Rade Drainac

Biografija

Rade Drainac je bio srpski pjesnik, romansijer, pripovjedač, esejist i novinar. Rođen je 16. avgusta 1899. godine u Trbunju kod Blaca, a umro je 01. maja 1943. godine u Beogradu. Pored velikog broja feljtona, putopisa, likovnih i književnih kritika, polemika i pamfeta, koje je tokom života neumorno pisao, najvažniji je njegov pjesnički opus.

U srpskoj književnosti pojavio se između dva svjetska rata kao predstavnik kosmopolitske struje. Sa šesnaest godina, vidno načeta zdravlja, sa vojskom je prešao Albaniju, a onda školovanje nastavio u Francuskoj. U Parizu je nakon završenog rata upoznao kafanski način života.

Godine 1922. pokrenuo je časopis „Hipnos“ u kome je promovisao novi pjesnički pravac, hipnizam, koji je predstavljao novi oblik ekspresionističkog intuitizma. U kasnijim godinama svog stvaralaštva nastojao je da se približi socijalnim piscima. Najznačajnije pjesničke zbirke su: „Bandit ili pjesnik“, „Banket“ i „Duh zemlje“.

Privatni život

Potiče iz siromašne seoske porodice Jovanović. Njegov otac zvao se Nedeljko i bio je samouki zidar, a majka mu se zvala Rumenija i bila je domaćica. Kršteno ime mu je Radojko. U dvadeset i trećoj godini ime i prezime Radojko Jovanović zamijenio je književnim, Rade Drainac.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Nakon osnovne škole roditelji su ga upisali na obućarski zanat u Prokuplju, koji je ubrzo samovoljno napustio. Upisao se u gimnaziju, isto u Prokuplju. Kada je završio prvi razred gimnazije prepisao se u kruševačku gimnaziju.

Za vrijeme školskih praznika, 1913. godine pobjegao je od kuće i tada je otišao u Beograd, gdje je proveo neko vrijeme. Zajedno sa srpskom vojskom je 1915. godine prešao preko Albanije.

Od januara 1916. godine boravio je u Francuskoj gdje je nastavio školovanje u Lionu, a zatim u Sent Etjenu i Bolijeu. Zbog svoje velike ljubavi prema pisanju dosta je zanemarivao školovanje. po završetku Prvog svjetskog rata preselio se u Pariz gdje je kratko radio u jednoj fabrici, a od 1919. godine u potpunosti se prepustio boemskom načinu života.

U rodnu Srbiju se vratio u proljeće 1919. godine i od tada je Beograd  postao mjesto njegovog boravka. Bio je čest gost kafane „Moskva“ gdje su se sastajali modernistički pisci i umjetnici toga vremena.

Novinarsku karijeru započeo je 1920. godine u listovima „Beogradski dnevnik“, „Balkan“ i „Stara Srbija“. Kasnije je radio za listove „Samouprava“, „Novosti“, „Vreme“, „Pravda“ i „Politika“. Radio je kao novinski reporter i putopisni izvjestitelj iz zemlje i inostranstva.

Izvještaje je često slao iz Francuske, Grčke, Čehoslovačke, Austrije, Poljske, Bugarske i drugih zemalja. Novinarski posao mu je postao glavni izvor materijalnih prihoda.

U aprilu 1922. godine izdaje se prvi broj njegovog časopisa „Hipnos“. Časopis je zamišljen kao mjesečna revija za intuitivnu umjetnost. Uvodni tekst prvog broja bio je naslova „Program hipnizma“. Drainac je ovim naslovom imao namjeru da obznani svoju podršku tokovima poratne književne avangarde. Drugi i posljednji broj ovog časopisa izašao je u januaru iduće 1923. godine.

Jedini broj još jednog njegovog časopisa pojavio se u maju 1922. godine, a nazvan je „Novo čovečanstvo“. Nekoliko godina kasnije, tačnije 1932. godine osnovao je časopis „Front“ koju je doživio dva izdanja. U periodu 1936. i 1937. godine Drainac je izdavao časopis „Slika aktuelnih događaja“ koji je izašao u trinaest brojeva. Godine 1939 pokrenuo je još jedan u nizu, časopis „Nova brazda“ koji je doživio jedno izdanje.

U maju 1926. godine preselio se u Pariz. Jedno vrijeme je zarađivao svirajući violinu u bioskopu tokom projekcije nijemih filmova. U narednim godinama posvetio se intenzivnom književnom radu. Mnogo je putovao po zemlji i inostranstvu kao novinski reporter.

Zainteresovao se za društvene tokove, političke problematike, socijalne hronike, koje je objavljivao u „Pravdi“, 1935. godine. Zbog članaka koje je objavljivao dva puta je bio odveden na sud. „Pravdu“ je napustio naredne godine i tada je ostao bez redovnih materijalnih primanja.

Poslije kratke potrage za novim izvorom zarade, zaposlio se u agencijskom odjeljenju Centralnog presbiroa. Novi radni zadatak mu je bio pisanje kratkih priloga o književnim i kulturnim tokovima.

Zbog narušenog zdravstvenog stanja sve češće je vrijeme provodio u rodnom mjestu. Pisao je i objavljivao nove pjesme. U martu 1941. godine odlazi na vojnu vježbu. U ratu je mobilisan kao mitraljezac. Kod Užica je učestvovao je u borbama protiv okupatora. Pred kraj godine uhapšen je od strane četnika koji ga zatvaraju u Blacu, a sve pod optužbama da je komunista. Iz ovog nepovoljnog položaja spasila ga je pismena garancija uticajnih Topličana.

Obolio je od tuberkuloze koja je sve više uzimala danak. U ljeto 1942. godine otišao je na liječenje u sanatorijumu na Ozrenu, u blizini Soko Banje. Povremeno su ga obilazili članovi porodice i bliski prijatelji, između ostalih i Ivo Andrić. Liječenje u sanatorijumu mu nije pomoglo, pa u proljeće 1943. godine, sa teškim simptomima grudobolje, prelazi u beogradsku Državnu opštu bolnicu.

Rade Drainac umro je prvog maja u 44. godini  života. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Tokom spuštanja njegovog kovčega u raku, glumac Milivoje Živanović je recitovao stihove njegove pjesme „Nirvana“.

Ljubavni život

Tokom cijelog života Rade Drainac je uglavnom bio bez novaca. Kako je rođen u siromašnoj porodici, djetinjstvo je proveo u neimaštini. Kao dijete čuvao je životinje na ispaši, išao u nadnice, a sa četrnaest godina pobjegao je od kuće.

Sa dvadeset godina imao je dosta životnog iskustva. Volio je kafanu, ona mu je bila druga kuća. Kada je ostao bez majke, za koju je bio jako vezan, osjećao je veliku prazninu i tada je shvatio da mu je u životu potreban saputnik.

Vjenčao se u Skoplju sa mladom djevojkom po imenu Darinka. Bila je to ćerka senatora Hadži-Ristića. Darinka je bila dobro vaspitana djevojka. Spremna da se posveti porodičnom životu. Bila je mila i vrijedna. Međutim, nije dugo izdržala pokraj Drainca. Njegov nestalni, boemski život naveo ju je da se rastane od njega i sreću potraži na drugom mjestu.

U Skoplje je Drainac dolazio i u godinama koje su slijedile. Često je bio zapažen u društvu supruge jednog ljekara. Ne zna se da li je bilo simpatija između njih, ali se zna da su šetajući korzom obostrano uživali u razgovoru.

Iako je volio žene, nikada nije pronašao svoju srodnu dušu. Posljednje dane života nije proveo u društvu voljene žene, nego okružen najbližim prijateljima. Dok je ležao bolestan, u bolnici je jedne noći u aprilu napisao kako će umrijeti na radnički praznik. Tako je i bilo. Ako je i postojala žena koja ga je voljela, nije bila prisutna na njegovoj sahrani.

Književni rad

Rade Drainac se svrstava među najinteresantnije srpske pisce između dva svjetska rata. U prvoj fazi njegovog pjesničkog rada najčešće je koristio dvanaesterac u stihu. Objavio je dvije pjesničke zbirke „Modri smijeh“ (1920. godine) i „Afroditin vrt“ (1921. godine). U ovim zbirkama dominantni su motivi platonske erotike, prolaznosti i Boga.

Druga avangardna faza njegovog rada proizvela je pjesničke zbirke „Voz odlazi“ (1923. godine), „Lirske minijature“ (1926. godine),  „Bandit ili pjesnik“ (1928. godine) i „Banket“ (1930. godine). Ove zbirke obiluju motivima putovanja, dehumanizovanog savremenog grada, slovenstva, muke pjesnika na ovom svijetu, sa sve prožetim crnim humorom i ironijom. Eksperimentisao je sa stilovima. Koristio se metaforama, a melodija i ritam javljaju se kao sinteza prostora i vremena.

U trećoj fazi svog pjesničkog rada Drainac se sve više odmicao od modernizma. U programskim radovima kao što je „Književni front“ produbio je njegov sukob s nadrealizmom. Pjesničke zbirke objavljene 1938. godine su: „Ulis“ i „Čovjek pjeva“. Dok je 1940. godine objavio zbrku „Dahom zemlje“.

Njegova poezija sastoji se od raznih rješenja životne zagonetke. Koristio se jedinstvenim načinom izražavanja. Riječi su mu jake, metafore svježe, upotrijebio je veliki broj dotad nepoznatih riječi u poeziji i tako na svojstven način modernizovao poeziju.

Sa velikom strašću pisao je o modernom životu i savremenom svijetu. Njegova poezija zahvatila je surovu životnu realnost, u pjesmama su prisutni vozovi i brodovi koji odlaze na daleka putovanja, opjevao je miris kafana, velike bulevare, uopšte život modernih gradova. Analizom njegovih dijela osjeća se opsjednutost putovanjima i velika čežnja za dalekim, neotkrivenim predjelima.

Pisao je prozu u vidu pripovijetki „Srce na pazaru“, romana „Španski zid“, putopisa i feljtona „Ljepote i čuda Pariza“, kritika i eseja „Osvrti“, književnih polemika i političke publicistike „Bez maske“, drama „Azil za beskućnike“ i ratnih dnevničkih zapisa „Crni dani“.

Bibliografija

• „Modri smijeh“ (Beograd, 1920. godine)
• „Afroditin vrt“ (Prokuplje, 1921. godine)
• „Erotikon“ (Beograd, 1923. godine)
• „Voz odlazi“ (Beograd, 1923. godine)
• „Dve avanturističke poeme“ (sa Moni de Bulijem, Beograd, 1926. godine)
• „Lirske minijature“ (Skoplje, 1926. godine)
• „Bandit ili pjesnik“ (Beograd, 1928. godine)
• „Srce na pazaru“ (Beograd 1929. godine)
• „Španski zid i naša ljubav“ (Beograd, 1930. godine)
• „Banket“ (Beograd, 1930. godine)
•  „Rasvjetljenje“ (Beograd, 1934. godine)
• „Dragoljub Jovanović ili seljački Napoleon“ (Beograd, 1935. godine)
• „Uzurpatori“ (Beograd, 1935. godine)
• „Ulis“ (Beograd, 1938. godine)
• „Osvrti“ (Beograd, 1938. godine)
• „Čovjek pjeva“ (Beograd, 1938. godine)
• „Dah zemlje“ (Beograd, 1940. godine)
• „Crni dani“ (Beograd, 1963. godine)