Migel de Servantes (Miguel de Cervantes)

Biografija

Migel de Servantes (Miguel de Cervantes Saavedra) je bio španski prozni pisac, dramaturg i pjesnik. Jedan je od najvećih pisaca španske književnosti. Rođen je 29. septembra 1547. godine u Alkala de Enaresu, a umro je 23. aprila 1616. godine u Madridu.

Njegova djela predstavljaju sintezu renesanse i baroka. Svjetsku slavu je stekao prvim modernim romanom „Don Kihot“. To je ujedno i najprevođenija knjiga svih vremena, odmah poslije Biblije. Živio je u periodu vrhunca moći velike španske imperije.

Servantes je rijetko davao podatke o svom životu, više je o istom govorio kroz svoje izmišljene likove ili kroz prologe i posvete. Tačan datum njegovog rođenja nije utvrđen, ali se pouzdano zna da je kršten 09. oktobra 1547. godine u crkvi Santa Marija la Major. Uzeo je svoje drugo prezime Saavedra po povratku iz alžirskog zarobljeništva i od 1587. godine koristio ga je u zvaničnim dokumentima.

Djetinjstvo i mladost

Servantes je rođen u Alkali de Enares od oca Rodriga Servantesa (Rodrigo de Cervantes) i majke Leonor de Kortinas (Leonor de Cortinas). Njegov otac je po zanimanju bio porodični ljekar i hirurg. Migel je bio treće od njihovih petoro djece. Imao je tri sestre i jednog brata. U vrijeme njegovog djetinjstva porodica se često selila.

U nadi za boljim životom porodica se 1551. godine doselila u Valjadolid. Ovdje je njegov otac zapao u dugove, pa je neko vrijeme proveo u zatvoru. Nakon dvije godine svi članovi porodice vratili su se u Alkalu. Nije dugo potrajalo, a otac Rodrigo je otišao od svoje porodice u Kordobu. Kada se zaposlio u zatvoru kao ljekar i hirurg, doveo je u Kordobu svoju suprugu i djecu.

Upravo je u Kordobi Migel proveo svoje prve školske dane. Upisali su ga na akademiju Alonsa de Vijerasa. Veliku sklonost za književnost pokazao je od najranijih dana svog školovanja. Školovanje je nastavio kod kordopskih jezuita. Volio je da posjećuje pozorišta, gdje su mu prve pozorišne utiske ostavile predstave Lopea de Ruede (Lope de Rueda).

Porodica je nastavila seljenje. Najprije su se preselili u Granadu, a onda u tadašnji najrazvijeniji grad Španije, Sevilju. U Sevilji se školovao kod seviljskih jezuita. Tada je počeo da piše prva pozorišna realistična djela, pod uticajem njegovog profesora oca Aseveda  (Padre Acevedo).

U Madrid su se preselili 1566. godine, tadašnji grad u usponu. Pohađao je školu „Estudio de la Vilja“ (Estudio de la Villa). Servantes je tada napisao prvi sonet u čast rođenja novog člana kraljevske porodice. Kada je vidio prve njegove napisane stihove, profesor u školi Huan Lopez de Ojos (Juan López de Hoyos), ih je objavio u svojoj knjizi.

Servantes je osuđen u septembru 1569. godine na protjerivanje i odsijecanje desne šake zbog učešća u dvoboju, te je zbog toga pobjegao najprije u Sevilju, a potom u Italiju. Kada je stigao u Italiju bio je u službi kardinala Akvavive (Acquaviva). Po Italiji je dosta putovao. Volio je italijanska pozorišta, koja je redovno posjećivao. Tada je imao prilike da vidi neke od najboljih italijanskih pozorišnih predstava.

U vojsku Španske armade prijavljuje se 1570. godine. U Napulju je stupio u četu predvodnika Alvara de Sandea (Álvaro de Sande). Naredne godine prešao je u drugu četu koju je predvodio Dijego de Urbina (Diego de Urbina), a u kojoj je služio i Migelov brat.

Nadimak Jednoruki sa Lepanta (Manco de Lepanto) dodijeljen mu je u oktobru 1571. godine, nakon bitke vođene protiv Turaka, jer je u ovoj bici izgubio lijevu ruku. Kada se izuzme njegov lični gubitak, Servantes je bio ponosan na ove vojne poduhvate, te ih je više puta naglašavao u svojim djelima.

Budući da je bio teško ranjen, smjestio se na višemjesečno liječenje i oporavak u bolnicu u Mesini. U službu je stupio u aprilu 1572. godine, sada na unaprijeđenom činu kao elitni vojnik. Konačno je vojnu službu napustio 1574. godine, nakon ekspedicija u Tunisu i na Krfu.

Nakon napuštanja vojne službe primio se književnog rada. Glavni književni uticaji ovog perioda njegovog stvaralaštva bili su mu Bokačo, Petrarka, Bojardo i Ariosto. Tada je napisao nekoliko svojih istaknutih knjiga: „Galateja“ (La Galatea), „Put na Parnas“ (Viaje del Parnaso), „Uzorne novele“ (Novelas Ejemplares), „Pustolovine Persilesa i Sihismunde“ (Los trabajos de Persiles y Segismunda).

Njegova djela „Alžirske dogodovštine“ (El trato de Argel) i „Alžirske tamnice“ (Los baños de Argel) nastala su nakon njegovog petogodišnjeg zarobljeništva u Alžiru u periodu od 1575. do 1580. godine. Naime, vraćajući se brodom kući, iz Napulja u Barselonu, brod su zarobili gusari. Kako je Servantes sa sobom nosio preporuke od vojvode od Sese i Huana od Austrije, gusari su mislili da je on neka važna ličnost i odveli su ga, zajedno sa bratom, u zarobljeništvo kako bi iznudili otkupninu.

Otkupninu za njega gusari nikad nisu dobili u cijelom iznosu, jer njegova porodica nije imala dovoljno novca, ali su dobili dio otkupnine, te su ih nakon pet godina robije pustili, iako je i prije puštanja Servantes par puta pokušao bijeg iz zarobljeništva, ali bezuspješno. U Madrid je stigao u novembru 1580. godine.

Povratak u Španiju

Kada je došao u Španiju rješavao je brojne porodične probleme. Pozajmicu koju su roditelji dobili za otkup njega i brata morao je da isplaćuje. Otac i majka bili su u dugovima zbog ove pozajmice. Uz to, njegov otac je ogluvio. Zbog teške porodične situacije brat mu je ponovo stupio u vojnu službu.

Servantes je u isto vrijeme bio aktivan na književnom polju. Družio se sa pjesnicima i piscima, te je posjetio jednu uglednu izdavačku kuću. Uspio je u rješavanju svoje situacije vezano za dvoboj, zbog koga je bio osuđen na deset godina.

Nije dugo ostao kod kuće. Odlazio je u Oran i Kartahenu, a onda je pokušavao da ode u Lisabon i Ameriku, ali ovi pokušaji nisu urodili plodom. Vratio se opet u Madrid gdje je ostvario vezu sa Anom de Viljafranka (Ana de Villafranca). Iz ove ljubavne veze rodila se Servantesova vanbračna ćerka.

Migel de Servantes oženio se 1585. godine sa 22 godine mlađom djevojkom imena Katalina de Salazar i Palasios (Catalina de Salazar y Palacios). Ona je bila porijeklom iz Eskivijasa, gdje su se njih dvoje preselili nakon vjenčanja.

Njegovao je svoja stara prijateljstva sa brojnim piscima, ali ostvarivao i nova sa Pedrom Padiljom, Huanom Rufom i Galvezom de Montalvom. Pisao je pastoralni roman „Galateja“, koga je objavio u Alkali 1585. godine. Ovaj roman je finansirao Blas de Robles (Blas de Robles), a štampao Huan Gracijan (Juan Gracian). Roman „Galateja“ bio je prihvaćen od kritike i ocijenjen je kao veoma uspješan. Drugo izdanje slijedilo je nakon pet godina. Ovo Servantesovo djelo bilo je jako popularno i u Francuskoj, gdje je objavljeno 1611. godine.

Servantes je u pokušaju da spasi klasični teatar, onda kada su zavladala jako popularna u to vrijeme pozorišta nazvana korali za komedije (corrales de comedias), napisao oko dvadeset pet klasičnih tragedija. Do danas su sačuvane dvije: „Opsada Numansije“ i „Alžirske dogodovštine“.

Od supruge je otišao 1587. godine i to u Sevilju. Zatim je putovao Andaluzijom u službi španske Armade kao intendant. Imao je zadatak da za vojsku nabavlja žito. Slijedili su ponovni pokušaji da ode u Ameriku, ali i ovaj put bezuspješni. Umjesto u Ameriku, otišao je u zatvor, a sve zbog lažnih optužbi da se bavio ilegalnom prodajom žita. U zatvoru je proveo dvije godine, tek 1594. je dočekao slobodu.

Dok je služio zatvorsku kaznu napisao je nekoliko novela, među kojima se izdvajaju „Ljubomorni Ekstremadurac“, „Razgovor pasa“ i „Rinkonete i Kortadiljo“. U ovo vrijeme pisao je i poeziju.

Godine 1594. zaposlen je kao sakupljač poreza u provinciji Granada. Međutim, ponovo je morao u zatvor jer je bio optužen da je ukrao novac koji je sakupljao od poreza. U zatvoru u Sevilji kaznu je služio sa najnižim slojevima društva, te se tako upoznao sa njihovim pravilima, žargonom i ostalim bitnim karakteristikama, koje je vješto iskoristio u svom literarnom radu. U vezi ovog zatvora bitna je činjenica da je u njemu napisao prvo poglavlje slavnog „Don Kihota“. Iako nema tačnih podataka o trajanju ove zatvorske kazne, pouzdano se zna da je Servantes otišao iz Sevilje 1600. godine, najprije u Toledu, a zatim u Eskivijasu, dvije godine poslije.

Posljednje godine i smrt

Servantes se ponovo sastao sa svojom suprugom i 1604. godine sa njom živio u Valjadolidu. Krajem godine objavio je prvi dio „Don Kihota“. Nedugo nakon objave zapažen je ogroman uspjeh ovog djela. Pojavljivale su se razne narudžbe za mnoga strana tržišta. Likovi ovog djela, Don Kihot i Sančo Pansa, bili su sastavni dio maskenbala širom svijeta.

Zahvaljujući „Don Kihotu“ Servantes je stekao svjetsku slavu. U Brazilu je objavljen 1607. godine, a u Madridu 1608. godine, izdanje na engleskom jeziku pojavilo se 1612. godine, a onda su slijedili prevodi na razne svjetske jezike.

U Madrid se vratio u februaru 1608. godine, gdje je proveo svoje posljednje godine života. Jedno vrijeme je nastojao da započne karijeru dvorskog pjesnika, ali nije uspio u naumu. Zadnje godine njegovog života označili su brojni porodični problemi. Za kratko vrijeme umrle su mu dvije sestre i unuka Izabela.

U aprilu 1609. godine je pristupio članstvu „Kongregacije slugu svetog Sakramenta“ (Congregación de los Esclavos del Santísimo Sacramento). Godine 1613. postao je iskušenik, a tri godine nakon toga se zaredio.

Uspio je da završi svoje „Uzorne novele“. Njegovo još jedno uspješno djelo u nizu objavljeno je 1612. godine. Tokom 17. vijeka djelo je štampano u 23 izdanja i prevođeno na mnoge jezike. Samo je u Francuskoj u 17. vijeku štampano u osam izdanja.

Po ugledu na djelo Čezarea Kaporalija (Cesare Caporali) godine 1613. Servantes je napisao „Put na Parnas“, a ovo djelo je objavljeno 1614. godine.

Po povratku u Madrid nastojao je da pronađe vlasnika pozorišta koji bi bio voljan uvrstiti njegova djela na repertoar, međutim bezuspješno, budući da je izrazio negodovanje na nove pozorišne struje koje su postale izrazito popularne u to vrijeme, a koje su ugađale ukusima prostog naroda. Kako nije mogao da uvrsti u pozorišni repertoar svoja djela, napisao je prolog „Osam komedija i osam entremesa“ i kroz njega izrazio lično razočaranje.

Kako nije imao priliku da svoje komedije predstavi u pozorištima, odlučio je da ih predstavi u knjizi. Spasio je svoje brojne komedije od zaborava izdavanjem zbirke 1615. godine „Osam komedija i osam novih međuigri“ u izdanju Huana de Viljaroela (Juan de Villarroel).

Nakon deset godina od izdavanja „Don Kihota“ objavljen je njegov nastavak u kome se nastavljaju dogodovštine slavnih likova. Kako su se javili apokrifni nastavci „Don Kihota“, Servantes je bio izuzetno ljut zbog toga. Svoju ljutnju je pokazao i kroz fabulu nastavka, a glavnog lika vodi skroz do samrtničke postelje, a sve sa ciljem da spriječi novu pojavu lažnog nastavka.

Pisanje pustolovnog romana sa elementima ljubavnog i viteškog naslova „Pustolovine Persilesa i Sihismunde“ završio je, uz velike napore, nekoliko mjeseci pred svoju smrt. Ovo je ujedno i njegovo posljednje napisano djelo. Još je jedno u nizu vrlo popularno djelo ovog pisca.

Migel de Servantes umro je u 70. godini života. Sahranjen je 23. aprila 1616. godine. Datum njegove sahrane je opšteprihvaćen datum njegove smrti, a sve prema tadašnjim običajima. Tog datuma se obilježava Svjetski dan knjige.

Ne zna se da li je Servantes za vrijeme svog života dopustio nekom da uradi njegov portret, pošto ni jedan nije pronađen. Slike sa Servantesovim likom urađene su na osnovu opisa samoga sebe u mnogobrojnim njegovim djelima.

Godine 2007. snimljen je film „Migel i Vilijam“ (Miguel y William). Film je urađen u režiji Ines Paris (Ines París), a Servantesa glumi Huan Luis Galijardo (Juan Luis Galiardo).

Don Kihot

„Don Kihot“ je jedno od najboljih objavljenih dijela fikcije i remek-djelo svjetske književnosti. U Španiji su tokom 17. vijeka bili popularni viteški romani, pa je „Don Kihot“ parodija na iste. Po tematici je viteški roman, sa elementima ljubavnog i pastoralnog. Budući da se ovaj roman nije mogao svrstati u neku od podvrsta romana, zbog toga se smatra prvim modernom romanom španske i evropske književnosti.

Tema ludila u romanu je obrađena filozofski. Don Kihot zavaljujući ludilu izlazi iz okvira društvenih normi, sa stečenom mogućnosti da radi ono što voli. Ludilom je lišen društvenih obaveza. Pisac je kroz ludilo glavnog junaka dobio mogućnost da iznese kritike društvu, ali bez posljedica. Zbog toga su razni kritičari, tokom analize ovog djela, došli do spoznaje da ono sadrži skrivenu filozofsku osnovu.

Citati i mudre misli

„Glad je najbolji začin jelu“.

„Jedan čovjek nije ništa više od drugoga ako ne napravi više od njega“.

„Laž obično ubija prijateljstvo, a istina ljubav“.

„Na ludom temelju još nikad nije podignuta pametna zgrada“.

„Prodavcu je dovoljno jedno oko, kupcu nije dovoljno ni sto očiju“.

„Promisli dobro prije nego što daješ, dvaput promisli prije nego primaš, a hiljadu puta prije nego što zahtijevaš“.

Bibliografija

• „Grobnomu humku Filipa II. u Sevilji“ (Al túmulo de Felipe II en Sevilla)
• „Put po Parnasu“ (Viaje del Parnaso, 1614. godine)
• „Alžirski događaj“ (El trato de Argel, 1580. godine)
• „Opsada Numansije“ (El cerco de Numancia,1580. godine)
• „Osam komedija i osam međuigara“ (Ocho comedias, Ocho entremeses, 1615. godine)
• „Galatea“ (La Galatea, 1585. godine)
• „Bistri vitez Don Kihot od Manče“ (El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha, prvi dio 1605., drugi dio 1615. godine)
• „Uzorite novele“ (Novelas ejemplares, 1613. godine)