Ivan Mažuranić

Biografija

Ivan Mažuranić je bio hrvatski pjesnik, lingvist, političar i advokat, koji je sredinom 19. vijeka važio za jednog od najznačajnijih i najuticajnijih ličnosti hrvatskog kulturnog i političkog života. Rođen je 11. avgusta 1814. godine u Novom Vinodolskom, a umro je 04. avgusta 1890. godine u Zagrebu.

Mažuranić je bio ban Hrvatske između 1873. i 1880. godine. Ban pučanin je bio njegov nadimak. Mažuranić je doprinijeo razvoju hrvatskog pravnog sistema, ekonomije, lingvistike i poezije.

Djetinjstvo i obrazovanje

Ivan Mažuranić je rođen u Novom Vinodolskom, na sjevernoj obali Hrvatske, kao treći od četiri sina Ivana Mažuranića Petrova i Marije Mažuranić. Vodi porijeklo iz građansko-težačke, poljoprivredno-vinogradarske porodice.

Njegova braća bili su Josip koji je vodio porodično imanje, Matija kovač i putopisac i Anton koji je bio poznati filolog i pravnik. Svi u porodici Ivana Mažuranića znali su napamet stihove „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, pisca Andrije Kačića Miošića.

Ivan Mažuranić je bio čovjek visokih sposobnosti: govorio je 10 jezika (hrvatski, latinski, talijanski, njemački, ruski, mađarski, francuski, engleski, češki i poljski); zanimao se i znao dosta o astronomiji i matematici.

Osnovnu školu je pohađao u Novom Vinodolskom gdje je prva tri razreda pučke škole završio na njemačkom jeziku sa odličnim uspjehom. Njegovi roditelji bili su širokih vidika i mnogo su cijenili obrazovanje, rad i narodne običaje. Iz finansijskih razloga dalje školovanje mogli su da pruže samo najstarijem sinu Antunu, ali upoznajući Ivanove potencijale, izborili su se da ga pošalju u Rijeku, kako bi i on nastavio školovanje. Ubrzo su ustanovili da nisu pogriješili, jer je sin Ivan ispunio sva očekivanja svojih roditelja.

Srednju školu završio je u Rijeci. Sa uspjehom je slušao predavanja na talijanskom, latinskom i mađarskom jeziku, kao i maternjem hrvatskom. Rodni kraj je jako volio i čitavog života za njim čeznuo. Mažuranić je ostao pod uticajem slobodarskog duha rodnog kraja, od Vinodolskog zakonika i uskočkih dana.

Pravo je studirao na Univerzitetu u Zagrebu od 1835. do 1837. godine. Tokom studija u Zagrebu upoznaje se sa Ljudevitom Gajem, kome je napisao pjesmu. Osim Gaja, sve više se družio i sa drugim hrvatskim pristalicama Narodnog preporoda i oduševljeno pristupio u njihov red.

Nakon studija u Zagrebu studirao je filozofiju na Univerzitetu Zapadne Mađarske. Nakon diplome radio je kao profesor gimnazije u Zagrebu, a potom i kao advokat u Karlovcu.

Politika i ekonomija

U vrijeme hrvatskog Narodnog preporoda važio je za jednu od najznačajnijih ličnosti. Dovršio je hrvatsku tranziciju od feudalno pravno-društvenog sistema do savremenog civilnog društva.

U Središnjem odboru, u kojem je bio čelni član, proglašen je prestanak državnopravne veze Hrvatske sa Ugarskom, 1848. godine.

U Saboru je radio od 1861. godine. Predsjednikom Sabora imenovan je 1871. godine i ostaje na ovoj dužnosti do 1873. godine.

Pokrenuo je osnivanje Stola sedmorice, 1862. godine. U periodu od 1858. do 1872. godine, između ostalog, obavljao je funkciju predsjednika Matice ilirske.

Godine 1862. počinje radove na osnivanju Samostalne narodne stranke, u kojoj je narednih godina bio na čelu. U svojoj karijeri mnogo se oslanjao na Beč.

Ivan Mažuranić je bio hrvatski ban u periodu od 20. septembra 1873. do 21. februara 1880. godine. Kao hrvatski ban uveo je mnoge reforme, pokrenuo razne institute, uglavnom po austrijskom zakonodavstvu. Kao ban bio je odgovoran Saboru, što je nastupilo na snagu njegovim dolaskom. Uvedena je dioba sudstva i uprave, kao i sudska samostalnost. Kao reformator, Mažuranić je ustanovio modernu upravnu organizaciju. Zaslužan je i za uvođenje racionalnije sudbene organizacije i krivičnog postupka. Penološki sistem postaje moderniji. Usvaja se porotno suđenje.

Mažuranić se izborio za slobodu štampe i liberalizovan izborni proces. Postavljaju se temelji nekih od javnih službi kao što su javno zdravstvo, statistička služba, napredak u poljoprivredi. Poboljšano je javno školstvo, kao i Univerzitet u Zagrebu. Po intenzitetu rada i značaju u ostvarenju ciljeva bio je najveći reformator u Hrvatskoj do 1918. godine.

Modernizovao je hrvatski obrazovni sistem formiranjem javne školske mreže. Sproveo je zakon o pučkim školama. Četverogodišnje školovanje postalo je obavezno za svu djecu, bez obzira na imovinsko stanje, porijeklo ili stalež. U njegovo vrijeme, otvarane su mnoge nove škole. Sve više učenika bilo je uključeno u školski sistem, te sve ovo rezultiralo je porastom pismenosti.

Takođe su se, zahvaljujući Mažuraniću, osnivala razna naučna, filozofska, kulturna stručna i sportska društva. Univerzitet u Zagrebu otvoren je 1874. godine sa filozofskim, pravnim i bogoslovnim fakultetom. Još su počeli sa radom: Zemaljski statistički ured, Gospodarsko učilište, Narodni muzej, Kazneni zavod i Zavod za umnobolnike. Matica hrvatska postaje novi naziv za Maticu ilirsku.

U Beču je od 1850. godine bio na raznim funkcijama u vezi sa Hrvatskom: funkcija vrhovnog državnog advokata, zamjenik generalnog prokuratora, predsjednik Privremenog dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije.

Iz javnog života i političke karijere povlači se nakon 1880. godine. Danas je jednako aktualan njegov slavni govor u Saboru. Posljednji put se obratio pred Saborom riječima koje u sebi nose jaku poruku:

„Gospodo, da mi je ko rekao: kaži svoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati, ali kad me ne poznaš, reći ću ti – i ja bih rekao: ja sam Hrvat, ja bih rekao: ja vjerujem u Kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost, i ako Bog da, u njezinu budućnost.“

Reforme zakona

Brzo nakon što je imenovan za bana, Mažuranić je započeo s sprovođenjem reformi. U periodu njegove vladavine, Sabor je donio 60 zakona koji pokrivaju cijelo područje hrvatske autonomne nadležnosti.

Ideološka baza njegovih reformi bila je liberalna. Isticao je važnost Ustava, prava pojedinaca, obrazovanja i nauke. Glavni cilj njegovih reformi bio je stvaranje temelja organizacije autonomne hrvatske vlade i uspostavljanje modernog i djelotvornog političko-administrativnog sistema.

Lingvistika

Značajan je i po izvanrednom i uticajnom lingvističkom radu. Tvorac je prvog hrvatskog modernog jezika. Njegov  „Deutsch-ilirisches Wörterbuch/Njemačko-ilirski slovar“ („Njemačko-hrvatski riječnik“) iz 1842. godine (koautor Josip Užarević) bitan je stub hrvatskog modernog društva.

Riječnik sačinjava 40 000 riječi koje su postale uobičajene u standardnom hrvatskom jeziku, jer kako bi preveo sa njemačkog na hrvatski morao je izmisliti neke nove riječi jer mnogi pojmovi tada nisu postojali, kao što su na primjer riječi: bankarsko računovodstvo, nosorog, kipar, sladoled, tržišno gospodarstvo, izdajica, metropola i mnoge druge.

Poezija

Prvu pjesmu Ivan Mažuranić napisao je sa svojih 16. godina još dok je pohađao gimnaziju. Pjesma nosi naslov „Vinodolski dolče, da si zdravo!“. Ovu pjesmu Mažuranić je posvetio zavičaju.

Unaprijedio je hrvatsku liriku, jer se od najranijih početaka bavio mnogim liričkim problemima. Pa je tako, rješavao metaforičke probleme u sklopu hrvatskog jezika, bavio se odnosom istorije i poezije i slično.

Od samih književnih početaka, kada je pjesme objavljivao u domaćim časopisima, uočen je kao najizrazitiji pjesnik. Brzo je skrenuo pažnju javnosti, jer je bio neobično uman, inteligentan čovjek, školovan, naprednih shvatanja. Najozbiljnije je shvatio Preporodni period.

U poeziji je eksperimentisao i primjenjivao različite stilove i poetske elemente. Primijenio je tako elemente standardnog metra, pisao je poeziju koja se mogla uporediti sa narodnom poezijom, a radio je i na trubadurskoj poeziji.

Godine 1835. objavljena je Mažuranićeva pjesma „Primorac Danici“. Bila je to pjesma u klasicističkoj maniri, a početkom 1837. objavio je pjesmu „Danica Ilirom“, nadahnutu stihom Gundulićeva „Osmana“.

Na pjesništvo Ivana Mažuranića uticalo je klasično školstvo i široko poznavanje savremene književnosti. Od pisaca najveći uticaj na njegovo stvaralaštvo imali su A. de Lamartine, G. G. Byron, A. S. Puškin, A. Mickiewicz i drugi pjesnici, naročito talijanski i njemački. Neke od ovih pjesnika je i prevodio. Ostao je nezavršen prevod Tassovog djela „Oslobođeni Jeruzalem“. Žila Verna (Jules Vern) volio je da čita radi razonode.

Književno djelo „Osman“ napisao je Ivan Gundulić. Napisao ga je u 17. vijeku i po književnoj vrsti spada u ep. Ovaj istorijski ep sastoji se od dvadeset pjevanja, međutim četrnaesto i petnaesto pjevanje je nedostajalo. Postoje razne špekulacije o tome zašto ovi dijelovi nedostaju, neki smatraju da djelo nije završeno zbog pjesnikove smrti. Napisan je unakrsnom rimom u osmercima, sa izobiljem stilskih izražajnih sredstava.

Neki od događaja u epu zasnivaju se na istorijskim činjenicama, a glavna tema oslikava sudbinu turskog sultana Osmana II. Ivan Mažuranić je uspješno završio pisanje dijelova koji su nedostajali i značajno je uticao na književnu vrijednost djela, za čiji rad je dobio pozitivne kritike. Istorijski ep „Osman“, sa ovakvom dopunom, objavljen je 1844. godine.

Za kratko vrijeme postaje vodeći pjesnik u Hrvatskoj. U „Matici ilirskoj“ bio je predsjednik od 1858. do 1872. godine. Jednakost, slobodu i bratstvo zagovarao je kroz građanski prosvjetiteljski nazor u svom uspješnom proznom tekstu, političkom spisu „Hrvati Mađarom“ (1848. godine).

Najpoznatije djelo Ivana Mažuranića je pjesma „Smrt Smail-age Čengića“, objavljeno 1845. godine u almanahu „Iskra“. Ova epska pjesma puna je nezaboravnih stihova koji su ugrađeni u nacionalnu memoriju. U njoj se njeguju epske vrline kao hrabrost, vjernost i pravda. Ovim djelom nadmašio je sva očekivanja.

Priča se bazira na napadu u Crnoj Gori na sitnog lokalnog muslimanskog tiranina koji je tada ubijen, čin pobune u zasjedi, koju su postavili Crnogorci. Mažuranićeva poezija pretvorila je prilično prozaički čin plemenske osvete u himnu koja slavi borbu za slobodu i pravdu.

„Smrt Smail-age Čengića“ je djelo formirano od 1134 deseteračko-osmeračka stiha raspoređena u pet nejednakih pjevanja, u kojim se oslikavaju nečovječna djela turskog silnika Smail-age Čengića nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), planiranje osvete potlačenih Crnogoraca (Noćnik), prikupljanje osvetničke čete (Četa), napad na Smail-agu i njegova smrt (Harač), kao i silnikov udes nakon smrti (Kob).

Osnova radnje ovog spjeva je nehumano ponašanje Smail-age, a središte je u govoru sveštenika gdje se izdvaja motiv rodoljublja i slobode. Ovaj istorijski događaj, iako je odstupio od nekih stvarnih događaja, Ivan Mažuranić koristi da predstavi stradanje i mučenje svog naroda i kao ilustraciju ličnih romantičnih ideja o nacionalnoj borbi za slobodu i čast. On kroz pjesmu jasno ističe ličnu mržnju prema svakom obliku sile. „Smrt Smail-age Čengića“ najistaknutije je djelo hrvatskog romantizma, prvo klasično djelo u hrvatskoj književnosti i jedno od najprevođenijih.

Ivan Mažuranić je zatvorio period romantizma i klasične epske pjesme u hrvatskoj književnosti.

Privatni život

Ivan Mažuranić je bio oženjen Aleksandrom Mažuranić (rodom Demeter), sestrom poznatog hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetera. Živjeli su u Karlovcu, a potom u Zagrebu. Poznata hrvatska književnica Ivana Brlić Mažuranić je unuka Ivana Mažuranića.

Ostavština

Tokom čitavog života nije mijenjao svoje duboko ukorijenjene ideale: sloboda i neprekidan rad, hrvatski narod i domovina.

Mažuranićev portret oslikan je na hrvatskoj novčanici od 100 kuna, izdanih 1993. i 2002. godine.

U njegovu čast imenovan je trg Ivan Mažuranić u Zagrebu, kao i mnoge hrvatske ulice i trgovi. Spomen bista mu se nalazi u zagrebačkom i novljanskom parku. Izdana je poštanska marka s likom Ivana Mažuranića.

Citati i izreke

„Između sluge i gospodara, roba i gospodina nema jednakosti, nema slobode, nema bratimstva, nema blagoslova, nego prokletstvo“.

„Ja vjerujem da će ljubav i žuljevite ruke uvijek graditi i nikada uništavati. Samo bezumni i paraziti uništavaju“.

„Jer je pravično da se poglavar ravna po narodu, a ne narod po poglavaru“.

„Krv vojnika učinila je vođe glasovite“.

„Nije visok, ko na visu stoji, nit’ je velik, ko se velik rodi, već je visok, ko u nizu stoji i visinom nadmašiva visine, a velik je, ko se malen rodi, al’ kad padne, golem grob mu treba“.

„U svakoj kapljici koju popiješ, u svakom zalogaju koji pojedeš, imade života i smrti. Samo što je smrt vjernija od života: svi će te ostaviti, svi će te zaboraviti, smrt neće“.

Bibliografija

• „Njemačko-ilirski slovar“ (1842. godine)
• „Osman“ (dopuna XIV i XV pjevanja, 1844. godine)
• „Smrt Smail-age Čengića“ (1846. godine)
• „Hervati Magjarom“ (1848. godine)
• „Pozdrav Vinodolu“ (1830. godine)
• „Primorac Danici“ (1835. godine)
• „Danici ilirskoj“ (1836. godine)
• „Vjekovi Ilirije“ (1838. godine)
• „Javor“ (1839.- 1840. godine)
• „Peru“ (1840. godine)
• „Iz dopune Osmana“