Laza Lazarević

Biografija

Laza Lazarević je bio srpski pisac, ljekar, prevodilac, akademik i naučnik. Rođen je u Šapcu 13. maja 1851. godine, a umro je 10. januara 1891. godine u Beogradu.

Laza Lazarević je bio pisac realističkih pripovijedaka, a s tim u vezi i začetnik srpskog realizma. Posjedovao je izvanredan književni dar, sposobnost da vidi, osjeti, nasluti i doživi. Zbog kvalitete svog pisanja prevođen je na dvadeset jezika. I sam je prevodio strane pisce na srpski jezik.

Uspjeh je postigao i kao ljekar, imao je razvijenu privatnu praksu. Bio je ugledni član društva. Vodio je raskošan život. Živio je u prekrasnoj vili. Liječio kralja.

Međutim, ugled i slavan život nikad ga nisu promijenili. Cijeli život ostao je odmjeren, pažljiv i uravnotežen. Tako je besplatno pregledao beogradske učenike i još neke skupine društva. Kome je bilo potrebno, dijelio je lijekove, odjeću i slično.

Sa svojim djelima, dobrotom, književnim i naučnim radom, doprinosom nauci i književnoj umjetnosti, nikad neće preći u zaborav.

Djetinjstvo i obrazovanje

Laza Lazarević je rođen 13. maja 1851. godine u Šapcu. Otac mu se zvao Kuzman i po zanimanju je bio trgovac. Majka mu se zvala Jelka. Udala se za njegovog oca sa samo petnaest godina. Imao je tri sestre.

Kada je Lazarević imao devet godina njegovu porodicu zadesila je teška tragedija. Umire mu otac, koji je bio stub porodice. Tada svu brigu o četvoro djece preuzima njegova energična majka. Postavlja se autoritativno, vapitava ih i dalje patrijarhalno, kako je to činio njen muž, dok je bio živ.

Tradicionalno porodično vaspitanje se najbolje oslikava u njegovim djelima. Dok je njegov humanitarni rad proizašao iz ličnih materijalnih problema u periodu djetinjstva i odrastanja, kada mu se majka sama, kao udovica, borila za njega i sestre.

Osnovnu školu pohađa  u Šapcu, kao i četiri razreda gimnazije. Od ranog djetinjsva pokazuje veliki interes za pisanu riječ, pa i tada, vrlo često čita knjige raznih svjetskih autora.

Godine 1867. upisuje Pravni fakultet tadašnje Velike škole. U tom periodu studija pokazuje veliki interes za ruski jezik i književnost, pa tako čita velike ruske pisce kao što je Pisarev. Svakako da su ovi vrsni književnici imali veliki uticaj na njegov književni rad i stvaranje.

Godine 1871. dok je studirao pravo, imao je čast, kao uzoran student, da dobije stipendiju kako bi studirao medicinu u Berlinu, čiji je Medicinski fakultet bio jedan od najcjenjenijih i najprestižnijih u Evropi. Tamo su profesori bili uspješni naučnici. Ali, Lazarević ipak završava studije prava, pošto mu stipendiju oduzimaju zbog tadašnjih političkih problema.

Iduće godine opet dobija stipendiju za medicinske studije i odlazi u Berlin. Prekida studije za vrijeme rata na dvije godine. Odaziva se mobilizaciji i vraća se u svoju zemlju. Tokom rata pomaže u liječenju ranjenih, za šta je i odlikovan.

Studije medicine nastavlja u Berlinu, gdje je 1879. godine i diplomirao sa najvišim ocjenama. Potom se vraća u Beograd i počinje da radi kao ljekar. Uspio je, u ratom opustošenoj Srbiji, zahvaljujući svom predanom i vrijednom radu, da se izbori za modernizaciju rada u bolnicama.

Ljubavni život

Laza Lazarević bio je lijep, pametan i uspješan čovjek, svima omiljen. Međutim, mnogi smatraju da nije imao srećan ljubavni život.

Njegova prva ljubav zvala se Jelica Milinović. Zaljubio se u nju još dok je studirao pravo.  Kako je za vrijeme studija u Beogradu stanovao kod sestre Milke i njenog muža Milorada Popovića Šapčanina imao je priliku da upozna Jelicu, budući da je ona stanovala u komšiluku. Tada je osjećao neizmijernu ljubav prema njoj, a uspomenu na nju sačuvao je do kraja svog života. O tome svjedoče njegove pripovijetke u kojima se divi ljepoti crnih očiju, onakvim kakve je Jelica imala.

Kada je Lazarević dobio stipendiju za studije medicine u Berlinu, prekinuo je svoju vezu sa Jelicom, da bi ostvaro svoj san o ljekarskoj karijeri. Kada se sljedeći put vratio u Beograd ona je već bila udata žena.

U Berlinu ponovo doživljava i kreira sopstvenu  ljubavnu dramu. Sada sa damom po imenu Ana Gutjar. Ona je bila ćerka njegove gazdarice, žene kod koje je stanovao. Mlada Njemica je opčinila Lazarevića.

Kada se čini da ljubavoj idili nema kraja, vraća se u Beograd 1876. godine kako bi učestvovao u srpsko-turkom ratu. Po povratku u Berlin, poslije završenog rata, nije obnovio ljubav sa Anom i tako je njihova veza prekinuta.

Ono što je ostalo za sva vremena, zahvaljujući njihovoj romansi, jeste pripovijetka „Švabica“ u kojoj je njihova ljubav predstavljena kroz pisanu riječ i to kroz trinaest pisama.

U pismima glavni junak izvještava svog najboljeg prijatelja šta se događa između njega i djevojke. Tada saznajemo da se u njemu odvijala teška borba i neodlučnost između toga da udovolji sebi i ide putem lične sreće ili da se vrati svojoj porodici i usliši svoju porodičnu dužnost.

Lazarević gleda ovaj problem iz mnogo uglova, a najviše iz moralnog. On ne može da pristane na svoju i Aninu sreću znajući da će tako unesrećiti svoju porodicu. Tada, ostavlja ženu koju je volio, odriče se sopstvene sreće i velike ljubavi.

Odlazi svojoj porodici kako bi mogao da je uzdržava. Njegovim činom jasno se vidi duboki i nikad nepromijenjeni patrijarhalni odgoj u kojem porodica zauzima najvažnije mjesto u životu pojedinca, a on je samo karika u porodičnom lancu koja nikad ne smije pući. Samo porodici se uvijek vraća. Za Lazu najveće bogatsvo je sloga u porodici koja se mora čuvati i braniti od onih koji je uništavaju.

Onda sasvim nenadano, kako to najčešće i biva, upoznaje svoju suprugu. Kada se poslije studija u Berlinu vratio u Beograd, počeo je da radi kao ljekar. Tako je sretao i širio poznanstva sa  brojnim uspješnim ljudima toga vremena. Jedno od tih poznanstava bilo je sa sinom predsjednika Vlade, Kostom Hristićem.

Kosta ga jedne prilike poziva na večeru koja je bila, ispostaviće se, sudbonosnog karaktera. Naime, njegova sestra se zvala Poleksija. Upoznaju je sa Lazom te večeri.

On je vođen prijatnom atmosferom, dobrim raspoloženjem, zanimljivim razgovorima, a i kojom čašicom više, poljubio Poleksiju. Tim činom Hristići su počeli nazdravljati i slaviti prosidbu.

Lazarević se brzo pomirio sa sudbinom i oženio Poleksiju. On uspješan mladi čovjek, ona iz bogate i uticajne porodice, bili su na samom vrhu beogradskog društva.

Da Laza nije volio Poleksiju potvrđuju riječi njegove majke „To nije brak iz ljubavi, ni brak iz računa“.

Poleksija i Laza imali su četvoro djece Milorada, Anđeliju, Kuzmana i Vladana. Dvoje djece im se razbolijevaju i umiru. Kuzman je umro kada je imao godinu dana, a Vladana su izgubili kada je imao dvije godine.

Književni rad

Književnim radom počinje da se bavi za vrijeme studija u Berlinu. Godine 1879. objavio je pripovijetku „Prvi put s ocem na jutrenje“. Ovom objavom se prepoznao i njegov pripovjedački talenat.

Onda redom objavljuje ove pripovijetke: „Školska ikona“  i „U dobri čas hajduci“, obje iste  1880. godine. Iduće godine još dvije „Na bunaru“ i „Verter“. Zatim, 1882. godine „Sve će to narod pozlatiti“.

Izdaje svoju prvu i jedinu knjigu „Šest pripovijedaka“ i to 1886. godine u kojoj su se nalazile sve redom navedene pripovijetke.

Tokom života u časopisima je izdao još dvije pripovijetke. „Vjetar“ 1889. godine i iste godine „On zna sve“. Poslije njegove smrti, 1889. godine, objavljuje se pripovijetka „Švabica“. To je jedna od njegovih prvih napisanih pripovijetki, ali on nikad nije htio da je objavi. Smatrao je da je previše intimna i autobiografska.

Razlog zbog kojeg je objavio mali broj književnih djela leži u tome što je sa jedne strane bio jako posvećen ljekarskom pozivu i naučnim radovima, a sa druge što je svaku svoju pripovijetku radio pažljivo kako bi predstavile savršenu kombinaciju stila, kompozicije i jezika.

Laza je bio psiholog u pripovijetkama. On osjeti i doživljava ne samo ono što je na vrhu društva, nego i ono što je na njenom dnu. Vješto opisuje svoje junake, njihove težnje, strepnje, nadanja, strahove i psihičke lomove. Najviše slika prelome u čovjeku, trenutak kad se u njemu javlja moralni preokret. To postiže zahvaljujući izvrsnom poznavanju psihologije čovjeka.

Njegov kum, čuveni ljekar Vladan Đorđević, često je znao da ga naziva „srpski Turgenjev“. Začetnik je psihološke pripovijetke i jednim od najboljih stilista. Književni pravac mu je realizam.

Pisao je djela zanimljive radnje i snažne kompozicije. U književnost uvodi psihologiju kao umjetničko sredstvo. U djelima uvjerljivo opisuje i dočarava psihološka stanja svojih likova.

Pisac je snažno vezan za svoju porodicu. Ta povezanost se posebno oslikava kroz pripovijetke „Švabica“, „Verter“ i „Vjetar“. Jednako dobro predstavlja porodicu u gradskom okruženju i seosku porodičnu zadrugu. U djelima snažno ističe da dobro pobjeđuje zlo, optimizam je njihov sastavni dio. Osam svojih pripovijedaka nije uspio da dovrši.

Godine 1888. Lazu Lazarevića za njegov doprinos u polju književnosti biraju za člana Srpske akademije nauka.

Osvrt na pripovijetke:

„Prvi put s ocem na jutrenje“

Analizira se psihološki profil glavnog lika Mitra. Inače, odgovoran i stabilan čovjek, tradicionalan i vrijedan, odaje se poroku. Doživljava slom i na kartama gubi imanje. Postaje psihički i emocionalno lomljiv. Situacija se pogoršava do trenutka kada pokuša sebi da oduzme život. U svemu mu pomaže supruga. Ona je ispočetka nenametljiva i tradicionalna žena koja šuti i radi ono što joj se kaže. Međutim, u presudnom trenutku uzima stvar u svoje ruke, postaje snažna, izdržljiva i odlučna. Uspjeva muža da spasi i vraća ga na pravi put. Pisac ovim djelom oslikava važnost tradicije i patrijarhalnog sistema kao jedinog ispravnog.

„Školska ikona“

Pripovijeda se o borbi izmedju patrijarharnog načina života, koji je oslikan kroz lik sveštenika, sa inovativnim i revolucionarnim shvatanjima, koje predstavlja lik učitelja. Na kraju patrijarhalni svijet nosi pobjedu nad rušilačkim inovativnim idejama.

„U dobri čas hajduci“

Pripovijetka više bajkovitog sadržaja u kojoj glavni lik sam savlada trojicu naoružanih hajduka i vjenča se sa djevojkom koju je opčinio sa svojom hrabrosti. Tome kumuju njena braća koja su jednako zadivljena njegovim viteškim sposobnostima.

„Na bunaru“

U ovom djelu veliča se zadruga i tradicionalni način života. Za rušioca zadruge pisac je uzeo mladu ženu Anoku. Ona udajom dolazi u selo. Ponaša se razmaženo i neposlušno. Na kraju zadruga pobjeđuje tako što Anoki svekar daje lekciju i izlazi sa njom na kraj. Ona se kaje za svoje postupke i počinje da se ponaša u skadu da nepisanim pravilima zadruge.

„Verter“

Parodija na evropski romantizam gdje se glavni lik zaljubljuje u udatu ženu. Uspijevaju da ga vrate na pravi put. Pripovijetka sadrži elemente drame i komedije u kojoj na kraju pobjeđuje tradicionalni bračni moral.

„Sve će to narod pozlatiti“

Po nekim mišljenjima njegova najsavršenija pripovijetka i jedina koja nije prožeta optimizmom. Lazarević je kroz slike kontrasta prikazao svoju osuđivačku kritiku društvu koje se ne brine dovoljno za one koji su se žrtvovali za svoju zemlju i svoj narod.

„Vjetar“

Prikazuje sukob razuma i osjećanja. Glavni lik u pripovijeci odriče se djevojke koju voli zbog majčinog stava da ona nije njegov pravi izbor.

„On zna sve“

Posljednje napisana Lazarevićeva pripovijetka. Prestavljen je odnos između dva brata kroz slikovit psihološki osvrt koji na kraju priče bivaju jednaka po svemu. Godine 1890. biva nagrađen za ovo djelo od strane Srpske akademije nauke.

Švabica

Ljubavna drama o sukobu između ljubavi prema mladoj strankinji i porodičnoj dužnosti. Djelo je napisano za vrijeme njegovog studija u Berlinu, a objavljeno je nakon njegove smrti. Na kraju se žrtvuje za porodicu i odriče se voljene djevojke. Još jednom pisac stavlja porodicu i tradiciju u prvi plan i cilj kojem uvijek treba težiti.

Prevodilački rad

Laza Lazarević prevodi i u časopisima izdaje djela značajnih svjetskih pisaca. Godine 1868. je preveo i objavio djelo „Kako je postalo i napredovalo pozorište u starih Grka“. Iste godine slijedi objava prevoda „Pripitomljavanje naše domaće životinje“.

Godine 1869. objavljuje prevod odlomka „Osobenjak“ Černiševog, iz romana „Šta da se radi“.

Sljedeće godine prevodi i takođe objavljuje Gogoljevu pripovijetku „Đavolja posla“ i pozorišni komad „Carica“ E. Skriba. Kao i djelo „Pukovnik i vojnik“.

Laza Lazarević kao ljekar i naučnik

Kada se Laza Lazarević vratio u Berlin, poslije srpsko-turskog rata, nastavio je predano da pohađa studije medicine.

Zatim, 1879. godine ih završava veoma uspješno, obranivši  završni rad na temu eksperimentalne patologije o elektrolitičkom djelovanju žive na organizam živih bića “ Repetitorium der analischen Chemie“.

Dobio je zvanje „doktor cjelokupnog ljekarstva i hirurgije“. Stručna komisija visoko je ocijenila njegov završni rad.

Još na fakultetu u labaratorijskim radovima pokazuje veliku nadarenost i talenat i već tada mu se nazirala uspješna karijera.

U svim medicinskim oblastima postao je kvalitetan terapeut i dijagnostičar. Prihvata naučni evropski pristup prema kome u medicini sve ima uzročno-posljedičnu vezu. Zbog prerane smrti uspjeće samo 11 godina da radi u medicini. Njegov doprinos na polju medicine i nauke najbolje se ogleda u tome što iza sebe ostavlja 77 naučnih radova.

U ljekarskim ordinacijama i danas se koristi dijagnostički znak „Lazarević pozitivan“ ili „Lazarević negativan“. Naime, Lazarević je u jednom od svojih radova opisao pojavu bola koja se javlja pri pokušaju da se pacijentu digne noga dok leži, a da mu se ne savije koljeno. Ako se pri tome javi bol, to znači da kod pacijenta postoji neki oblik oboljena kičme. Tada se u dijagnostici koristi poznati i još uvijek upotrebljiv Lazarevićev znak. Ovaj pregled naročito je značajan za grane medicine kao što su neurohirurgija, neurologija i ortopedija.

Lazarević je redovno prisustvovao, po dolasku u Beograd, sjednicama Srpskog ljekarskog društva. Na tim sjednicama bio je aktivan član, iznoseći svoja viđenja, stavove, teze, lična iskustva, besjede, naučne radove i slično.

Samo je na pomenutim sjednicama Srpskog ljekarskog društva izložio i objavio:

• 15 radova iz interne medicine
• 18 radova iz zaraznih bolesti,
• 13 radova iz neurologije,
• 10 radova iz epidemiologije, javnog zdravstva i sudske medicine,
• 2  rada iz bakteriologije,
• 5 radova iz toksikologije,
• 4 rada iz farmakologije i
• 5 radova iz hirurgije i urologije.

Njegov doprinos medicini i nauci smatrao se i danas se smatra čudom kada se uzme u obzir da je kao ljekar radio svega 11 godina, te da se uporedo bavio humanitarnim, prevodilačkim i književnim radom, a bio je aktivan član društva i porodičan čovjek.

Postavljen je, 1881. godine, za primarijusa Unutrašnjeg odjeljenja „Opšte državne bolnice“ u Beogradu. Tu radi kao ljekar sve do 1889. godine kada je imenovan za ljekara kralja Milana Obrenovića gdje i završava svoju karijeru.

Kao šef  Unutrašnjeg odjeljenja ostvario je brojne zapažene rezultate. Unaprijedio je kliniku sa osposobljavanjem savremene labaratorije.

Bio je prvi srpski neurolog koji je mogao parirati, po svemu, svjetskim neurolozima toga doba. Otvorio je Odsjek za liječenje staraca, čime je doprinjeo razvoju gerijatrije. Zalagao se za vakcinacije protiv zaraznih bolesti i dezinfekciju škola, čije su prostorije za vrijeme rata služile u medicinske svrhe i lječenje ranjenih.

Po Lazi Lazareviću dobila je ime Specijalna bolnica za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ u Beogradu i Padinskoj skeli.

Kraj života i smrt

Laza Lazarević bio je lječnik koji je od sigurne smrti spasio nebrojeno mnogo pacijenata, humanitarnim radom poboljšao živote velikog broja ljudi, književnim stvaralaštvom obogatio svakodnevni život njegovih savremenika, a njegova umjetnička djela to nastavljaju da čine i generacijama poslije njegovog života.

Naučnim radom doprinosi razvoji medicine, čije zasluge doprinose ozdravljenju i današnjih pacijenata.

Svima od pomoći, nesebično radeći za dobrobit čovječanstva od smrti nije mogao da spase svoja dva voljena sina koji su umrli od tuberkuloznog meningitisa. Što je još jedan paradoks, od kandža smrti nije mogao da spase ni sebe.

Uprkos upornom liječenju, koristeći se najboljim stečenim znanjima i najprestižnijim svjetskim liječilištima, umire sa svojih nepunih 40 godina u Beogradu. Uzrok smrti tuberkuloza pluća, a datum smrti 10. januar 1891. godine.

O detaljima njegove smrti i posljednje časove njegovog života saznajemo iz pisma njegovog šurjaka Nikoli Hristiću, ocu Poleksije.

U pismu stoji da je umirao sa osmjehom na licu, što bi trebalo da znači da je umirao spokojno zbog toga što za vrijeme svog života i karijere nije nikog uvrijedio, niti se ikom osjećao dužnim. Nikad se nije svetio. Zarađivao je pošteno od svog rada. Pomagao je sirotinji.

Naposlijetku, sam je od sebe stvorio ime kojim će se za sva vremena, njegovi potomci i zemljaci  ponositi.

Bibliografija

Devet objavljenih pripovijetki:

• „Prvi put s ocem na jutrenje“
• „Školska ikona“
• „U dobri čas hajduci“
• „Na bunaru“
• „Verter“
• „Sve će to narod pozlatiti“
• „Vjetar“
• „On zna sve“
• „Švabica“

Knjiga:

• „Šest pripovijedaka“

Naučni radovi:

• 77 stručnih i naučnih radova