Radoje Domanović

Biografija

Radoje Domanović je bio srpski pisac satire iz epohe realizma. Rođen je 16. februara 1873. godine u Ovsištu, a umro je 17. avgusta 1908. godine u Beogradu. Smatra se tvorcem srpske alegorično – satirične pripovijetke. Radio je kao profesor, a najpoznatiji je po pisanju svojih djela koja su i danas aktuelna.

Njegov život je obilježila i stalna borba sa tuberkulozom.  Borba sa bolešću i ljubav koju je širio u svojoj okolini, stvorili su mu auru sentimentalnosti koja je u suprotnosti sa njegovim književnim radom kao satiričara i moćnog kritičara tadašnjeg srpskog društva.

Lični život

Domanović je rođen u selu Ovsište, koji se nalazi u blizu Kragujevca, u Šumadiji. Otac mu se zvao Miloš i radio je kao učitelj, a majka mu se zvala Persida, ćerka imućnog čovjeka.

Osnovnu školu je završio u selu Jarušicama, gdje je proveo svoje djetinjstvo.  Pohađao je gimnaziju u Kragujevcu. Profesori su mu bili Pera Đorđević i Sreten Stojković, koji su bili sljedbenici Svetozara Markovića, a kasnije uhapšeni zbog neuspjelog pokušaja da preuzmu kontrolu nad lokalnom vladom. U periodu od 1890. do 1894. godine studirao je istoriju i filologiju na beogradskoj Velikoj školi.

Prva svoja djela objelodanio je u studentskoj organizaciji „Pobratimstvo“. Radoje Domanović je među prvim piscima počeo stvarati lični izraz urbanog iskustva u svojim djelima. Smatra se najboljim satiričarem cjelokupne srpske književnosti. Bio je darovit pisac, zainteresovan za politiku, pa je kroz svoja djela kritikovao nepravdu u politici i društvu.

Domanović kroz satirične i humoristične priče, narodne heroje stavlja u savremeni svijet. Njegov lik traži dopuštenje od Boga da se vrati na zemlju kako bi pomogao svom narodu kome je vidno potrebna pomoć. Njegova želja biva uslišena. Radoje Domanović bio je čovjek izrazite mašte i talenta.

Godine 1893. je napisao i objavio svoj prvi rad, pripovijetku „Na mesečini“, u popularnom časopisu „Javor“. Dvije godine kasnije, dobio je prvo radno mjesto kao profesor srpskog jezika u gimnaziji u Pirotu. Tamo je upoznao Jašu Prodanovića, koji je 1901. godine pomogao u osnivanju srpske nezavisne Radikalne stranke. U to je vrijeme Domanović se politički aktivirao.

Oženio je učiteljicu Nataliju Ristić, 1895. godine. Sa Natalijom je imao ćerku Danicu (1896. – 1956.) i sinove Dragišu (koji je rođen 1902. godine, ali je umro nedugo po rođenju) i Zorana (1905. – 1944.).

Roditelji Natalije Ristić nisu htjeli da im se ćerka uda za boema kakav je bio Radoje Domanović, ali Domanović je uprkos tome, ipak bio uporan i istrajan u ovoj ljubavi. Redovno je posjećivao Nataliju. Sastanci su, naravno, bili tajni, najčešće nedjeljom i to jako rano, kada je Domanović dolazio fijakerom u Sremske Karlovce, poslije cijelonoćnog sjedenja u kafani. Nataliji nije smetala njegova boemska priroda. Naprotiv, uspjela je da savlada otpor svojih roditelja i postala je njegova supruga.

Domanović je aktivno sudjelovao u održavanju doktrine republikanizma u vrijeme monarhije. Za kaznu je, na zahtjev svojih političkih suparnika, premješten u gimnaziju u Vranju. Nakon godinu dana predavanja u Vranju, prebačen je u Leskovac. Poslije kritičkog govora o položaju prosvjetnih radnika 1898. godine otpušten je s dužnosti. Kao odgovor na ovaj čin, napisao je pripovijetku „Ukidanje strasti“.

Godine 1899. objavio je dvije zbirke pripovijedaka i njegovu čuvenu priču „Dangu“. Naredne godine dobio je dobro plaćeni, državni posao kao korektor Državne štamparije. Godine 1902., nakon što je objavio „Stradiju“, ponovo je otpušten sa dužnosti.

Domanović je počeo raditi za uredništvo časopisa „Odjek“. Godine 1903. Domanović se vratio na svoje radno mjesto, a uskoro je dobio stipendiju za rad na svojim pričama.

Godine 1904. započeo je časopis „Stradija“, kojim se pokušavao boriti protiv mana tadašnjeg državnog sistema. Časopis „Stadija“ je doživio 35 izdanja.

Kao i većina pisaca njegovog vremena, Domanović je provodio dosta vremena po kafanama gdje je u boemskoj atmosferi izlagao svoje priče, koje su bile duhovitije i jezički bogatije nego njegovi literarni radovi. Inspiraciju je neumorno crpio iz svojih opažanja i vremena u kome je živio.

Napamet je znao cijeli „Gorski vijenac“, a volio je da citira Gogolja. Ponekad, u kasne sate, recitovao je narodnu poeziju. Život je proveo najviše u sirotinji i nesređenim životnim uslovima. Sve se ovo oslikava i u njegovom djelima.

Prve naznake bolesti kod Domanovića potiču iz vremena službe u Vranju kada su ljekarski nalazi upućivali na tuberkulozu. Ove ljekarske nalaze povremeno je koristio za traženje odsustva u toku službe u unutrašnjosti. Kada je ostao bez službe, po dolasku u Beograd, bio je primoran da živi od književnog rada, a aktivno je bio angažovan i u političkom životu.

U suštini, nije puno ni obraćao pažnju na svoje zdravlje, noći je provodio u zagušljivim kafanama, što je razaralo njegov krhki organizam. Jedno vrijeme je živio u malom prizemnom stanu, koji je i po Domanoviću više ličio na podrum.

Njegov sin Zoran pošao je očevim stopama kada je pokušao da se bavi književnim radom, stvarajući sličan humorističko – satirični stil, međutim, ni blizu nije postigao očevu slavu, podijelio je samo njegovu sudbinu, preminuvši od tuberkuloze.

Drug Radoja Domanovića, još iz gimnazijskih dana, Todor Popović, registrovao je kako se kroz godine postepeno mijenjao Domanovićev lik: u Kragujevcu je bio vedar i živahan učenik, kao i student u Beogradu, a onda je postajao sve više turoban i nezadovoljan.

Ova se evolucija zapaža i u njegovom književnom radu. Tako je u početku pisao idilične pripovijetke seoskog života i pripovijetke humorističnog tona iz palanačkog života, a onda se u njegovom stvaralaštvu dešava prelom gdje se umjesto slika idile javljaju tamne slike sela, a sav humor iz njegovih dijela postaje satira.

Ove promjene vidno su bile odraz reagovanja na svijet koji ga okružuje, koji je takođe prolazio kroz mnogobrojne promjene. Na primjer, patrijarhalno selo njegovog djetinjstva zadesila je teška sirotinja.

O Domanoviću Jovan Skerlić je napisao: „Na stranu svaki politički obzir i simpatije, Domanović je u svoje satire unosio toliko od svoga vrlo osobnog talenta, toliko književne jačine, da će one ostati na lijepom mjestu i onda kada više ne bude ljudi protiv kojih su te krvave satire bile pisane, i kada izumru oni koji su u njima nalazili krike svojih duša i izraze svojih savjesti“.

Razočaran stanjem u društvu, odao se boemskom životu, često je pio i bio usamljen. Živio je u Beogradu sa suprugom, sinom Zoranom i ćerkom Danicom do svoje smrti 1908. godine kada je umro u 35. godini života od tuberkuloze.

Veliki broj današnjih osnovnih škola nose ime „Radoje Domanović“. Postoji zadužbina njegovog imena koja uručuje nagradu „Radoje Domanović“. Njegova bista se nalazi na Kalemegdanu u Beogradu.

Književni rad

Domanović je među prvim piscima (zajedno s Milutinom Uskokovićem, Rastkom Petrovićem, Bogdanom Popovićem, Jovanom Skerlićem i ostalima) počeo samostalno izražavati zasebno urbano iskustvo u svojim djelima.

Domanovića su često kritičari poredili s Džonatan Sviftom (Jonathan Swift) , čak su ga neki i nazvali „Srpski Svift“, budući da je bio izuzetno vješt u pisanju kaustične satire.

Domanović je živio kratko i nije objavio mnogo, ostavivši nešto i u rukopisu. Posljednjih godina svog kratkog života napisao je niz pripovijedaka u kojima iznosi viđenje tadašnjeg društvenog života koji se pokušava pronaći.

Domanović je pripadao realizmu u pripovijetki koja oslikava seoski i gradski život kroz psihološku analizu. Pripovijetkama seoskog života idealizuje život i prikazuje njegove nakaradnosti u isto vrijeme. Prikazuje izgubljene i razočarane likove.

Političke prilike njegovog vremena opredijelile su ga za političku i društvenu satiru i tako dolazi do ostvarenja nekoliko satirično – alegorijskih pripovijedaka.

Ovakvim pripovijetkama Domanović je promovisao novi književni i umjetnički oblik. Satira oslikava aktuelnu političku situaciju u njegovo vrijeme. Svojim satiričnim stvaralaštvom nije ciljao samo na vlast, nego i na podaništvo toj istoj vlasti. Najbolje u ovom nizu pripovijedaka su „Danga“, „Vođa“, „Kraljević Marko po drugi put među Srbima“, „Stradija“. Ovim pripovijetkama je dotakao najvišu fazu kritičkog realizma u srpskoj književnosti.

Satirična vizija stvarnosti drugačija je od normalnog i prirodnog. Ljudi u njoj dobijaju ordene i priznanja zbog nelegalnih radnji, interesovanja ministara su raznolika lišena onog za što su stvarno zaduženi, poslanici uče napamet, kao učenici u školi, ono što treba da izlože na skupštini, a najvećom građanskom vrlinom smatra se ropska poniznost pred vlasti. U ovoj satiričnoj stvarnosti građani se ponose što su tlačeni, sa velikom radošću prihvataju sve što dolazi od vlasti.

„Stradija“ je alegorija u kojoj je branio nemilosrdnost vlasti i poslušnost njezinih subjekata. „Danga“ je priča o autorovom snu o posjeti imaginarnoj zemlji u kojoj svi ljudi slijepo slijede svoje vođe u distopijskom društvu.

„Ukidanje strasti“ je satirična fikcija o zakonskim propisima koji su zabranili strast, nakon čega su ljudi prestali pušiti, piti ili sudjelovati u političkom životu. „Razmišljanje jednog običnog srpskog vola“ je kritika zloupotrebe istorije i tradicije.

„Kraljević Marko po drugi put među Srbima“ je priča o povratku srpskog epskog heroja i lažnih obećanja za bolju budućnost. „Mrtvo more“ je priča o otporu mase protiv bilo kakvog napretka.

„Vođa“ je priča o nekompetentnom vodstvu: ljudi koji su odabrali osobu koju nikada prije nisu vidjeli da bi ih vodila. Nakon što su ga patili kroz dug put, shvatili su da je njihov vođa slijep. Ova pripovijetka se razlikuje od drugih Domanovićevih satira, gdje se uočava mozaička kompozicija, te pojava nezavisnih tematskih cjelina u okvirnoj priči.

Radoje Domanović je uvijek glasio za originalnog pisca. Njegove priče od strane kritičara smatrane su kao novina u srpskoj književnosti, kao alegorijske i fantastične satirične priče kakvih nije bilo u domaćoj književnosti. Stoga se smatralo da je Domanović pokrenuo novi žurnalističko – književni diskurs. S tim u vezi, bavio se književno- kritičkim radom.

Promovisao je vrlo značajna književna pitanja. Stvorio je novu formu kritičkog teksta i tako prednjačio u kritičko – beletrističkom izrazu. Svoju književnu karijeru započeo je upravo književno – kritičkom parodijom.

Neki od književno – kritičkih radova Radoja Domanovića su: „Ozbiljne naučne stvari“, „Secesija“, „Naša narodna poezija“, „Savremeni pesnik“, „Naša posla“, „Božićna priča“, „Čitaocima“, „Ljubavno pismo maloj publici“, Književnicima Janku Veselinoviću i Borisavu, Borisavu Stankoviću književniku“, „Janku“, „Sećanje na Milovana Glišića“ i „Nekrolog Janku Veselinoviću“.

Bibliografija

Pripovijetke:

• „Pripovetke“ I-II (1899. godine)
• „Vođa“ (1902. godine)
• „Danga“ (1902. godine)
• „Stradija“ (1902. godine)
• „Mrtvo more“ (1902. godine)
• „Kraljević Marko po drugi put među Srbima“ (1902. godine)
• „Razmišljanje jednog običnog srpskog vola“ (1903. godine)
• „Čiča Mita iz naroda“ (1902. godine)
• „Ukidanje strasti“ (1898. godine)
• „Pozorište u palanci“ (1898. godine)
• „Glasam za slepca“ (1898. godine)
• „Ne razumem“ (1898. godine)
• „Naša posla“ (1898. godine)
• „San ministra“ (1898. godine)
• „Tri priče za omladinu“ (1903. godine)
• „Pripovetke“ (1905. godine)

Mnoga njegova djela filmski su adaptirana:

• „Boj na Kosovu“ (1964. godine)
• „Kraljević Marko po drugi put među Srbima“ (TV – 1968. godine)
• „Pripovedanja Radoja Domanovića“ (serija – 1980. godine)
• „Neka čudna zemlja“ (1988. godine)