Ivan Sergejevič Turgenjev

Biografija

Ivan Sergejevič Turgenjev bio je ruski romanopisac, dramski pisac, pisac pripovijetki, pjesnik, prevodioc i popularizator ruske književnosti na zapadu. Rođen je 09. novembra 1818. godine u Orelu, nedaleko od grada Mcenska u Rusiji, a umro 03. septembra 1883. godine u Francuskoj.

Njegova prva velika objava, zbirka pripovijetki pod naslovom „Lovčevi zapisi“ (1852. godine), bila je prekretnica ruskog realizma, a njegov roman „Očevi i djeca“ (1862. godine) smatra se jednim od vodećih dijela fikcije 19. vijeka.

Lični život

Ivan Sergejevič Turgenjev rođen je u plemićkoj ruskoj porodici. Od oca Sergeja Nikolaeviča Turgenjeva, (rođen 1793., a umro 1834. godine), koji je bio pukovnik ruske konjice i majke Varvare Petrovne Turgenjeve (rođena 1787., a umrla 1850. godine).

Njegov otac pripadao je staroj, ali osiromašenoj porodici ruske aristokratije. Ivanova majka vodi porijeklo iz bogate porodice. Provela je nesretno djetinjstvo sa očuhom koji ju je zlostavljao. Napustila je kuću nakon smrti svoje majke i živjela sa strinom. Kada je imala 26 godina naslijedila je veliko bogatstvo i tada se udala za Turgenjeva.

Ivana i  njegovu braću, Nikolaja i Sergeja vaspitala je majka, vrlo obrazovana i autoritativna žena, na porodičnom imanju. Zaposlila je strane guvernante; Ivan je tako, zahvaljujući njima, naučio francuski, njemački i engleski jezik. U kući su posjedovali bogatu biblioteku njemačkih i francuskih knjiga, koje je redovno čitao.

Otac je provodio malo vremena sa porodicom, iako se dobro ophodio sa djecom, njegova odsutnost smetala je Ivanu, koji se zbog toga često loše osjećao (njihov odnos opisan je u autobiografskom romanu „Prva ljubav“). Kad je Ivan imao četiri godine, porodica se selila u Njemačku i Francusku, ali su se 1827. godine preselili u Moskvu zbog školovanja djece.

Nakon završene elitne osnovne i srednje škole, Turgenev je studirao jednu godinu na Univerzitetu u Moskvi, a zatim prešao na Univerzitet u Sankt Petersburg od 1834. do 1837. godine, gdje je izučavao klasike, rusku književnost i filologiju. Istoriju antike i srednjeg vijeka predavao mu je Nikolaj Vasiljevič Gogolj.

Za vrijeme njegovog studija otac mu umre od bolesti bubrega, a potom je njegov mlađi brat Sergej umro od epilepsije.

Od 1838. do 1841. godine studirao je filozofiju, naročito Hegela i istoriju na Univerzitetu u Berlinu. Vratio se u Sankt Petersburg gdje je diplomirao.

Turgenev je bio impresioniran njemačkim društvom, te je smatrao da  Rusija najbolje može napredovati prihvatanjem zapadnjačkih ideja. Kao i mnogi njegovi obrazovani savremenici, bio je naročito protiv kmetstva.

Godine 1841. Turgenev je započeo karijeru u ruskoj državnoj službi i proveo dvije godine kao zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova (od 1843. do 1845. godine).

Kao dijete, čuo je stihove Mihaila Heraskova, slavnog pjesnika iz 18. vijeka. Ovi stihovi bili su  inspiracija ranog pokušaja literarnog rada za koji dobija pozitivne kritike od Visariona Belinskog, tada najcjenjenijeg ruskog književnog kritičara.

Pred kraj života, Turgenjev nije mnogo boravio u Rusiji: živio je u Baden-Badenu ili u Parizu, često blizu slavne operne pjevačice Pauline Viardot, s kojim je bio u vezi.

Turgenjev se nikada nije oženio, ali imao je brojne ljubavne veze. Iz jedne od njih rodila se vanbračna kćer Paulinet. Bio je visok i širokih ramena, ali bio je plah, suzdržan i nježnog glasa. Kad je Turgenjev imao 19 godina, dok je putovao parobrodom u Njemačku, brod se zapalio. Tako je nastala priča „Vatra na moru“.

Njegov najbliži književni prijatelj bio je Gustav Flaubert, s kojim je dijelio slične društvene i stvaralačke ideje. Oba su odbacila ekstremističke desničarske i lijeve političke stavove i imala prilično pesimističan pogled na svijet. Njegovi odnosi sa Tolstojem i  Dostojevskim često su bili napeti, budući da njih dvojica, iz ličnih razloga, nisu bili sloni zapadnoj Evropi, kao Turgenjev.

Turgenev, za razliku od Tolstoja i Dostojevskog, u svojim djelima nema vjerske motive, koji su predstavljali više socijalni aspekt reformskog pokreta. Smatrao se agnostikom. Putujući zajedno u Pariz, Tolstoj je za Turgenjeva u dnevnik napisao da je dosadan.

Njihovo neprijateljsvo je 1861. godine do te mjere eskaliralo, da je Tolstoj izazvao Turgenjeva na dvoboj, nakon čega se izvinuo. Nisu pričali 17 godina. Dostojevski ismijava Turgenjeva u romanu „Đavoli“ (1872.) kroz karakter ispraznog romanopisca Karmazinova. Međutim, 1880. godine govor Dostojevskog u otkrivanju Puškinovog spomenika donio je pomirenje s Turgenjevim.

Turgenjev je povremeno posjećivao Englesku, a 1879. godine primio počasni doktorat Univerziteta Oxford.

Turgenjevovo zdravlje bilo je narušeno kasnijih godina. U januaru 1883. agresivni maligni tumor je metastazirao u gornjoj leđnoj moždini, uzrokujući mu snažnu bol tokom posljednjih mjeseci života.

Dana 03. septembra 1883., Turgenev je umro u svojoj kući u Bougivalu kod Pariza. Sahranjen je u  Rusiji na groblju Volkovo u St. Petersburgu. Na njegovoj sahrani Tolstoj je molio: „Prijatelju, vrati se u književnost!“. Ubrzo nakon toka, Turgenjevu u čast, Tolstoj je napisao djelo „Smrt Ivana Iliča“

Karijera

Turgenjev je objavio poemu „Paraša“ 1843. godine koja se smatra njegovim prvim objavljenim djelom.

Objavo je djelo „Lovčevi zapisi“, zbirku pripovijetki, zasnovanu na njegovim posmatranjima seljačkog načina života i prirode, dok je lovio u šumama oko majčinog posjeda Spaskoje. Većina priča objavljena je u izdanju 1852. godine, a ostale su dodane u kasnijim izdanjima.

Knjiga se pripisuje utjicaju javnog mišljenja u korist ukidanja kmetstva 1861. godine. Turgenev je sam smatrao da je knjiga njegov najvažniji doprinos ruskoj književnosti. Njegovi opisi prirode u ovim pričama bili su nenadmašivi, po mišljenju savremenika i struke. Jedna od pripovijetki „Bezhin lug“, kasnije je postala osnova kontroverznog filma „Bezhin lug“ (1937. godine), u režiji Sergeja Eisensteina.

Godine 1852., još u početku karijere, Turgenev je napisao nekrolog za Nikolaja Gogolja, namijenjenog publici u Sankt Petersburgu. Cenzurisan je u Sankt Petersburgu, te nije bilo  dopušteno objavljivanje, ali moskovska je cenzura dopustila da bude objavljen u novinama u tom gradu.

Turgenev je, po naredbi ruskog cara, proveo u zatvoru mjesec dana, a potom je protjeran u svoju zemlji na dvije godine. Tokom tog vremena Turgenjev je 1854. godine napisao pripovijetku „Mumu“, o gluhom i nijemom seljaku koji je prisiljen utopiti jedino biće na svijetu koje mu donosi sreću, njegovog psa Mumua. Ovo djelo ima za cilj da prikaže surovost društva.

Dok je još bio u Rusiji početkom 1850. godine, Turgenjev je napisao nekoliko novela kao što su „Dnevnik suvišnog čovjeka“, i „Faust“, kojima je iskazao nade i teškoće Rusa svoje generacije.

U četrdesetim i početkom pedesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme cara Nikole I, politička klima u Rusiji bila je zastrašujuća za mnoge pisce. To se očituje u očaju i kasnijoj smrti Gogolja, te mučenju, progonu i hapšenju umjetnika, naučnika i pisaca.

Tokom tog vremena, hiljade ruskih intelektualaca, emigrirali su u Evropu. Među njima su Aleksander Herzen i Turgenjev, koji su se 1854. godine preselili u zapadnu Europu. Iako je ta odluka vjerojatno imala više veze sa Turgenjevovom ljubavi prema Paulini Viardot, više nego bilo šta drugo.

Napisao je roman „Rudin“ (1857. godine), priča o muškarcu u tridesetim godinama, koji ne može razviti talente u Rusiji.

Pod uticajnog kritičara Visariona Belinskog, Turgenev je napustio romantični idealizam i okrenuo se realizmu. Turgenev ga je prikazao u „Jakovu Pasinkovu“ (1855.godine).

U periodu od 1853. do 1862. godine Turgenjev je napisao neke od njegovih najljepših pripovijetki, kao i prva četiri romana: „Rudin“ (1856. godine), „Plemićko gnijezdo“ (1859. godine), „Na badnjak“ (1860. godine) i Očevi i djeca“ (1862. godine).

Neke od tema ovih dijela su ljepote rane ljubavi, neuspjeh da se ostvare snovi i neuzvraćena ili nesrećna ljubav. Veliku inspiraciju za ova djela pronašao je kroz ljubav prema Paulini i njegovim odnosom sa majkom, zbog koje se nerado prisjećao djetinjstva, budući da ga je strogo vaspitavala. Upravljala je životom i radom više od 500 kmetova s ​​istim strogim ponašanjem kojim ga je podigla.

Godine 1859. Turgenjev je napisao roman „Plemićko gnijezdo“ koji je također pun nostalgije za nepovratnu prošlost i ljubav prema ruskom selu. U njemu se nalazi jedan od najupečatljivijih ženskih likova, Liza.

Aleksandar II došao je na rusko prijestolje 1855. godine, a politička klima postala je opuštenija. Godine 1859. inspiriran pozitivnim društvenim promjenama, Turgenev je napisao roman „Uoči dana“ (objavljen 1860).

Sljedeće godine objavljen je jedan od najcjenjenijih romana „Prva ljubav“, koji se zasniva na gorko slatkim uspomenama iz djetinjstva.

Turgenjevovo poznavanje španjolskog, zahvaljujući njegovu kontaktu s Paulinom Viardotom i njenom porodicom, bilo je dovoljno za prevođenje Servantesovog romana na ruski, te je tako, odigrao važnu ulogu u uvođenju ovog besmrtnog svjetskog romana u rusku književnost.

„Očevi i djeca“, Turgenevov je najpoznatiji roman, objavljen 1862. godine. Njegov glavni lik, Eugene Bazarov, smatra se „prvim boljševicom“ u ruskoj književnosti. Turgenev je oslikao klasični portret nihilista sredinom devetnaestog vijeka.

Smatra se da je ovo djelo pravi razlog njegovog boravka u zatvoru nakon pisanja nekrologa za Gogolja. Naime, vlastima je zasmetao njegov metaforički prikaz sukoba između starog i novog naraštaja, koji u stvari predstavlja sukob između liberala i demokrata prosvjetitelja.

Dobijao je pozitivne kritike od mnogih savremenika za svoju objektivnost, ali isto tako zbog zadiranja u politička pitanja, mnogima je i smetao. Svojim književnim djelima uticao je na mnoge evropske pisce.

Negativna kritika na djelo „Očevi i djeca“ potaknula je Turgenjeva na odluku o napuštanju Rusije. Kao posljedicu izgubio je veliki broj svojih čitaoca. Mnogi radikalni kritičari toga doba (s izuzetkom Dimitri Pisarev) nisu ozbiljno shvatili djelo „Očevi i djeca“; i nakon relativno kritičnog neuspjeha njegovog remek-djela, Turgenev je bio razočaran i smanjio je svoje pisanje.

Sljedeći roman „Dim“ objavljen je 1867. godine sa kojim ponovo doživljava neuspjeh u svojoj zemlji.

Djela „Doručak kod vođe plemstva“, „Neženja“, „Provincijalka“, „Gde je tanko, tu se kida“, imali su veliki uspeh na pozornici.

Njegov posljednje značajno djelo kojim pokušava prikazati probleme savremenog ruskog društva, „Novina“, objavljen je 1877. godine.

Prpovijetke, kao što su „Proljetne vode“ i „Pjesme o prozi“, takođe su napisane u poznim godinama njegovog života. Djela uključujući „Pjesme u prozi“ i „Klara Milič“, bila su objavljena u časopisima.

Turgenjev je pisao o temama koje se mogu pronaći u djelima Tolstoja i Dostojevskog, ali nije odobravao vjerske i moralne teme koje su njegova dva velika savremenika donijela u svoje književno stvaralaštvo.

Turgenjev je bio bliži temperamentu svojih prijatelja Gustava Flauberta i Theodora Storma, koji su često oživljavali sjećanja na prošlost i dočaravali ljepotu prirode.

Citati

Ako vječno čekaš pravi trenutak, nikada ništa nećeš započeti.

Istina koja nije izrečena u pravo vrijeme gora je od laži.

Ljubav je jača od smrti i od straha pred smrću.

Neshvaćeni ostaju samo oni ljudi koji ili sami ne znaju šta hoće ili nisu vrijedni da budu shvaćeni.

Riječ “sutra“ izmišljena je za neodlučne ljude i za djecu.

Beskorisno je čovjeku s predrasudama dokazivati neopravdanost njegovih predrasuda.

Bibliografija

Romani

• „Rudin“(1857. godine)
• „Plemićko gnijezdo“ (1859. godine)
• „Uoči dana“ (1860. godine)
• „Prva ljubav“ (1860. godine)
• „Očevi i djeca“ (1862. godine)
• „Dim“ (1867. godine)
• „Bujice proljeća“ (1872. godine)
• „Novina“ (1877. godine)

Pripovijetke

• „Dnevnik suvišnog čovjeka“ (1850. godine)
• „Faust“ (1855. godine)
• „Lovčevi zapisi“ (1852. godine)
• „Mumu“ (1854. godine)
• „Jakov Pasinkov“ (1855. godine)
• „Asja“ (1858. godine)
• „Proljetne vode“ (1872. godine)
• „Pjesma u prozi“ (1883. godine)
• „Klara Milič“ (1883. godine)

Drame

• „Neženja“ (1843. godine)
• „Gdje je tanko, tu se kida“ (1847. godine)
• „Doručak kod vođe plemstva“ (1849. godine)
• „Mjesec dana na selu“ (1850. godine)
• „Provincijalka“ (1851. godine)
• „Veče u Sorentu“ (1882. godine)