Ivana Brlić Mažuranić

Biografija

Ivana Brlić-Mažuranić je bila hrvatska književnica. Rođena je 18. aprila 1874. godine u Ogulinu, a umrla 21. septembra 1938. godine u Zagrebu. Spada u red najznačajnijih pisaca za djecu.

Lični život

Rođena je Ogulinu u istaknutoj hrvatskoj porodici Mažuranić. Njen otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, advokat i istoričar koji je 1882. godine napisao ,,Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik“, a kasnije penzionisani potpredsjednik Banskog stola u Zagrebu.

Njen djed Ivan Mažuranić bio je poznati političar, pjesnik i hrvatski ban koji je napisao poznati ep ,,Smrt Smail-age Čengića“. Baka je bila Aleksandra Mažuranić, sestra poznatog pjesnika, pripovjedača i dramskog pisca Dimitrija Demetra.

Ivana je uglavnom bila školovana u kući. Sa porodicom je živjela u rodnom Ogulinu, odakle potiču njeni prvi utisci o životu kojih se sjećala. Kao mala zapažala je neobičnu okolinu i narodne nošnje tog kraja.

Učila je francuski, njemački, ruski i engleski jezik. U porodičnoj, kao i u djedovoj kući imala je biblioteke bogate knjigama. Čitala je mnogo i čitala je sa velikim zadovoljstvom. Imala je slobodu u biranju knjiga. Ni od strane škole, ni roditelja, nije joj nametano šta bi trebalo da čita. Tako je proizašlo mnogo praznina u njenom čitanju, koje je morala kasnije ispuniti, ali je na takav način kod nje razvijena sloboda prosuđivanja koja je za Ivanu bila mnogo dragocjena.

Prvi svjesni osjećaj koji pamti nastao u njenoj porodici je osjećaj ljubavi prema svojoj zemlji. Iz ovog osjećaja, kasnije su se stvarali ostali.

Onda se sa porodicom preselila prvo u Karlovac, zatim u Jastrebarsko, pa u Zagreb 1882. godine. Kada je imala pet godina sa roditeljima je posjećivala djeda, bana Ivana Mažuranića u banskim dvorima na Markovu trgu.

Život u palači uveliko je zaokupljao njenu dječiju maštu, ali najviše od svega tada je zaokuplja lik djeda. U djedovoj kući, svaku veče se sastajala brojna porodica, pa je za stolom bilo uvijek od petnaest do osamnaest osoba. Razgovore je započinjao on, koji je i stasom i karakterom bio moćna pojava. Te njegove moći, rano je postala svjesna i Ivana. Ali strogi patrijarhalni duh bio je kočnica, koja je njeno zbližavanje sa djedom učinilo nemogućim.

Odrastanjem je samo razvijala utisak djedove velike pojave. Sjećala se mnogih njegovih riječi i rasprava koje je vodio. Odrastanje u tako prosvećenom okruženju uticalo je da sa razumijevanjem čita evanđelje, još kao djevojčica.

Ivana se često prisjećala i svoje bake Aleksandre. Bila je tiha starica, otmjenih grčkih crta lica, crne kose  istančanih čula.

Sa petnaest godina otišla je na prvo putovanje, u Novi Vinodolski. Bila je opčinjena živosti tamošnje djece, kamenitom pustoši i morem koje joj se prikazalo u svoj svojoj ljepoti.

Posebno je se dojmio njen razgovor sa starim djedom Josipom, bratovim djedom, koji je bio jedan od rijetkih koji je tada nosio staru nošnju zajedno sa šeširićem. Pričao je o staroj novljankoj pjesmi, pa je pjesmu zapisala u svoju bilježnicu koju je nosila uvijek sa sobom. Tada je stvorila nekoliko svojih pjesama, sa početnim teškoćama.

Kada je Ivana imala petnaest godina veliki uticaj na nju ostavila je posjeta njenog strica Frana. Tada joj je pročitao bilješke iz kojih je stvorio veliko djelo ,,Lišće“ i savjetovao je da započne pisanje dnevnika koji će predstavljati spremište njenih osjećaja i mladih utisaka koje više nikad neće biti sposobna doživjeti, a koje će kasnije, kao odrasla, zrela osoba dorađivati i pretvarati ih u svoja književna djela.

Istu veče počinje pisanje dnevnika koji je kasnije predstavljao prikaz njenog duhovnog razvoja. Potiskivala je želju za objavom svojih djela zbog ličnog zaključka da književno stvaranje pripada muškom svijetu.

Djetinjstvo joj je bilo puno radosti u gradu. Od djetinjstva je bila okružena velikim pjesnicima, filozofima, državnicima i ostalim istaknutim ličnostima sa kojima je njena porodica njegovala prijateljske veze. Tako je samo napredovala i kao ličnost i kao književnica, upijajući iz okruženja i života impresije koje su je oblikovale.

Nakon što se udala za Vatroslava Brlića, dvanaest godina starijeg političara, zastupnika u hrvatskom saboru i istaknutog advokata, 1892. godine, preselila se u Brod na Savi (danas Slavonski Brod) gdje je ušla u neku drugu uticajnu porodicu i tamo živjela većinu svog života.

Postala je majka šestoro djece, i posvetila se porodici i obrazovanju. Članovi porodice Brlić takođe su bili zainteresovani za književnost i umjetnost. Majka njenog supruga Franjka bila je slikarka. Ivana je imala tu sreću da i u kući svog muža zatekne bogatu biblioteku kojom je nastavila da hrani dušu gladnu novih literarnih nadahnuća.

Brinula se o kućanstvu, a o svakodnevnim problemima sa kojima se susretala pisala je svojoj majci. Roditelji su joj puno nedostajali. Morala je da se privikava na život u novom, nepoznatom gradu. Majka, kako bi joj pomogla, šalje sluškinju iz Zagreba. Brinula se i o domaćim životinjama, voćnjaku i vinogradu. Radila je i poslove kao što su bili šivenje, kuhanje, organizovanje velikih čišćenja.

Puno je čitala, organizovala humanitarne predstave i priredbe. Uskoro nakon udaje, ostaje u drugom stanju. Muž se dobro odnosio prema njoj, bio je niježan i nije mu bilo teško da joj ugodi.

Godine 1893. rodila je ćerku Nadu Brlić koja će se udati za dr Viktora Ružića, a godine 1894. rodila sina Ivu Brlića koji je bio oženjen Jelenom Kadesnikov-Ščigoljev, a poslije njene smrti oženio se Milicom Gajer. Sina Vladimira Brlića rodila je sljedeću godinu. Ćerku Zdenku Brlić rodila je 1899. godine koja se udala za dr Zvonka Benčevića. Dvije godine kasnije rodio se sin Nikola Brlić. Ćerka Nedeljka Brlić rođena je 1917. godine, koja se udala za Božidara Mohačeka.

Djeca su postala središte njenog svijeta. Često se igrala sa djecom, vodila ih u šetnje, sama je izmislila većinu igara za svoju djecu, učila ih da sviraju klavir, učila ih francuski, te im nabavlja razne kućne ljubimce.

Prvih deset godina njenog braka bilo je puno materijalnih i porodičnih briga, te javnih dužnosti koje je morala obavljati kao supruga političara, pa je tokom tog perioda smanjila, pa čak i potpuno prekinula karijeru pisca.

„Moja su književna djela malobrojna, a sadržajem i obujmom skromna – moj vanjski svijet pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikad iz moje prve i druge obitelji“, napisala je o svom životu Ivana Brlić Mažuranić.

Kako su Ivanina djeca rasla i kada se kod njih pojavila želja za čitanjem našla je tačku gdje se njena želja za književnim stvaranjem pomirila sa dužnostima žene.

Karijera

Ivana Brlić Mažuranić je boravkom u rodnom Ogulinu bila inspirisana da napiše svoje prve zabilješke i prvu pjesmu ,,Zvijezdi moje domovine“. Hranila je svoju maštu oblicima Kleke i rijekom Dobrom kojima je u mislima stvarala čudesne slike, kao i prizore prepune herojskih, mitskih i biblijskih bića koje je prenijela u svoja najveća djela.

Kako joj se školovanje sastojalo iz dva javna razreda, jednog nižeg i jednog višeg, u privatnoj obuci i to pretežno na francuskom jeziku, tako je i prigrlila živahan francuski stil kojim su je učili njeni učitelji, a u kome je vidjela jasnu slikovitost koja joj se prikazala kao oruđe za izražavanje pjesničkih misli. Talo su nastale dvije pjesme ,,Le bonheur“ i ,,Ma Croatie“.

Kada je shvatila da može pomiriti karijeru pisca sa dužnosti majke napisala je knjigu ,,Valjani i nevaljani“- zbirka pjesama i pripovijetki za dječake, koja je objavljena 1902. godine, vlastitim finansiranjem, samo sto primjeraka za uži krug ljudi.

Prilično rano piše poeziju, dnevnike i eseje, ali njeni radovi su objavljeni tek početkom 20. vijeka. Njene priče, pjesme i članci pod nazivom ,,Škola i praznici“ počeli su se objavljivati ​​u časopisima nakon 1906. godine.

Godine 1912. napisala je zbirku pjesama pod naslovom ,,Slike“, takođe vlastitim finansiranjem i u objavi za uži krug ljudi. Zbirka predstavlja najdraža duševna uzbuđenja koja je doživjela.

Godine 1913. objavljena je knjiga ,,Čudnovate zgode Šegrta  Hlapića “ koja je skrenula veliku pažnju hrvatske književne javnosti. U priči, siromašni učenik Hlapić slučajno pronalazi izgubljenu kćer svog gazde, dok se i njemu sreća polako osmjehuje. Knjiga je objavljena u izdanju ,,Hrvatskog pedagoškog zbora“. Ovim uspješnim djelom Ivana Brlić Mažuranić postigla je jednostavnost sloga i jezika zbog prilagođavanja dječijem svijetu. Knjiga sadrži elemente avanture, na raskrsnici između stvarnosti i mašte, koja pažnju drži neprestanim obrtima. Nosi jaku moralnu poruku, u kojoj dobrota i ljubav uvijek pobjeđuju zlo.

Njena knjiga ,,Priče iz davnine“, objavljena 1916. godine, smatra se njenim najvećim djelom. U knjizi Mažuranić je stvorila niz novih bajki, koristeći imena i motive iz slavenske mitologije. Uporedili su je sa Hans Kristijan Andersenom koji je isto tako napisao posve nove bajke, ali na bazi mitoloških elemenata. Likovi su u stalnoj potrazi za ljubavlju, istinom i dobrotom. Knjiga je prožeta blagim humorom i svojevrsnim zapletima. Kritika je knjigu ocijenila kao njen umjetnički vrhunac.

Na zahtjev akademije piše svoju ,,Autobiografiju“ 1916. godine. Potom objavljuje djelo,,Knjiga omladini“ 1923. godine u vlastitoj naknadi. Njen govor kog je održala za Međunarodni dan mira 1929. godine objavljen je kao esej ,,Mir u duši“.

Pismo sinu dr Ivanu Brliću objavljeno je 1930. godine u ,,Hrvatskoj reviji“. Pismo je pisano bez ikakve ambicije da izađe u javnost, ali smatra se njenim vrijednim književnim radom koje potvrđuje činjenicu da je Ivana Brlić Mažuranić bila jedna od najvećih pisaca 20. vijeka. Godine 1934. objavljuje roman ,,Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata“.

Brlić Mažuranić je četiri puta nominovana za Nobelovu nagradu 1931., 1935., 1937. i 1938. godine. Njena književnost dobro je prihvaćena od strane kritike i javnosti uopšte. Godine 1937. postala je i prva žena dopisna članica Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti. Zlatnu medalju za svoj rad dobila je od biskupa J. J. Štrosmajera.

Njena porodična kuća Mažuranića ne postoji više, ali je gradski muzej izvršio rekonstrukciju njene sobe i sobe njene porodice sa njihovim originalnim namještajem. U planu je otvaranje gradskog muzeja grada Ogulina ,,Kuća bajki Ivane Brlić Mažuranić“. U Slavonskom Brodu podignut joj je spomenik, a tamo se nalazi i porodična kuća u kojoj je živjela sa mužem i djecom.

Djela su joj prevođena na četrdeset svjetskih jezika ,,Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ je njena najprevođenija knjiga koja je pored evropskih jezika bila prevedena na bengalski, hindi, kineski, vijetnamski, japanski i perzijski jezik.

Godine 2000. Helena Bulaja Madunić pokrenula je jedan od najznačajnijih multimedijalnih projekata u Hrvatskoj, animirani prikaz bajki ,,Priče iz davnine“. Animirane bajke ,,Priče iz davnine“ prikazivane su na tridesetak međunarodnih konferencija i festivala novih medija, filma i animacije, a ovim projektom ostvarene su i brojne nagrade.

Roman,,Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ je ekranizovan, a onda je na osnovu njega napravljen i animirani film. U 2013. godini snimljen je i igrani film, u režiji Silvija Petranovića.

Kraj života i smrt

Ivana Brlić Mažuranić u toku života smatrana je osobom slabijeg zdravlja, patila je od čestih depresija, pa je stoga često odlazila u lječilišta kako bi se osjećala bolje. Ljekari su tvrdili da se uzrok njenih depresivnih stanja krije u tome što je učestalo rađala, premlada se udala, a njeno tijelo nije bilo spremno za porod.

Dvoje djece joj umire nedugo poslije poroda. Smrt majke za koju je bila vezana 1919. godine još je više doprinijela njenoj bolesti. Muž Vatroslav umro je u vinogradu, kada je saopštio vijest o finansijskoj propasti porodice koja ih je snašla zbog sina Ive koji je živio raskalašno. Stavljene su dvije kuće pod hipoteku. Stižu joj unuci, ali i smrt oca. Zadnje godine svog života provodi u siromaštvu.

Nakon duge bitke sa depresijom, izvršila je samoubistvo 21. septembra 1938. u bolnici na zagrebačkom Srebrnjaku u 64. godini.

Bibliografija

• ,,Valjani i nevaljani“- pripovijetke i pjesme za dječake (1902. godine)
• ,,Škola i praznici“- zbirka pjesama i pripovijedaka za djecu (1906. godine)
• ,,Slike“-pjesme (1912. godine)
• ,,Čudnovate zgode šegrta Hlapića“-roman za djecu (1913. godine)
• ,,Priče iz davnine“- bajke (1916. godine)
• ,,Knjiga omladini“- crtice (1923. godine)
• ,,Mir u duši“- esej (1929. godine)
• ,,Autobiografija“-napisana 1916. godine,  pismo sinu Ivanu o postanku ,,Priča iz davnine“ (1930. godine)
• ,,Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi“ (1934., 1935. godine)
• ,,Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata“ –roman (1937. godine)
• ,,Srce od licitara“- pripovijetke i pjesme za mladež (1939. godine)
• ,,Basne i bajke“-posthumno (1943. godine)