Šandor Petefi (Sándor Petőfi)

Biografija

Šandor Petefi (Sándor Petőfi) bio je mađarski pjesnik i revolucionar. Rođen je 01. januara 1823. godine u Kiškerešu, a umro 31. jula 1849. godine kod Segesvara. Postao je simbol mađarskog romantizma.

Bio je jedan od ključnih ličnosti Mađarske revolucije 1848. godine. Autor je mnogih pjesma, za koji se kaže da su inspirisale revoluciju u Kraljevini Mađarskoj, koja je prerasla u rat za nezavisnost. Najvjerovatnije je umro u Bici kod Segesvara, jedne od posljednjih bitaka rata.

Lični život

Šandor Petefi rođen je prvog dana 1823. godine, u gradu Keškerešu, Kraljevine Mađarske, Austrijskog Carstva. Stanovništvo Keškereša bilo je pretežno slovačkog porijekla, kao posljedica Habsburške politike obnove.

Vodi porijeklo od grane porodice Petrović iz Baje, koja se preselila u Keškereš krajem 18. vijeka. Trgovac Aron Petrović živio je u tom mjestu do 1809. godine. Njegov sin Dimitrije bio je srpski akademski vajar.

Šandorov otac, Istvan (Stevan) Petrović, srpskog porijekla, bio je mesarski majstor i gostioničar. Njegova majka Marija Hruzova, bila je Slovakinja. Govorila je mađarski s naglaskom. Roditelji mu se prvi put upoznaju u Maglodu, a vjenčali u Aszodu. Preselili su se u Keškereš, godinu dana prije nego što se Petefi rodio.

Porodica je neko vrijeme živjela u Sabadsalašu , gdje je njegov otac imao klaonicu. U roku od dvije godine porodica se preselila u Kiškunfileđhaza. Ovo mjesto je Petefi smatrao mjestom svog rođenja.

Otac je nastojao dati svom sinu najbolje moguće obrazovanje. Kada je Šandor imao petnaest godina, porodica je prolazila kroz financijski težak period, otac mu je izgubio novac zbog poplava Dunava iz 1838. godine, i slijedio je bankrot.

Petefi je bio primoran napustiti licej koji je pohađao u mjestu Banska Štivanica. Kada je prekinuo školovanje radio je u pozorištu u Pešti na manjim poslovima i kao učitelj u mjestu Oštfjaosonjfa. Nastavio je školovanje u mjestu Papa.

Poslije dugog lutanja i preseljenja smjestio se u Pešti. Veliki prijatelj, još iz škole, bio je sa poznatim novelistom Morom Jokaijem (Mor Jokai).

Po uvjerenju je bio republikanac, a bio je i pristalica revolucije. Ovaj mađarski pjesnik kršteno se zvao Aleksandar Petrović, ali je kasnije ovo ime zamijenio za mađarsko, Šandor Petefi. Ovo ime je odabrao kao umjetničko, bio je to njegov pseudonim od 1843. godine.

Kao urednik Peštanskog modnog lista „Pešti Divatlap“ radio je godinu dana. Godine 1848. došao je na čelo omladinske organizacije i postao strastveni ideolog mađarske revolucije. Petefi je ubrzo, zbog svojih stavova, bio u sukobu sa vladom Mađarske. Pjesništvom se rano počeo baviti, još dok je pohađao gimnaziju.

Kada je završio gimnaziju, iako se otac jako protivio, jer je želio da mu sin bude mesar kao i on, otišao je od kuće, lutao je, zarađivao je skromno baveći se raznim poslovima, kao što je držanje kućnih časova.

Sa samo šesnaest godina prijavio se u austrijsku vojsku u Šopronu, da ne bi bio na teret svojih roditelja. U vojsci je premješten u Grac. Iako je težio prema Italiji, četa mu je stacionirana u Hrvatskoj, a uz sve to, zdravlje mu je bilo narušeno. Počeo je da pljuje krv i završava u bolnici u jesen 1940. godine.

U Zagrebu je, malo poslije toga, opet smješten u bolnicu, gdje mu je diagnostifikovan tifus. Liječenje nije prošlo kako treba, pa je poslan u Šopron sve do januara 1841. godine kada je otpušten iz vojske.

Petefi je bio više zainteresovan za pozorište. Godine 1842. pridružio se putujućem pozorištu u želji da bude glumac. Slab i bolestan, pred kraj 1943. godine, dolazi u Debrecin. Ovi dani bili su jako teški za ovog pjesnika. Po njegovom sjećanju, 1843. godine tokom zime, bio je gladan, promrzao i bolestan.

Živio je kod jedne dobre starice i da se ona nije o njemu brinula, vjerovatno bi umro. Bio je jadan, lutajući glumac, kako je rekao: „Bio sam onakav jadan lutajući glumac, na koga ni bog ni čovjek oči ne okreće“.

Godine 1844. lutao je od Debrecina do Pešte da pronađe izdavača za svoje pjesme i uspio je. Na putu prema Bedemu, zaustavio se kod kanonika Bele Tarkanjija (Tarkanyi Bela) u Egeru. Bele ga rado prima, budući da je i sam bio pjesnik, pa onda, sa mladim učenicima seminara, sluša njegove pjesme.

U Pešti je nakon toga našao izdavača, a i samopouzdanje mu se vratilo, potaknuto pozitivnim kritikama. Tada mu se pružila mogućnost da se vrati u Šandor i da se pomiri sa ocem. U tom periodu je napisao svoje najbolje i najpoznatije pjesme.

Mogao je da se brine sam o sebi, što mu je bio prioritet. Zarađivao je mjesečnu platu od petnaest austrijskih funti. Kretao se u otmjenom društvu gdje su bili i mnogi pjesnici i književnici.

Napokon je uspio u objavi svoje prve zbirke pjesama sa kojom otvara vrata slave. Njegove pjesme postale su sve popularnije. Oslonio se na folklorne elemente i popularne, tradicionalne stihove.

Mladi Petefi rano je postao najpopularniji mađarski pjesnik, a smatra se i najtalentovanijim lirskim pjesnikom Mađarske u 19. vijeku. Napisao je par novela i romana. Dakle, Petefi je bio lirski i epski pjesnik, dramski pisac i romansijer.

Svjetsku slavu stekao je ljubavnom, deskriptivnom i revolucionarnom lirikom. Objavio je par zbirki poezije: „Pjesma nacije“, „Biseri ljubavi“, „Oblak“; epove „Vitez Janoš“, i „Apostol“ i roman „Dželatov konopac“.

Među njegovim dužim djelima je roman „Dželatov konopac“ (1845. godine). U Mađarskoj je stekao ogromnu popularnost, međutim, pod uticajem njegovog urednika, nastavio je pisati pjesme folklornog stila, dok je imao želju za pisanjem o rastućim revolucionarnim strastima, ali vladina cenzura učinila bi takva djela teško objavljivim.

Poginuo je u bici kod Segesvara, danas teritorija Rumunske, u dvadeset šestoj godini života. Poslije njegove smrti u Mađarskoj stvara se kult Petefija. Prevođen je na skoro sve poznatije jezike.

Danas njegovo ime nosi most u Budimpešti. Radio stanica mađarskog radija nosi ime Petefi radio. Godine 1911. u Bratislavi na glavnom trgu i u parku Medic u Bratislavi podignuti su spomenici ovom pjesniku. U Ukrajini se nalazi gradski trg koji je dobio ime Šandor Petefi. U Rumunskoj  jedna ulica i park nose ime ovog pjesnika.

Država Mađarska je nekoliko puta izdavala poštanske marke u čast Šandora Petefija. Danas se po njemu nazivaju škole, ulice i trgovi širom Mađarske i mađarskog govornog područja susjednih država; samo u Budimpešti ima jedanaest Petefi ulica i četiri Petefi trga.

U svim mađarskim osnovnim školama uče se neke od njegovih pjesama. Novčanica mađarskih 10 forinti koja je vrijedila između 1947. i 1992. godine prikazivala je sliku Šandora na prednjoj strani.

Nakon pada revolucije Petefi je postao jako popularan u Mađarskoj, pa i šire. Često su ga uzimali za uzor mnogi od mađarskih revolucionara, bez obzira na političko opredjeljenje.

Brak i porodica

Godine 1846. upoznao je ćerku feudalnog službenika, Juliju Sendrei (Julia Szendrey). Njen otac se protivio njihovoj ljubavi, jer za svoju ćerku nije htio pjesnika, nego nekog bogatog feudalca.

Njihova ljubav je bila jača. Petefi je Juliji posvetio mnoge pjesme. Godine 1847. njen otac je pristao na njihovo vjenčanje i to nakon pet prosidbi i molbi.

Njihov sin Zoltan (Zoltán) rodio se 15. decembra 1848. godine, nešto manje od godinu dana Petefijeve smrti.

Dana 15. marta 1848. na dan izbijanja ustanka, Julija je Šandoru na odjelo okačila prvu mađarsku kokardu koju je sašila prema uzoru pariske narodne trobojke, a koja je predstavljala simbol revolucije. Isti dan, Šandor je napisao poznato djelo „Pjesma nacije“.

Politička karijera

Petefija je okupirala misao globalne revolucije. On i Julija preselili su se u Peštu, gdje se pridružio skupu istomišljenika i intelektualaca koji su se redovno sastajali u „Cafe Pilvax“. Radili su na promicanju Mađarskog kao jezika književnosti i pozorišta, nekada na njemačkom jeziku.

U to vrijeme (1837. godine) otvoreno je prvo mađarsko pozorište „Pesti Magyar Szinhaz“, koje je kasnije postalo Narodno pozorište.

Petefi je jedan od ključnih ličnosti u oblikovanju revolucije. U Pešti je kreator i autor dva pisana dokumenta revolucije koja se smatraju najvažnijim. Dokument je nazvan 12 tačaka. U njemu se vlastima upućuje dvanaest zahtjeva. Jedan je od sapotpisnika ovog dokumenta. Njegova pjesma „Narodna pjesma“ javno je čitana na revolucionarnim skupovima.

U Beču su vlasti dobile glas o buntovničkim poduhvatima. Okupljanje revolucionara je planirano 19. marta, a kako bi spriječile proteste, vlasti su planirale 18. marta pohvaliti revolucionare.

Kako su posumnjali da su vlasti saznale za njihove namjere, revolucionari donose odluku da svoj plan sprovedu 15. marta. Toga dana su Petefi i ostali revolucionari krenuli u marš po Pešti kojim su upadali u štamparije, gdje su tražili obustavljanje svih vrsta cenzure i štampanje 12 tačaka i pjesnikove „Narodne pjesme“.

Kada je gradonačelnik izašao pred protestante, primorali su ga da potpiše 12 tačaka. Malo poslije, ispred Nacionalnog muzeja održan je protesni skup na kome je prisustvovalo veliki broj ljudi.

Nakon njega, demonstranti su krenuli u Budim, na lijevu obalu Dunava, gdje su bili smješteni ljudi cara Ferdinanda. I oni su morali potpisati 12 tačaka. Jedna od ovih tačaka bila se oslobađanje političkih zatvorenika. Ljudi u gomili krenuli su u oslobađanje zarobljenog pjesnika Mihaja Tančića (Mihaly Tancsics).

Kada se u ove revolucionarne događaje umiješalo i mađarsko plemstvo, ono je zahtijevalo sporije reforme. Vlasti su opet zatvorile Mihaja Tančića. Petefi se izrazito ogorčen, kandiduje na narodnim izborima, ali nije dobio potreban broj glasova. U tom periodu napisao je najozbiljniju pjesmu u svojoj karijeri „Apostol“. U pjesmi revolucionar pokušava da ubije kralja, ali ne uspijeva u naumu.

Bile su to burne godine koje su potresale Evropu. Na čelo peštanske omladine došao je 1848. godine. Postao je ideolog revolucije za otcjepljenje od Habzburške monarhije i stvaranje samostalne Mađarske.

Kada su mađarski plemići došli na rukovodstvo, ostvarili su dogovor sa austrijskim dvorom o ustupcima i povlasticama. Tada se Šandor priklonio pobunjeničkoj vojsci poljskog generala Bema i krenuo sa njom u rat protiv habzburških trupa. Rusija se priključila ovim događajima i stala na stranu bečkog dvora. Rusija je imala jasan cilj da uguši revoluciju. Petefi je, kako se misli, poginuo u bici, jer mu se tada gubi svaki trag.

Tvrdnja o pogibiji zasniva se na zapisu iz dnevnika ruskog vojnog doktora. Našao je ubijenog vojnika s ubodnom ranom u predjelu želuca, a poginuli vojnik ličio je na Petefija. Drugo mišljenje je da je Petefi zarobljen u bici i odveden u Rusiju, gdje je umro prirodnom smrću.

Poezija

Petefi je imao veliki uticaj na južnoslovenske pjesnike, naročito Jovana Jovanovića Zmaja i Đuru Jakšića.

Bio je vodeći pjesnik mađarskog romantizma. Nosi zasluge jer je mađarska poezija poznata u svijetu. Iako je vrlo mlad umro, iza njega je ostalo značajno književno djelo. Jovan Jovanović Zmaj je na srpski jezik prepjevao i preveo oko dvadeset Pentefijevih pjesama. Pisanje ovog pjesnika nosi odlike jednostavnosti i neposrednosti, koje je obogatio narodnim motivima.

Petefi je započeo svoju karijeru kao pjesnik, u žanru kome pripada i njegova prva izdana pjesma „Krčma“ (1842. godine). To je pjesma koja hvali iscjeliteljsku moć vina koje bi otjeralo sve nevolje. Ova vrsta pseudo-narodnih pjesama nije bila neuobičajena u mađarskoj poeziji 1840-ih, ali Petefi je uskoro razvio izvorni način pisanja, koji ga je naglasio.

Pisao je mnoge narodne pjesme kao što su pjesme o temama vina, ljubavi, romantičnih razbojnika itd. Mnoge od ovih ranih pjesama postale su klasici, na primjer ljubavna pjesma iz 1843. godine „Ne možeš zabraniti cvijet“ gdje koristi drevnu metaforu ljubavi i vatre na razigran i ponešto provokativan način.

Uticaj narodne poezije i populizma iz 19. vijeka vrlo je značajan u Petefijevom djelu. Petefijeva rana poezija često je interpretirana kao neka vrsta uloga, zbog širokog raspona situacija koje je stvorio.

Petefi je kroz poeziju pokazao svoj karakter: jak, tvrdoglav samotnjak, koji voli vino, mrzi sve vrste ograničenja i strastven je u svemu što radi. Godine 1844. Petefijeva je poezija postala sve suptilnija i zrelija. Pokazali su se novi objekti, kao što je krajolik.

Prvu pjesničku zbirku „Pjesme“ (1844. godine) napisao je na tradicijama mađarskih narodnih pjesama. Satirični ep „Mjesni malj“ (1844. godine) parodija je na romantične epove, a romantičarski stihovani ep „Vitez Janko“ (1845. godine) proizilazi iz motiva i strukture iz narodnih pjesama i bajki.

U lirskoj kompoziciji „Oblaci“ (1846. godine) romantičarski traga za izlazom iz lične i umjetničke krize. U duhu romantizma, pisao je i svoju bogatu ljubavnu liriku, najčešće u obliku lirske pjesme ili elegije i slikovitu pejzažnu liriku.

Ponesen idejama Francuske revolucije i društvenih normi, od 1847. godine svoje je pjesništvo povezao s revolucionarnom tematikom i jakom željom za slobodom, a vlastiti pjesnički zadatak vidio je u ulozi pjesnika vizionara.

Tonom tragične ironije izrazio je analizu te uloge u epskoj pjesmi „Apostol“ (1848. godine). Kao jedna od glavnih ličnosti mađarske građanske revolucije i borbe za slobodu; njegova „Nacionalna pjesma“, napisana 1848. godine, postala je simbolom protesnih događaja.

U njegovoj poeziji često dominiraju čežnja, osjećajnost i svjetska bol. Još kao mladi autor ostvaruje liriku čiji je cilj što prirodnije oslikavanje doživljaja, ruši barijeru između pjesnika i publike i pred samog čitaoca staje kao osjećajna ličnost. Raspoloženja prikazuje na dramski način, rječnik i elementi forme su skladno i neposredno podređeni sadržaju.

Kada je ljubavna lirika u pitanju, Petefi pjeva, kao čist romantičar, o svojim raspoloženjima i osjećanjima. Pjesme u kojim slavi ljubav i vino predstavljale su nove pojave u Mađarskoj poeziji. Iz tih razloga, mnoge pjesme iz ovog opusa postali su klasici, kao što je pjesma „Pretvorio sam se u kuhinju“.

Pjevao je sa oštrom osudom i satirom protiv društva u kome je živio, a sve u sladu sa idejama bajronizma i romantizma. Njegovi stihovi oslikavaju jalov i gotovanski život mađarskog plemstva, gdje se u takvom plemstvu vidi odsustvo rodoljublja i zanemarivanje standardnih društvenih vrijednosti.

Svojom socijalno-revolucionarnom poezijom, Petefi će sa prezirom i revoltom ukazivati na besciljnost života moćnih i bogatih, na jednoj strani, i na zdrav život i duh siromašnih, koji je energičan, pun životnog optimizma i borbenog duha, na drugoj strani.

Pjesma „Sloboda svijeta“ je pesma o revoluciji. Međutim, ovo nije pjesma o revoluciji jednog naroda u jednoj zemlji, nego je pjesma opšte revolucije, o velikom pokretu potlačenih masa, koji će dovesti do slobode cijeloga svijeta. To je borba za socijalno oslobođenje izrabljivanih i za nacionalno oslobođenje porobljenih.

Za pjesnika Petefija ovo je jedna borba, jer nema samo jednog vida slobode, ona podrazumijeva i nacionalnu i socijalnu jednakost i pravdu. Motiv smrti prisutan je u pjesmi.

Pjesnik je napisao stihove nadahnut bajronizmom: slavi se dinamika života, borba za oslobođenje potlačenih, žrtvovanje za drugog. Stihovi odišu i revolucionarnom romantikom. Romantično je u zanosu, idealizaciji i emotivnoj tenziji, a revolucionarni romantizam je obilježen idealima nacionalnog i socijalnog oslobođenja.

Pjesma „Sloboda svijeta“ ispjevana je na mađarskom jeziku, a na srpski jezik je prepjevao i preveo pesnik i pripovedač, Veljko Petrović. Prevodilac je istovremeno vodio računa da što vjernije prenese ritam, intonaciju i revolucionarni zanos. Zato je jezik ove pjesme u skladu sa sadržinom pjesme i iskazanim osjećanjima i raspoloženjima, emotivan, dinamičan, bogat i nadahnut.

Sloboda je česta tema romantičara. Ona se doživljava i tumači kao sveto pravilo ljudskog življenja. Da se slobodno živi, misli, oseća i slobodno stvara. Romantičare interesuje lična unutrašnja sloboda, ali i sloboda koja dolazi spolja. A to je društvena sloboda. Oni misle i na slobodu cijelog svijeta.

Iz opusa revolucionarnih pjesama pored „Narodne pjesme“ treba spomenuti i pjesmu „Proročanstvo“ (1843. godine). Pjesnik sebe vidi kao čovjeka koji će umrijeti mlad, nakon što učini velike stvari.

Kompozitor Franc List ( Franz Liszt) je postavio nekoliko Petefijevih pjesama u kompozicije. Prema muzici koju je komponovao Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche) Petefi je napisao nekoliko pjesama. Tada je Niče komponovao iz hobija, prije nego što se posvetio filozofiji u potpunosti.

Bibliografija

Zbirke pjesama:

• „Krčma“ (1843. godine)
• „Biseri ljubavi“ (1845. godine)
• „Oblak“ (1846. godine)
• „Pjesma nacije“ (1848. godine)

Epovi:

• „Vitez Janoš“ (1844. godine)
• „Apostol“ (1848. godine)

Roman:

• „Dželatov konopac“ (1845. godine)