Rastko Petrović

Biografija

Rastko Petrović je bio srpski diplomata, pjesnik, romansijer, pripovjedač, esejista, slikar, likovni i književni kritičar. Rođen je 03. marta 1898. godine u Beogradu, a umro je 15. avgusta 1949. godine u Vašingtonu.

Djetinjstvo i obrazovanje

Rastko Petrović je bio deveto dijete Mite i Mileve Petrović. Njegov otac, Mito Petrović, je bio član Poreske uprave Beograda. Majka Mileva, djevojački Zorić, je bila učiteljica i sestričina političara Svetozara Miletića. Rastku je ime dao kum Jaša Tomić, nekadašnji istaknuti novosadski pisac.

Rastko je bio najmlađi u svojoj porodici. Njegove sestre su se zvale: Nadežda (bila je čuvena slikarka), Milica, Zora, Jela, Ljubica, Anđa i Draga. Imao je jednog brata koji se zvao Vladimir. Iako je rano ostao bez majke, u djetinjstvu je bio mažen i pažen od strane svojih sestara, koje su se sa velikom ljubavi i nježnosti odnosile prema najmlađem bratu.

Porodica je živjela na beogradskoj periferiji, u kući koja je imala veliko dvorište sa vinogradom i voćnjakom. Družili su se sa poznatim i istaknutim ljudima toga vremena. Njihovu kuću posjećivali su brojni pisci, profesori, slikari i slično.

Otac Mita se povremeno bavio pisanjem i crtanjem, čak je jedno vrijeme bio profesor u gimnaziji predavajući umjetnost. Njegovo poznato objavljeno djelo zove se „Finansije i ustanove obnovljene Srbije“, 1898. godine. Nije stigao da objavi djelo „Ratne bilješke koje govore o događajima na Javoru i Toplici“, koje je ostalo u rukopisu. Umro je 1911. godine, te ostavio u amanet svojoj djeci da objave ovo djelo.

Poslije očeve smrti, najviše je o Rastku brinula sestra Zora. Godina 1915. bila je tragična za porodicu Petrović. Naime, sestra Nadežda je u Prvom svjetskom ratu učestvovala kao bolničarka, te je umrla nakon što se razboljela od tifusa; sestra Draga je studirala medicinu u Njemačkoj i tamo je umrla; brat Vladimir je poginuo u Vasjatu.

U toku rata je Rastko sa sestrom Zorom prešao preko Albanije i stigao u Francusku, u Nicu i tamo nastavio gimnaziju koju je počeo u Beogradu. U gimnaziji, u Nici je upoznao i sprijateljio sa Dušanom Matićem.

Rastko je u Parizu studirao pravo. Za vrijeme studija je objavio u časopisu nekoliko pjesama o Kosovu. Upoznao je mnoge važne ličnosti francuske književnosti, kao što su Elijar, Breton, Andre Žid, Pablo Pikaso i drugi. Sastajali su se redovno u pariskim kafanama. Upravo će Pariz izvajati književnu i intelektualnu ličnost Raska Petrovića.

Godine 1920. je diplomirao. Tada se pojačano interesovao za svoje porijeklo, slovensku mitologiju, istoriju srpske kulture i umjetnosti. U Parizu je upoznao i svoje zemljake, umjetnike, kao što su Mile Milunović, Sreten Stojanović, Savo Šumanović, Miloš Crnjanski i mnoge druge.

Rastko je odlučio da se nakon studija vrati u domovinu. Živio je u Beogradu i kovao svoju pjesničku karijeru. Tada se družio sa Markom Ristićem, Aleksandrom Derokom i Stanislavom Vinaverom. Sastaju se u kafani „Moskva“ gdje pored ostalog, redovno razmjenjuju umjetničke utiske. Rastko je u to vrijeme svoje pjesme objavljivao u časopisu „Zenit“.

Odraslo doba

Godine 1921. Rastko je proveo dosta vremena u Makedoniji. Bio je povremeni saradnik na listovima „Kritika“ i „Putevi“ i stalni saradnik na listu „Vreme“. U listu „Putevi“ objavio je svoj kontroverzni poetski tekst „Spomenik“. Zbog ovog teksta su mu prijetili da će ga izbaciti iz Pravoslavne crkve. Pokušao je da opravda pisanje objavljenog teksta.

Povremeno je putovao u Pariz kao i u mnoga druga mjesta. Obilazio je manastire Srbije, Crne Gore, Makedonije, Dalmacije. Na putovanjima je često crtao i radio akvarele. Volio je da svraća na seoske vašare i u pravoslavne crkve.

Svoju drugu knjigu Rastko Petrović je objavio 1922. godine. Riječ je o zbirci pjesama naslova „Otkrovenje“. Sa ovu zbirku pjesama dobijao je više negativnih kritika od strane tadašnjih književnih kritičara, a pohvale je dobio od Isidore Sekulić, Miloša Crnjanskog i Stanislava Vinavera. U isto vrijeme je u listu „Vreme“ objavio feljtone-eseje o svojim putovanjima u Makedoniji.

Na samom kraju 1923. godine, zaposlio se u Ministarstvu inostranih poslova, a naredne godine postao je pripravnik, položio prijemni ispit i zakletvu. U ovom periodu kovao je planove za svoj budući roman „Dan šesti“, te je pisao na papir prve zabilješke i razmišljanja.

Rastko je radio na povremenim poslovima književno-umjetničke propagande i organizacije prijema inostranih gostiju za Ministarstvo. Postao je saradnik časopisa „Svedočanstva“. U ovom časopisu je objavio tekst o pjesniku Milanu Dedincu, kada je dobio pozitivne kritike.

Dobio je zvanje pisara 1926. godine, te je tako bio unaprijeđen. Iste godine postavljen je za pisara u Kraljevskom poslanstvu u Vatikanu. Stanovao je u Rimu i družio se sa Milanom Rakićem , koji je bio poslanik Kraljevine SHS u Rimu.

Iduće godine se objavljuje u „Srpskom književnom glasniku“ njegov roman u nastavcima „Sa silama nemjerljivim“. Povremeno je i dalje putovao, naročito u Pariz, gdje se družio sa istaknutim umjetnicima, gledao filmove i oduševljavao se njima: „Mulen Ruž“, „Čarli Čaplin“, „Olimpija“ i druge. Crtao je kejove Sene, posjećivao je crkve i Ajfelov toranj.

Godine 1928. putovao je u Afriku. Najprije se iskrcao na obalu zapadne Afrike, u Senegalu, a onda u Dakar. Bio je oduševljen Afrikom. Često je pisao pisma prijateljima Milanu Rakiću i Slobodanu Jovanoviću o svojim pozitivnim utiscima. Svidjela mu se afrička muzika, plesovi Afrikanaca u ludom ritmu. Vozio se brodom, vozom, autobusom, dosta puta je prešao pješke ili na nosiljci. Pisao je da je prešao oko 16 000 kilometara. Nakon nekog vremena javila se nostalgija za Beogradom i prijateljima.

Kada se vratio u Beograd, objavio je putopis „Afrika“, 1930. godine. Sljedeće godine objavljuje knjigu proze „Ljudi govore“, takođe napisanu na putovanjima. Za iduće putovanje odabrao je Španiju, gdje je provodio vrijeme u Valenciji, Granadi i Toledu.

Nastavio je da radi u Ministarstvu inostranih poslova, ali u Beogradu, kada je dobio rješenje o povratku u domovinu. I dalje je nastavio da sarađuje na raznim časopisima, a često je znao da piše o nadrealizmu. Za kratko vrijeme postao je sekretar Ministarstva inostranih poslova.

Godine 1931. odlazi na putovanje u Tursku. Bio je čest gost otmjenih zabava beogradskog društva. Zapažen gdje god da se pojavio, visok, proćelav, imao je grbav nos, a razvijene jagodice. Simpatičan i omiljen u društvu, jer je plijenio okolinu poštenjem i dobrotom.

Na putovanje u Sarajevo krenuo je u ljeto 1933. godine i to sa automobilom, što je u to vrijeme bila rijetkost. Njegov prijatelj Milan Dedinac je putovao sa njim. U Sarajevu se družio sa poznatim sarajevskim piscima, a najviše je volio crtanje i fotografisanje.

Godine 1934. sarađivao je u „Politici“. Iste godine vjenčao se njegov prijatelj Milan Dedinac sa Radmilom Bunuševac. Rastko je na ovom vjenčanju bio stari svat. Aktivno se bavio likovnom i književnom kritikom u saradnji sa brojnim listovima. Među umjetnicima njegov kritički sud bio je uvažen.

Volio je društvo lijepih žena, otmjene beogradske balove, čak je ušao u masonsku ložu. Angažovao se 1935. godine na pisanje romana „Dan šesti“, nastalog iz ličnih sjećanja. Odlazio je na službena putovanja u Pariz, London, Veneciju, Keln i mnoge druge gradove, i na ovim putovanjima, po pismima koje je slao svojim prijateljima, bio je silno srećan.

Maštao je o odlasku u Ameriku. Mašta je postala stvarnost onda kada je predsjednik Vlade Milan Stojadinović potpisao ukaz kojim se Rastko postavlja za vicekonzula u Čikagu. Pred odlazak u Ameriku, u novembru 1935. godine, bio je presrećan, ali i razniježen, pa čak i očajan jer se rastaje sa prijateljima, za koje je bio jako vezan.

Život u Americi

Za kratko vrijeme, nakon što je doputovao u Čikago, Rastko je ostvario brojne prijateljske veze, a ljeto 1936. godine proveo je u Kanadi. Iste godine je poslan u Kraljevsko poslanstvo u Vašingtonu na mjesto vršioca dužnosti otpravnika poslova. Tadašnji list „Chicago American“ je pisao o Rastku, kako bi ga predstavio u javnosti.

Godine 1936. kratko je posjetio Virdžiniju. U automobilskoj nesreći koju je doživio iste godine u Vašingtonu, povrijedio je glavu i nogu, slomio je prst na ruci i zadobio je snažnu kontuziju. Redovno je slao pisma svojim prijateljima u Beogradu, koja su bila više ispovjednog karaktera. Ristiću je napisao kako je ovu godinu bio naročito uzrujan i pometen.

Putovao je širom Amerike. Obišao je Atlantik, Baltimor, Nju Jork i mnoge druge gradove. Bio je u Meksiku, oduševio se kulturom Inka, Maja i Indijanaca. Obilazio je mnoge galerije, muzeje, ateljee, te radne prostore mnogih poznatih umjetnika.

Najbitnije tri stvari u njegovom životu bile su ljubav, sloboda i pisanje. Kada je 1941. godine bombardovan Beograd, jedna od bombi pogodila je i njegovu porodičnu kuću. Zbog situacije u svojoj zemlji bio je jako povrijeđen. Štetne posljedice bombardovanja njegove kuće bile su višestruke. Izgorjela je biblioteka, mnogi njegovi važni papiri i pisma, crteži koje je čuvao, kao i dio rukopisa njegovog oca.

Iste godine preveo je roman „Sedmi dan“ na engleski jezik i bio u potrazi za američkim izdavačem. Redovno se u Čikagu sastajao sa brojnim tadašnjim američkim intelektualcima, piscima, profesorima, novinarima, poslovnim ljudima, političarima, često je bio gost na elitnim zabavama. Međutim, sve više počinju da ga brinu novčani problemi, jer dobija sve manje novca od izbjegličke Vlade iz Londona. Fokusirao se na pisanje drame „Sabinjanke“.

Poslije dvadeset godina rada u diplomatskim poslovima jako malo je napredovao. Čak ni silna poznanstva nisu pomogla u njegovoj diplomatskog karijeri. Nakon Drugog svjetskog rata počinje da razmišlja o mogućnostima povratka u Beograd. Njegov prijatelj Marko Ristić, kome je u to vrijeme često pisao, postao je ambasador u Parizu. Od tada je Rastko živio životom emigranta, uglavnom od pomoći prijatelja.

Kraj života i smrt

Spremajući se za operaciju hernije, u novembru 1945. godine je zbog straha od vlastite smrti, Rastko napisao testament. Po testamentu, ikone, slike, knjige i ostale predmete od vrijednosti zavještao je prijateljima u Beogradu i Americi. Imenovao je Ivana Frangeša za izvršioca posljednje volje.

Uspio je da završi knjigu pjesama „Kad padne burma zlatna“. Pokušavao je da živi od pisanja, ali to mu nije išlo kako treba. Sve više mu je slabio vid, sve je teže čitao, a i brzo se zamarao. U maju 1946. godine operisan je od katarakte. Živio je u Vašingtonu, preko puta svog bliskog prijatelja Lepkovskog.

Iznenada se iz Vašingtona proširila vijest o smrti Rastka Petrovića. Umro je u 51. godini života od tromboze srca. Održan je crkveni obred u pravoslavnoj crkvi u Vašingtonu, gdje je i sahranjen. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su brodom 1986. godine i pogrebeni su na Novom groblju u Beogradu.

Bibliografija

• Zbirka pjesama „Kosovski soneti“ (Krf, 1917. godine)
• Roman „Burleska gospodina Peruna boga groma“ (Beograd, 1921. godine)
• Zbirka pjesama „Otkrovenje“ (Beograd, 1922. godine)
• Roman „Sa silama nemjerljivim“ (Beograd, 1927. godine)
• Putopis „Afrika“ (Beograd, 1930. godine)
• Roman „Ljudi govore“ (Beograd, 1931. godine)
• Roman „Dan šesti“ (Beograd, 1961. godine)