Onore de Balzak

Biografija

Onore de Balzak (Honore de Balzac) bio je francuski romanopisac i dramski pisac. Rođen je 20. maja 1799. godine u mjestu Tur u Francuskoj, a umro 18. avgusta 1850. godine u Parizu. Smatra se ključnim autorom realizma.

Poznat je po složenosti svojih likovima; čak su mu i sporedni likovi moralno dvosmisleni. Njegov literarni rad uticao je na mnoge poznate pisce, kao što su romanopisci Emil Zola (Emile Zola), Čarls Dikens (Charles Dickens), Gustav Flaubert (Gustave Flaubert), Džek Keruak (Jack Kerouac) i Henri Džejms (Henry James), te važne filozofe kao što je Fridrih Engels (Friedrich Engels). Po mnogim Balzakovim djelima snimljeni su filmovi.

Balzak je tokom cijelog života imao zdravstvene probleme, vjerovatno izazvane intenzivnim rasporedom pisanja. Često je bio u napetim odnosima sa porodicom. Godine 1850. oženio je Evelinu Hansku (Ewelina Hanska), poljsku aristokratkinju i njegovu dugogodišnju ljubav; umro je u Parizu samo pet mjeseci kasnije.

Porodica

Onore de Balzak rođen je u malograđanskoj porodici koja je nastojala postići ugled kroz napore u poslovanju.

Njegov otac, Bernar-Fransoa Balsa (Bernard-Francois Balssa) bio je jedan od jedanaestoro djece iz trgovačke porodice u Tarnu, regiji na jugu Francuske. Godine 1760. krenuo je u Pariz kako bi poboljšao društveno i materijalno stanje. Godine 1776. postao je sekretar Kraljevog vijeća i tada je promijenio prezime u Balzak, jer mu je djelovalo plemenitije i zvučnije. Kasnije je imenu dodao  plemićko „de“, bez službenog priznanja.

Balzakova majka Ana-Šarlot-Laure Salambier (Anne-Charlotte-Laure Sallambier), vodi porijeklo iz uspješne trgovačke pariske porodice. Udala se sa osamnaest godina, dok je Fransou bilo pedeset.

Onore je dobio ime po svecu koji se obilježava četiri dana prije njegovog rođendana. Bio je drugo dijete rođeno u ovoj porodici; tačno godinu dana ranije, rođen je brat Luis Danijel (Louis-Daniel), ali je živio samo mjesec dana. Sestre Laura (Laure) i Laurens (Laurence) rođene su 1800. i 1802. godine, a njegov mlađi brat Henri (Henry) 1807. godine.

Kao beba, Balzak je odveden dojilji. Sljedeće godine pridružila mu se sestra Laura, pa su proveli četiri godine udaljeni od kuće. Slanje beba dojiljama bilo je uobičajeno za srednje i više klase. Ova Balzakova udaljenost od kuće uticala je na njegov život i roman „Ljiljan u dolu“ (1835. godine). U romanu se javlja lik okrutne guvernante, konstruisan po uzoru na ličnu njegovateljicu.

Školovanje

Od sedme do četrnaeste godine Balzak je pohađao Vendomski koledž. Njegov otac, u nastojanju da sinu usadi radnu naviku koja bi mu donijela poštovanje društva, slao mu je manje novca nego što mu je bilo potrebno. To ga je učinilo predmetom ismijevanja među mnogo bogatijim školskim prijateljima.

Balzak je imao poteškoća u učenju u školi, jer mu način učenja ovog školskog sistema nije odgovarao. Navikavši se prethodno na slobodno vaspitanje, teško se prilagođavao u strogoj školskoj ustanovi, zatvoren između četiri zida. Kao rezultat toga, često je bio u kazni koja je bila rezervisana za neposlušne učenike. Ove kazne su mu davale slobodu da pročita sve knjige do kojih je dolazio.

Kao inteligentan dječak čitao je filozofska, istorijska, naučna, književna djela, pa čak i riječnike. Već tada je počeo da piše, stekavši rano reputaciju pisca. Balzak je često bio bolestan, pa je direktor škole pozvao roditelje da ga odvedu kući na oporavak.

Godine 1814. porodica Balzak preselila se u Pariz, a Onore je poslan privatnim učiteljima i školama za sljedeće dvije i po godine.

Godine 1816. upisao je Pravni fakultet u Parizu, gdje su mu predavala tri poznata profesora: Fransoa Guizot (Francois Guizot), koji je kasnije postao premijer, bio je profesor moderne istorije; Abel-Fransoa Vilemain (Abel-François Villemain) profesor francuske i klasične književnosti; i, najuticajniji od svih, profesor filozofije Viktor Kousin (Victor Cousin) koji je poticao učenike na samostalno razmišljanje.

Nakon završetka studija, otac ga uvjerava da započne karijeru javnog bilježnika; tokom tri godine obučavao se i radio u kancelariji Viktora Paseza (Victor Passez), porodičnog prijatelja.

Godine 1819. Pasez nudi Balzaku da ostane u ovoj profesiji. Međutim, Balzak ga odbija. Nije se vidio u karijeri javnog bilježnika, pa tada najavljuje karijeru pisca. Njegova porodica je odbijanje Pasezove ponude gledala kao veliki gubitak i propuštenu životnu priliku, što je izazvalo ozbiljno neslaganje sa porodicom.

U aprilu 1819. godine roditelji su mu dozvolili da živi u Parizu, dok se ostatak porodice preselio u kuću 32 kilometra izvan Pariza.

Pokušavao je pokrenuti različite privatne poslove sa željom da stekne društveni ugled, ali bezuspješno. Različiti poslovni poduhvati kao što su bili pokretanje štamparije, izdavačkog preduzeća, slovolivnice, različitih listova, donijeli su mu umjesto prihoda, samo dugove i gubitke, kojih se nije riješio čitav svoj život.

Karijera pisca

Na formiranje Balzaka kao pisca, pa i njegove ličnosti karakterističan je period u Francuskoj koga obilježava snažan uspon buržoazije i njenog stava o životu, gdje su smatrali da je novac osnovna pokretačka snaga čovjeka i stil življenja.

Prva Balzakova djela bila su nezapažena. Balzakovi roditelji nisu podržavali njegovu karijeru pisca, jer su smatrali da mu ona neće donijeti materijalnu sigurnost.

Prvo Balzakovo djelo bio je libreto za komičnu operu pod nazivom „Corsaire“. Shvativši da bi imao poteškoća u pronalaženju kompozitora, on se okrenuo drugim žanrovima.

Godine 1820. Balzak je završio petogodišnju tragediju „Kromvel“. Mnogi kritičari su ovo djelo smatrali kvalitetnim tekstom. Slijedio je napor u pisanju tri romana koja nikad nije završio.

Godine 1821. Balzak se sreo sa francuskim dramskim piscem Poitevinom (Auguste le Poitevin de LEgreville) koji ga uvjerava da piše pripovijetke koje će Poitevin prodati izdavačima.

Nakon početnog neuspjeha sa pripovijetkama, Balzak se brzo okrenuo dužim djelima, a do 1826. godine napisao je devet romana, svih objavljenih pod pseudonimima (zbog toga što je osjećao da su mu djela bez vrijednosti) i često nastalih u suradnji s drugim piscima. Tokom tog vremena, Balzak je napisao dva pamfleta u znak podrške Katoličkoj crkvi.

Književni uspjeh

Njegova uspješna novela je „Posljednji šaun“ (1829. godine), priča o građanskom ratu između republikanaca i monarhista u Velikoj Britaniji i Balzakova prva knjiga koju je objavio pod vlastitim imenom. Ovim djelom otvorio mu se put uspješne književne karijere.

Godine 1832. dobio je ideju za velikim brojem knjiga u kojim će prikazati preko 2000 likova iz svih slojeva francuskog društva i kulturne karakteristike svog vremena. Sva ta djela činila su cjelinu koju je nazvao „Ljudska komedija“.

„Ljudska komedija“ je bila Balzakov životni rad i njegovo najveće postignuće. Bile su to njegove uspješne pripovijetke i romani zajedničkog naziva. U njoj predstavlja francusku buržoaziju, koju nije volio, dok kroz plemstvo izražava simpatije (sam je uvijek težio da uspije u životu i da bude dio plemstva, što i uspijeva pred kraj života ženeći bogatu aristokratkinju).

Kao pisac bio je na granici između romantizma i realizma iz razloga što se u djelima pojavljuju melodramatične fabule, strasti, retorika; dok unosi dokumentovane studije društvenog života.

„Ljudska komedija“ je serija od 94 romana koja se dijele u tri grupe: filozofske, analitičke i studije društvenog života. Iako je svaki roman zasebna cjelina, objedinjuje ih vrijeme, mjesto, ličnosti i mentalitet. Uspjeh kao pisac postiže u tome što je predočio sliku društva u sferama kao što su: politika, finansije, privreda, filozofija, psihologija, moral.

Balzak je napravio sljedeću podjelu „Ljudske komedije“: Prvi dio: studije naravi, razvrstane po temama u šest grupa: prizori iz privatnog života, prizori iz provincijskog života, prizori iz pariskog života, prizori iz političkog života, prizori iz vojničkog života, prizori iz seoskog života. Drugi dio: filozofske studije. Treći deo: analitičke studije, koje sadrže samo jedno djelo, ogled „Fiziologija braka“.

Godine 1833. Balzak je objavio „Evgenija Grande“, njegov prvi bestseler. Roman je to o životu u provinciji, priča o nesretnom životu mlade djevojke i o pohlepi. Djelo je posvetio majci svoje ćerke, koja je bila inspiracija za lik Evgenije. Evgenija je dobra, marljiva, pobožna i iskrena djevojka. Vjerovala je u iskrene vrijednosti čovjeka koje su bile na slaboj cijeni. Bojala se oca i nikad mu se nije suprotstavljala. Kada se iskreno zaljubila u Šarla, njen karakter se mijenja. Postaje strastvena žena spremna na sve. Prvi put se tada suprotstavila ocu. Postala je zrela i kao takva, mogla je da prihvati svoju tragediju.

„Sjaj i bijeda kurtizana“ je vjerovatno najuzvišeniji od njegovih romana.

„Čiča Gorio“ (1835. godine) bio je njegov sljedeći uspjeh u kojem Balzak prenosi priču ljubavi oca prema ćerkama. Smatra se da mu je inspiracija za stvaranje ovog djela bio Šekspirov (William Shakespeare) „Kralj Lir“, koji se zbog nezahvalne ćerke odriče svega. Ovaj roman zasniva se na dvije ključne priče: siromašnom studentu Eženu de Rastinjaku, mladiću plemićkog porijekla i čiča Goriu, nekadašnjem uglednom i bogatom članu društva.

U noveli „Eliksir dugog života“, opisuje starog alhemičara, don Bartolomea Belvideroa, koji, u raskošnom dvorcu, otkriva eliksir života i to povjerava svom sinu Huanu, u nadi da će ga poslije smrti sin oživjeti. Huan ne oživljava oca, već donosi odluku da zadrži eliksir za sebe. To jasan primjer težnje ka besmrtnosti, obojen prokletstvom.

„Predgovor ljudskoj komediji“ objavljen je 1842. godine. Inspirisan kritikom na svoja djela, osjećao je da ima potrebu objasniti neke pojedinosti svog životnog rada. Za negativne kritike se nije brinuo, jer su one znak da je neko djelo revolucionarno i istinito, što društvu naročito predstavlja smetnju. Važno mu je bilo šta „Ljudska komedija“ znači za njega samog i što će značiti za svijet.

Balzak se u „Predgovoru“ vraća na svoja postojeća djela, piše o budućim, te iznosi neke od svojih stavova o umjetnosti, prirodi jednog umjetnika, književnosti i čitaocima.

Ovdje se izrazito vidi piščeva ambicija da bude prvi koji će pokazati jedan trenutak ljudske istorije i velikim brojem likova predstaviti društvo u cjelini. Ovo je zasebno djelo koje ispunjava ideju i temu, i kao takvo važan je segment njegovog stvaralaštva.

U „Predgovoru ljudskoj komediji“ piše o svojim viđenjima politike, filozofije, religije, društva. Ovo djelo se zbog svega toga svrstava u društveno-umjetnički esej. Balzak je kao začetnik realizma otvorio put mnogim realističkim piscima, pa je ovo djelo i manifest realizma.

Najpoznatija Balzakova djela su: „Čiča Gorio“, „Evgenija Grande“, „Šagrinska koža“, „Rođak Pons“, „Rođaka Beta“, „Traženje apsolutnog“, „Izgubljene iluzije“, „Pukovnik Šaber“, „Seljaci“, „Mračna afera“, „Luj Lamber“.

Obavljao je funkciju predsjednika društva književnika. Dva puta je bio kandidat za Francusku akademiju, 1839. i 1849. godine. Umro je na vrhuncu svoje karijere. Mnogi kritičari su smatrali da je jednako kvalitetan kao Lav Nikolajevič Tolstoj, Fjodor Mihailović Dostojevski i Čarls Dikens (Charles Dickens).

Pisao je na stotine knjiga, svaki dan, bez predaha, velika posvećenost i stvaralačka snaga činile su se neuništivom sve do trenutka kada ga je snašla bolest , a onda smrt.

Radna navika i karakter

Balzak je imao specifične radne navike. Pisao je od 1 ujutro do 8 sati svake noći, a ponekad i duže. Mogao je vrlo brzo pisati, uz mnogo šolja crne kafe. Mnogi smatraju da mu je upravo kafa došla glave, jer je kafu konzumirao u neograničenim količinama, a sve kako bi ostao budan. Često bi radio po petnaest ili više sati; tvrdio je da je jednom radio 48 sati sa samo tri sata odmora.

Balzak je bio osjećajan čovjek. Govorio bi da je stvoren za nježnost i ljubav. Sudbina mu je podarila da piše o svojim željama, a ne da ih proživljava. Bio je i čovjek izražene upornosti, izdržljivosti i hrabrosti.

Uz sve nedaće koje su ga snalazile, kao što su problemi i nerazumijevanje od strane porodice, dugovi koji su ga pratili cijeli život, neuspjela djela ili neuspjeli poslovi koje je pokretao, uvijek se uspravljao i nastavljao hrabru borbu sa životom.

Kroz samo deset dana uspijevao je da napiše neko svoje veliko djelo kao što je „Pjereta“ ili „Izgubljene iluzije“. Dok je djelo „Matora djevojka“ nastalo za tri noći. „Bezbožnikova misa“ nastala je za samo jednu noć.

Dobrota ovog pisca osvajala je ljude na prvi susret. Za manu je imao uobraženost, zbog koje je povremeno djelovao nevaspitano. Volio je da ističe svoju ličnost, da se zapazi. Sam je sebi dijelio najveće pohvale za romane, nazivajući ih remek-djelima ili veličanstvenim tvorevinama.

Stil pisanja

Zbog velike potrebe za novcem pisao je komercijalna djela, koja bi privukla širi krug ljudi. Napisao je mnogo knjiga za kratko vrijeme-20 godina. Da bi što prije objavio djelo pisao je i po šesnaest sati dnevno i to kraj svijeće, jer je pisao po cijelu noć.

Nije posvećivao naročitu pažnju stilu pisanja. Izražavao se sentimentalno, ponekad u rangu najbanalnijih pisaca. Stoga je većina njegovih dijela ostavila utisak neurednosti i nedovršenosti, gdje se uočavaju ponekad i greške u tekstu.

Odlikuje ga sposobnost analize i sinteze i velika moć zapažanja. U svom radu primjenjuje prirodne nauke kao metod u kome stvara roman potkovan prirodno naučnim činjenicama.

Romani su mu puni detaljnih opisa ulica, kvartova, varoši, kuća, pokućstva i dvorišta; daje tačne podatke o pojedinim građevinama, toku i vremenu izgradnje, graditeljima, materijalu koji je korišten i slično.

Posmatra i slika čovjeka sa svih aspekata njegovog života (zdravstvenog stanja, profesije, duhovnih motiva) očima iskusnog psihologa, filozofa ili fiziologa.

Realizam i likovi

Balzak je predstavnik književnog realizma i to kritičkog i društvenog, jer živote svojih likova upotpunjuje detaljima. Jedan je od najvećih pripovjedača književnih klasika. Uveo je sistemske novine u književnost.

Kao romansijer, autor je originalan, pun neočekivanih obrta. Nova moda književnog stvaranja ili realizam kod Balzaka je prožet šarolikim likovima kao što su nesretni ljubavnici, karijeristi u propadanju, škrtice i mnogi drugi.

Balzak je nastojao predstaviti svoje likove kao stvarne ljude, niti potpuno dobre ni potpuno zle. Vraćao je iste likove kroz svoje knjige. Uvodi stvarne ličnosti u književni svijet. Uočavaju se i krajnosti kao što su likovi kraljeva i careva poznatih svijetu, a sa druge strane nepoznate ličnosti, sa kojima je u prednosti da kaže sve što želi.

Uspio je da obuhvati čitavo francusko društvo svoga vremena: aristokratiju, novonastale bogataše, pustolove, činovnike, propalice, korumpiranu administraciju, gospođe iz grada, novinare, sveštenike, advokate, plemstvo, zelenaše, seljake i tako dalje.

Citati i izreke

„Ružnoća nad ljepotom ima tu prednost što ljepota prolazi, a ružnoća ostaje“.

„U životu su najgore one parnice koje vodimo sami sa sobom“.

„Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muve, a u koju se hvataju male“.

„Ljubavnik uvijek prvo misli na svoju ljubavnicu, pa na samoga sebe. Kod muža je to obrnuto“.

„Život muškarca je slava, život žene – ljubav“.

„Ljubav je kao rat: započinješ kada želiš, a boj napuštaš kada iznemogneš!“

„Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću: nikad nismo ni tako srećni ni tako nesrećni kako se to govori“.

„Brak se mora neprestano boriti protiv nemani koja sve proždire – protiv navike“.

„Ljubav radije umre nego da životari“.

Brak i ljubavni život

Balzak je bio čovjek nižeg rasta, oko 170 cm. Bio je debeo, volio je puno da jede. Pa se smatra da ga je prekomjerno unošenje hrane uz pijenje velike količine kafe odvelo u preranu smrt.

Na javnim mjestima često je pokazivao nekulturno ponašanje, kao što je bilo kopanje nosa. Odjeća koju je nosio, iako možda i kvalitetna, izgledala je jadno. Sve u svemu, nije bio privlačan muškarac.

Osvajao je društvo oko sebe pričom, jer je priča bila njegov neopoziv šarm. Za vrijeme svog života primao je pisma obožavateljki, smatra se da ih je bilo oko 12 000. U pismima je bilo otvorenih poziva za seksualne avanture, od kojih je neke i prihvatio.

Pisao je da bi bio slavan, jer mu je slava donosila novac i žene. Za žene je rekao da su dobro postavljeni sto, koji izgleda drugačije prije i poslije jela.

Nisu ga privlačile mlade djevojke. Iako ih nije izbjegavao, više je volio zrelije žene. Nevinost je izgubio sa Lorom de Berni (Lora de Berni) koja je tada imala 45 godina i već bila baka. Usamljena, starija žena bila je ono što Balzak želi. Njihov je odnos potrajao 15 godina, iako joj nije bio vjeran.

Vojvotkinja od Abranta bila je bogata udovica i Balzakova ljubavnica. Imala je 40 godina. Prije njega bila je ljubavnica austrijskog kancelara Meterniha (Klemens Wenzel Lothar Metternich). Platila mu je dio dugova.

Žena koja je odbila Balzakova udvaranja bila je Markiza de Kastri (de Castris). Lijepa žena kojoj je smetala Balzakova ružnoća. Balzak je teško podnio njeno odbijanje. Njegova osveta bila je ismijevanje u romanu „Vojvotkinja od Lanžea“.

Kada je primio pismo obožavateljice potpisano kao Strankinja, odmah je na njega odgovorio. Bila je to Poljakinja koja je u to vrijeme bila udata za barona i zvala se Evelina Hanska. Nakon jednogodišnjeg dopisivanja, sastali su se u Švajcarskoj u tajnosti. Zaljubili su se jedno u drugo, unatoč obostranoj debljini.

Nastavili su se dopisivati. Onda je Evelina obećala Balzaku da će se udati za njega čim joj muž, koji je već jako star, umre. Povremeno su se u međuvremenu sastajali na raznim mjestima u Evropi.

Balzak nije odustajao od ljubavnih avantura, iako je sa Evelinom bio u ozbiljnoj vezi. Bio je u vezi sa Mari Luiz di Frense (Marie) sa kojom je imao dijete. Tada je bio u vezi sa lijepom Lejdi Elinboraf (Lady Elinboraf). Ova veza trajala je dva mjeseca.

Imao je vezu koja je trajala pet godina sa Francuskinjom Sarom Lavel (Sara Lavel) , koja je bila grofova žena. I ona mu je rodila dijete, a i platila dio duga. Njegova želja bila je nezasitna. Često je bio sa prostitutkama, a ponekad i više njih u isto vrijeme.

Kada je umro muž Eveline Hanske, Balzak je bio spreman da je ženi, naročito zato što je u to vrijeme 1841. godine, nosila njegovo dijete. Ona je tada odbila da se uda za Balzaka.

Nakon njenog odbijanja braka, a već u lošem zdravstvenom stanju, odlazi ljubavnici Luiz Brinjol (Louise Briniol).

Evelina je pristala na brak kada se sažalila na njegovo zdravstveno stanje, nakon 17 godina poznanstva. Kada su se vjenčali, umro je pet mjeseci poslije.

Bibliografija

• „Kromvel“ (1820. godine)
• „Posljednji Šaun“ (1829. godine)
• „Šagrinska koža“ (1831. godine)
• „Pukovnik Šaber“ (1832. godine)
• „Poslanik iz Arsija“ (1832. godine)
• „Luj Lamber“ (1832. godine)
• „Evgenija Grande“ (1833. godine)
• „Eliksir dugog života“ (1833. godine)
• „Traganje za apsolutnim“ (1834. godine)
• „Vojvotkinja od Lanžea“ (1834. godine)
• „Fiziologija braka“ (1835. godine)
• „Čiča Gorio“ (1835. godine)
• „Ljiljan u dolu“ (1835. godine)
•  „Matora djevojka“ (1836. godine)
• „Sjaj i beda kurtizana“ (1838. godine)
• „Bezbožnikova misa“ (1839. Godine)
• „Pjereta“ (1839. godine)
• „Predgovor ljudskoj komediji“ (1842. godine)
• „Izgubljene iluzije“ (1843. godine)
• „Rođaka Beta“ (1846. godine)
• „Rođak Pons“ (1847. godine)
• „Seljaci“ (1855. godine)