Ljudevit Gaj

Biografija

Ljudevit Gaj (pravo ime Ludwig Gay) je bio vođa hrvatskog narodnog preporoda, ilirizma, tj. književnog, kulturnog i društvenopolitičkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji koji je trajao od 1835. do 1850. godine. Takođe je bio političar, ideolog, književnik i novinar. Rođen je 8. jula 1809. godine u gradu Krapini, a preminuo je 20. aprila 1872. godine u Zagrebu.

Potiče iz francusko-nemačke porodice koja je iz Burgundije u Francuskoj i u kojoj se govorilo nemačkim jezikom. Njegov otac Ivan (Johann Gay) je bio lekar i imao je 55 godina kada se Ljudevit rodio, a majka Julijana rođ. Schmidt je imala 42 godine. Bio je najmlađe dete u porodici i pravi mamin sin. Iako su imali novca, otac ih je terao da žive skromno.

Osnovnu školu i prvi razred gimnazije je završio u rodnom gradu, a školovanje je nastavio u nemačkoj gimnaziji u Karlovcu.

Kao mlad je pisao pesme i 1826. godine je objavio knjigu „Tvrđave oko Krapine“. Iste godine mu je otac preminuo što se negativno odrazilo na porodične finansije, ali on je ipak upisao studije filozofije u Beču. Odatle je pobegao doživevši nervni slom pa ih je 1828. godine nastavio u Gracu. Tu je sa Demetrom i Baltićem osnovao prvi ilirski klub. Naredne godine je upisao prava u Pešti i upoznao je Jana Kolara od koga je prihvatio ideju o slovenskoj uzajamnosti.

1830. godine je štampao „Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja“, pravopis koji je napisan u dvojezičnom obliku, tj. na hrvatskom i nemačkom jeziku. Za svaki glas je uveo po jedan znak u latiničnom pismu. U njoj je predstavio ideje za hrvatski pravopis i pismo, koje danas predstavljaju osnovu latinične abecede za hrvatski jezik. Tvorac je pisma gajica ili Gajeva latinica. Izradio ga je na principu ćirilice, a prihvatili su ga Slovenci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci.

Oko njega se okupljala omladina, intelektualci i istomišljenici. Jedan od njih je bio grof Janko Drašković. Ljudevit Gaj je bio zastupnik u hrvatskom Saboru. Osnovao je Narodnu stranku.

1832. godine se vratio u Zagreb i počeo je da radi u struci.

1833. godine je napisao pesmu „Horvatov sloga i zjedinjenje“ koja počinje stihom „Još Horvatska ni propala“ i koja je i dan danas popularna.

1834. godine je pokrenuo hrvatske dnevne novine sa književnim prilogom. U Lajpcigu je doktorirao filozofiju. U januaru 1835. godine su počele da izlaze „Novine Horvatske“ na kajkavskom dijalektu. Krajem godine, Ljudevit Gaj je objavio da napušta ovaj dijalekt, a da prihvata štokavski i novi pravopis.

Uveo je nove znakove za iilirski jezik:

• ć, č, ž, š, lj, nj;
• dvoslove dj, gj (=đ) i tzv. rogato e˘ za jat.

1836. godine novine su mu promenile naziv u „Ilirske narodne novine“.

Štokavsko narečje je postalo osnova hrvatskog jezika, ustanovile su se pravopisne i gramatičke norme. Pokret je učvrstio nacionalnu svest Hrvata pa se zato naziva hrvatski narodni preporod.

Mnogi smatraju da je Ljudevit Gaj prisvojio standard srpskog jezika koji je ustanovio Vuk Stefanović Karadžić sa namerom da se svi južnoslovenski katolici ujedine oko Zagreba. Međutim, Vuk i drugi stručnjaci su tvrdili da je štokavsko narečje srpski jezik, čakavsko hrvatski, a kajkavsko slovenački jezik.

Jedan od najpoznatijih srpskih pesnika, Jovan Dučić, je tvrdio da je Ljudevit Gaj prisvojio srpski jezik zbog političkih ciljeva, kao i da je dubrovačka književnost deo srpske književnosti.

Ljudevit je postigao da ilirska ideja bude prihvaćena u Hrvatskoj. Taj zanos je trajao sedam godina, mnoge pesme su ispevane u čast ovog pokreta i sve je nosilo njegov naziv.

1840. godine je posetio Rusiju, a šest godina kasnije Srbiju.

17. januara 1843. godine kralj je zabranio ilirsko ime jer nije želeo da među njegovim podanicima dođe do razdora. Narednog dana „Ilirske narodne novine“ su poslednji put izašle. Iako je ilirska epizoda bila završena, preporodni pokret je delovao na istim osnovama. Ljudevit Gaj nije protestvovao zbog ove kraljeve odluke. U to vreme je sarađivao sa banom Josipom Jelačićem, ali nakon što ga je 1849. godine srpski knez Miloš Obrenović optužio da je od njega iznudio novac, njegova politička karijera je počela da se gasi. 1853. godine je bio optužen za veleizdaju jer se sastao sa knezom Milošem u Beču da bi se pomirili. Tada je morao da se bori za egzistenciju i svoju slobodu. Otvorio je knjižaru koja je ubrzo propala. 1858. godine je proglasio stečaj pa je novac tražio i od političkih protivnika.

Njegova je zasluga što je 1847. godine hrvatski jezik u Hrvatskom saboru proglašen za službeni jezik, umesto latinskog.

Privatni život

1842. godine je oženio dvadesetšestogodišnju Paulinu Krizmanić. Imali su petoro dece: ćerku Ljuboslavu i sinove: Velimira, Svetoslava, Milivoja i Bogdana.

2008. godine ukupno 211 ulica je nosilo njegovo ime i prezime