Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Biografija

Nikolaj Vasiljevič Gogolj je bio ruski pisac ukrajinskog porijekla. Rođen je 31. marta 1809. godine  u mjestu Veliki Soročinci u Ukrajini, a umro je 04. marta 1852. godine  u Moskvi. Jedan je od najznačajnijih svjetskih pisaca svih vremena.

Bio je začetnik ruskog modernog realizma. Njegov književni opus sastoji se od pripovijetki, romana i komedija. Povremeno je zalazio u sfere romantičnog, nadrealnog i grotesknog u djelima kao što su „Nos“, „Vij“, „Kabanica“ i „Revizor“.

Najraniji Gogoljevi radovi, kao što je djelo „Večeri na zaselku kraj Dikanjke“ bili su pod uticajem piščevog vaspitanja, kulture i tradicije. Kasnije je, kroz svoje stvaralaštvo, provlačio kritiku društva. Uticao je na brojne svjetske pisce realizma.

Djetinjstvo i mladost

Gogolj vodi porijeklo iz porodice ukrajinskih Kozaka. Rodio se u Soročinci, jednom malom ukrajinskom mjestu, a Ukrajina je, u trenutku njegovog rođenja, bila u sastavu Ruskog Carstva.

Njegov otac zvao se Vasilj Hoholj-Janovski, zemljoposjednik koji je cijenio umjetnost. Usadio je svome sinu ljubav prema umjetnosti i pisanju, budući da je i sam pisao drame i pripovijetke. Gogoljeva majka je bila domaćica, koja se najveći dio vremena brinula o djeci.

Porodica Gogolj je na svom porodičnom imanju u selu Vasiljevke često priređivala zabave sa mnogo gostiju. Imali su vlastito pozorište u kome su glumci bili kmetovi sa imanja, koji su se za predstave morali kvalitetno pripremati. Ponekad u ovim predstavama igrao je i Gogoljev otac, majka, sestre, mnogi gosti koji bi izrazili ovakvu želju, kao i sam mladi Gogolj, čija je darovitost bila nezanemariva.

Već tada, kao mali dječak, u svom zavičaju za vrijeme školskih praznika, upoznao je kako život plemstva, tako i život običnog čovjeka. Upoznao je još i razne običaje, umjetnost, legende, priče i pjesme. Njegov književni rad vuče korijene upravo iz ovog perioda.

Gogolj se školovao u Nježinu, Poltavi, a potom i u Petrogradu, od 1829. godine. Iako nije bio najbolji učenik, a ni među najboljim, ipak je pokazivao talente. Bio je duhovit, šaljivdžija, pisao je pjesme sarkastičnog tona, znao je da crta, pokrenuo je školski časopis, glumio u školskom pozorištu muške i ženske uloge.

Kada je Gogolju umro otac preuzeo je brigu za majku i sestre jer je postao najstariji muškarac u porodici.

Godine 1828. doselio se u Petrograd pun nade i oduševljenja. Međutim, već po dolasku imao je niz neprijatnosti. Prva zima mu je prošla bez adekvatne zimske odjeće, jer nije imao novaca da je kupi. Njegovi pokušaji da se zaposli u pozorištu kao glumac nisu urodili plodom.

U Petrogradu je za kratko vrijeme bio vaspitač djece plemićkih porodica. Takođe je kratkog perioda bio petrogradski činovnik. Od kada je upoznao život sitnih činovnika, propale su njegove vizije o radu za dobrobit države. Kada je otišao iz rodne Ukrajine, nije više imao naročito pozitivno mišljenje o ruskom društvu.

Vrlo brzo je pristupio krugu petrogradskih pisaca kada se upoznao sa piscima Puškinovog kruga, a naravno, i samog Puškina. Bio je saradnik na brojnim petrogradskim listovima i časopisima. Ovdje je prepoznat njegov književni talenat, poslije čega mu krug ovih književnika pruža materijalnu i moralnu podršku. Tako je od 1830. godine počeo da objavljuje svoje prve književne radove u listovima „Otadžbinski zapisi“, „Sjeverna zvijezda“, „Književne novine“

Kasniji život

Gogolj je radio kao profesor na Univerzitetu u Petrogradu predavajući istoriju. Sa svojim savremenicima piscima gajio je prijateljske veze. Sa Puškinom je bio izrazito dobar prijatelj. Zato ga je Puškinova smrt snažno potresla.

Redovno je dobijao izvještaje o trenutnom stanju u Ukrajini. Volio je putovanja, a nerijetko je ostajao u dužem boravku u različitim evropskim zemljama (Italija, Njemačka, Francuska) i to najviše u periodu od 1836. godine do 1848. godine.

Pred  kraj života odlučio je da se vrati u Moskvu. Tada je živio u egzistencijalno lošim uslovima. Gogolj se nikada nije ženio i nije zabilježeno da je imao bilo kakve veze, sentimentalne prirode, sa ženama.

Posljednje godine proveo je vodeći asketski život. Slabo je pisao, nije imao inspiraciju. Patio je od depresije i paranoidne psihoze. Jedne noći, 1852. godine, dosta je svojih rukopisa popalio. Tada je izgorio i drugi dio romana „Mrtve duše“. Sve se to događalo pod uticajem manije i psihoza.

Gogolj je bio svjetski putnik. Putovao je veći dio života najčešće živeći u hotelima. Kraj života dočekao je sam bez kuće, novca i porodice. Jedno vrijeme je bio prinuđen živjeti kod prijatelja, grofa A. Tolstoja. Postao je sve religiozniji, okrenuo se crkvi i misticizmu. Čak je odbijen u pokušaju da se zamonaši. Međutim, kod njega nikad nije jenjavao san o književnoj slavi.

Godine 1852. snažno ga je pogodila smrt bliske prijateljice Ekatarine Homjakove, kada je rekao: „Za mene je odsad sve izgubljeno“. Progonjen izraženim strahom od smrti noću je znao da čuje glasove koji su najavljivali njegovu skoru smrt. Najviše se plašio da će ga živog sahraniti.

Nekoliko dana prije smrti potpuno je prestao da razgovara sa bilo kim. Najprije se pridržavao strogog posta, a onda potpuno prestao da jede. Mnogi njegovi savremenici su tvrdili da je osjećao krivnju zbog svojih kritičkih dijela i pobunjeničke prirode.

Lišen hrane, njegovo zdravlje bilo je sve gore, do te mjere da je pao u postelju iz koje više nikada nije ustao. Uzaludni su bili svi pokušaji da ga na silu nahrane. Već se uveliko sumnjalo da je zaražen nekom teškom bolešću.

Nikolaj Gogolj, jedan od najznačajnijih pisaca ruske i svjetske književnosti, umro je u Moskvi u 44. godini života, a sahranjen je na moskovskom groblju „Novodevičje“.

Godina 2009. obilježena je od strane brojnih organizacija, uključujući i UNESCO, kao „Gogoljeva godina“.

Karijera pisca

Za Gogoljevo prvo djelo smatra se „Hans Kihelgarten“. Neslavno je završilo, budući da ga je pisac spalio, jer mu se nije sviđalo. Jednostavno, znao je da može bolje.

Godine 1830. počinje da objavljuje priče nadahnute ukrajinskim načinom života. Radio je kao saradnik na Puškinovom časopisu „Sovremennik“, gdje je objavljivao mnoga svoja djela.

Od samog početka svoje književne karijere, uživao je u pisanju pripovijetki. Njegove pripovijetke su jedinstvenog sadržaja i forme. Njegova prva zbirka pripovijetki nije bila nadahnuta realizmom nego romantizmom. Ova zbirka nosi naslov „Večeri na zaselku kraj Dikanjke“.

Pisao je dosta o ukrajinskom načinu života. Ističe važnost tradicije, kao i romantičnog i vedrog raspoloženja. Ova pripovijetka puna šarenih slika bogatim krajolicima, pjesama i plesa, prikazuje ukrajinsku vedrinu koju pisac još iz djetinjstva nosi u sebi.

Gogolj je kroz literarni rad isticao običnog čovjeka sa svim njegovim vrlinama, manama, moralnim dvoumljenjima. Bio je sklon analizi ljudske egzistencije. Detaljno je pisao o čovjekovom karakteru.

Slikajući svakodnevni život običnog čovjeka, pa i onu mračnu stranu života, vjerno je opisivao siromaštvo i zaostalost seljaka, vjerovanja seoskog čovjeka, epske junake, podaništvo i tiraniju na dvijema suprotnim stranama.

U „Priči o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ već se uočavaju prve naznake piščeve sklonosti prema satiri.

U drugoj fazi pisanja počinje da stvara pripovijetke iz Petrograda. Prva takva Gogoljeva zbirka pripovijetki naziva se „Arabeske“, a ubrzo slijedi i zbirka „Mirgorod“ (1835. godine). Bio je svojevrstan pripovjedač koji je kroz sarkazam predstavljao isprazan život nižeg činovnika. Ovakve pripovijetke su „Nos“, „Kabanica“ i druge.

Pripovijetku „Kabanica“ Gogolj je objavio 1842. godine. Ona spada u red najznačajnijih djela, kako Gogolja, tako i ruskog realizma. U pripovijetki jednostavne fabule glavni junak, mali činovnik, nakon što je ostvario svoj san da nabavi novu kabanicu, umire od tuge jer su mu je ukrali. Njegov duh ne može da nađe mir i tako luta gradom u potrazi za kabanicom. Priča je to vrhunskog stila, prožeta humorom, a završava u tonu groteske. Gogolj ovim djelom ističe probleme svog vremena, odnosno surovu stvarnost običnog čovjeka, žrtve nehumanih odnosa.

Istorijskim romanom „Taras Bul’ba“ pisac se bavi temama strogih običaja, vjernosti Rusiji i pravoslavlju, sukobima Kozaka i vlastele, kao i pitanjem časti.

„Smijeh kroz suze“ je zapravo naziv za tipičan stil pisanja ovog pisca. Komedija „Revizor“ je pisana ovakvim stilom. U analizi djela dolazi se do spoznaje i razumijevanja fraze „smijeh kroz suze“ budući da je ovo pripovijetka oslikala tragikomediju jednog načina života, kakvog je i sam živio. Likovi u njegovim djelima bili su ljenčuge, sebični lakomislenici, često skloni korupciji i gluposti.

Gogolj je bio izvrstan dramski pisac. „Ženidba“ i „Revizor“ su njegovi naslovi iz dramskog opusa. Napisao je i dva romana. Prvi je „Mrtve duše“ i spada u kategoriju romana poeme. Dok je drugi istorijski roman „Taras Buljba“.

Njegov proslavljeni roman „Mrtve duše“ prvi put je objavljen 1842. godine. Djelo je Gogoljeva svojevrsna studija Rusije predstavljena okom glavnog junaka Čičikova. Čičikov jedne prilike dolazi do ideje kako kupovati mrtve duše. Gogolj je na neozbiljan i groteskan način razgolitio tadašnje stanje u društvu. Prvobitno je zamislio ovaj roman  podijeljen na tri dijela: pakao, čistilište i raj. Napisao je prvi dio i pet odlomaka drugog dijela (koje je spalio).

Knjigu „Odabrana mjesta iz dopisivanja s prijateljima“ objavio je 1847. godine. Dio javnosti i neki kritičari sa negodovanjem su pristupili ovog Gogoljevom djelu u kome brani samodržavlje i pravoslavlje.

Potaknut negativnim kritikama na prethodno djelo objavio je „Autorovu ispovijed“. Tada je (1848. godine) već stalno boravio u Rusiji. Vješto je stvarao spajajući realnost sa fantastikom ili smiješno sa žalosnim.

Neki kritičari Gogolja posmatraju kao oca ruske prozne književnosti, budući da je on svojim stvaralaštvom prozu stavio u prvi red ruske književnosti.

Ukrajinci Gogolja smatraju ukrajinskim piscem, osvrćući se na njegovo porijeklo i važnost istog za samog Gogolja.

Često je bio niskog samopouzdanja. Ovako veliki pisac, ponekad nije vjerovao u svoj talenat za pisanje. Poznat je po svom religiozno-mističnom raspoloženju.

Nova sredina nije mu bila tako topla i prijatna kao u Ukrajini, te se ovako njegovo osjećanje dosta zapaža kroz mnoga njegova djela.

Veliki pisac Fjodor Mihaljevič Dostojevski, ističući uticaj Gogoljevih književnih radova na mnoge pisce realizma, rekao je: „Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice“. Gogolj je uticao na rad Branislava Nušića „Sumnjivo lice“. Takođe su pod njegovim uticajem bili pisci Milovan Glišić i Stevan Sremac.

Vladimir Nabokov je jedan od mnogih koji je puno cijenio Gogolja. Nabokov je govorio da poslije čitanja Gogoljevih dijela, čitalac počinje da iste stvari posmatra iz nekog novog ugla, na drugačiji način. Nabokov je naročito ukazivao uticaj Gogolja na Fjodora M. Dostojevskog i Franca Kafku.

Citati i izreke

„Čemu se smiješ? Samome sebi!“

„Do jednostavnosti treba narasti“.

„Kako je sve već u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem, svaki izigrava i oponaša svoga šefa“.

„Mladost je srećna, jer za nju postoji budućnost“.

„Smijaću se gorkim smijehom“.

„Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju“.

Bibliografija

Poezija:

• „Ganc Kuhelgarten“ (1829. godine)

Pripovijetke i romani:

• „Večeri na salašu kod Dikanjke (1831., 1832. godine)
• „Prva knjiga“
• „Soročinski sajam“
• „Veče uoči Ivana Kupale“
• „Majska noć“
• „Izgubljeno pismo“
• „Druga knjiga“
• „Badnje veče“
• „Strašna osveta“
• „Ivan Fjodorovič Šponjka i njegova tetka“
• „Začarano mjesto“
• „Zbirka Mirgorod“ (1835. godine)
• „Vij“
• „Priča o tome kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“
• „Starovremenske spahije“
• „Taras Buljba“ (1835. godine)
• „Peterburške priče“
• „Nevski prospekt“
• „Nos“ (1836. godine)
• „Šinjel (1842. godine)
• „Zapisi ludaka“
• „Portret“
• „Kočije“
• „Mrtve duše“ (1842. godine)

Drame:

• „Ženidba“ (1833. godine)
• „Revizor“ (1836. godine)