takva bića uopšte mogu da postoje“.

U Dablinu je u periodu od 1923. do 1927. pohađao Triniti koledž. Mnogo je učio romanske jezike. Godine 1928. stekao je diplomu. Preselio se u Pariz, gdje je radio u „Ecole Normale Superieure“ kao vanredni profesor.

Ostvarivao je brojne prijateljske veze sa istaknutim ličnostima. Veliki prijatelj je bio sa Džejmsom Džojsom (James Joyce). Mnoga prijateljstva ostavila su dubok trag u njegovoj ličnosti. Napisao je: „Oslonio sam se na prividnosti, iako sam osećao da su isprazne“.

Zrele godine i karijera

Napisao je esej u kome je hvalio stvaralaštvo bliskog prijatelja, Džejms Džojsa. Svoje prvo književno djelo, esej, objavio je 1929. godine.  Beket se dopao  djevojci Lusi (Lucy), koja je bila Džojsova ćerka. Svoje simpatije nije krila, a kako je Beket odbio njeno udvaranje, Džojs se distancirao od njega. Tako je njihovo prijateljstvo zahladilo.

Nakon eseja, objavio je kratku priču „Pretpostavka“. Njegova djela su bila dobro prihvaćena od kritike i čitalačke publike. Prvu književnu nagradu dobio je za poemu „Whoroscope”. Nadahnuće za stvaranje ove poeme dobio je nakon čitanja biografije Rene Dekarta (Rene Descartes).

Godine 1930. prihvatio je posao na Triniti koledžu, gdje je predavao francuski jezik. Nakon kratkog vremena, izgubio je interes za ovaj posao. Razlog gubitka interesa je bio sistem obrazovanja, u kome je Beket uviđao mnogobrojne mane, a malo prednosti.

Nije mu se dopadalo što je tamošnjim akademcima forma bila bitnija od same suštine. Da bi to i drugima predočio, jedne prilike je u Dablinu, u Društvu modernih jezika, održao govor o autoru i pokretu koji nikada nisu postojali, koje je sam izmislio, što je otkrio prisutnima na kraju svog govora. Sva svoja iskustva koja je stekao na ovom koledžu, prestavio je u svojoj poemi „Patuljak“. Napisao je: „Na Dablinskom univerzitetu se nalazi krem Irske: bogati i debeli“.

Kada je raskrstio sa profesorskom karijerom, odlučio se za veliko putovanje Evropom. Kritičku studiju o francuskom piscu Marselu Prustu (Marcel Proust) objavio je 1931. godine u Londonu.

Nakon višegodišnjeg putovanja, dvije godine je bio smješten na psihijatrijskom liječenju u„Tavistock Clinic“, poslije očeve smrti. Ovdje je slušao predavanja doktora Karla Gustava Junga (Carl Gustav Jung). Jungova predavanja su inspirisala pisanje mnogih njegovih dijela.

Kada je 1932. godine napisao prvi roman, niko od izdavača nije htio da ga objavi. Roman je objavljen posthumno. Ova knjiga sadrži veliki broj autorovih ideja koje je koristio i u nekim narednim djelima. Još uvijek je, u njegovom stvaralaštvu, bio uočljiv veliki uticaj Džejms Džojsa. U romanima je izražena opšta piščeva učenost. Do izražaja su došle i mnoge njegove karakterne crte, kao što su: sklonost za crni humor i ironiju, pesimizam i analiza sopstvenih misli.

Godina 1934. bila je značajna po objavljivanju velikog broja eseja o irskim piscima i njihovim djelima. Iako u vrijeme kada su objavljeni nisu postigli uspjeh, danas se smatraju okvirom modernističkog kanona irske poezije.

Iduće godine se zainteresovao za film. Poslao je pismo komediografu Sergeju Ejzenštejnu u Moskvu, u nadi da će ga ovaj učiti o filmu. Na pismo nije dobio odgovor, jer se komediograf, u ovom periodu, liječio od bolesti.

Nakon što je napisao roman „Marfi“, mnogo je putovao po Njemačkoj. Ovaj roman je objavio 1937. godine, kada se privremeno vratio u svoju zemlju. Iste godine, preveo je roman na francuski jezik. Za vrijeme kratkog boravka u Irskoj, došlo je do njegove svađe sa majkom. Tada je konačno donio odluku o svom trajnom preseljenju u Pariz.

Za vrijeme jedne šetnje po ulicama Pariza, 1938 godine, zadobio je ubod nožem u grudi, od strane uličnog makroa. Smješten je na liječenje u posebnom apartmanu bolnice, u kome mu je pružen najbolji tretman, a sve zahvaljujući velikoj angažovanosti prijatelja Džejmsa Džojsa.

Ulično nasilje privuklo je veliku pažnju javnosti. Beket je odustao od sudskog gonjenja makroa, jer mu je boravak u sudnici ličio na uzaludno trošenje vremena. Vremenom mu se napasnik učinio ljubaznim čovjekom, što ga je navelo da mu sve oprosti i nastavi dalje sa životom. U ovo vrijeme se sa ženom imena Suzan (Suzann Deschevaux-Dumesnil) upustio u dubok, blizak odnos.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio se francuskom pokretu otpora, gdje je najviše radio kao kurir. Beket je u par navrata izbjegao klopke Gestapoa. Kada je došlo do izdaje u članstvu otpora, zajedno sa Suzan je pobjegao na sami jug Francuske, tada neokupiran prostor. Do završetka rata su se krili na jednom seoskom imanju, odakle su i dalje pomagali francuskom pokretu otpora. Tada je napisao roman „Vat”, koji je objavio par godina kasnije. Po završetku rata, Beket je odlikovan za hrabrost od strane države Francuske.

U toku kratkotrajnog odlaska u Dablin, 1945. godine, shvatio je u kom pravcu treba da usmjeri svoju književnu karijeru, a njegova spoznaja uticala je na uspjeh u daljoj karijeri. Jedne prilike bliskom prijatelju je rekao: „Shvatio sam da je Džojs išao koliko god je mogao daleko u pravcu koji je najbolje poznavao. Shvatio sam da je moj put u osiromašavanju, u oduzimanju a ne u dopunjavanju“.

Od trenutka lične spoznaje svoj književni rad zasnovao je na neuspjehu, siromaštvu i životnim gubicima, za razliku od prijašnje ideje po uzoru na Džojsa, o obogaćivanju djela. Počeo je da stvara subjektivnu umjetnost, inspirisanu vlastitim unutrašnjim životom. Sve detalje o ovom ličnom otkrovenju opisao je u drami „Krapova posljednja traka“.

Po mišljenju mnogih kritičara i biografa, vrijeme nakon Drugog svjetskog rata smatra se najkreativnijim i najplodnijim u čitavoj Beketovoj karijeri. Tada je na napisao mnoge svoje uspješne drame, od kojih je najpoznatija „Čekajući Godoa“.

Za svoje remek-djelo, dramu „Čekajući Godoa“, Beket je ostvario velika priznanja. Pozitivno je prihvaćena od strane kritike, koja je saglasna oko činjenice da je pisac ostvario teoretski nemoguće. U drami se ne događa ništa, ali bez obzira na to, ne jenjava interes publike. Dva junaka predstavljaju ljude u svom osnovnom obliku postojanja.

Budući da se ljudsko biće ne slaže sa slučajnosti, dva junaka čekaju Godoa, a nisu sigurni da li on uopšte postoji, međutim, bez njega ne bi bilo ni njihove nade, zbog toga im je potreban. U Beketovim djelima primjetna je velika zaokupljenost misterije ljudskog postojanja.

Godine 1951. objavio je dva romana „Moloj“ i „Maloun umire“. Dvije godine poslije objavio je još jedan roman naslova „Bezimeni“. Roman „Moloj“ je tipično konvencionalan roman, koji je sadržan od vremena, mjesta i radnje. Teško je pronašao izdavača za ovaj roman. U tome mu je pomogla Suzan.

Roman „Malome umire“ u velikoj mjeri je lišen radnje i zapleta. Čitaoci ne znaju ime glavnog junaka, jer dolazi do promjene njegovog imena u odnosu na piščevo raspoloženje. Beket je smatrao da je ime maska autorovoj poruci. Svoje ideje je ostvario u romanu „Bezimeni“ jer je potpuno nestalo mjesto i vrijeme. Ovdje se autorove misli ukrštaju sa radnjom.

Opredijelio se na to da svoja djela piše i objavljuje na francuskom jeziku, jer je ovaj jezik više ogovarao njegovom stilu pisanja. Svoja je djela prevodio na engleski jezik. Nakon velikog uspjeha drame „Čekajući Godoa“ postao je cijenjen dramski pisac, čije su drame, odmah nakon njegovog pisanja, prilagođene sceni. Jedno vrijeme je obavljao poslove upravnika pozorišta.

Beket je tokom života bio u stalnoj potrazi za odgovorima: Ko smo mi i koja je svrha postojanja, koja je naša priroda? Tražio je odgovore na suštinska pitanja. Smatra se jednim od najznačajnijih modernista. Uticao je na književni rad mnogih pisaca.

Po ugledu na njegov rad, mnogi su se primili eksperimentalnog pisanja. U djelima nije nametao svoja mišljenja, nego je prepuštao da čitaoci budu ti koji će biti njegovi glavni tumači. Prihvatio je egzistencijalističke ideje i primijenio koncept „teatra apsurda“ čija je zamisao potekla od Alber Kamija (Albert Camus). Na Beketa su veliki uticaj imale filozofije Kanta (Immanuel Kant), Šopenhauera (Arthur Schopenhauer)  i Lesinga (Gotthold Ephraim Lessing).

Nagrada međunarodnih izdavača uručena mu je 1961. godine. Te iste godine vjenčao se sa Suzan. U ovom periodu je počeo da piše djela koja su prilagođavana za film, radio i televiziju. Ova njegova djela bila su minimalističkog stila. Njegova drama „Dah“ u trajanju od 35 sekunde, apsolutno je lišena likova. Pisao je pjesme sastavljene od šest riječi.

Posljednje godine i smrt

Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beket je izbjegavao bilo kakvo javno eksponiranje, želio je samo da se posveti književnom radu. Iako je izbjegavao medije, bio je primoran da daje intervjue, susreće se sa obožavaocima, a bio je pozivan i na razne skupove.

Kako ovakav život nije odgovarao ni njemu, a ni njegovoj supruzi, prihvatio je Nobelovu nagradu, ali nije prisustvovao ceremoniji dodijele na kojoj je trebao da održi govor. Posljednje godine svog života provodio je u samoći.

Beket i Suzan umrli su iste 1989. godine. Ona samo par mjeseci prije njega. Beket je umro u 84. godini života. Sahranjen je pokraj supruge, a na njihovom zajedničkom spomeniku piše Beketova misao: „Bilo koja boja, sve dok je siva“.

Citati i mudre misli

• „Živjeti. Izgovaram tu reč, a ne znam njeno značenje. Pokušavao sam to, a nisam znao šta pokušavam. Možda sam, na kraju krajeva, ipak živio, a da toga nisam ni bio svjestan“.
• „Da, napokon ću biti prirodan; ako budem patio više, a onda manje, neću iz toga stvarati nikakve zaključke; manje ću slušati svoje ja; neću više biti ni hladan ni vruć, biću mlak, umrijeću mlak, bez entuzijazma“.
• „Koliko ću lijepih stvari, važnih stvari odbaciti od straha, od straha da ne padnem u staru grešku, od straha da neću završiti na vrijeme, od straha da me ne zahvati, posljednji put, još jedan talas tuge, nemoći i mržnje. Raznovrsni su oblici kojima se nepromenljivost tješi zbog svoje bezobličnosti“
• „Ako me ti ne voliš – ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim – ja ne znam kako se voli“.
• „Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine“.
• „Završio sam analizu samoga sebe. Otišao sam u svemir, znao sam da ću tamo jednom naći svoje mjesto, stari svemir me štiti, stari svemir pobjednik. Srećan sam, znao sam da ću jednoga dana biti srećan. Ali nisam pametan“.

Bibliografija

• „Marfi“ (1938. godine)
• „Moloj“ (1938. godine)
• „Maloun umire“ (1952. godine)
• „Čekajući Godoa“ (1952. godine)
• „Neimenljivo“ (1953. godine)
• „Svi koji padaju“ (1956. godine)
• „Kraj igre“ (1957. godine)
• „Krapova posljednja traka“ (1959. godine)
• „Divni dani“ (1960. godine)