Isidora Sekulić

Biografija

Isidora Sekulić bila je srpski prozni pisac, romanopisac, esejist, poliglot, likovni kritičar i akademik. Rođena je u Mošorinu 16. februara 1877. godine, a umrla u Beogradu 5. aprila 1958. godine. Prva je žena članica Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Lični život

Rođena je u Mošorinu, selu u Vojvodini. Djetinjstvo je provela u Rumi, Zemunu i Novom Sadu. Bila je ćerka Ljubice i Danila. Otac Danilo bio je opštinski bilježnik. Isidoru je krstio pop Zolja, brat Đure Daničića. Kum na krštenju bio je dr Milan Đorđević tadašnji urednik novosadske „Zastave“.

U Novom Sadu je pohađala „Višu djevojačku školu“. U Somboru se školovala na „Srpskoj preparandiji“.

„U školskoj torbici, dolazeći kući, nalazila sam poruke podsmijeha, svoje karikature, i sve se svodilo na to da zabijam nos u knjigu i da se pravim važna. Ja nisam zabijala nos u knjigu, ali su mi oni oko mene pridavali važnost koju sama sebi nisam davala. Naprotiv, uvlačila sam se u sebe i bježala u posljednje redove, u najtamnije uglove. Osjećala sam da smetam, da izazivam svojom željom za znanjem“, Isidora Sekulić je ovako opisala svoje djetinjstvo.

Sa četrnaest godina, zahvaljujući ocu koji se sam brinuo za djecu, jer je ostao rano bez žene, a i bez jednog muškog dijeteta, već je znala pet svjetskih jezika i bila daleko iznad svojih vršnjaka po znanju.

Osim književnosti dobro je poznavala prirodne nauke i filozofiju. Diplomirala je na Pedagoškoj školi u Budimpešti, matematiku i prirodne nauke, 1892. godine. U Budimpeštu na školovanje poslao ju je otac, koji je tada bio uvaženi gradski kapetan.

Godine 1900. zadesile su je opet porodične tragedije: iste godine umire joj otac, a zatim brat Dimitrije. Sahranjeni su na zemunskom pravoslavnom groblju. Na groblju je provodila dosta vremena, viđali su je kako satima ostaje tamo. Upoznala je grobara Nikolu koji joj je pričao o životima ljudi koji su sahranjeni na zemunskom groblju. Ona je sve Nikoline priče bilježila u crnu svesku, koju je nosila sa sobom svaki put kada bi išla na groblje. Tako je nastalo Isidorino veliko djelo „Hronika palanačkog groblja“.

Godine 1922. je doktorirala u Njemačkoj. Radila je kao učitelj matematike u Pančevu, Šapcu, Skoplju i Beogradu. Zbog njenih učestalih zdravstvenih problema (ona je patila od tuberkuloze), često je bila na bolovanju.

U Norveškoj se udala za poljskog ljekara Emila Stremickog, koji je umro ubrzo nakon sklapanja njihovog braka (1914. godine). Isidora se nikad više nije udala i nije imala djece.

Bolest je rano odnijela sve članove njene porodice i ostavila je potpuno samu da se bori sa učestalim migrenama i slabim zdravljem. Sve ove porodične tragedije duboko su uticale na njenu ličnost i stvaralaštvo, one su je oblikovale kao samotnu i zatvorenu ženu.

Poznanici su govorili da je hladna, ali burnih osjećanja, koja kao okidač buknu, kada su nauka, književnost i znanje u pitanju. U tom segmentu svog života pronalazila je utjehu, koja joj je bila potrebna.

Rijetko je ostvarivala bliske odnose, ali je uvijek pokazivala savršene manire tako što bi svakog prijatno ugostila. Čak i oni koji su uživali u kritici nisu mogli reći da nije bila korektna. Sama je rekla da  nikome nije ostala dužna za života; otplatila je čak i sama svoju sahranu.

Vodila je dugačke monologe, koji su imali svoju svrhu i nisu bili monotoni. Svoju nije imala, ali je porodicu kao pojam, cijenila iznad svega. Veliki paradoks je da je što se ona može sagledati kao velika feministička figura, ženu koja je mnogo putovala, radila i pomjerala mnoge granice, a koja je u isto vreme tvrdila da je ženi bitno mesto u kući, kako feminizam nema smisla i da svaka žena mora biti spremačica ili kuharica. Sebe je svrstavala u spremačice.

Nije podnosila ogovaranja, naklapanja i druge karakteristike koje je pripisivala ženama. Smatrala je da je za duhovni razvoj čovjeka potrebna samoća, ćutanje i rad, a ove karakteristike pripisala bi muškarcima. Objašnjavala je da razlog takvog stava leži u tome što je nju vaspitavao otac, dakle muškarac, što je uticalo na njenu karakternu crtu i stvaralaštvo.

Isidora Sekulić se zalagala za patrijarhalne vrijednosti, ali i za ženske slobode, nekoj sredini je težila. Ni antifeministkinja, niti ekstremna feministkinja nije bila.

Birala je da bude osamljena ličnost. Možda je upravo to razlog njene uspješne karijere. Možda da nije toliko  mislila i govorila o smrti, pripremajući se za nju kao za samo još jedno putovanje, ona ne bi napisala sva zadivljujuća djela koja je ostavila iza sebe. Ova velika figura obogatila je ovaj svijet poučnim djelima.

Govorila je mnoge jezike i prevodila sa njemačkog, engleskog, francuskog, ruskog, norveškog i švedskog jezika. Bila je svjetska putnica, pa su njena putovanja uključivala produžene boravke u Engleskoj, Francuskoj i Norveškoj. Putovala je mnogo i u Švedsku, Njemačku i Italiju.

U Norveškoj nalazi traženi mir koji odgovara njenoj naravi, a koji je bio narušen negativnim kritikama na neka njena djela srpskih kritičara. U stranoj zemlji, kako su je zvali, zemlja bajki, uživala je u šumama i fjordovima, skijala padinama, a naveče uz toplu peć pisala svoja nova djela.

O šumama i svojim nesvakidašnjim zapažanjima jednom je napisala: „Čudni su četinari. Bog šalje kišu, a njihovo se lišće ne ukvasi, Bog šalje sunce, a oni se ne raduju. Bog šalje vjetar, a oni se ne ljuljaju, Bog šalje san i smrt drveću, a oni se zelene. Ali kad uđeš u šumu, ti osjetiš da se tlo pod tvojim korakom ugiba i noga ti upada u nešto mekano i trulo. To su milijarde iglica koje su, kao suze ponosita čovjeka, nečujno i nevidljivo pale. I vidiš sitne tačkice stvrdnite smole koja je, preko noći, u času crnog mraka, kad ni najbliži komšiluk ne može da vidi, potekla iz srca koje se u bolu steglo. A izjutra, kad probuđeni fjur potjera stotinu vjetrova na sve strane, dremljiva stabla se u nekoj vrtoglavoj liniji povedu za strujom, ali vrhovi njihovi su i tada budni i mirni kompasi u neke neslućene predjele i daljine“.

Živjela je skromno, a za odmor nije znala. Patila je od nesanice, pa je noći često provodila u čitanju, pisanju i prevođenju. Voljela je muziku i društvo mladih ljudi. Nije joj odgovarao publicitet i fotografisanje. Često je znala reći da će od njenog rada ostati samo ono što vrijedi.

Za njen život ne vezuje se nijedna anegdota.  Svaka priča o Isidori Sekulić govori o njoj kao inteligentnoj osobi koja nosi sa sobom snažnu poruku. Religija je bila čest predmet njenih razgovora. Isidora Sekulić bila je religiozan čovjek. Nazivala je to prostim religijskim osjećanjem koje je nosila u sebi.

Njeni savremenici su isticali da je u govoru Isidore Sekulić, ili u odijevanju, ponašanju, njenom životu uopšte, bilo nečeg monaškog. Malo je jela, čak je znala po cijeli dan da niša ne jede. Nije popodne lijegala da se odmori, to bi za nju bio gubitak dragocjenog vremena. Svojim življenjem nametala je visoke standarde okolini.

Često je osjećala stid kada bi ona nešto imala što drugi nemaju, naročito tokom rata, pa se i sama nerijetko toga odricala. Imala je svoje viđenje bolesti, gdje je govorila da ako čovjek ne može da radi, onda treba da se pati, inače nema opravdanja što je živ. Bila je pravedna i rodoljubiva, pa je odbila da potpiše apel protiv boraca za oslobođenje zemlje, nametnut njemačkim vlatima. Svoj narod je mnogo voljela.

Uživala je u prijatnim razgovorima sa ljudima. Znala je da kroz razgovor pokaže svoju plemenitu ličnost, mudru misao i snažne emocije. Svi koji su imali čast da razgovaraju sa Isidorom Sekulić, to su i potvrdili.

Sprijateljila se sa mnogim poznatim intelektualcima svog vremena i bila je ponosna članica različitih udruženja. Bila je poznata po sedmičnom okupljanju organizovanom u svom stanu, gdje se raspravljalo o književnosti, muzici, pozorištu, slikarstvu i slično. Najčešće je posjete primala četvrtkom. Stan je bio skromno uređen i malo je podsjećao na apoteku. Njegovo bogatstvo krilo se u knjigama i slikama.

Voljela je da stvara u tišini u kojoj je hranila dušu. Zbog toga su je prozvali samotnjakom. Ona je samo mislila, da ako se nema šta pametno reći, bolje je šutjeti.

Posljednji put u javnosti se pojavila 1956. godine. Umrla je nakon dvije godine. Sahranjena je na Topčiderskom groblju, bez vijenca, pompe i govora jer je tako zaželjela. Budući da nije imala nasljednika sva njena imovina pripala je opštini Savski venac. U Univerzitetskoj biblioteci smještene su neke njene privatne stvari.

Karijera

Pisala je prozu, pripovijetke, eseje, romane, rasprave, književne kritike, putopise, bilješke i prevodila djela raznih svjetskih jezika, pošto je govorila nekoliko klasičnih i devet savremenih jezika. Objavila je svoje prvo književno djelo „Šta su Srbinu gusle“, u školskom časopisu Školski list (1883 godine).

Zbirka pripovijetki „Saputnici“ (1913. godine), neobično su detaljna i prodorna postignuća nastala u samoanalizi i hrabrom stilskom eksperimentu.

Njena putovanja od Osla do Bergena rezultirala su „Pismima iz Norveške“, meditacijskim putopisom 1914. godine, koja je ujedno njena najpoznatija knjiga. Nakon prvih negativnih kritika na ovo djelo danas se ubraja u jedno od najvažnijih proznih djela srpske moderne i u srpskoj književnosti jedan je od najljepših putopisa.

Isidorini  lirski, meditativni, introspektivni i analitički spisi predstavljaju novinu u srpskom jeziku i književnosti. Sekulić se bavi stanjem čovjeka u njegovoj novoj, potpuno modernoj senzibilnosti.

U svom najvećem romanu „Kronika palanačkog groblja“ (1940. godine), piše suprotno uobičajenom hronološkom razvoju događaja. Umjesto toga, svaki dio knjige počinje na groblju, na kraju se vraća u vrijeme živahnog života, sa svim svojim radostima i tragedijama. To su romaneskne priče: „Kosta Zemljotres“, „Gospa Nola“, Limbicije, „Dim“, „Vlaovići“, „Djeca“, „Ljudi s Kašikare“, „Palanka i Grci“. Likovi kao što su Gospa Nola prvi su jaki ženski likovi u srpskoj književnosti, obojeni detaljno sa njihovom hrabrosti, ponosu i odlučnosti.

Bilo je kritičara koji su tvrdili da se Isidora Sekulić nije do kraja ostvarila ni u jednom žanrova kojima je pisala (pripovijetka, roman, novela,  putopis, zapis, članak, esej, kritika, studija, prevodilaštvo). U srži svakog njenog rada nalazi se misao, a način izlaganja bio je poetičan. Uvijek je ostajala svoja kao pisac, nesvakidašnja pojava i jedna od najinteligentnijih žena stvaralaca u srpskoj književnosti i kulturi.

Bila je poznata kao pisac lijepe smislene riječi. Isidora je važila za najobrazovaniju Srpkinju svoga vremena. Smatrala je da jezik i govor predstavljaju kulturu jednog naroda. Otišla je u osnovu srpskog narodnog govora, kao i njegovog umjetničkog izraza. Vrijedno je pisala o velikim srpskim piscima kao što su: Laza Kostić, Branko Radičević, Đura Jakšić, Milan Rakić, Petar Kočić, Ivo Andrić, Veljko Petrović i drugi.

Kao pisac karakteristična je po impresionističkom duhu, bogatim asocijacijama i lirskom psihologizmu. Isidora Sekulić također je napisala kritičke spise na području muzike, pozorišta, umjetnosti, arhitekture, književnosti i filozofije. Napisala je velike studije o jugoslavenskim, ruskim, engleskim, njemačkim, francuskim, talijanskim, norveškim i drugim književnostima.

Posebno važnu ulogu u njenoj karijeri predstavljaju kritike i eseji s temama iz francuske i engleske sakupljeni u knjigama „Teme“ i „Analitički trenuci“ (1941. godine).

Bila je članica brojnih ženskih organizacija, njihova istaknuta predstavnica na brojnim konvencijama, a izabrana je za sekretara Upravnog odbora Međunarodnog savjeta žena održanoj u Kristijaniji 1920. godine. Također je bila i jedna od osnivača Udruženja učitelja srednjih stručnih škola. Nakon Drugog svjetskog rata, postala je članom odbora AFŽ-a (jugoslavenske antifašističke ženske fronte).

Bila je prva srpska žena koja je izabrana za člana – dopisnik Srpske Kraljevske akademije nauka (1939. godine), članica Srpske akademije nauka i umjetnosti (1950. godine), bila je prva žena akademik SANU,  predsjednik Srpskog centra PEN (1931. godine), predsjednik Udruženja književnika Jugoslavije i predsjednik Udruženja književnika Srbije.

„Njegošu knjiga duboke odanosti“ (1951. godine) Isidore Sekulić je najobimniji kritičko-esejističko djelo ove umne žene. Njegoševom ličnošću, životom i djelom strastveno se bavila i neumorno pronalazila nove izvore. Sagledala  je vrijeme i društvenu sredinu velikog pjesnika i vladara i  samu njegovu poeziju. Ovo njeno djelo ima karakter i obim studije, mada nije do kraja završen.

Njeni su radovi objavljeni u raznim časopisima: „Branik“, „Srpski književni glasnik“, „Delo, „Brankovo kolo“, „Savremenik“, „Naša književnost“, „Letopis matice srpske“, „Nova Evropa“, „Ženski pokret“, „Domaćica“, „Misao“.

Roman „Đakoni Bogorodičine crkve“ dramatizovan je u režiji Uglješe Šajtinca. Život Isidore Sekulić prikazan je TV dramom.

Svake godine u njenu čast na naučnom skupu izdaje se zbornik radova „Isidorijana“. Te se dodjeljuje književna nagrada „Isidora Sekulić“. Odbor akademika SANU-a uvrstio ju je na popis među sto najznačajnijih Srba, 1993. godine. Podignut joj je spomenik na Topčideru 2015. godine.

Bibliografija

• „Saputnici“ –  pripovijedna vrsta intimnog dnevnika (1913. godine)
• „Pisma iz Norveške“ – putopis (1914. godine)
• „Iz prošlosti“ (1919. godine)
• „Đakon Bogorodičine crkve“ – roman (1919. godine)
• „Kronika palanačkog groblja“ – pripovijetke (1940. godine)
• „Zapisi“ (1941. godine)
• „Analitički trenuci i teme“, knj. 1-3 – eseji (1941. godine)
• „Zapisi o mome narodu“ (1948. godine)
• „Njegošu knjiga duboke odanosti“ (1951. godine)
• „Govor i jezik, kulturna smotra naroda“ (1956. godine)
• „Mir i nemir“ (1957. godine)