Miroslav Krleža

Biografija

Miroslav Krleža je bio hrvatski pisac i enciklopedista. Rođen je 07. jula 1893. godine u Zagrebu, gdje je i umro 29. decembra 1981. godine. Smatra se piscem najznačajnijih tekstova u hrvatskoj književnosti 20. vijeka. Pokrenuo je mnoge kulturne inicijative, a sa ciljem kritičkog osvještavanja hrvatskog društva.

Nakon mladalačkih ideja i zanosa, sa stečenim životnim iskustvom, mudrosti i znanjem, u Zagrebu je ostvario vrlo plodan književni rad. U periodu između dva svjetska rata živio je kao nezavisni pisac. Tada je razvio živu književnu djelatnost, pokrenuo brojne časopise, objavio obiman opus književnih dijela, vodio polemike sa svojim idejnim i književnim protivnicima.

U periodu njegovog književnog stvaralaštva, od 1914. do 1981. godine, napisao je cijelu biblioteku pjesama, romana, pripovijedaka, drama, eseja, putopisa i polemika. Kroz svoja djela predstavio se kao veliki pisac i umjetnik. Snagom umjetničke riječi znao je oslikati društvenu stvarnost u svom vremenu i izvršiti vjerodostojan prikaz hrvatskog čovjeka.

Krleža je bio pobornik marksističke ideologije i socijalizma, ali se u književnom radu uzdigao iznad ideološkog dogmatizma, iz razloga što se opredijelio za istinski humanizam. Bio je veliki borac za ravnopravnost i slobodu svih ljudi.

Najznačajnija djela Miroslava Krleže su: „Tri simfonije“, „Balade Petrice Kerempuha“, „Golgota“, „Vučjak“, „Gospoda Glembajevi“, „U agoniji“, „Leda“, „Aretej“, „Hrvatski bog Mars“, „Povratak Filipa Latinovića“, „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“, „Zastave“.

Porodica i školovanje

Miroslav Krleža je rođen u zagrebačkoj građanskoj porodici. Ime je dobio po ocu Miroslavu. Majka mu se zvala Ivka. Porodica se u njegovom djetinjstvu često selila, mijenjajući adrese po Zagrebu.

U Krležinom najranijem djetinjstvu važnu ulogu imala je baka po majci, jer je do njegove devete godine ona živjela u porodičnoj kući Krleža, a onda se preselila u Pariz. Zvala se Terezija Drožar. Imala je veliki uticaj i na njegovo formiranje ličnosti.

Od 1899. do 1903. godine pohađao je nižu pučku školu na Kaptolu. U školi je ostvarivao izvrsne rezultate. Učitelj mu se zvao Josip Klobučar, koji je ujedno bio i direktor škole. U ovim školskim danima upoznao je Augusta Cesarca i Đuru Cvijića, sa kojima će ostvariti cjeloživotno prijateljstvo i dijeliti intelektualne preokupacije i razne političke ideje.

Godine 1903. upisao se na Kraljevsku veliku dolnjogradsku gimnaziju u Zagrebu. U gimnazijskim danima je proširio svoj krug prijatelja. Tokom ovih dana kod Krleže se javio zanos za pozorištem. Tada je napisao prve igrokaze inspirisane hrvatskom istorijom, biblijskim i antičkim temama.

U gimnaziji nije više bio među najboljim učenicima. U periodu djetinjstva i rane mladosti dosta je analizirao lično erotsko buđenje i prateći osjećaj grijeha zbog toga, nametnut od strane katoličke moralne stege. Raskinuo je sa religijom, najviše potaknut upoznavanjem sa Darvinovom teorijom evolucije. Javljaju se kod njega prvi interesi za politiku.

U septembru 1906. godine prebacio se u Kraljevsku veliku gornjogradsku gimnaziju. Njegovi problemi u školi proizašli su iz brojnih sukoba sa gimnazijskim profesorima. Iz tih razloga je, nakon završenog četvrtog razreda gimnazije, školovanje nastavio u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu.

Školovanje u Pečuhu do 1911. godine je nastavio kao jedan od najboljih učenika. Intenzivno je učio mađarski jezik, budući da se nastavni proces odvijao na tom jeziku. Upoznao je mađarsku književnost. Posebno ga oduševljava Petefi i Ibsen. Ibsenovo djelo „Gospođa mora“ ga je fasciniralo do te mjere da ga je preveo. Najviše se bio oduševljavao ruskim piscima.

Pisao je stihove koje je imao namjeru predstaviti Antunu Gustavu Matošu, ali zbog treme nije mu pristupio. Kasnije se upoznao sa ovim velikim piscem, budući da je Matoš bio zadivljen njegovim djelima. Nedugo nakon njihovog upoznavanja, Matoš je umro.

Nakon trećeg razreda kadetske škole ostvario je stipendiju za mađarski vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji, koga upisuje 1911. godine. Oduševio se Budimpeštom kao velegradom, gdje je stekao brojna životna iskustva.

Krleža je, vođen ličnim političkim idejama, u maju 1913. godine otišao u Srbiju kako bi se priključio srpskoj vojsci. Kako je protjeran od strane srbijanskih vlasti pod sumnjom da je špijun, vratio se u Budimpeštu. U to vrijeme, pod uticajem Ničea napisao je dramu.

U ovoj godini intenzivno razmišlja o bijegu iz akademije. Bijeg je čest motiv kasnijih Krležinih književnih dijela i to bijeg od skučenosti malograđanskog življenja prema dalekim metropolama, gdje bi se mogla ostvariti autentična egzistencija.

Tragao je za vlastitim identitetom onda kada je žudio za dalekim kontinentima. Intenzivno biva zaokupljen čežnjom za domovinom i vizijom južnoslovenskog ujedinjenja. Profesori su se žalili na njegovu preosjetljivost i prkosnu narav, a u jednom su se slagali sa Krležom, a to je da on nije podoban za vojnički život. Ubrzo je definitivno napustio Ludovicejsku akademiju.

Period nakon školovanja

Jedno vrijeme je proveo u Konstantinopolu (Istanbulu) gdje se bavio literaturom. U ovom periodu zaoštrava se Krležin odnos sa ocem koji nije mogao da razumije njegov odlazak sa Ludoviceuma (vojne akademije). Finansijski mu je pomagala maka i ujna Petho, pjesnikinja koja je vjerovala u Krležin talenat. Kasnije je prevela na njemački jezik njegovo djelo „Legenda“.

Godine 1915. bio je svjedok Brusilovljeve ofanzive kada je mobilisan kao domobran u istočnoj Evropi. Zbog lošeg zdravstvenog stanja većinu ratnog vremena proveo je po bolnicama. Na kraju 1917. godine vratio se u Zagreb. Pisao je članke o ratnim tokovima.

U vrijeme kada je stvorena Kraljevina SHS posebno je bio oduševljen Lenjinom i sovjetskom revolucijom. Postaje aktivan u komunističkom pokretu. U to vrijeme intenzivno razvija književnu karijeru. Djela u ovom periodu je pisao srpskom ekavicom. Počeo je da objavljuje prve knjige.

Sa Cesarcem je 1919. godine pokrenuo i uređivao časopis „Plamen“. Kako su se u časopisu promovisale težnje srpske politike, časopis je zabranjen. Iste godine oženio se Leposavom (Belom) Kangrga. Vjenčali su se bez znanja njihovih roditelja, vođeni pretpostavkom da bi im roditelji zabranili vjenčanje, jer njih dvoje nisu bili materijalno obezbijeđeni. I nakon vjenčanja Krleža je povremeno živio kod roditelja zbog vlastite neimaštine, a i velike povezanosti sa majkom.

Krležina književna karijera tekla je uzlaznom putanjom. Krajem dvadesetih godina prošlog vijeka važio je za jednog od najvećih pisaca jugoslovenske države. Uspjeh je ostvario na svim književnim poljima. Pisao je poeziju, romane, eseje, drame, polemike i memoarsku prozu.

Kako se približavao Drugi svjetski rat njegova vjera u komunizam je postepeno slabila. Jedno vrijeme nije pripadao ni jednoj političko-ideološkoj opciji.

Drugi svjetski rat

Za vrijeme proglašenja NDH Krleža je živio u Zagrebu. Odbija propusnicu za Italiju koju mu je ponudio kulturni ataše italijanske ambasade u Zagrebu. Odbio je i odlazak u partizane. Ipak, nije mu prijetila nikakva opasnost od strane vlasti NDH, iako je prethodno bio pristalica ljevičarskih pozicija.

Vlasti NDH nudile su mu razne funkcije, ali ih je Krleža iz ličnih razloga sve odbio. Nuđeno mu je mjesto intendanta HNK, mjesto profesora hrvatske književnosti na Univerzitetu u Zagrebu i upraviteljstvo u Univerzitetskoj biblioteci. Odbio je uredništvo u časopisu „Hrvatska“ pod uslovom da ga uređuje u neutralnom duhu u Švicarskoj. Za vrijeme rata pisao je dnevničke zapise koje je kasnije objedinio u dramu „Aretej“.

Period Socijalističke Jugoslavije

Nakon što mu je majka umrla, oca je nagovorio da se vjenča sa dvorkinjom. Iako tokom života sa ocem nije bio u naročito dobrim odnosima, Krleža se u očevim poznim godinama sažalio na njega. Postali su bliski, jer je Krleža oca sagledavao iz drugog ugla, smatrao ga je nesretnim čovjekom, koji je imao nesretno djetinjstvo, mladost i život uopšte.

Godine 1950. pokrenuo je Jugoslovenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Poticao je umjetničku slobodu i oslobađanje od socrealizma.

Godine 1967. potpisao je Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Nakon njenog potpisivanja bio je primoran na davanje ostavke na položaj u Centralnom komitetu SKH. Kako je bio lični prijatelj sa Titom, tako je lakše provodio ciljeve Deklaracije. Iskoristio je ugledni položaj u Komunističkoj partiji za zaštitu samobitnosti hrvatskog jezika.

Do kraja života radio je u Leksikografskom zavodu. Posljednje godine života zadesili su ga teški zdravstveni problemi i poluparaliza. Umro je u 88. godini života, 1981. godine.

Književno stvaralaštvo

U periodu Prvog svjetskog rata i nakon njegovog završetka lične nemire pjesnički je oblikovao romantičnim likovima i slikama. U ovom periodu nastaju i njegova brojna djela u kojima se oslikava tadašnja politička i književna atmosfera. Tada su nastale Krležine drame: „Legenda“, „Mikelanđelo Buonaroti“, „Zaratustra i mladić“, „Maskerata“, „Kristofer Kolumbo“, „Adam i Eva“, kao i brojna ratna lirika.

Smatra se da je njegov književni opus najveći u hrvatskoj književnosti. Za života je napisao oko pedeset zbirki pjesama, romana, pripovijedaka, eseja, drama, političke publicistike, putopisa, polemika, memoara, dnevnika, enciklopedijskih članaka. I principu, njegovo stvaralaštvo je obuhvatilo sve oblike književnog izražavanja.

U prvim svojim radovima tematizuje rat kroz pjesme, prozu i drame. U pjesmama se sreću motivi Velikog Petka i Golgote. Uočljivo u njegovom stvaralaštvu, bio je zagovornik lenjinističke ideologije.

Njegova zbirka pripovijedaka „Hrvatski bog Mars“ iz 1922. godine spada u red dragocjenih antiratnih knjiga hrvatske i evropske književnosti. Drama „U logoru“, prvobitno naslovljena „Galicija“, prezentuje rane hrvatskih ljudi, koje kroz vjekove ratuju zbog tuđe koristi.

Zbirka „Pjesme u tmini“ objavljena je 1937. godine, inspirisana je humanim saučesništvom nad socijalnom bijedom. Njegova proza „Novele“ objavljene 1924. godine, „Hiljadu i jedna smrt“ djelo objavljeno 1932. godine, te „Novele“ iz 1937. godine, oslikava malograđanski zagrebački život nakon Prvog svjetskog rata.

Krleža je kroz svoj stvaralački rad nastavio Matoševim putem. Nije podnosio glupost, isto kao Matoš, koju je uočavao kroz razne društvene okolnosti. Pisao je brojne drame, „Kraljevo“, „Kristofer Kolumbo“, „Mikelanđelo Buonaroti“, „Vučjak“, „Gospoda Glembajevi“, „U agoniji“, „Leda“, tako što je slijedio metodu ibzenovske građanske dramaturgije.

Predočavao je složene odnose u jednoj zagrebačkoj porodici finansijske oligarhije. Kroz izmišljenu porodicu Glembajevi demonstrirao je svoja životna viđenja. Njegova djela u kojima izvodi psihološku analizu likova najbolji su primjeri hrvatskog psihološkog ekspresionizma.

Krleža je pisao romane u baroknom stilu, sa složenicama i novokovanicama u jeziku. Radnja i dramske scene u romanima tematizuju prirodu ljudskog postojanja, politiku, umjetnost i istoriju.

Istaknuti su isprekidani dijalozi, mnoštvo slika, asocijacija i zvukova, te povišena retorika kroz koje je izrečena egzistencijalistička vizija ljudske sudbine. U nekim njegovim romanima uočljiva je bliskost sa romanesknom strujom modernizma. Ovakvi romani su „Tri klavira frajle Melanije“, „Vražji otok“, „Na rubu pameti“, „Povratak Filipa Latinovića“, „Zastave“, „Banket u Blitvi“.

Roman „Povratak Filipa Latinovića“ tematizuje otuđenje, incestuozne seksualne porive i frustracije. U ideološko-političkim dijalozima uočljiva je histerija. Rečenice povremeno odstupaju od pravila konvencionalne sintakse.

Kroz roman „Na rubu pameti“ predstavljene su groteskno hipertrofirane scene i dijaloška dvoumljenja. Roman „Banket u Blitvi“ bavi se totalitarizmom i borbom protiv istog. Radnja je smještena u izmišljenoj baltičkoj državi. Osim što predstavlja politički roman, u njemu je sam autor iznijeo lična mišljenja o determinizmu i slobodi u staranju ljudske sudbine.

Roman „Zastave“ pojedini kritičari nazvali su hrvatski „Rat i mir“. Ovim romanom Krleža je oslikao hrvatsko društvo oko Prvog svjetskog rata. Pisac iznosi svoje zablude i zanose iz mladosti, a sadržana je i njegova filozofija istorije. Svojim obimnim književnim opusom Krleža se obračunavao sa totalitarizmom. Godine 1966. za roman „Zastave“ dobio je Njegoševu nagradu.

Politika je česta tema njegovih dijela. To su djela: putopis „Izlet u Rusiju“, eseji „ „Evropa danas“, „Deset krvavih godina“. Politički obojeni bili su i njegovi časopisi „Plamen“, „Književna republika“, „Pečat“. „Dijalektički antibarbarus“ je njegov veliki politički esej koga je objavio u časopisu „Pečat“.

Krleža je u Zagrebu bio na čelu Leksikografskog zavoda. Nastavio je „Hrvatsku enciklopediju“ Mate Ujevića. Organizovao je plodan enciklopedijski rad u nekoliko opštih i specijalizovanih enciklopedija. Objavio je nekoliko knjiga memoara, među kojima su „Davni dani“ u kojima se autor vraća sebi i svojim korijenima.

Citati i izreke

„Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno“.

„I mjesečina može biti pogled na svijet“.

„Sačuvaj me bože srpskog poštenja i hrvatske kulture“.

„Ljudska glupost je neizmijerna“.

„Može se, kad se hoće, ako se hoće tako, da pucaju kosti onima koji tako neće“.

„Mrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku“.

Bibliografija

Poezija i proza:

• „Pjesme“ I i II (1918. godine)
• „Pjesme“ III (1919. godine)
• „Hrvatski bog Mars“ (1922. godine; potpuna i konačna verzija 1933. godine)
• „Pjesme u tmini“ (1937. godine)
• „Novele“ (1924. godine)
• „Hiljadu i jedna smrt“ (1932. godine)
• „Povratak Filipa Latinovića“ (1932. godine)
• „Novele“ (1937. godine)
• „Balade Petrice Kerempuha“ (1936. godine)
• „Na rubu pameti“ (1938. godine)
• „Banket u Blitvi“ (1938., 1939., 1962. godine)
• „Zastave“ (1969. godine)

Drame:

• „Legenda“ (1914. godine)
• „Maskerata“ (1914. godine)
• „Kraljevo“ (1915. godine)
• „Kristofer Kolumbo“ (1917. godine)
• „Mikelanđelo Buonaroti“ (1918. godine)
• „Saloma“ (1918. godine)
• „U logoru“ (1920. godine)
• „Adam i Eva“ (1922. godine)
• „Galicija“ (1922. godine)
• „Golgota“ (1922. godine)
• „Vučjak“ (1923. godine)
• „Gospoda Glembajevi“ (1929. godine)
• „U agoniji“ (1928. godine)
• „Leda“ (1930. godine)
• „Aretej“ (1959. godine)

Eseji:

• „Evropa danas“ (1935. godine)
• „Deset krvavih godina“ (1937. godine)
• „Eppur si muove“ (1938. godine)
• „Knjiga studija i putopisa“ (1939. godine)
• „Dijalektički antibarbarus“ (1939. godine)
• „Moj obračun s njima“ (1940. godine)