Miroslav Antić

Biografija

Miroslav Mika Antić bio je srpski pjesnik, režiser, scenograf, novinar i slikar. Rođen je 14. marta 1932. godine u Mokrinu, a umro je 24. juna 1986. godine u Novom Sadu.

Pisao je pjesme, članke, drame, filmske i televizijske skripte i dokumentarne filmove. Kao režiser smatran je dijelom „crnog vala“ jugoslavenskog filma. Njegovi filmovi, posebno, „Doručak s đavlom“ u kojem je Antić kritikovao moralnu dvoličnost komunizma, bili su zabranjivani. Pronađeni su i restaurirani krajem 90-ih. Bio je i slikar.

Uz pjesme o Romima s kojima se identifikovao (usprkos srpskom porijeklu) i pjesme o Vojvodini, posebno je poznat po mnogim pjesmama za mlade „Plavi čuperak“. Imao je šestoro djece. Njegov najstariji sin, Igor, vizualni je umjetnik.

Biografija

Rođen je 1932. godine u selu Mokrinu, u Banatu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Kikindi i Pančevu, a studirao je u Beogradu na Filozofskom fakultetu (slavistiku: češki i ruski jezik).

Kada je maturirao radio je u pančevačkom Narodnom pozorištu u tehnici, a onda je, takođe u Pančevu, radio na novinskom listu „Pančevac“.

Godine 1954. preselio se u Novi Sad gdje se zaposlio kao novinar u „Dnevniku“. Do 1959. godine radio je na Novosadskom dnevniku u izdanju srijedom.

Onda odlazi u Beograd gdje je godinu dana bio urednik „Pionira“.

Kada se vratio u Novi Sad 1961. godine bio je član redakcije u Izdavačkom odjeljenju „Foruma“. Novinarstvo ga je oduševljavalo jer mu je pružalo priliku da se upoznaje sa umnim ljudima, kao i da puno putuje.

Od 1962. do 1965. godine bio je glavni urednik revije za džez i zabavnu muziku „Ritam“ i glavni urednik „Neven Čika Jove Zmaja“ do 1979. godine.

Radio je na igranim i dokumentarnim filmovima kao režiser i scenograf, filmovi: „Sveti pijesak“, „Doručak sa đavolom“, „Široko je lišće“, „Strašan lav“ i drugi.

Radeći kao slikar naslikao je bogatu galeriju slika kolaža i ulja, te samostalne izložbe predstavljao u Novom Sadu, Sarajevu, Zagrebu, Mokrinu i Kikindi.

Zabavne pjesme koje su komponovane prema njegovim stihovima izvođene su na brojnim festivalima.

Bio je veliki umjetnik koji je doprinijeo razvoju mnogih grana umjetnosti: književnosti, slikarstva, filma; bio je staknuti novinar. Međutim, prije svega toga radio je mnoge poslove koje nemaju dodirnih tačaka sa umjetnošću: zidarski pomoćnik, kubikaš na pristaništu, fizički radnik u pivari, mornar, radio kompresorima, bavio se vodovodom i kanalizacijom, pravio krovove, obrađivao drvo, pravio lutke, vodio televizijske emisije i mnoge druge poslove.

Za svoj rad u polju umjetnosti i novinarstva dobio je brojne nagrade i priznanja: dvije „Nevenove nagrade“; Nagrada za životno djelo u poeziji za djecu; „Goranova nagrada“; „Nagrada Sterijinog pozorišta“; „Zlatna arena“-za filmski scenario; „Nagrada oslobođenja Vojvodine“; „Sedmojulska nagrada Srbije“; „Orden zasluga za narod“; „Nagrada mlado pokoljenje“; „Novinarska nagrada za životno djelo“ i druge.

Napisao je i objavio razne knjige za odrasle. Objavio je zbirke pjesama za djecu: „Plavi čuperak“, „Garavi sokak“, „Nasmijani svijet“, „Šašava knjiga“, „Olovka ne piše srcem“, „Ptice iz šume“, „Tako zamišljam nebo“.

Pjesme Mike Antića prevođene su na ruski, makedonski, albanski, engleski, turski, mađarski, slovački, češki, francuski, rumunski, poljski, slovenački jezik.

Za života je stekao veliku slavu i popularnost , kako kod djece, tako i kod odraslih. Kritičari su pozitivno ocjenjivali njegovo stvaralaštvo. Napustio je ovaj svijet u 54. godini ostavivši iza sebe brojna umjetnička djela.

Imenom Miroslava Antića nazvane su mnoge škole, udruženja i manifestacije u Srbiji. U novosadskom Dunavskom parku njemu u čast podignut je spomenik.

Svake godine 24. juna, na dan Antićeve smrti, održava se memorijal „Miroslav Antić“ u Mokrinu, finansiranjem Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i Ministarstva kulture Republike Srbije.

Iz zahvalnosti za doprinos kulturi i umjetnosti Novog Sada kulturni centar u Novom Sadu, finansiranjem Skupštine grada Novog Sada, od 2008. godine svake godine 14. marta organizuje kulturnu manifestaciju „Antićevi dani“.

Finansiranjem grada Pančeva organizuje se svake godine od 2011. godine manifestacija „Mikini dani u Pančevu“ u trajanju od 14. marta do 24. juna.

Književni klub „Miroslav Mika Antić“ iz Inđije, organizator je međunarodne pjesničke organizacije „Garavi sokak“.

Miroslav Antić napisao je kako bi volio da ljudi sami izmisle biografiju o njemu, onda bi imao mnogo različitih života i bio najživlji među živima. Ostalo je rekao u pjesmi „In memoriam“ i u svim ostalim svojim pjesmama.

Privatni život

Većinu svog života Miroslav Antić proveo je u Novom Sadu. Bio je svjetski putnik koji je stizao do Njujorka, hotela u Sankt – Petersburgu u kome se Jesenjin ubio, Pariza, pjeskovite letonske obale, Madrida, Ciriha, Bagdada, Australije, Skandinavije, Mongolije, Portugala i još mnogih mjesta.

Bio je oženjen tri puta. Iz brakova dobio je šestoro djece. Prvo je bio oženjen Ljubicom. Druga supruga mu se zvala Svetlana, koja mu je rodila četvoro djece. Treća supruga zvala se Smilja i rodila mu je dva sina. Djeca su mu podarila šestoro unučadi. Svoju ljubav prema ženama djelomično je pretvarao u poeziju, tako je Antić znao da govori.

Volio je plovidbu Dunavom sa svojim čamcem. Od sportova najviše je uživao u džudu, boksu i fudbalu. Veliki je poklonik nauke, naročito se interesovao za svemir. Sam je spremao pasulj i ribu, te je volio radove u bašti. Nekoliko puta liječio se od alkoholizma. Bio je veliki zaljubljenik u život i ljude.

Stekao je veliki krug prijatelja od koji su mnogi bili pisci, vajari, slikari, glumci, novinari, muzičari i kritičari, profesori, berberi i zlatari, čistači ulica, prodavači novina. Što će reći, gdje god da je pošao, šta god da je radio, širio je krug prijateljstva. Bio je otvoren, iskren, čovjek omiljen u društvu.

Miroslav Antić umro je istog dana kada je primio Avnojevu nagradu, u bašti svoje kuće. Obolio je od raka vilice, dio jezika bio mu je odstranjen. Teško je podnosio što više nije mogao da priča, pa je puno pio i slikao.

U to vrijeme slikao je suncokrete. Kada je umro, pokušavali su da mu operu ruke koje su bile prekrivene zlatnom bojom, ali nisu uspijeli. Njegova posljednja želja bila je da kad ga budu iznosili treba da čitaju „Besmrtnu pjesmu“. I bilo je tako.

Karijera pisca

Miroslav Antić ispunio je prazninu koja se osjećala u ljubavnoj poeziji. Isto tako je bio dječiji pisac. Njegova prva pjesma „Majka“ objavljena je u časopisu „Mladost“, 1948. godine. Dok je prvu zbirku pjesama „Ispričano sa proljeća“ objavio dvije godine kasnije.

Nakon toga objavio je mnogo knjiga: „Plavo nebo“, „Roždestvo tvoje“, Nasmijani svijet“, „Psovke nježnosti“, „Posljednja bajka“, „Šašava knjiga“, „Garavi sokak“, Hodajući na rukama“, „Horoskop“, „Tako zamišljam nebo“, „Izdajstvo lirike“ i mnoge druge.

Njegove pjesme za djecu u početku su didaktičkog i rezonerskog karaktera, gdje naglasak stavlja na dječiju neposlušnost i roditeljski odnos prema djeci. Zatim postaje pjesnik koji za temu uzima đačku ljubav. Takva naivna ljubav postaje polje njegovog djelovanja, o kojoj kroz stihove progovara otvoreno i jasno.

„Plavi čuperak“ pjeva o potajnim ljubavima i prvim udvaranjima tek stasalih djevojčica i dječaka. Predstavlja lirsku dramu o tajnim sanjarenjima, završetku djetinjstva i dolasku mladosti, o prvim stidljivim izjavama ljubavi.

To je period složenog stanja duha i drugačijih pogleda na svijet. Tinejdžerska sramežljiva ljubav potisne igru i školske obaveze. Statički i dinamički motivi slikaju šarolik svijet u mislima jednog dječačkog doba punog nemira i zbunjenosti, sanjarenja i lutanja.

Djevojčice i dječaci sporazumjevaju se igrom pogleda, bez puno govorenja. U korak mladosti trebalo bi po pjesniku uploviti slobodno i bez straha. Antić je doprinijeo popularnosti dječije ljubavne poezije. Time se stavlja na vrh novog pjesničkog pokreta gdje postaje samoproglašeni rodonačelnik ljubavne dječije poezije.

Kroz pjesme Miroslav Antić obraća se djeci, vraća se u svijet snova i igre, a isto tako pjeva o ličnom doživljavanju sebe i svijeta u kome živi.

U pjesmama djetinjstvo  je puno i negativnih slika koje su sastavni dio svakog ljudskog života. Djetinjstvo po pjesniku uključuje: situacije, drugarstvo, batine i grdnje, razne oblike sputavanja djeteta da se preda svijetu mašte i igre. Pjevao je o prvim prkosima i lošim raspoloženjima, o strahovima, prvim čuđenjima i teškim snalaženjima u raznim situacijama, o porazima i znatiželjama. Pjesnik je svjestan da dijete zbog svega toga treba ljubav, razumijevanje, kao i pažnju. Djeci kroz pjesme poručuje da ne žure sa odrastanjem, jer samo u djetinjstvu se najljepše sanja.

U obraćanju dijetetu upućuje mu da se u životu nikad ne dvoumi, dilema treba da se rješava, jer ona sprečava prave poduhvate. U životu treba probavati i raditi nove stvari, jer stajanje u mjestu, za pjesnika predstavlja umiranje duha, pa stihovi „Čarobne pjesme“ pjevaju o tome.

Pjesnikovo obraćanje dijetetu u stvari je njegovo obraćanje dijetetu u sebi. Pjeva jednostavnim jezikom, kao da ćaska. Od pjesme pravi priču, od priče pjesmu, emotivnu, toplu i iskrenu.

Vojvodina je čest motiv u Antićevim pjesmama. Vojvodina je njegov zavičaj pun ljudskih muka i radosti,  kome se uvijek rado vraća. Volio je Vojvodinu, njene sokake, birtije i svoju kuću u Mokrinu. Pjevao je o ljudima iz svog kraja, o Vojvodini sa stotinu lica. Takvu je Vojvodinu predstavio poemom „Vojvodina“.

Objavio je preko trideset knjiga u vrijeme svog stvaralačkog rada koje je trajalo trideset i pet godina. Redovno je čitao svoje pjesme u bibliotekama, školama, kafanama, fabrikama, domovima kulture, bolnicama, kasarnama. Na Miroslava Antića uticali su Milovan Glišić, Boš, Lao Ce, Brojgel, Biblija, Fokner, Tolstoj, kao i majka Melanija.

„Koncert za 1001 bubanj“ je ljubavna poezija za odrasle, kao što su to i mnoge druge zbirke pjesama koje je objavljivao, između ostalih, „Mit o ptici“ i „Savršenstvo vatre“.

U prozi je pisao romane ,,Sveti vjetar“ i „Stepenice straha“, kao i dramske tekstove „Ženidba na oglas“, „Parastos u bijelom“, „Otužni marš“, „Povečerje“, Rt Dobre Nade“. Mnoge od svojih drama sam je postavio na pozornicu, a neke su urađene u obliku radio-drama. Veliku popularnost i izvođenje u Parizu imale su drame „Parastos“ i „Otužni marš“.

Neke njegove pjesme objavljene su krajem sedamdesetih godina u Njujorku u okviru antologije proze i poezije iz cijelog svijeta „Novi smjerovi“.

Antić je prepjevavao pjesme slovačkih i mađarskih pjesnika Ferenca Fehera, Palja Bohuša, Mihaila Babinke, Jana Labata, Vjere Benkove. Takođe, bio je član Udruženja književnika Srbije.

Citati Miroslava Antića

„Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću“.

„Malo je bilo. Ali ipak, kad pogledaš: dosta je sve ono što smo i rekli i prećutali“.

„Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?“

„Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi?“

„Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana. Zubi ujedaju za trenutak, a usne za ceo život“.

„Treći put kad se zaljubiš, izbriši obe ranije. Nek treća bude prva. Nek peta bude prva. Nek stota bude prva, ako se pošteno diše. Kad ljubav brojiš do jedan, onda je ima najviše!“

„Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem“.

„Nisam osećao da diram u tuđe ni kada te prvi put videh i poželeh. Oduvek si bila moja više nego što sam ja svoj, i više nego si i sama svoja“.

„O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru“.

Stvaralaštvo

Zbirke pjesama:

• „Ispričano za proljeća“, Novo pokoljenje, Beograd (1950. godine)
• „Plavo nebo“, Matica srpska, Novi Sad (1954. godine)
• „Roždestvo tvoje“, Bratstvo-Jedinstvo, Novi Sad (1954. godine)
• „Psovke nježnosti“, Narodna knjiga, Cetinje (1959. godine)
• „Koncert za 1001 bubanj“, Radnički univerzitet „Radivoj Ćirpanov“, Novi Sad (1974. godine)
• „Kikinda“, Književna zajednica Kikinde, Kikinda (1987. godine)
• „Garavi sokak“, Jugoart, Zagreb (1986. godine)

Knjige za djecu:

• „Nasmijani svijet“, Novi Sad, (1955. godine)
•  „Plavi čuperak“, Mlado Pokoljenje, Beograd (1967. godine)
• „Šašava knjiga“, BIGZ, Beograd (1972. godine)
• „Stepenice straha“, roto roman, Forum, Novi Sad (1973. godine)
• „Živjeli prekosutra“, Radnički univerzitet „Radivoj Ćirpanov“, Novi Sad (1974. godine)
• „Prva ljubav“, Mladost, Zagreb (1977. godine)
•  „Svašta umijem“, Jež, Beograd (1981. godine)
•  „Posljednja bajka“, Bookland, Beograd (2010. godine)

Radio drame:

• Otužni marš
• Povečerje

Dugometražni filmovi:

• „Atomska bajka“-scenograf (1957. godine)
• „Sveti pijesak“-režiser i scenograf (1968. godine)
• „Doručak s đavlom“-režiser i scenograf (1971. godine)
• „Široko je lišće“-scenograf (1981. godine)

Dokumentarni filmovi:

• „Nove rijeke“-scenograf (1962. godine)
• „Velika izložba“-scenograf (1966. godine)
• „Trojica iz starog Sombora“-režiser i scenograf (1967. godine)
• „Druga obala“-režiser i scenograf (1967. godine)
• „Spomenik“-režiser i scenograf (1967. godine)
• „Hajde da sanjamo“-scenograf (1969. godine)
• „Zemlja“-režiser i scenograf (1970. godine)
• „Dunav se uliva u Tamiš“-scenograf (1975. godine)
• „Slušaj ti blesane moj“-scenograf (1979. godine)

Slikarstvo:

• Galerija slika (ulje i kolaž), izložbe u Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu, Mokrinu i Kikindi.