Ljubomir Simović

Biografija

Ljubomir Simović je srpski pjesnik, romansijer, dramski pisac i prevodilac. Rođen je 02. decembra 1935. godine u Užicu. Od 1994. godine je redovan član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Djetinjstvo i školovanje

Ljubomir Simović je rođen u Užicu u Kraljevini Jugoslaviji (danas Srbija). Otac mu se zvao Dragiša i po zanimanju bio je obućar. Majka mu se zvala Radojka, djevojački Cvijetić.

Važnu ulogu u Simovićevom djetinjstvu odigralo je pozorište. Na pokladama se maskirao zajedno sa ostalom djecom svoga kraja. Bile su to maštovite i kreativne maske, koje su sami pravili od različitih materijala iz okoline. Obilazili su kuće u selu i pjevali razne pjesme, koje su često sami izmišljali. Ljeti su pravili fenjere od tikava, kada mu je ulica izgledala kao velika fantastična scena.

Zajedno sa svojim drugarima iz sela igrao se pozorišta. Scena je nastajala tako što su razapinjali konopac između drveta i ograde. Po dogovoru su dijelili uloge, stvarali scenarije, a neko je bio i publika. Dijalog su improvizovali, izmišljali su priče na samoj sceni. Onda je u selo došlo malo pozorište, koje je bilo smješteno u zgradi nekadašnjeg bioskopa, a koje je pružilo djeci i ljudima toga mjesta nezaboravne utiske. Zbog toga je ovo pozorište za sve njih bilo od neprocjenjive vrijednosti i velikog značaja.

U svom rodnom mjestu završio je osnovnu školu, gimnaziju i Učiteljsku školu. Fakultetsku diplomu stekao je u Beogradu, 1962. godine, na Filozofskom fakultetu odsjeka za istoriju jugoslovenske književnosti i srpsko-hrvatski jezik. Još dok je studirao bio je redovan član redakcije studentskog  književnog lista „Vidici“, kao i njen urednik.

Karijera

Književni opus Ljubomira Simovića sastoji se od pjesama, romana, drama, eseja i književne kritike. Prevodi djela stranih autora, ruskog i italijanskog govornog područja, na srpski jezik.

Njegovo prvo objavljeno djelo je pjesma „Jutro“ koju je napisao dok je pohađao Učiteljsku školu. Ova pjesma je napisana i objavljena 1951. godine u „Učiteljskoj iskri“. Inspiraciju za prve napisane pjesme pronašao je u svom rodnom kraju, njegovim ljudima i mentalitetu specifičnom po izraženom smislu za humor.

Mnoga svoja djela je objavljivao u poznatim časopisima i listovima, kao što su: „Mlada kultura“, „Vesti“, „Student“, „Omladina“, „Letopis Matice srpske“, „Nin“, „Politika“ i mnogi drugi. Poznata je i cijenjena njegova pjesma „Balada o Stojkovićima“.

Na Radio Beogradu u Omladinskom programu je radio honorarno, ali kratko. Kao urednik Umjetničke redakcije Prvog programa Radio Beograda proveo je čitav svoj radni vijek.

Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti izabran je 15. decembra 1988. godine, a za njenog redovnog člana 27. oktobra 1994. godine. Na svečanom skupu Srpske akademije nauka i umjetnosti u maju 1995. godine, održao je pristupnu akademsku besjedu naslova „Sterija među maskama“.

Kroz svoje pjesništvo povremeno je provlačio aktuelna društvena zbivanja, crni humor i nacionalne vrijednosti. Koristio je vezani i slobodni stih, karakterističan za savremenu književnost.

Pjesme oslikavaju pejzaže Simovićevog rodnog kraja. Zbirka pjesama „Hleb i so“ sadrži pjesme koje se prirodno sklapaju u jednu jedinstvenu cjelinu. Naslov zbirke „Hljeb i so“ je metafora kojom pjesnik izražava dobrodošlicu u njegov svijet poezije.

Svoje drame tematski je vezao za rodno Užice, njegovu tradiciju, običaje i prošlost. Kolika je vrijednost njegovih dijela, govori činjenica da su njegove drame i pjesme našle svoje mjesto u svim antologijama srpske drame i pjesništva.

Napisao je ukupno četiri drame sljedećih naslova: „Hasanaginica“, „Čudo u Šarganu“, „Putujuće pozorište Šopalović“ i „Boj na Kosovu“. Najveći je uspjeh postigla drama „Putujuće pozorište Šopalović“, koja je izvođena širom svijeta: u Francuskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Kanadi, Švajcarskoj, Belgiji, Maroku, Kazablanki.

Najviše su njegove drame igrale, osim u Srbiji, na pozornicama Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Po Simovićevoj drami „Boj na Kosovu“ snimljen je istoimeni film.

Simović je pisao eseje o srpskim pjesnicima. Knjiga „Duplo dno“ sadrži sakupljene eseje ove tematike. Eseji druge tematike, besjede, pisma, razgovori, političke teme, objavljeni su u sljedećim knjigama: „Kovačnica na Čakovini“, „Galop na puževima“, „Novi galop na puževima“ i „Žabe u redu pred potkivačnicom“.

Djelo „Snevnik“ predstavlja dnevnik snova, a objavljena je u časopisu „Delo“, 1987. godine, dok je dopunjeno izdanje ovog djela objavljeno deset godina kasnije. Djela ovog autora, u pet knjiga objavljena su 1991. godine. Roman-hronika „Užice na vranama“ u dva izdanja štampana su 1996. godine.

U Hamburgu je 1997. godine objavljena pjesma „Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj“ u vidu bibliofilskog izdanja Jovice Veljovića. U ediciji „Nagrađeni pisci“, u kojoj se objavljuju djela pisaca koji su dobili književnu nagradu „Stefan Mitrov Ljubiša“, objavljeno je djelo Ljubomira Simovića, 1998. godine, pjesnička trilogija: „Vidik na dve vode“, „Istočnice“ i „Igla i konac“. Sabrane Simovićeve pjesme objavljene su 1999. godine u izdanju „Stubova kulture“.

Na Sterijinom pozorju Ljubomir Simović je tri puta dobio nagradu za najbolji dramski tekst. Prvi put za dramu „Hasanaginica“ 1975. godine. Drugi put nagradu je dobio 1986. godine za dramu „Putujuće pozorište Šopalović“, u igranju „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“, režisera Dejana Mijača. Treći put, ovu prestižnu nagradu, dobio je 1993. godine za dramu „Čudo u Šarganu“ u izvođenju novosadskog „Srpskog narodnog pozorišta“, režisera Egona Savina.

Djela Ljubomira Simovića prevedena su na mnoge evropske jezike. Njegove drame su često izvođene u cijeloj Srbiji, ali i u mnogim drugim državama, kao što su: Mađarska, Bugarska, Francuska, Češka, Njemačka, Meksiko, Švajcarska, Rusija, Belgija, Poljska, Maroku, Kanada.

Univerzitet u Kragujevcu, na prijedlog Filozofsko-umjetničkog fakulteta, dodijelio je Simoviću titulu počasnog doktora, 2013. godine.

U mnogim stranim antologijama i zbornicima objavljeni su prevodi njegovih pjesama i drama. Godine 2016. Izdavačka kuća „Tanesi“ objavila je knjigu putopisa „Do Oba i Huangpua“.

Nagrade i priznanja

• „Sterijina nagrada“ (1975., 1986., 1993. godine)
•  „Đorđe Jovanović“ i „Isidora Sekulić“ (1968. godine)
• „Zmajeva nagrada“ (1973. godine)
• „Branko Miljković“ (1980. godine)
• „Milan Rakić“ (1982. godine)
• „Oktobarska nagrada“ (1989. godine)
• „Sedmojulska nagrada“ (1990. godine)
• „BIGZ-ova“ (1990. godine)
• „Zlatni krst kneza Lazara“ (1992. godine)
• „Desanka Maksimović“ (1994. godine)
• „Žička hrisovulja“ (1995. godine)
• Nagrada Grada teatra Budve „Stefan Mitrov Ljubiša“ (1997. godine)
• „Isidorijana“ (1997. godine)
• „Račanska povelja“ (1999. godine)
• „Velika bazjaska povelja“ (1999. godine)
• „Vasko Popa“ (1999. godine)
• „Kozara“ (1999. godine)
• „Zaplanjski Orfej“ (2001. godine)
• Nagrada „Mića Popović“ (2005. godine)
• Zlatni ključ Smedereva (2012. godine)
• Nagrada za životno djelo Srpske književne zadruge (2013. godine)
• Nagrada „Ljubomir P. Nenadović”, za najbolju putopisnu knjigu na srpskom jeziku (2016. godine)
• Nagrada „Dositej Obradović“ za životno djelo, 2016. godine

Bibliografija

Pjesničke knjige:

• „Slovenske elegije“ (1958. godine)
• „Veseli grobovi“ (1961. godine)
• „Poslednja zemlja“ (1964. godine)
• „Šlemovi“ (1967. godine)
• „Uoči trećih petlova“ (1972. godine)
• „Subota“ (1976. godine)
• „Vidik na dve vode“ (1980. godine)
• „Um za morem“ (1982. godine)
• „Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj“ (1983. godine)
• „Istočnice“ (sa crtežima Marija Maskarelija, 1983. godine)
• „Gornji grad (1990. godine, dva izdanja)
• „Igla i konac“ (1992. godine)
• Ljuska od jajeta“ (1998. godine)

Izbor iz pjesništva objavljen u knjigama:

• „Izabrane pesme“ (1980. godine)
• „Hleb i so“ (1985., 1987. godine)
• „Istočnice i druge pesme“ (1994. godine)
• „Učenje u mraku“ (1995. godine)

Drame:

• „Hasanaginica“
• „Čudo u Šarganu“
• „Putujuće pozorište Šopalović“
• „Boj na Kosovu“

Eseji:

• „Duplo dno“ (1983., 1991., 2001. godine)
• „Kovačnica na Čakovini“ (1990. godine)
• „Galop na puževima“ (1994. godine; drugo, dopunjeno, izdanje 1997. godine)
• „Novi galop na puževima“ (1999. godine)
• „Žabe u redu pred potkivačnicom“ (2016. godine)

Knjiga putopisa:

• „Do Oba i Huangpua“ (2016. godine)