Isak Samokovlija

Biografija

Isak Samokovlija bio je bosanski ljekar i pisac. Rođen je 03. septembra 1889. godine u Goraždu, a umro 15. januara 1955. godine u Sarajevu.

Lični život

Samokovlija je rođen u sefardskoj porodici (porodica španskih jevreja) u Goraždu u Bosni i Hercegovini u doba austro-ugarske okupacije. Otac mu se zvao Moša ,a majka Rifka. Isak je rastao sa sestrom i četiri brata. Dobio je ime po djedu. zvanom Isak ben Moše, koji je po zanimanju bio trgovac. Tokom života živio je u Goraždu, Fojnici i Sarajevu.

Njegovi daleki preci protjerani su iz Španije 1492. godine, kao i svi ostali tamošnji Jevreji, ediktom španskog kralja Ferdinanda II i kraljice Izabele. Tada članovi porodice Baruh prešli su dalek put u potrazi za novim mjestom za život. Tako su putovali kroz Maroko, Alžir, Tunis, Libiju, Egipat, Siriju, Tursku i Grčku, sve do Bugarske.

Porodica Baruh zaustavila se u malom bugrarskom gradiću Samokov. Bavili su se trgovinom. Poslije vijeka od naseljenja Samokova, dva brata iz ove porodice, pošto su im životni uslovi postajali sve teži, odlučili su svoju sreću tražiti dalje.

Dolaze u Travnik oko 1860. godine i ostaju da grade život u Bosni i Hercegovini. Tu su dobili prezime Samokovlija, po bugrarskom gradiću iz kog su došli.

Isak Samokovlija oženio se djevojkom iz Beča, po imenu Heda (Hedda), koja je izučavala krojački zanat. Heda i Isak imali su troje djece Mišu, Mirjanu i Rikicu.

Volio je prirodu i tu ljubav prenosio je na svoju djecu. Učio ih je da vole ljude, bez obzira na njihove razlike. Djeca u početku nisu voljela njegovo pisanje, zato što bi se zatvarao u sobu gdje ga nisu smjeli ometati, ali kasnije postali su svjesni važnosti njegovog rada i svega dobrog što proizilazi iz njega. Kao odrasli ljudi, postaju preponosni na svog oca. Svom djetetu u spomenar napisao je poruku koja mnogo govori o njemu i o njegovom shvatanju života:

„Šta da ti napišem u tvoju knjigu uspomena? Da si moja radost, to znaš. Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata“.

Bio je saosjećajan i brižan čovjek, poznat po svojoj nesebičnosti, dobroti i pružanju pomoći svakom kome je ona trebala. Stekao je ugled, kako ljekara, tako i pisca, a i poštovanje i ljubav svojih savremenika. Družio se sa poznatim umjetnicima toga vremena. Jedan od njegovih prijatelja, poznati slikar Mario Mikulić, o Samokovliji je napisao:

„Bio je crnomanjast, ne mnogo visok, a iz očiju mu je zračilo povjerenje u ljude. Ponekad, preko tih očiju koje su, rekao bih, očinski gledale na ovaj svijet, kao neki oblak prešla bi tuga. Imao bi običaj da kaže iznenađen: „Kako?! To ne može biti” i nastavljao svoj zatreptali pogled iza koga biste stali u poštovanju i uvjerenju da ste se obratili pravom čovjeku kome je na srcu briga za ljude i njihov rad. Svoju ljubav za ljude nije kalkulisao ni u kakve ambicije, ona je prosto bila sastavni dio njegovog života. Takvog sam ga i upoznao i zavolio…”

Umro je u 65. godini života. Sahranjen je u starom jevrejskom groblju na padinama planine Trebević, blizu Sarajeva.

Njegova smrt iznenadila je mnoge koji su ga poznavali. Meša Selimović je tada optužio zajednicu, koja se po njegovom mišljenju, odnosila nemarno prema liku i djelu čovjeka koji je toliko pridonio bosanskohercegovačkoj književnosti.

U Goraždu se tradicionalno održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije“. Jedna osnovna škola u Sarajevu nosi njegovo ime.

Ljekar

Nakon završene osnovne škole Samokovlija je otišao u Sarajevo kod majčine sestre, gdje je pohađao srednju školu, Prvu gimnaziju, zajedno sa Ivom Andrićem. Onda se preselio u Beč, gdje je studirao medicinu, kao stipendista Kulturnog društva „La Benevolencija“.

Radio je kao ljekar u gradovima Goraždu i Fojnici od 1921. do 1925. godine, prije nego što se 1925. godine zaposlio za stalno u Sarajevskoj bolnici „Koševo“.

Na početku Drugog svjetskog rata bio je šef jednog odjela u bolnici „Koševo“. U aprilu 1941. godine otpustili su ga iz službe, kao sve ostale Jevreje. Morali su nositi žutu traku sa Davidovom zvijezdom. Nacisti su tako obilježavali Jevreje tokom rata.

Kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, bio je u zatvoru po nacionalnom osnovu. Iz zatvora su ga poslali u izbjeglički logor u Sarajevu na Alipašinom mostu.

Godine 1945. u proljeće, uspio je pobjeći iz logora. Krio se sve do završetka rata. Tada je mobilisan kao lijekar koji se borio protiv epidemije tifusa.

Strahote koje je u logoru i tokom rata doživio ostavile su dubok trag na njegovu ličnost, govorili su o tome ljudi koji su ga poznavali.. Tako od veselog i pričljivog čovjeka, postao je povučen, zamišljen i jedva da je progovarao.

Dobar dio svoje karijere proveo je kao seoski ljekar. Smatran je velikim humanistom. Prelazio je dug put po seoskim tajgama, čak i jahajući na konju.

Samokovlija spada u grupu ljekara koji su u isto vrijeme bili i pisci. Trebalo je puno vremena i žrtve, kako bi se ove dvije karijere uskladile. Vrlo vješto je obrazložio način sinhronizovanja ova dva prestižna zanimanja:

„Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kad bih završio medicinske poslove, bacio bih se na književnost. A to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao ih. Ali držao sam ih suviše dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih štampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kažem nešto o njima u pripovijetki.“

Njegov ljekarski poziv uticao je mnogo na njegov literarni rad. Tako je kao ljekar, sagledavao ljude u raznim situacijama: u boli i radosti, njihovo rađanje i umiranje; što je predstavljalo njihovo stalno isprepletanje. U mnogim njegovim pripovijetkama zabilježene su razne ljudske sudbine, one iste sa kojima se suočavao kao ljekar.

Karijera pisca

Isak Samokovlija prevodio je djela jevrejskih autora. Jedno vrijeme, u početku književne karijere, pisao je članke za časopis „Jevrejski život“.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, bio je na raznim dužnostima u bosanskim i jugoslovenskim književnim krugovima.

Od 1948. do 1951. godine uređivao je časopis „Brazda“, a zatim, do svoje smrti bio je urednik izdavačke kuće „Svjetlost“.

Samokovlija je pisac književnih dijela sa bosansko-jevrejskom tematikom. Na njegov rad veliki uticaj imale su rijeke pored kojih je odrastao. To se najbolje oslikava u pripovijetki „Sunce nad Drinom“.

Takođe, u njegovim djelima često se ističe motiv tragedije koja je zadesila njegov narod. Još neki od motiva njegovog književnog stvaralaštva su prolaznost, postojanje, ništavilo… Kroz pisanje postavlja filozofsko pitanje suštine. Maestralno navodi čitaoca da mu se ukaže pitanje. „Ko je zapravo siromah?“

Za objavljene pripovijetke dobijao je pozitivne kritike od velikih pisaca kao što je Ivo Andrić ili Meša Selimović. Književni pravac mu je realizam. Pisao je o svom narodu i njegovim mukama. Gledao je na pisanje kao na vrstu duga prema svom narodu.

Njegova prva pripovijetka „Rafina avlija“ objavljena je 1927. godine u izdanju „Srpskog književnog glasnika“. Junak pripovijetke je siromašni Jevrej Rafa koji živi od milostinje. Ova pripovijetka predstavlja simbol borbe nad mržnjom. Njom pisac nastoji da razbije predrasude o Jevrejima kao isključivo bogatom narodu.

Dvije godine kasnije izašla je njegova prva zbirka pripovijetki „Od proljeća do proljeća“. Kroz ovu pripovijetku opisao je život siromašnih sarajevskih jevreja: zanatlija, nadničara, običnih radnika. Kao pisac uspijeva da pronikne u same srž jevrejske duše. Izdavač je bila „Grupa sarajevskih književnika“.

Godine 1932. u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvodi se drama „Plava Jevrejka“, koja je skrenula veliku pažnju javnosti. U ovoj drami bavio se pitanjem grijeha, odnosno morala, gdje prikazuje život jevrejske porodice i njihovo razumijevanje života, što je do tad bila potpuna nepoznanica za ljude nejevrejske nacionalnosti. Priča je zasnovana na ljubavi između Jevrejke i Srbina.

Nekoliko njegovih priča ekranizovano je kroz televizijske filmove. Po njegovoj knjizi „Hanka“ napravljen je istoimeni film u režiji Slavka Vorkapića 1955. godine. Za života nije uspio da pogleda film.

Kada se „Hanka“ pojavila na pozorišnim daskana, naprosto je predstavljala nešto novo, neočekivano u pozorišnom životu Sarajeva. Umjetničku pažnju pisac je usmjerio na ljubav i strast između dvoje ljudi, koja je toliko jaka, da se nije mogla razumom zauzdati.

Pored pomenutih izdanja, njegova najpoznatija djela su: „Nosač Samuel“ (1946. godine)-što se smatra i njegovim najboljim djelom, „Solomunovo slovo“ (1949. godine), „Plava Jevrejka“ (drama), „On je lud“ (drama), „Fuzija“ (drama), „Tragom života“ „Đerdan“ i „Priča o radostima“.

Napisao je četiri pozorišna komada: „Plava Jevrejka“, „Ratni hljebovi“, „Simha“ i „Hanka“.

Njegova ćerka Mirjana iz snažne ljubavi prema ocu, te velikog ponisa na njegov lik i djelo, otvorila je minijaturni porodični muzej u kome se mogu vidjeti prostorije gdje je Samokovlija pisao i stvorio veliki broj svojih pripovijetki.

Ćerka je jedne prilike za pisanje njenog oca izjavila kako je pisao polako i strpljivo. Brisao je i dopunjavao rečenice, veoma uporno, sve dok naizad nije bio zadovoljan napisanim. Rekla je da je u trenucima dobrog raspoloženja, znao da čita svoja djela, kako bi čuo mišljenja ukućana.

Nakon njegove smrti izdavačke kuće „Svjetlost“ i „Veselin masleša“, objavljuju „Sabrana djela“ Isaka Samokovlije

Bibliografija

• „Od proljeća do proljeća“ (1929. godine)
• „Nosač Samuel“ (1946. godine)
• „Solomunovo slovo“ (1949. godine)
• „Hanka“
• „Plava Jevrejka“
• „On je lud“
• „Fuzija“
• „Tragom života“
• „Đerdan“
• „Priča o radostima“