Marin Držić

Biografija

Marin Držić je hrvatski pjesnik i dramski pisac. Rođen je u Dubrovniku 1508. godine, a umro je u Mletci 02. maja 1567. godine.

U početku svoje književne karijere bio je pesnik petrarkističke poezije. Prva zbirka pesama nosi naslov „Pjesni ljuvene“. Njegovo stvaralaštvo bazirano je na pisanju drama. Dramski opus sastoji se iz idiličnog i komediografskog segmenta.

Za osnovu pisanja svojih drama uzima suprotnosti između mitoloških i pastoralnih  motiva, stiha i proze, svijeta poezije i stvarnog svijeta. Njegova propisna komedija je svojstvena renesansi. Bio je pisac kvalitetnog znanja o antičkoj tradiciji i visoke književne kulture.

Držićeva najpoznatija djela su komedije „Dundo Maroje“ i „Skup“. Njegovo stvaralaštvo pripadalo je renesansnom vitalizmu, sa povremenim prožimanjem sumnje i ironije. Proza ovog pisca obiluje visokom retorikom i pučkom burleskom. Spada u red najvećih hrvatskih renesansnih pisaca.

Biografija

Nigdje nije dokumentovano da se Marin Držić rodio 1508. godine, ali je ova godina opšteprihvaćena kao godina njegovog rođenja, zato što se stric Andrija , osamnaest godina poslije, u njegovu korist, odrekao upravljanja nad crkvom Svih Svetih, pretpostavlja se, zato što je Marin tada bio punoljetan.

Članovi porodice Držić bili su vlastelini. U 12. vijeku su se iz Kotora preselili u Dubrovnik. Tokom puna dva vijeka u Dubrovniku su bili na raznim funkcijama u državnoj službi, koje su ih sljedovale po njihovom plemićkom staležu.

Generacijama je bilo uobičajeno da neko iz ove porodice postane sveštenik ili fratar. U crkvenim spisima su od 15. vijeka zabilježeni članovi porodice Držić u nekom od svešteničkih činova. Dugi niz godina upravljali su crkvom Svih Svetih.

Marinov otac zvao se Marin Nikolin. Majka se zvala Anula i bila je rodom iz Kotrulja, rodica trgovca i pisca Benedikta Kotrulja. Iz njihovog braka rođeno je dvanaestero djece, šest sinova i šest ćerki. Dosta djece su rano izgubili, ostalo im je na životu pet sinova i dvije ćerke. Marinova braća su se zvala Nikola, Vlaho, Vicko i Ivan, a sestre Nika i Pera. Ime Marin dobio je po svom djedu, majčinom ocu.

Godine 1526. Marin postaje rektor polovine crkve Svih Svetih u Dubrovniku. Marinov otac i braća inače su bili trgovci, brat Vlaho bio je slikar i jedno vrijeme proveo je u Veneciji. Marin se školovao u rodnom Dubrovniku, gdje mu je jedan od učitelja bio pjesnik i pisac Ilija Crijević. Osim hrvatskog, poznavao je latinski i italijanski jezik.

Jedno vrijeme je stanovao u kući koja je bila u vlasništvu ženskog benediktanskog samostana Sveti Andrije. Oko 1536. porodica Držić je bila u finansijskim problemima, do te mjere da Marin nije mogao te godine platiti stanarinu, te ga je jedna od redovnica, po tom osnovu, tužila.

Godine 1538. loša finansijska situacija počela je da utiče na Marina. Preuzeo je sve finansijske odgovornosti brata Vlaha, a onda je proglašena nezavisnost porodičnih prihoda, iz razloga da neko ne bi zahtijevao novčana sredstva od crkvenih prihoda, koji su ostali jedini porodični sigurni prihodi u to vrijeme.

Marin je postepeno postao neovisan od porodičnih finansijskih obaveza. U to vrijeme pojačano se zanima za muziku, pa ga je Vijeće umoljenih izabralo za orguljaša crkve Svete Marije. Znao je svirati jedanaest instrumenata. Čak mu je dodijeljena i stipendija za studije od strane Vijeća umirovljenih. Početkom 1539. godine Marin je u Italiji bio kum na krštenju sina sienskoga kapetana Eneje Valentija.

Često je provodio vrijeme na obalama rijeke Omble. Pretpostavlja se da je zbog toga dobio nadimak Vidra. Studirao je književnost u Sieni od 1541. godine. U to vrijeme bio je rektor „Kuće mudrosti“ i prorektor Univerziteta. Već tada je napisao prve pjesme, ali ih nije objavio.

Period koji je proveo u Sieni za vrijeme studija značajan je za Marina, jer je on imao priliku upoznati život u to vrijeme jednog od kulturno najrazvijenijih dijelova Evrope. Bio je izuzetno cijenjen među studentima, uzimajući u obzir da je izabran za važne studentske funkcije.

Godine 1541. pobunio se protiv uslova života u Kući mudrosti i sudjelovao je u sudskom sporu koji se vodio povodom ubistva dvojice studenata. O zločinu je podnio opštu izjavu u kojoj je opisao lično viđenje ovog događaja. Imao je i finansijskih problema kao rektor. Nije se slagao sa administratorom Kuće mudrosti i zaprijetio je svojom ostavkom.

Zbog njegovog sukoba sa četvoricom studenata Senat mu je zaprijetio smrtnom kaznom. Pored rektorskog mandata bio je član službene delegacije sienske komune. Bio je pristaša zapadne politike rimsko-njemačkog cara, koji će kasnije postati izvor njegovog nezadovoljstva.

U kući sienskoga plemića 1542. godine u februaru, održana je pozorišna predstava u kojoj je Držić nastupao u ulozi ljubavnika. Te je godine u Sieni bilo zabranjeno izvođenje pozorišnih predstava u javnosti, ali i u privatnim kućama. Zbog svoje rektorske funkcije, Držić je samo dobio usmenu opomenu i oslobođenje od svih detaljnijih istraga vezanih za pozorišni nastup.

Te iste godine dolazi do smirivanja višegodišnjih tenzija između njega i gradske i univerzitetske administracije. Do kraja godine predao je rektorsku dužnost i održao završni govor.

Diplomu nije stekao, jer na listi diplomiranih studenata nema njegovog imena. Međutim, za vrijeme studija je stekao dosta znanja iz filozofije i književnosti, građanskog i kanonskog prava, kao i muzičke kulture. Upoznao se sa savremenom pozorišnom produkcijom svog vremena, što je naročito uočljivo u analizi njegovih pastoralnim drama.

Važnu ulogu u njegovom kulturnom uzdizanju odigrala su i prijateljstva sa brojnim istaknutim i učenim ljudima tog vremena, među kojima je bilo Držićevo prijateljstvo sa filozofom Frančeskom Pikolominijem (Francesco Piccolomini).

Na početku 1543. godine je kod notara Girolama Giustinianija potpisao ugovor kojim je uzeo na zajam sto zlatnih dukata od Firentinca Girolama Gerinija. Iste godine napustio je Sienu, a vrlo brzo i Italiju.

Vratio se u Dubrovnik gdje je 1545. godine, odlukom Vijeća umoljenih, četiri mjeseca mijenjao u službi brata Vlaha, koji je morao da otputuje u Veneciju zbog porodičnih poslova. U Dubrovnik je te iste godine stigao austrijski plemić Kristof Rogendorf (Christoph Rogendorf). Držić je stupio u službu ovog plemića kao komornik. Za ovaj posao bio je plaćen sa mjesečnom platom od dva dukata i mnogim drugim poklonima, uključujući dva odjela godišnje. Tada je bratu Vlahu prepustio prihode crkve Svih Svetih i Svetog Petra na Koločepu.

Početkom naredne godine Držić je putovao sa Rogendorfom u Beč, gdje je proveo tri mjeseca, a onda se vratio u Dubrovnik. Putovao je sa austrijskim plemićem u Carigrad i tamo je bio njegov tumač. Držić je došao u sukob sa Marinom Bočinčićem, koji je takođe bio u plemićkoj pratnji. Naime, ponižavao je izvjesnog Marina zbog njegovog pučkog porijekla, a sebe je veličao, ističući svoju pripadnost plemićkom staležu. Poslije ovog sukoba, a i kada je Rogendorf prešao u službu francuskog kralja, Držić nije više bio u plemićkoj službi.

U januaru 1547. godine vratio se u Dubrovnik i tada je dao iskaz pred članovima Malog vijeća o svojim putovanjima i događajima vezanim za Rogendorfa. Sve do 1562. godine boravio je u rodnom Dubrovniku. Ovaj period je značajan po učestalom izvođenju njegovih dramskih dijela.

Prva je izvedena komedija „Pomet“, koja je vremenom izgubljena. Onda je prikazana komedija „Tirena“ pred Kneževim dvorom. Zbog ovog djela ušao je u sukob sa brojnim neprijateljima koji su tvrdili da je ukradeno od Mavre Vetranovića. Nakon fizičkih obračuna i sudskih procesa, Držić je do kraja ustrajao u svojim stavovima o autentičnosti njegovog djela.

Prema arhivskim spisima Držić je u decembru 1547. godine zabilježen kao đakon, a to je prvi stepen svešteničkog čina. Godine 1549. Gerinij uveliko potražuje da mu se vrati posuđeno.

Od 1550. Držić se u raznim spisima spominje kao sveštenik. Te godine je pisao komediju „Dundo Maroje“. Otac mu je umro iste godine, u svojoj osamdeset sedmoj godini života.

U Veneciji su 1551. godine objavljene Držićeve knjige „Pjesni Marina Držića“ i „Tirena“. U zbirku pjesama uvrstio je 24 pjesme. Drama „Tirena“ izvođena je na piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegreti i u kući Julijana Marinova Turčinovića. Uskoro je izvođen i „Dundo Maroje“ od strane Pomet-družine.

Najslavnija među njegovim komedijama je „Dundo Maroje“. Napisana je prema modelu plautovske komedije. Radnja se odvija najprije u Dubrovniku kada jedan stari Dubrovčanin šalje sina u Italiju kako bi zaradio novac od trgovine. Sin je zarađeni novac potrošio na lične užitke. Kada otac stigne u Italiju, kako bi pronašao sina i potraživao novac, dolazi do raznih prevrata u radnji i smiješnih nesporazuma.

Držić je inspiraciju za svoje slavno djelo mogao da pronađe u svojim životnim okolnostima. Ovakve komedije su uopšte, u to vrijeme, pisane za učene, načitane ljude, klasično obrazovane humaniste. Ipak, Držić je svoje komedije pisao za širi auditorij, ne mareći za stepen učenosti svojih gledaoca. Iz tih razloga, iako je ova komedija usklađenih plautovskih kanona, ona je ipak razumljiva svakom. Pisac nije bio u lakoj stvaralačkoj situaciji, ako se uzme u obzir da je u pisanju svojih dijela, morao paziti da se nekom ne zamjeri.

U avgustu 1551. godine Držić je sastavio mjenicu na devedeset dukata koje je posudio od Martina Ivanova Šumičića. Majka Anula umrla mu je 1552. godine. Od majke je naslijedio četvrtinu miraza. Te godine je na svečanom piru izvedena drama „Pjerin“. U finansijskim teškoćama braća Držić su prodala imanje na Pelješcu. Komedije „Tripče de Utolče“ i „Arkulin“ napisane su u periodu između 1552. i 1554. godine.

Godine 1553. u martu je imenovan za pisara gradske solane, te je na ovoj funkciji ostao do 1556. godine, kada je svojevoljno napušta. Pred vlastelom su prikazane drame „Džuho Krpeta“, „Skup“ i „Grižula“. Držić 1557. godine odlazi u Zadar i do 1559. godine nije izvedeno ni jedno njegovo djelo. Djelo „Hekuba“ napisao je 1558. godine.

Druga po redu njegova slavna komedija je „Skup“. U pologu ove drame autor je napisao da je fabula preuzeta iz „Plauta“. Priča je smještena u Dubrovnik, sa tipičnim ondašnjim dubrovačkim likovima i situacijama. Predmet igre je svakodnevni život, lišen pastorala i stihova. Držić je ovim djelom pokazao izuzetnu književnu vještinu, te je uspio u naumu da spoji književnost i stvarnost.

Marin je u januaru 1562. godine od braće Vlaha i Vicka potraživao dio nasljedstva od oca u iznosu od 105 dukata, a u februaru je Vlaho tužio Marina zahtijevajući od njega dug od 200 dukata. Krak godine je Marin provodio u Veneciji, gdje se družio sa trgovcem Perom Primovićem.

U Veneciji je 1563. godine bio u službi kapetana mletačkog nadbiskupa. Ubrzo mu je umro prijatelj Pero Primović. Nakon njegove smrti, bio je svjedok na sudu u vezi spora oko Primovićevog nasljedstva.

U Firenci je provodio vrijeme 1566. godine. Sedam pisama je poslao vojvodi Kozimu I Medićiju (Cosimo I Medici) i njegovom sinu Frančesku (Francesco). Ova pisma se danas čuvaju u Državnom arhivu u Firenci. U njima moli vojvodu za pomoć oko rušenja režima u Dubrovniku, jer je Dubrovnik po mišljenju Držića, tada bio u vlasti nesposobne vlastele. Predlagao je da se vlast rasporedi između plemića i pučana, po ugledu na vlast u Genovi. Još je molio, da vojvoda od pape  isposluje ekskomunikaciju vlasti. U pismima je istakao mane dubrovačke vlade. Nije dobio odgovor i odlučuje da napusti Firencu.

Posljednje djelo koje je ovaj veliki komediograf napisao je tragedija „Hekuba“. Ova njegova tragedija predstavlja prepjev Euripidove „Hekube“ nastao prema preradi Lodovica Dolcea. Dva puta je izvođenje ove Držićeve tragedije bilo zabranjeno u Dubrovniku.

Marin Držić je umro u Veneciji naredne 1567. godine. Sahranjen je u bazilici Svetog Ivana i Pavla.

Bibliografija

Dramska djela:

• „Pomet“ (izgubljena komedija, 1548. godine)
• „Tirena“ (pastoralna drama u stihu, 1549. godine)
• „Novela od Stanca“ (pokladna igra, 1550. godine)
• „Venere i Adon“ ili „Pripovijest kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (rustikalno-mitološka drama u stihu, 1551. godine)
• „Dundo Maroje“ (komedija u prozi, 1551. godine)
• „Džuho Kerpeta“ (pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija, sačuvana u nevelikim fragmentima, 1554. godine)
• „Skup“ (komedija u prozi, 1555. godine)
• „Grižula“ ili „Plakir“ (rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu, 1556. godine)
• „Tripče de Utolče“ (komedija u prozi)
• „Arkulin“ (komedija u prozi)
• „Pjerin“ (komedija sačuvana u fragmentima)
• „Hekuba“ ( tragedija, adaptacija Euripidove tragedije na temelju talijanske prerade L. Dolcea, 1559. godine)

Poezija:

• „Pjesni“
• „U smrt od Fjore Martinove Šumičić“
• „Epithaphio“
• „Svitlom i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu“
• „Tužba Ljubmira od komedije Tirene“
• „Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru“

Neknjiževni spisi:

• „Predstavka senatu Sijenske Republike“
• „Jedan rektorski dopis iz Siene“
• „Izjava u parnici braće Primovića“
• „Politička pisma“