Momčilo Nastasijević

Biografija

Momčilo Nastasijević je bio srpski pisac. Rođen je 06. oktobra 1894. godine u Gornjem Milanovcu, a umro je 13. februara 1938. godine u Beogradu.

Pisao je pjesme, pripovijetke, eseje i drame. Zbirka pjesama „Pet lirskih krugova“ pisana je jedinstvenim stilom sa izrazito karakterističnim jezičkim oblicima. Njegove pripovijetke obiluju elementima narodnih bajki i legendi, a tematski se izdvajaju srednjovekovnim apokrifom.

U dramskom radu stvarao je stih i prozu. Za vrijeme svog života objavio je dramu „Međuluško blago“ i zbirku pripovijedaka „Iz tamnog vilajeta“, dok su posthumno objavljene drame „Đurađ Branković“, „Kod Vječite slavine“, „Gospodar-Mladenova kći“ i „Nedozvani“.

Privatni život

Momčilo Nastasijević je rođen 1894. godine u porodici poznatih umjetnika. Iz ove porodice potiče kompozitor Svetomir Nastasijević, slikar Živorad Nastasijević i pisac istorijskih romana Slavomir Nastasijević.

Momčilo je do svoje pete godine  naučio da čita i piše. Uvidjevši sposobnosti svog sina, otac je Momčila upisao u školu ranije od ostale djece. Osnovnu školu pohađao je u Gornjem Milanovcu.

Pošto u njegovom rodnom mjestu nije bilo gimnazije, Momčilo se odvojio od porodice i u Čačku započeo gimnazijske dane. Bio je marljiv gimnazijalac koji je ostvarivao izuzetne rezultate, ali mu je porodica mnogo nedostajala. Zbog toga je često odlazio u Gornji Milanovac kako bi posjetio porodicu, ponekad je i pješke prelazio dvadeset kilometara. U svjedočanstvu Velike mature stoji da je Momčilo Nastasijević imao četvorke iz njemačkog jezika i matematike, a petice iz svih ostalih nastavnih predmeta.

U Beograd je otišao kako bi studirao francuski jezik i književnost. Kada je stigao u Beograd 1911. godine, njegov brat Živorad je već bio tamo, jer je šest godina izučavao slikarsku školu. Družili su se sa slikarom Kostom Miličevićem, a povremeno su sretali Vladimira Petkovića Disa.

Momčilo je pomagao Milanu Vujakliji oko bržeg savladavanja pojedinih predmeta. Ostvario je prijateljske veze sa Gavrilom Principom, kojem je držao časove iz matematike i francuskog jezika. Zauzvrat je Gavrilo pomagao njegovoj sestri Darinki njemački jezik.

Kada je počeo Prvi svjetski rat vratio se u rodni Gornji Milanovac. Po završetku rata zajedno sa cijelom svojom porodicom preselio se u Beograd. Nastavio je započete studije francuskog jezika i književnosti. Fakultetsku diplomu je stekao 1920. godine.

U Beogradu je stalno upoznavao nove ljude. Bio je društven i komunikativan, širio je krug prijatelja. Njegovi prijatelji su većinom bili umjetnici. Volio je umjetnost, te je u društvu razmjenjivao utiske, razgovarao o novim svjetskim tokovima u umjetnosti i slično.

Nastasijević je bio duboko potresen smrću najstarije sestre Natalije. Pjesma „Sestri u pokoju“ nastala je njoj u pomen. Život porodice Nastasijević pomalo je ličio na stare porodične zajednice. U središtu njihovog porodičnog života nalazila se umjetnost: književnost, muzika i slikarstvo. Bila je to glavna preokupacija četvoro braće, a veliku podršku u ambicijama vezanim za umjetnost imali su od strane roditelja.

U Pariz je otišao 1923. godine, zahvaljujući ferijalnoj stipendiji. Tamo je ostao čitavo ljeto. Kada je diplomirao zaposlio se kao gimnazijski profesor u Beogradu. Ovaj posao obavljao je sve do svoje smrti.

Poznati pisci njegove generacije bili su Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović i Rastko Petrović. Iako je napisao mnoga svoja djela u periodu djetinjstva i rane mladosti, sa njihovim objavljivanjem počeo je dosta kasno. Pisao je dosta sporo, pazeći na detalje, dosta je truda ulagao u razvoj pjesničkog dara, a ni eksperimentisanje mu nije bilo strano.

Miodrag Pavlović je o Nastasijeviću rekao: „Šta može biografija da kaže o jednom čovjeku koji je tako malo ličio na svoje vrijeme, koji se nije odredio ni svojim delanjem u društvu, ni stanovanjem u nekom gradu, ni boravkom u svom tijelu? Podaci o njegovom životu ne mogu reći mnogo ni o izvorima njegovog dijela, ni o obilježjima jednog razdoblja. Njegov život je priča o samoći, i stvaralačkoj i javnoj i najintimnijoj, sličnoj drugim samoćama, a ne vremenima, prošlim i budućim“.

Kako je bivao stariji tako se sve više povlačio iz društvenog života, jer mu je godila samoća. Svoju prvu pjesničku zbirku odlučio je da predstavi javnosti 1932. godine kada ju je objavio. Pjesničku zbirku naslova „Pet lirskih krugova“ čitalačka publika pozitivno je prihvatila, ali samo u užim krugovima. Jedna pjesma je bila zastupljena u antologijama poezije njegovog vremena.

Godine 1938. Nastasijević se ozbiljno razbolio. U januaru nije otišao u Četvrtu mušku gimnaziju da održi časove, nego je pod visokom temperaturom preležao kod kuće dvanaest dana. Zbog slabog pulsa smješten je u Opštu državnu bolnicu gdje je bio pod stalnom ljekarskom kontrolom.

Momčilo Nastasijević je obolio od tuberkuloze i bez ikakve mogućnosti za ozdravljenje umro je 1938. godine u 44. godini života. Sahranjen je 14. februara, na Novom groblju u Beogradu.

Nakon godinu dana od njegove smrti njegovi bliski prijatelji sakupiti su i izdali sva njegova djela u rukopisu: „Rane pjesme i varijante“, „Pjesme“, „Iz tamnog vilajeta“, „Hronika moje varoši, „Rane priče, „Muzičke drame“, „Drame“, „Misli“ i „Eseji“.

Robert Hodel je preveo neka od Nastasijevićevih dijela na njemački jezik i objavio je knjigu naslova „Sind Flügel wohl“ u izdavaštvu Leipziger Literaturverlag. Sve pjesme u ovoj knjizi štampane su na srpskom i njemačkom jeziku, a u noj se nalaze i dva prozna djela Momčila Nastasijevića, ali samo na njemačkom jeziku.

Književni rad

Momčilo Nastasijević nije zalazio u kafane kao većina pisaca, nego je vikendima okupljao porodicu i društvo u svom stanu, a sve uz prijatnu porodičnu atmosferu. Iz zdravstvenih razloga rat nije proveo na frontu, nego u Gornjem Milanovcu, što je svakako uticalo pravac njegovog književnog stvaralaštva. Opredijelio se jedinstven način pisanja, zanemarivši aktualne književne tokove. Književna  kritika ga je okarakterisala kao usamljenu figuru, duboko osobenu i originalnu.

Nastasijević se u srpskoj književnosti javio između dva svjetska rata. Njegova poezija najbliža je simbolizmu. U potrazi za pjesničkim slikama zadire u tajanstveno i mistično. Koristi izvoran, arhaični jezik koji vodi porijeklo iz narodnih pjesama ili srednjovjekovne literature.

Njegova neosimbolistička zaokupljenost muzikom približava se ekspresionizmu. Ulagao je veliki trud da bi svoju poeziju kvalitetno ukomponovao i bio zadovoljan istom. Eksperimentisao je sa različitim sazvučjima srpskog jezika.

U njegovom pjesništvu česte su jednosložne riječi. Jasnim značenjem riječi nije htio da potisne značenje zvuka i ritma. Nastojao je da pronađe lični zvuk i ritam za svoje pjesničko izražavanje. Prisutan je i paradoks zvukova riječi. Javljaju se protivrječnosti između svjetlosti i tame, dobrog i zlog, živog i neživog. Izražavao se pjesničkim jezikom u kome je bila sadržana prošlost.

Vinaver je Nastasijevića nazivao svecem srpskog jezika i srpskog književnog izraza. Nastasijević je pjesnički oblikovao svoje slutnje stalnog toka tajanstvenih sila, te je dovodio u sladan odnos slutnju i razložno saznanje.

Njegovo pjesništvo obuhvata sedam lirskih ciklusa jedne zbirke stihova: „Jutarnje“, „Večernje“, „Bdijenja“, „Gluhote“, „Riječi u kamenu“, „Magnovenja“ i „Odjeci“.

Prvi ciklus „Jutarnje“ predstavlja sve ono što pjesnik voli u spoljnom svijetu, na primjer prirodu. Izražena je određena doza sjete. Najveći broj pjesama ovog ciklusa povezuje prirodu i ženu u smislu međusobnog poređenja: „San u podne“, „Zora“, „Jasike“ i druge.

Drugi ciklus „Večernje“ je nastavak prvog, samo su večernji prizori dosta sjetniji. Povremeno se nagovještava smrt. Naziv ovog ciklusa predstavlja večernju službu u crkvi. Sastoji se od prikaza večernjih pejzaža, sutona, a s tim u vezi opadanje, nestajanje i smrt. Smrt je prikazana u vidu sile koja posjeduje životvornu i stvaralačku moć.

U trećem ciklusu „Bdijenja“ pjesnik definiše ideje i glavne relacije postojanja. Pjesme su dosta apstraktnije u odnosu na pjesme prethodna dva ciklusa. Uvodi se motiv stvaralaštva, a pjesnik je lirski subjekt. Pjesnik povlači paralelu između smrti i stvaralaštva, jer obe u odnosu na život su na višem stepenu postojanja.

Ciklus od ukupno deset pjesama naziva se „Gluhote“. Ovim pjesmama pjesnik dolazi do semantičke napregnutosti. Pjesme ovog ciklusa su neimenovane. Deset pjesama je numerisano, a veza između njih je mnogo više uočljivija nego u ostalim ciklusima. Pjesnik primjenjuje postupak ponavljanja stihova jedne pjesme u sljedećoj, ili upotrebljava iste ili slične stihove na početku pjesama. Stihovi su kraći, ali su značenjem dosta bogatiji. Po tematici su dominantni stari mitovi stvaralaštva, života i smrti.

Sljedeći ciklus je „Riječi u kamenu“ koji se sastoji od ukupno četrnaest pjesama. Oslikavaju ljudsku međusobnu povezanost, lična razdiranja, viziju ujedinjenja i slično. Naslov simboliše proces okamenjavanja riječi. Dominantno su prisutni religijski motivi. Motivi se idejno povezuju sa rođenjem i smrti.

Ciklus „Magnovenja“ čine pjesme složenije strukture, podijeljene na manje odjeljke. U posljednjem ciklusu „Odjeci“ javljaju se atmosfere pejzaža. Posljednja dva ciklusa ostala su u rukopisu i objavljena su posthumno u okviru „Cjelokupnih dijela“. Predstavljaju tematski nastavak prethodnih pet ciklusa. Prošireni su motivima koji produbljuju dominantnu tematiku života i smrti,a najviše su prošireni područjem religije.

Isidora Sekulić je za Nastasijevićevo stvaralaštvo rekla: „ Nastasijević je bio pjesnik istraživač i kopač. Meni se uvijek priviđao kao rudar koji je maločas izišao iz dubina i mraka, raduje se vidjelu, kazao bi nešto i pokazao, ali bi mu trebalo mnogo ruku i jezika, pa se samo nasmiješi i rekne – Oj, Moravo, moje selo ravno“.

Nastasijević je napisao i nekoliko drama. Njegovo dramsko stvaralaštvo obuhvatilo je dvije knjige naslova „Muzičke igre“ i „Drame“. Knjiga „Muzičke drame“ je sastavljena od drama u stihovima. Nastasijević ih je pisao sa predviđanjem mogućeg kasnijeg komponovanja. Njegova prozna djela su „Iz tamnog vilajeta“ i „Hronika moje varoši“.

Bibliografija

• „Međuluško blago“ (Beograd: S. B. Cvijanović, 1927. godine)
• „Iz tamnog vilajeta“ (Beograd: S. B. Cvijanović, 1927. godine)
• „Đurađ Branković“ (1929. godine)
• „Kod Vječite slavine“ (1929. godine)
• „Nedozvani“ (Cetinje: Državna štamparija, 1930. godine)
• „Gospodar Mladenova kći” (Cetinje: „Zapis“, 1931. godine)
• „Pet lirskih krugova“ (Beograd, 1932. godine)