Mihail Jurjevič Ljermontov

Biografija

Mihail Jurjevič Ljermontov je bio ruski pisac. Rođen je u Moskvi 15. oktobra 1814. godine, a umro je u Pjatigorsku 27.  jula 1841. godine.

Smatra se jednim od najvećih ruskih pjesnika svih vremena. Bio je predstavnik ruskog romantizma. Najznačajnije djelo u karijeri ovog pisca je njegov proslavljeni roman „Junak našeg doba“.

Iako je studirao na prestižnom Univerzitetu u Moskvi, zbog buntovničke prirode donosi odluku da ga napusti, te dobrovoljno stupa u vojsku u Petrogradu.

Njegova pjesma „Smrt pjesnika“ posvećena je Puškinovoj (Aleksandar Sergejevič Puškin) smrti. Pjesma mu je donijela veliku popularnost u Rusiji, ali je zbog iste prognan na Kavkaz. Drugi put je premješten na Kavkaz zbog dvoboja u koji se upustio sa sinom moćnog čovjeka u tadašnjoj Rusiji.

Nije uspio u ličnim naporima da se posveti isključivo karijeri pisca i dovede svoj život u red, jer je ponovo izazvan na dvoboj, u kome je mlad izgubio život.

Djetinjstvo i mladost

Otac mu se zvao Jurij Ljermontov, a majka Marija Ljermontova, devojačko prezime bilo joj je Arsenjeva. Njegov otac, kao vojno lice, po činu je bio kapetan. Majka mu se udala kada je imala samo šesnaest godina, a rodila ga je sa sedamnaest.

Sa samo tri godine ostao je bez majke, pa je brigu o njemu preuzela njegova bogata baka Arsenjeva. Odrastanje uz baku proticalo je bezbrižno, budući da ga je ona mnogo voljela. Kada se kao dječak razbolio, baka ga je odvela na Kavkaz, zbog klime koja je pozitivno uticala na zdravlje, poslije čega je jako zavolio ovaj kraj i opjevao ga, nešto kasnije, u mnogim svojim pjesmama.

Prve pjesme Mihail je napisao u djetinjstvu. Sa 14 godina bio je već oformljen pjesnik koji je pisao atolologijsku poeziju svjetske književnosti.

Godine 1830. upisao je studije Univerziteta u Moskvi. Studije je dobro započeo, ali ubrzo je do izražaja nastupila njegova teška narav, kada se Mihail sukobio sa profesorima. Kao kaznu, teško je polagao ispite, često je obaran, a na kraju je bio primoran da napusti studije.

Nakon neuspjelog studiranja stupa u vojsku i gdje se u junkersku školu. Poezija je uvijek bila sastavni dio njegovog života, pa je i u to vrijeme napisao puno pjesama i to pod uticajem Bajrona (George Gordon Byron) i Puškina.

Pokazivao je veliko interesovanje za srednjovjekovnu epsku poeziju i rusku nacionalnu istoriju. Uticaj epskih pjesama i istorije pronalazi se u Mihailovim pjesmama „Pjesma trgovca Kalašnjikova“, „Borodino“ i niza uspješnih balada.

Kada je završio školovanje dobio je zvanje konjičkog zastavnika husarskog puka. Njegov oficirski život bio je prožet pisanjem poezije.

Kada je Puškin poginuo, Mihail je napisao pjesmu „Pjesnikova smrt“ koja ga je proslavila. U pjesmi ističe Puškina kao genija, divi se njegovom talentu, optužuje zaslužne za njegovu smrt. Jako brzo je postala najpopularnija pjesma u Rusiji. Car je pjesmu protumačio kao poziv na revoluciju. Mihail je zbog ove slavne pjesme proteran na Kavkaz. Poslije par mjeseci progonstva, vratio se u Petrograd.

U Petrogradu je važio za slavnog pjesnika. Vrijeme je provodio u visokom društvu. Žene su ga obožavale. Međutim, ovakav isprazan život brzo mu je dosadio, te se vraćae predanom književnom radu, gdje nastavlja da niže uspjehe, postavši najveće ime ruske poezije.

Književni uspjeh i tragičan ishod

Godine 1840. Mihail je objavio svoj proslavljeni roman „Junak našeg doba“. Ljermontov se smatra začetnikom tradicije ruskog psihološkog romana. Roman  je klasično djelo ruske književnosti. Na osnovu detaljnih opisa okoline, roman spada u red prvih dijela ruske realističke proze. Jednostavne kompozicije, ovaj roman sastoji se od ukupno pet pripovijetki: „Bela“, „Maksim Maksimič“, „Tamanj“,“ Kneginjica Meri“ i „Fatalist“.

Sve ove pripovijetke su međusobno povezane glavnim junakom po imenu Pečorin. Naime, Pečorin je dvadesetpetogodišnji plemić koji nigdje ne nalazi mir. Iako naizgled ima sve: ljepotu, pamet, aristokratsko porijeklo, ipak je najvećim dijelom ogorčen. Zbog nesrećne ljubavi i izdaje prijatelja, kao i boli koje osjeća zbog nepravde u društvu, postao je sebičan, hladan i strog. Utjehu traži u zavođenju žena i konstantnoj potrazi za strasti.

Iste godine objavio je i svoju prvu zbirku pjesama. Pjevao je o ljudima izražene strasti, o slavnim junacima, o slobodi u svakom smislu te riječi, o ruskoj prošlosti kao predmetu svog velikog interesovanja, o prirodi. Njegova buntovna priroda nije išla u prilog Ljermontovom životu, ali ona se jasno ogleda kroz njegovo pjesništvo, gdje usamljen i nezadovoljan, stihovima izražava svoju bol.

Nije se uklapao u nazadnjaštvo svojih savremenika. On pjeva u duhu sumnje, stvarajući lik odmetnika, buntovne ličnosti. Neke od njegovih pjesama ovakvih motiva su „Demon“, „I dosadno i ružno“, „Razmišljanje“ i mnoge druge. Pjesma religioznog tona ovog pjesnika je „Palestinska grančica“.

Nasuprot osuđivanju društva i sredine iz kojih je ponikao, Ljermontov se u pjesmama divi poštenju i postojanim karakterima, kao u pjesmama „Pjesma o trgovcu Kalašnikovu“, „Izmail-beg“, „Borodino“.

Ljermontov i Puškin se smatraju najpoznatijim ruskim pjesnicima u svom vremenu. Ljermontov je bio pjesnik smjelog duha i jakih emocija.

Tokom svog života Ljermontov je uspio da objavi samo jednu zbirku pjesama, dok su mu još tri objavljene posthumno. Ove zbirke su prošle kroz oštru cenzuru.

Kao predstavnik ruskog romantizma, mnoga njegova djela prožeta su tematikama neuzvraćene ljubavi, kakav je bio i njegov nedovršeni roman „Princeza Ligovskaj“. I sam je u životu iskusio breme neuzvraćene ljubavi od strane djevojke imena Varvara Lopuhina.

Taman kada je uveliko počeo da razmišlja kako bi trebao da se posveti isključivo karijeri pisca i da napusti vojnu karijeru dešavaju se obrati u njegovom životu. Naime, upada u zamke i intrige visokog društva zbog svojih žestoki kritika uperenih prema istom. Sve je kulminiralo dvobojem sa sinom francuskog poslanika u Petrogradu, de Barantom, poslije čega je ponovo protjeran na Kavkaz.

Ovaj put progonstvo nije prošlo bezazleno. Postavljen je u puk gdje se ratovalo u opasnim i udaljenim dijelovima Kavkaza. Ovdje Ljermontov pokazuje veliku hrabrost u borbama sa islamskim pobunjenicima. Iako zaslužan za uspjeh u mnogim bitkama, nije dobio zaslužene nagrade, kao svojevrsnu kaznu za prijašnje kritike visokom društvu.

U Petrograd je stigao 1841. godine, na svoju ruku, bez ičijeg dopuštenja, a sve sa ciljem da provede svoj plan i posveti se samo književnoj karijeri. Njegov inat i težak karakter tu ne prestaju. Jedne noći odlazi na bal gdje je primijećen od strane određenih carskih ljudi. Odmah nakon tog morao je da se vrati na Kavkaz u svoj puk i nastavi borbe.

Dok je putovao na Kavkaz, zastao je u banji Pjatigorsk, gdje je trebalo da se odmori. U toj banji je sreo svog nekadašnjeg školskog druga Martinova, sa kojim vrijeme nije proveo u prijateljskom tonu. Martinov je Ljermontova izazvao na dvoboj.

Ljermontova smrt u dvoboju

Ljermontov je izgubio život u dvoboju. Ista sudbina kao i njegovog savremenika Puškina. U svom životu Ljermontov je imao dva dvoboja.

Prvi dvoboj je preživio. Bio je to dvoboj sa Ernestom De Baranom, koji je bio sin francuskog poslanika. Povod stupanja u dvoboj je ubistvo Puškina. Imali su različite stavove o ovom tragičnom događaju. Dvoboj su počeli mačevima, a potom prešli na pištolje. De Baran je pucao i promašio Ljermontova koji je mirno stojao. Ljermontov je zatim, umjesto da puca u De Barana, ispalio metak u vazduh. Nakon toga mu je pružio ruku pomirenja. Ovaj dvoboj je završio pomirenjem, ali i Ljermontovim prognanstvom na Kavkaz.

Drugi dvoboj se dogodio četiri godine poslije. Ljermontov je bio izazvan na dvoboj od strane svog dugogodišnjeg školskog prijatelja Martinova i to zbog jednog komentara Ljermontova. Neki istraživači došli su do spoznaje da je ovaj dvoboj bio namješten od strane dvorskih spletki, te da su našli protivnika dovoljno sposobnog da ga u dvoboju ubije. Ljermontov je čak pokušavao da odustane od dvoboja nastojanjem da sklopi primirje, međutim, Martinov je ostajao pri svom da se dvoboj održi.

Pravila dvoboja bila su jasna: tri puta se puca sa udaljenosti od deset metara. Ljermontov je pucao prvi, ali u vazduh. Zatim je pucao Martinov i bez imalo oklijevanja pogodio pjesnika ravno u grudi, što je rezultiralo trenutnom smrti.

Dana 27. jula 1841. godine, nešto malo poslije 18 časova blizu Pjatigorska, Mihail Jurjevič Ljermontov je izgubio život u dvoboju u 27. godini života.

Martinov je za smrtni ishod dvoboja dobio prvo simboličnu kaznu od tri mjeseca zatvora, a potom je pomilovan i oslobođen od strane ruskog cara Nikolaja I. Kazna dvoboja sa smrtnim ishodom inače se kažnjavala dugogodišnjom robijom u Sibiru. Petrogradom se brzo širila vijest o smrti pjesnika oštrog na jeziku.

Citati i izreke

„Ima ljudi kod kojih je i očaj smiješan“.

„O, taštino! Ti polugo, kojom je Arhimed htio da digne zemaljsku kuglu!“

„Da budeš nekome razlog bola ili radosti, a da nemaš na to nikakva posebna prava – nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A što je zapravo sreća? Zasićen ponos“.

„Urođena mi je strast da se nečemu protivim; cijeli je moj život samo niz žalosnih i neuspjelih protivljenja srcu ili razumu“.

Bibliografija

Poeme:

•  „Pjesma o trgovcu Kalašnikovu“ (1838. godine)
• „Mciri“ (1840. godine)
• „Demon“ (1842. godine)

Pjesme:

• „Smrt pjesnika“ (1837. godine)
• „Borodino“ (1837. godine)
• „Duma“ (1838. godine)
• „Zbirka pjesama“ (1840. godine)
• Dvije cenzurisane zbirke pjesama (posthumno)

Romani:

• „Junak našeg doba“ (1840. godine)
• „Princeza Ligovskaj“ (nedovršeni roman)

Drama:

• „Maskarada“ (1835. godine)