Artur Rembo (Arthur Rimbaud)

Biografija

Artur Rembo (Jean Nicolas Arthur Rimbaud) je bio francuski pjesnik poznat po velikom uticaju na savremenu književnost i umjetnost. Rođen je 20. oktobra 1854. godine u Šarlvilu, a umro je 10. novembra 1891. godine u Marselju.

Ostao je zapamćen po svojim doprinosima simbolizmu, a smatra se pretečom modernističke književnosti i nadrealizma.

Počeo je pisati od svojih najranijih godina života. Formalno obrazovanje napustio je u tinejdžerskim godinama i tada je pobjegao od kuće u Pariz, u toku Francusko-pruskog rata.

Smatra se predstavnikom pokreta dekadencije. Najpoznatija djela stvorio je u periodu kasne adolescencije, a sa književnom produkcijom završio je u svojoj 21. godini, nakon što je napisao jedno od njegovih najznačajnijih dijela „Iluminacije“ (Illuminations).

Smatra se paradoksalnim fenomenom u istoriji umjetnosti. Svrstavali su ga u različite tipove ličnosti: bogomdani vizionar, katolički mistik, nezreli buntovnik, zanimljiv klinički slučaj, pjesnik genije.

Sa sedamnaest godina stekao je književnu slavu, kada su ga smatrali jednim od najvećih francuskih pjesnika. Nakon što je raskinuo sa književnom karijerom živio je kao putnik lutalica.

Djetinjstvo i porodica

Artur Rembo je rođen u pokrajinskom gradu Šarlvilu u sjeveroistočnoj Francuskoj. Bio je drugo dijete Frederika Remba (Frédéric Rimbaud), rođen 1814., a umro 1878. godine i Mari Katrin (Marie Catherine) , rođena 1825., a umrla 1907. godine.

Njegov otac je veliki dio svoje vojničke karijere proveo u inostranstvu. Od 1844. do 1850. godine sudjelovao je u osvajanju Alžira, a 1854. nagrađen je Legijom časti. Opisivali su ga kao velikodušnog čovjeka.

U oktobru 1852. godine njegovi roditelji su se upoznali u nedjeljnoj šetnji. Arturova majka bila je 11 godina mlađa od njegovog oca. Bila je stidljiva, ćutljiva, tvrdoglava i bez smisla za humor, sušta suprotnost njegovom ocu.

Arturovi roditelji vjenčali su se 8. februara 1853. godine. Njegov stariji brat rodio se 2. novembra iste godine. Sljedeće godine rodio se Artur.

Nakon njega rođeno je još troje njihove djece: Remboov brat Viktorin (Victorine-Pauline-Vitali), 1857. godine (koji je umro nekoliko sedmica po rođenju), sestra Žen (Jeanne-Rosalie-Vitalie), 1858. godine i sestra Izabela (Frédérique Marie Isabelle), 1860. godine.

Brak Arturovih roditelja trajao je sedam godina, a zbog aktivne vojne službe otac je rijetko bio kod kuće, te je tako propustio rođenja svoje djece, njihova krštenja i mnoge druge bitne događaje u njihovim životima. Nakon 1860. godine u potpunosti se prestao vraćati kući i prekinuo svaki kontakt sa članovima svoje porodice.

Tinejdžerske godine

Majka je porodicu preselila u bogatije naselje 1862. godine, da bi djeci pružila bolje životne uslove i spriječila bilo kakav lošiji uticaj siromašne djece iz okoline. Sve dok joj djeca nisu napunila devet, godina sama ih je podučavala u kući. U procesu podučavanja nerijetko je bila jako stroga. Za kaznu je znala koristiti uskraćivanje obroka.

Rembo i njegova braća i sestre morali su stalno biti u majčinoj blizini. Pratila ih je do škole do njihove petnaeste godine. Tokom školovanja mnogo se trudila da djeci nameće svoju volju, terajući ih na postizanje izuzetnih uspjeha u školi.

Kao dječak, Rembo je bio malen i blijed, svijetlo smeđe kose, sa tamnoplavim očima. Prvu pričest imao je sa 11 godina. Iste godine poslan je na školovanje u Koledž „Charleville“. Do tada je njegovo čitanje uglavnom bilo ograničeno na Bibliju, iako je takođe uživao u bajkama, pustolovnim pričama i romanima Džejmsa Fenimora Kupera (James Fenimore Cooper).

U školi je postigao veliki uspjeh, imao je sposobnost da apsorbuje velike količine pisanih materijala. Osvajao je brojne nagrade na raznim školskim takmičenjima, a samo je 1870. godine osvojio sedam prvih nagrada.

Katoličko vaspitanje njegove majke uticalo je na to da i Rembo postane strastveni katolik. Nadajući se briljantnoj akademskoj karijeri za svog drugog sina, majka je angažovala privatnog učitelja za Artura.

Tada se rodila njegova ljubav prema grčkoj, latinskoj i francuskoj klasičnoj književnosti. Napisao je prve stihove, kako na francuskom, tako i na latinskom.

Pjesničku zrelost pokazao je već u petnaestoj godini. Prva pjesma koju je predstavio bila je naslova „Novogodišnji poklon siročadi“ (Les Etrennes des orphelines) koju je objavio u književnom časopisu.

Često je provodio sate sjedeći u nastojanju da pronađe najbolje rješenje za rimu. Trudio se da se približi parnasistima. Izražavao je otvoreno nezadovoljstvo prema malograđanstvu i hipokriziji. Mnoge njegove pjesme bile su bliže simbolizmu.

Početkom 1870. godine Remboov književni uzor i mentor postao je Žorž Izambar (Georges Izambard). Prva pjesma koju je njegov novi mentor pročitao je „Ofelija“ („Ophélie“), kasnije uključena u antologiju i smatra se jednom od Remboove tri ili četiri najbolje pjesme.

Godine 1870. izbio je Francusko-pruski rat između Drugog francuskog carstva Napoleona III i Kraljevine Pruske. Koledž „Charleville“ tada je postao vojna bolnica.

Rembo je u potrazi za avanturom pobjegao vozom u Pariz, bez novca za kartu. Po dolasku u Pariz je uhapšen zbog neplaćenih troškova prevoza. U zatvoru je proveo nepunih mjesec dana.

Do kraja 1870. godine usvojio je neke nekonvencionalne oblike ponašanja. Nepristojno se izražavao, opijao se, bio je izrazito neuredan, a krao je i knjige iz pojedinih prodavnica. Još uvijek je ostao u kontaktu sa Izambarom, kome je u pismima iznosio svoje stavove, najskrivenija osjećanja i trenutne misli.

Postoji mogućnost da je bio učesnik Pariske komune 1871. godine.

Period sa Verlenom

Rembo je napisao i poslao pismo cijenjenom pjesniku i simbolisti Polu Verlenu (Paul Verlain). U pismu je poslao i par svojih ranije napisanih pjesama.

Pošto se Verlen oduševio Remboovim pjesmama, predložio je da se sastanu. Osim saradnje na književnom planu, tada su počeli burnu aferu, ali koja je trajala kratko. Verlen je bio deset godina stariji od Remboa.

U London su zajedno otputovali 1872. godine. Period u Londonu proveli su u velikom siromaštvu. Verlen je dobijao nešto malo novca od svoje majke. Ovog perioda svog života Rembo se nerado sjećao.

Remboovo okrutno ponašanje primoralo je Verlena da se krajem 1873. godine vrati u Pariz. Jako brzo je počeo da osjeća tugu zbog Remboovog odsustva.

Sljedeći njihov susret desio se u Briselu, ali bez naznaka pomirenja. Sve učestalije su se svađali, netrpeljivost se s vremenom sve više povećavala, što je Verlen mnogo teže podnosio, pa se ubrzo odao alkoholu.

Jednog dana je Verlen u stanju opijenosti, nakon što je kupio revolver i municiju, pucao dva puta u Remboa. Tada mu je oštećen lijevi ručni zglob.

Verlen je bio uhapšen i osumnjičen za pokušaj ubistva, a u isto vrijeme je bio ispitivan zbog tužbi njegove supruge u vezi prirode odnosa sa Remboom. Verlen je osuđen na dvije godine zatvora, iako je Rembo povukao tužbu.

Posljednji put su se vidjeli 1875. godine u Štutgartu. Verlen je odslužio zatvorsku kaznu, a Rembo je prestao sa pisanjem kako bi se posvetio radničkom životu u nastojanju da živi što mirnije.

Rembo se dobrovoljno prijavio u vojsku nizozemske kolonijalne armije, a sve kako bi besplatno otputovao na Javu. Vratio se kući kao dezerter.

Krajem 1878. godine otputovao je na Kipar. Tu je obavljao poslove nadzornika kamenoloma za jednu građevinsku firmu. Zbog tifusne groznice bio je primoran da se vrati u Francusku. Od 1880. godine živio je u Abisiniji u kojoj je trgovao kafom i oružjem, te imao brojne domorodačke ljubavnice.

Posljednja godina i smrt

U februaru 1891. godine pojavili su se prvi znakovi bolesti u vidu nepodnošljivih bolova u koljenu. Zbog neuspješnih tretmana bio je primoran da se vrati u Francusku kako bi sebi omogućio adekvatno liječenje.

U Francuskoj mu je, po savjetu ljekara bolnice u Marselju, amputirana desna noga. Nakon amputacije noge dijagnostikovan mu je rak. Dosta je mirovao i oporavljao se u porodičnoj kući u Šarlvilu.

Vodila ga je snažna želja da se ponovo vrati u Afriku. U pokušaju ostvarenja svog sna o povratku, na putovanju mu je pozlilo, te je prebačen u bolnicu u Marseju. Tamo je ponovo operisan, ali operacija nije uspjela.

Artur Rembo je umro 10. novembra 1891. godine u 37. godini.

Poezija

U maju 1871. godine, kada je imao 16 godina, Rembo je napisao dva pisma u pokušaju da objasni svoju poetsku filozofiju. U prvom je otvoreno pisao o svojim pjesničkim ambicijama i kako puno truda ulaže o ličnoj spoznaji o svijetu oko sebe, na način da bude njegov što bolji posmatrač svojim iskrivljenim čulima.

Teško mu je bilo iskazati svoje viđenje poezije suštine. Jasno mu je bilo da sve u vezi poezije iziskuje ogromnu patnju, ali iza toga treba da stoji snažna volja i da se čovjek rodi kao pjesnik.

Po njegovom mišljenju pjesnik mora da poznaje sve oblike ludila i ljubavi, da dolazi do spoznaje o samom sebi, da postane veliki zločinac, bolesnik, prokletnik i učenjak, kako bi uspio dostići neznano. Ovim ciljevima je težio, kako u poeziji, tako i u životu.

Bio je inspirisan francuskim pjesnikom koji je otvorio put ka modernoj književnosti, Šarlom Bodlerom (Charles Baudelaire). Ova inspiracija mu je pomogla da usmjeri svoj rad prema simbolizmu.

U svom drugom pismu napisanom 15. maja, prije svog prvog putovanja u Pariz, iznio je svoje revolucionarne ideje o poeziji i životu, a istovremeno je kritikovao većinu pjesnika koji su mu prethodili. Pozivao je na nove poetske oblike i ideje.

Rembo je istakao iste ideje u svojoj pjesmi „Pijani brod“ (Le bateau ivre). Kroz stotine stihova oslikava priču o brodu koji se oslobađa ljudskog društva. U početku je mislio da samostalno upravlja prema predijelima gdje osjeća zadovoljstvo, a onda shvata da ga vodi pjesma mora. On vidi viziju veličanstva plutajući polako, sa željom da potone i postane jedno s morem.

Francuski pjesnik Pol Valeri (Paul Valéry) izjavio je da je sva poznata literatura napisana u jeziku zdravog razuma – osim Remboove.

Njegova je poezija uticala na simboliste, dadaiste i nadrealiste, a kasnije su pisci prihvatili, ne samo neke od njegovih tema, već i njegovu inventivnu upotrebu stila i jezika.

Bibliografija

• „Boravak u paklu“ (Une saison en enfer, 1873. godine)
• „Iluminacije“ (Illuminations, 1886. godine)
• „Sabrani stihovi“ (Poésies complètes, 1895. godine)

Pjesme:

• „Bal obješenih“
• „Dobra jutarnja misao“
• „Moje boemstvo – fantazija“
• „Njoj“
• „Ofelija“
• „Pjesma s najviše kule“
• „Predosjećaj“
• „Prvo veče“
• „Spavač u Dolu“
• „Suza“
• „Vječnost“