Milan Rakić

Biografija

Milan Rakić bio je srpski pjesnik, diplomata i akademik. Rođen je 30. septembra 1876. godine u Beogradu, a umro je 30. juna 1938. godine u Zagrebu.

Kao pjesnik usredotočio se na jedanaesterce i dvanaesterce, što mu je omogućilo postizanje lijepog ritma i rima u pjesmama. Bio je perfekcionista pa je stoga objavio samo dvije zbirke pjesama (1903. i 1912. godine). Pisao je o smrti i nepostojanju, zadržavajući skeptičan i ironičan ton. Njegove najpoznatije pjesme su „Iskrena pjesma“, „Očajna pjesma“, „Jefimija“, „Simonida“ i „Na Gazi-Mestanu“. Bio je član Srpske kraljevske akademije (1934. godine).

Lični život

Milan Rakić rođen je 1876. godine u Beogradu gdje je završio osnovnu i srednju školu (gimnaziju). Profesori u gimnaziji, između ostalih, bili su mu Bogdan Popović, Jovan Cvijić, Ljuba Jovanović i Ljubomir Stojanović.

Vodi porijeklo iz istaknute, ugledne porodice koja je otvorila put njegovom širokom obrazovanju i zavidnim intelektualnim sposobnostima.

Njegov otac Dimitrije Mita Rakić, obrazovan u inostranstvu, bio je srbijanski ministar financija (1888. godine), preveo je „Jadnike“ Viktora Igoa; njegova majka Ana bila je ćerka srpskog pisca i akademika Milana Đ. Milićevića; njegova sestra Ljubica bila je udata za Milana Grola; a njegova supruga Milica bila je ćerka Ljubomira Kovačevića, istaknutog srbijanskog istoričara i političara.

U Parizu je završio studije prava. U Pariz je, kao i Dučić, došao pod uticajem francuskih pjesnika simbolista. Divio se francuskoj kulturi i sanjao o boljem životu nakon rata. Kada se vratio iz Pariza u Beograd  postao je diplomata za srpsku (i kasnije jugoslavensku) vladu i ostao je na toj funkciji skoro do smrti.

Bio je zaposlen u Ministarstvu inostranih dijela, pa je tako predstavljao svoju zemlju u inostranstvu. Kao diplomata radio je u Skadru, Prištini i Solunu. Bio je savjetnik poslanstva u Bukureštu 1915. godine, a 1917. godine u Kopenhagenu. Poslanik u Sofiji bio je od 1921. godine, dok je od 1927. godine bio poslanik u Rimu.

Zbog posla diplomate imao je priliku da mnogo putuje, upoznao je kulturu i običaje raznih zemalja, stekao široko znanje, uključujući i književno, što je doprinijelo uspješnoj karijeri pisca.

Inspiraciju za pisanje kosovskog ciklusa pjesama dobio je boravkom u Prištini. Za vrijeme boravka u Rimu umrla mu je sestra pa je tako nastala „Oproštajna pjesma“. Radio je detaljno, sa mnogo uloženog truda. Nije želio da piše samo da bi nešto napisao, pa da tako obezvrijedi svoj dosadašnji rad. Iz tog razloga, prestao je da piše.

Rakić je sa suprugom, kao diplomatski par, bio pozivan na razna okupljanja, ali je i njihovo poslanstvo bilo stalno otvoreno. Prijeme je često organizovala njegova supruga gdje su bili uzvanici iz reda plemstva, ambasadora, ministara i njihovih porodica. Znali su da prime i po petsto uzvanika, gdje su pokazivali svoje gospodsko aristokratsko držanje, šarm i dostojanstvo koje su nosili iz svojih porodica.

Prije vremena i bez najave Rakić je penzionisan 1933. godine, jer se navodno zamjerio tadašnjem ministru spoljnih poslova. Sam Musolini mu je tom prilikom organizovao specijalni oproštaj, kakvu čast nisu imale ni diplomate puno uticajnijih zemalja. Rakiću je nakon toga nuđeno mjesto kraljevskog poslanika, koje nije prihvatio zbog bolesti.

Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 18. februara 1922. godine, a za njenog redovnog člana 12. februara 1934. godine.

Umro je prerano 1938. godine u Zagrebu, nakon operacije. U čast Milana Rakića dodjeljuje se pjesnička nagrada koja nosi njegovo ime, a koju dodjeljuje Udruženje književnika Srbije.

Karijera pisca

Milan Rakić je svoje prve pjesme objavio 1902. godine u „Srpskom književnom glasniku“. Za života objavio je dvije zbirke pjesama „Pjesme“ 1903. godine i „Nove pjesme“ 1912. godine.

Ove zbirke radio je polako i temeljno, vodeći računa o najsitnijim detaljima. Stoga ne čudi da je ove zbirke kritika prihvatila sa najvećim oduševljenjem. Nije bilo sumnje da se radi o izrazito talentovanom pjesniku. Pisao je malo, šezdeset četiri pjesme i nekoliko pozorišnih kritika ukupno u karijeri. Rano se odrekao karijere pjesnika.

Rakićeva knjiga pjesama nikom ne može biti tuđa i nejasna. Svakodnevna radost i bol, pjesme koje su mozaički izvrsno poređane. Rakić kao pjesnik stoji na raskrsnici između pjesnika aristokratske misli i pjesnika iz naroda.

Za Rakića kao pjesnika život je značio umjetnost, koja je bila lišena ograničenosti. Sagledavao je tjelesni i duševni život čovjeka. Volio je slobodu  kojom je težio kroz pjesme.

Iako malo pjesama napisanih perom ovog pjesnika, njihova odlika stremi ka najvišim umjetničkim osobinama. Pjesništvo Milana Rakića poteklo je iz pjesničke škole Vojislava Ilića, to je doba realizma koje poprima oblike modernizma. Rakić se pored Šantića i Dučića ubraja u sam pjesnički vrh.

Srpski jezik Rakić je osjećao i volio kao pjesnik i filolog. Posjedovao je moderno shvatanje o funkciji jezika kao umjetničkog izraza. Bio je umjetnik koji je težio da osjeti jezičke eksperimente koji je u poeziju počeo da unosi Sima Milutinović-Sarajlija, a onda Laza Kostić.

Rakić je bio mišljenja da jezikom treba vladati, a ne robovati mu. Nije mu namjera bila zloupotreba pjesničkih sloboda, nego je istrošenu frazu zamijenio novom u koje je prenosio neke francuske elemente. Vještinu je usavršavao na francuskim uzorima, ali je ostao svojstven.

Pjeva o narodnim i pravoslavnim likovima kao što su Simonida, Jefinija, Gazimestan i slično. Savršenstvo u njegovom izrazu krije se u vještini oblika. Poštuje versifikaciju kroz jedanaesterce upotrebljavajući zvučne stihove, otmjenog smirenog tona. Jezik je čist, a rečenica jasna, dok je stil umjeren.

Neki kritičari su njegovo pjesništvo ocijenili kao umjetničko savršenstvo u srpskoj poeziji. U Rakićevoj poeziji uočavaju se tri pjesnička kruga: misaona lirika (motivi trpljenja i patnje) ljubavna lirika (ljubavno-erotski motivi) i rodoljubiva lirika (motivi otadžbine, prošlosti i nacije).

Pjesme Milana Rakića  prevođene su na mnoge jezike, među kojima su i njemački, francuski, italijanski, engleski, ruski, mađarski i bugarski jezik.

Misaona lirika

Rakić je bio pjesnik suštine. Temama je propitivao svrhu čovjekovog teškog života na zemlji gdje jedini izlaz vidi u smrti. Takve su pjesme „U kvrgama“, i „Dolap“. Kroz pesimizam u pjesmama provlači ironiju. U pjesmama se osjeća i žudnja za boljim životom.

Njegove misaone pjesme su jasne i duboke, ali prožete najsnažnijim pesimizmom. Misaona lirika je obilježena pjesnikovom ličnošću, kome je bol sastavni dio života. Na prvo mjesto u pjesmama stavlja svoje lične želje. Pjesnik analizira svoja raspoloženja, misli i osjećanja.

Rakićeve pjesme u kojima emotivni momenti prevladaju intelektualne, zadržale su afirmaciju života, pesimistička misao nadvladava životni elan. Pjesnik je duboko svjestan negativizma koji je ukorijenjen u njegovoj misli.

Misao smrti sastavni je dio njegove poezije i bitan je dio njegovog sagledavanja svijeta. Uočava besmislenost života. Kada razmišlja o vjerskim shvatanjima zagrobnog života, pjesnik osjeća strepnju da je život poslije smrti samo produžetak hladnoće ovozemaljskog života.

Rakić uspijeva da pesimizam stavi u isti koš sa hedonizmom, negaciju života sa ljubavi prema svijetu. Pesimizam kod pjesnika nije samo filozofska ideja nego i životno osjećanje. Život je uslovljen normama, što predstavlja mučenje, ali i snagu duha, koji je sposoban da se oslobodi ili pruži sebi iluziju slobode.

Spremnost podnošenja muka izdiže ljude nad bijedom života. Ubrzo kod pjesnika borbenost nestaje. Moli se za snagu i moć kako bi stvorio bolji svijet, gdje opet dolazi do optimizma u njegovoj misaonoj lirici.

Ljubavna lirika

Kada su ljubavne pjesme u pitanju, poznatije su „Iskrena pjesma“ i „Očajna pjesma“. Za Rakića je ljubav samo trenutni zanos. Dozvolio je da razum nadvlada sve što je vezano za ljubav. U njegovoj poeziji ljubavne pjesme zauzimaju centralno mjesto, te se smatraju i Rakićevim najljepšim pjesmama. One sadrže ljepotu i životnu strast, ali i patnju, tugu i bol zbog prestanka te strasti.

Kroz ljubavne pjesme Rakić se obraća direktno voljenoj ženi. U krugu erotike, žene vidi kao vladarice, ali i bijedna stvorenja s kojima se igra. Kada osjeti da mu ponestaje snage, utjehu traži u ženi, tada se osjeća ponovo živim i srećnim.

Motiv straha je čest kada pomisli da će čula da zamru, a strast nestane. I ovaj segment pjesnikove poezije stalno prati teška misao. Ljubavna poezija kod Rakića je senzualna, oslobođena sentimentalnosti. Poezija koja pjeva o iskustvu, jer ono što doživio nikada za njega nije ni postojalo. Takva poezija jača je po kompoziciji više nego po osjećanju.

Pjesme su stilizovane kao ljubavne izjave, propraćene ironijom. Propratna je i bolna misao o prolaznosti ljubavi. Pjesme često u svojoj sjetnosti nagovještavaju blizinu starosti. Ljubavna lirika u osnovi sadrži elegičnu notu o prolaznosti i čežnji. Utjehu traži u vječno mladoj prirodi, ali utjeha ostaje neubjedljiva.

Javlja se muški egoizam koji rađa želju da vječno vlada nad ženom. Javlja se i zavisnost od žene, gdje iz osjećanja prelazi u razmišljanje koje ga veže za tu ženu. Glad čula ponekad izjednačava sa gladi duše.

Žena sa kojom je pjesnik erotski vezan je biće pred kojim on ispovijeda svoje suptilne monologe i kome povjerava svoje najintimnije misli i emocije. Neka nova osjećanja su tako oslikana u Rakićevoj poeziji.

Rodoljubiva lirika

Pored Šantića uspijeva da obnovi srpsku rodoljubivu poeziju lišenu šovinizma. Karakteristika rodoljublja u pjesmama je otmjena i diskretna.. Rakić se kroz poeziju poklanja patnji i bolu. Ipak se u njegovom stvaralaštvu primjećuje uticaj francuskih simbolista. Simbole upotrebljava za izražavanje najdubljih misli i emocija.

Rodoljubiva lirika predstavljena je pjesnikovom dubokom privrženosti svojoj zemlji i rodnom kraju, gdje se često osjeti nostalgija koju osjeća u dalekoj zemlji.

Vraćajući se izvorima narodne tradicije oslikava poznati motiv kosovske narodne pjesme. Pjesma „Na Gazi Mestanu“ vizija je kosovske bitke. Često pjeva u ime osvetnika na muke predaka koji su ćutke umirali strašnom smrću. Rakićeva rodoljubiva poezija bila je i odraz političkih prilika što se uočava u pjesmi „Jefimija“.

Rakićev kosovski ciklus sastoji se od sedam pjesama. Prvu pjesmu „Minare“ napisao je 1905. godine, a posljednju „Nasljeđe“ 1911. godine. Kosovska poezija sadrži monumentalne motive i čisti umjetnički stil, te tako ona stoji na prvom mjestu u oblasti rodoljubive poezije u srpskoj književnosti. Pjevao je o narodnom slomu i nesrećnoj kobi i potrebi svjesne žrtve.

Ljubavni život

Rakićeva supruga Milica ostavljala je utisak njegove dostojne životne suputnice. Bila je lijepa i otmjena, u svemu odmjerena, znala je svoje mjesto i ulogu u porodici i društvu.

Upoznali su se na prijemu kod zajedničkog prijatelja. Tada su se obostrano zaljubili. Nastala je Rakićeva pjesma „Oda ukosnici“, jer je tada Milica izgubila ukosnicu.

Istu veče Milica je bila u dugoj haljini. Rakić joj je postavio pitanje šta bi djevojka trebala da radi kada joj se ispriječi grana na putu, na što mu je ona odgovorila da granu treba preskočiti. Dobila je poljubac u ruku i ples sa mladim pjesnikom.

Nakon sedam dana Rakić je došao u njenu kuću da je zaprosi. Godine 1905. su se vjenčali i ostali zajedno trideset godina. Živjeli su u skladnom odnosu.

Bibliografija

Zbirke pjesama:

• „Pjesme“ (1903. godine)
• „Nove pjesme“ (1912. godine)
• „Pjesme“ (1924. godine)
• „Pjesme“ (1936. godine)

Pjesme:

Misaona lirika

• „Zimska noć“
• „Kao bajka“
• „Rosa pada“
• „Dolap“
• „Dragim pokojnicima“
• „Soneti“
• „Površni utisci“
• „Jednoj pokojnici“
• „Starost“
• „U kvrgama“
• „Tuga“
• „Misao“
• „Osvrt“

Ljubavna lirika

• „Kondir“
• „Serenada“
• „Čežnja“
• „Sjetna pjesma“
• „Ljubavna pjesma“
• „Iskrena pjesma“
• „Varijacije“
• „Dalida“
• „Ponosna pjesma“
• „Priziv“
• „Čekanje“
• „Sentimentalna pjesma“
• „Očajna pjesma“

Rodoljubiva lirika

• „Božur“
• „Simonida“
• „Na Gazi-Mestanu“
• „Nasljeđe“
• „Jefimija“
• „Napuštena crkva“
• „Minare“