Džerom Dejvid Selindžer (Jerome David Salinger)

Biografija

Džerom Dejvid Selindžer (engl. Jerome David Salinger) je bio američki pisac. Rođen je u Njujorku, 01. januara 1919. godine, a umro je u Nju Hempširu, 27. januara 2010. godine.

Kao romanopisac i pripovjedač objavio je roman i nekoliko knjiga pripovijetki. Njegovo najpoznatije djelo je „Lovac u žitu“, a njegov život obojen velom tajni jer je živio u izolaciji punih pedeset godina.

Kao mladić sanjao je o svjetskoj slavi, a kada je ostvario svoje književne ambicije povukao se u svoj svijet, ne puštajući u njega skoro nikoga. Okrenuo je leđa slavi, prestao je da objavljuje djela, zabranjivao je da se po njegovim djelima snimaju filmovi, a često se zbog svega toga upuštao i u sudske sporove.

Dva puta se ženio, a oba braka su za kratko vrijeme okončana. Imao je dvoje djece. Umro je u dubokoj starosti. Ipak, njegova slava ne prolazi. O njemu se piše i čita. Roman „Lovac u žitu“ ne gubi na popularnosti. Svake godine se štampaju nova izdanja ovog romana.

Djetinjstvo i mladost

Selindžer je rođen i odrastao na Menhetnu, u Njujorku i to za Novu godinu 1919., kao drugo od dvoje djece svojih roditelja. Njegov otac bio je uspješan uvoznik sira. Porodica sa očeve strane bila je jevrejskog porijekla, a otac mu je bio rabinov sin. Za razliku od oca, majka mu je bila škotsko-irskog porijekla. Kao dječaka Selindžera su zvali Soni.

Selindžer je bio prosječan učenik. Pohađao je školu „Makbarni“. U ovom periodu se pojačano interesovao iz oblasti dramaturgije i tropske ribe. Poslije završenog osnovnog obrazovanja, pridružio se vojnoj akademiji „Veli Fordž“. Vojni rok je služio u periodu od 1934. do 1936. godine. Nakon vojne akademije je punih pet mjeseci proveo u Evropi.

Kada se vratio u rodnu državu, započeo je studije na koledžu „Ursinis“, a potom i na Univerzitetu u Njujorku, do 1938. godine. Njegova prva ljubav bila je djevojka imena Una O’ Nil (Oona O’ Neill) koja se kasnije udala za Čarlija Čaplina (Charlie Chaplin).

U mladim danima Selindžer je bio željan pažnje i slave. Bio je svjestan svog velikog talenta kao pisca, pa se shodno tome izrodila i njegova velika ambicija o uspjehu.

Zrele godine

Za vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno je sudjelovao u nekoliko bitaka. U ratu je pokazao veliku hrabrost. Tokom boravka u Evropi usputno se bavio pisanjem, a imao je priliku da upozna Ernesta Hemingveja (Ernest Hemingway). Hemingvej i Selindžer su se sreli u Parizu 1944. godine.

Selindžer je tada izrazio divljenje prema ovom velikom piscu, a naročito divljenje prema njegovim djelima. Stekao je utisak o Hemingveju kao vrlo prijatnom čovjeku, velikodušnom i prizemnom, čovjeku koji nije bio impresioniran svojim uspjehom i veličinom. Isto tako, Hemingvej je izrazio divljenje prema Selindžerovim djelima. Selindžer je bio jako ponosan na ovaj susret, te nikada nije poricao Hemingvejev uticaj na njegov stil u pisanju.

Upoznao se sa hinduizmom filozofskog i religijskog učenja Advajta Vedante (Advaita Vedanta), kada je težio da riješi neke od unutrašnjih dilema i patnji sa kojima se teško nosio. Godine 1945. je hospitalizovan zbog neke vrste nervnog sloma. Kada se oporavio, ostao je u Evropi do kraja rata. Kada se vratio u Njujork živio je kod roditelja i aktivno se bavio književnim radom.

U periodu od 1945. do 1967. godine dva puta se oženio i isto toliko puta razveo. Prvi brak je sklopio sa francuskom doktoricom koja se zvala Silvija (Silvia). Brak je brzo okončan, a onda je bračnu sreću pokušao da pronađe sa Kler Daglas (Claire Douglas). Nakon propasti drugog braka, 1967. godine, vodio je život u potpunoj izolaciji od svijeta.

Sve svoje mladalačke ambicije je ostvario. Postao je slavan. Međutim, za kratko vrijeme slava mu je dosadila. Od izdavača je tražio da se povuče njegova fotografija sa korica knjiga. Sva pisma obožavaoca je spalio.

Izolacija, starost i smrt

Patio je od posljedica stresa, te je mir nalazio u izolaciji i svom unutrašnjem svijetu. Stvorio je lika Holdena kojeg je doživljavao kao istinskog prijatelja. Za života je objavio jedan roman, iako su mnogi prognozirali drugi, on nikada nije objavljen.

Godine 1953. zauvijek je pobjegao od svijeta. Odselio se na imanje veličine 36 hektara okruženo šumom. Sagradio je kolibu gdje je živio do kraja života daleko od ljudi sa kojima bi morao voditi bilo kakve neobavezne razgovore.

Na putovanja se rijetko kada odlučivao. Samo nekada je odlazio u Floridu na odmor. Zna se da je posjećivao bivšeg urednika časopisa „New Yorker“, Vilijama Šona (William Shawn), koji je, isto kao on, živio otuđeno.

Lokalni tinejdžeri su ga 1953. godine jedva nagovorili da pristane na intervju. Članak je, po dogovoru, trebao da bude objavljen u školskoj rubrici u jednom lokalnom dnevniku. Ali dogovor nisu ispoštovali, jer su članak objavili kao glavnu priču. Selindžer je bio toliko uvrijeđen, da je podigao ogradu u visini od dva metra oko čitavog imanja, te je prekinuo sve kontakte sa tinejdžerima.

Koliko je žudio za privatnosti, toliko je rasla njegova slava. Godine 1961. osvanuo je na nasovnici časopisa „Time“. Mnogi novinari su pokušavali da dođu do njega. A on je trošio više vremena i truda na izolaciju od svijeta, nego što ljudi troše za normalan, svakodnevni život. Kako se nije moglo doći do njega, u nedostatku istinitih činjenica o njegovom životu, stvarali su se raznovrsni mitovi vezani za njega i njegov život.

Godine 1974. se oglasio riječima: „Neobjavljivanje pruža veliko spokojstvo, mir. Objavljivanje užasno narušava moju privatnost. Volim da pišem. Obožavam. Ali pišem samo za sebe i svoje zadovoljstvo“.

Mišljenja o njemu bila su podijeljena. Po jednima, on je bio čudak, a po drugima američki genije koji je u izolaciji pronašao nadahnuće i oblik umjetničkog djelovanja. Bilo je i onih koji su vjerovali da on ipak redovno objavljuje svoja djela, ali pod pseudonimom.

Godine 1984., jedan od poznatih britanskih književnih kritičara, Ian Hamilton (Robert Ian Hamilton), je imao želju da napiše Selindžerovu biografiju. Naravno, Selindžer je to odbio sa izgovorom da je pretrpio veliku količinu eksploatacije i ugrožavanja privatnosti, dovoljno za cijeli svoj život.

Kada je dotični književni kritičar ipak ustrajao u svom naumu i napisao pomenutu biografiju, te je izdao u obliku knjige 1986. godine, Selindžer, ogorčen ovim činom, je pokrenuo sudski postupak. Dobio je tužbu na Vrhovnom sudu, ali ga je čitav ovaj proces koštao privatnosti, koja mu je bila važnija od svega.

Godine 2000. Džojs Mejnard (Joyce Maynard), žena sa kojom je bio u vezi u mladosti, je objavila memoare u vezi Selindžera. Isto tako, njegova ćerka Margaret (Margaret) je objavila memoare gdje se mogu sagledati pojedinosti iz privatnog života Selindžera. Neki su smatrali da one traže ličnu korist na osnovu bliskih odnosa sa njim.

Čak je i njegov sin Metju (Matthew) stao na stranu svog oca kada je izjavio da je njegova sestra neuravnotežena osoba i da se ne shvataju ozbiljno opisi iz njenih memoara. Neki pisci su se odvažili da napišu drugi dio djela „Lovac u žitu“, a nakon jedne takve objave, Selindžer se opet našao na sudu i opet dobio sudski spor.

Mnogi su tvrdili da spada u red najznačajnijih poslijeratnih američkih pisaca. Postigao je uspjeh svjetskih razmjera. Poznat je u cijelom svijetu, onom istom u kome je više od pedeset godina živio u izolaciji. Umro je u svojoj kući u Kornišu, u 92. godini života.

„Harold Ober Associates“ je firma koja ga je zastupala i koja je objavila svijetu vijest o njegovoj smrti, uz naglasak da je umro prirodnom smrću: „Iako je u maju slomio kuk, bio je odličnog zdravlja sve do naglog pogoršanja poslije Nove godine. Nije imao nikakve bolove neposredno prije smrti, ni dok je umirao“.

Nakon njegove smrti poštovale su se njegove izričite želje, između ostalih, da se nikada ne snimi film prema knjizi „Lovac u žitu“. Postoje brojni svjedoci koji i danas potvrđuju činjenicu da je aktivno pisao tokom cijelog svog života, te da je svoje radove držao u rukopisu zaključane u sefu.

Neka od ovih djela biće objavljena do 2020. godine. Ipak, Selindžer će ostati zauvijek zapamćen po svom romanu „Lovac u žitu“ koji je postao književna himna generacije pedesetih godina prošlog vijeka.

Književna karijera

Njegova najpoznatija djela su: „Lovac u žitu“, „Visoko podignite krovnu gredu, tesari“, „Za Esme“ i „Freni i Zui“. Roman „Lovac u žitu“ objavljen je 1951. godine. Za građu romana pisac je uzeo zanimljive događaje u Njujorku vezane za mladog buntovnika koji je nazvan Holden Kolfild.

Roman je pozitivno primljen od strane kritike i čitalačke publike, te je piscu donio svjetsku slavu. Glavni junak romana postao je mitska ličnost u cijelom svijetu. Roman ni danas nije izgubio na popularnosti. U prilog tome stoji činjenica da je do sada štampan u deset miliona primjeraka.

Već od prve rečenice ovog romana naslućivalo se o nastanku novog i smjelog pravca u američkoj književnosti: „Ako vas stvarno zanima sve ovo, vjerovatno ćete prvo htjeti da saznate gdje sam rođen, kakvo je bilo moje bezvezno djetinjstvo, šta su moji radili u životu pre nego što su me dobili i još masu takvih gluposti a la Dejvid Koprefild, ali nisam baš raspoložen da se upuštam u te stvari“.

Knjiga je za kratko vrijeme postala svjetski bestseler. Tinejdžer kojeg su izbacili iz škole postao je jedan od najpoznatijih književnih mangupa. Posjedovao je otuđena osjećanja za moral, izražavao se cinično žargonski, ali je gajio izražena saosjećanja za svoje vršnjake. Junak koji pokazuje netrpeljivost i nepovjerenje prema svijetu odraslih, očarao je svijet, a roman je u Americi među omladinom stekao kultni status.

Iako danas neke od tinejdžerskih briga iz romana izgledaju staromodno, roman ostvaruje dobru prodaju, od oko 250 000 primjeraka godišnje. Godine 1980. Džon Lenon (John Lennon) je ubijen, a ubio ga je Mark Dejvid Čepmen (Mark David Chapman), koji je izjavio da se objašnjenje ovog ubistva može naći u romanu „Lovac u žitu“.

Romanopisac Filip Rot (Philip Roth) je jedne prilike napisao: „Reakcija studenata na Selindžerova djela znak su da on, za razliku od većine drugih, nije okrenuo leđa vremenu, već da je uspio da ukaže na današnji sukob identiteta i kulture“.

Knjiga u devet priča „Za Esme“ objavljena je 1953. godine. U pričama se opisuju rano sazrela djeca pedesetih godina prošlog vijeka. Djeca su zbunjena i osjetljiva u surovom svijetu odraslih. Knjigu čine sljedećih devet priča: „Ujka Vigli u Konektikatu“, „Prije početka rata sa Eskimima“, „Čovjek koji se smije“, „Dolje kod čamca“, „Za Esme – S ljubavlju i mučninom“, „Lijepa usta i zelene mi oči“, „Plavi period De Daumier-Smita“, „Tedi“, „Freni“.

„Devet priča“ su kritičari dosta cijenili. Sastojale su se od socijalnih i oštroumnih zapažanja, te savršenih dijaloga. Selindžer je više bio majstor govornog, nego književnog jezika. Kreirao je arhitektu emocija u pričama koje su dobile novi pravac, lišene strukture koja se sastojala od početka, sredine i kraja fabule. Promijenio je i tonalitet u pričama koji se sastojao od nekoliko ironičnih komentara.

Vješto je upotrebljavao ironiju. Upravo je kroz ironiju saopštavao sve što stvarno misli. Književni kritičar Orvil Preskot (Orville Prescott) je u vezi s tim izjavio: „Rjetko je u istoriji književnosti, ako je ikada, nekoliko pripovijedaka izazvalo toliko rasprava, kontroverzi, hvalospeva, osporavanja, mistifikacija i interpretacija“.

Za vrijeme života u izolaciji rijetko je objavljivao nova djela. „Freni i Zui“ objavio je 1961. godine. „Freni i Zui“ je savremena knjiga, napisana kao dijalog između glavne junakinje i njenog brata, gdje postepeno dolazi do razrješenja.

Djelo „Podignite visoko krovnu gredu, tesari“ na tržištu se pojavilo 1963. godine. Posljednje njegovo djelo je pripovijetka „Hapworth 16, 1924“ objavljeno 1965. godine. Nikada nije dopuštao da se njegove pripovijetke štampaju u udžbenicima i antologijama.

Njegova pripovjetka „Ujka Vigili u Konektikatu“ ekranizovana je kao film „Moje ludo srce“. Poslije ovog filma Selindžer više nikada nikome nije prodao filmska prava.

Bibliografija

• „Lovac u žitu“ (1951. godine)
• „Za Esme“ (1953. godine)
• „Freni i Zui“ (1961. godine)
• „Podignite visoko krovnu gredu, tesari“ (1963. godine)