Antun Gustav Matoš

Biografija

Antun Gustav Matoš je bio hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Rođen je u Tovarniku, 13. juna 1873. godine, a umro je u Zagrebu, 17. marta 1914. godine.

Danas važi za prvog modernog hrvatskog muzičkog, likovnog, književnog i plesnog kritičara. Volio je svoju državu, a u politici je bio pristalica Čiste stranke prava. Cijenio je rad Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer) i Starčevića, smatrajući ih ocima domovine.

Tadašnju hrvatsku sredinu upoznao je sa tokovima savremene i evropske literature. Značajan je njegov uticaj na modernizaciju hrvatske književnosti. Bio je uzor mnogim piscima. Svrstava se u red najboljih hrvatskih književnika.

Porijeklo i školovanje

Antun Gustav Matoš je rođen u Tovarniku 1873. godine, na petak trinaesti, pa je babica na porodu njegovoj majci saopštila da će joj sin biti veliki čovjek čije će se ime često spominjati, ali će u životu morati mnogo toga pretrpjeti, pozivajući se vjerovatno na narodna vjerovanja.

Porodica Matoš vodi porijeklo iz Kaćmara, mjesta gdje su se doselili u 18. vijeku iz Turjaka  koji se nalazi južno od Sinja. Još dalji preci porijeklom su iz Rume koja se nalazi u Hercegovini.

Njegov djed zvao se Grgur Matoš. Po zanimanju je bio učitelj. Baka mu je bila Mađarica imena Ersebeth Orovecz iz Kaćmara. Otac mu se zvao August, rođen 1847., a umro 1914. godine. Njegov otac je nakon završene učiteljske škole u Đakovu radio kao učitelj u Našicama, gdje je upoznao njegovu majku i oženio se.

Njegova majka bila je Njemica, zvala se Marija Schams, rođena 1851., a umrla 1944. godine. Djed sa majčine strane zvao se Franjo Schams, a po zanimanju je bio istaknuti farmaceut i pisac velikog niza cijenjenih dijela o vinogradarstvu Hrvatske i Mađarske.

Matoš je imao brata koji se zvao Feliks, a koji je umro 1877. godine. Porodica se preselila u Zagreb 1875. godine, kada je otac tamo premješten u učiteljsku školu.

Po Zagrebu su se nekoliko puta, kao podstanari, selili dok nisu 1885. godine kupili manju kuću, te na tom mjestu sagradili 1904. godine dvokatnicu, koja je sačuvana do danas.

U Zagrebu se porodica proširila kada je 1876. godine rođena Matoševa sestra Danica, kasnije poznata operna solistkinja i pijanistkinja i profesorka u muzičkoj školi, brat Leon rođen je 1878. godine, kasnije je postao profesor geografije, brat Milan rođen je 1884. godine, kasnije je po zanimanju bio finansijski službenik, a poslije Matoševe smrti preuzeo je brigu o njegovim djelima i rukopisima.

Matoš se školovao u Zagrebu u Klasičnoj gimnaziji. Bio je ponavljač sedmog razreda iz predmeta hrvatski jezik, pa tada vjerovatno niko nije ni slutio da će upravo on bitno reformisati jezik i uspostaviti nove pjesničke kanone hrvatske književnosti.

U Beč je otišao na studije Vojnog veterinarskog fakulteta, ali ih nije završio. U vojsku je otišao 1893. godine, koju je sljedeće godine samovoljno napustio i otišao u Srbiju, u Beograd. Kao mladić preko ljeta je odlazio kod rođaka u Brezovicu, a o tome je pisao u svojoj pripovijetki „Nekad bilo-sad se spominjalo“.

Život u Beogradu

Po dolasku u Beograd zarađivao je tako što je držao instrukcije u porodici Sarajevčić, a kod njih je tada i stanovao. Nakon toga se snalazio na razne načine.

Jedno vrijeme je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima. Onda je postao novinar, kada je pisao članke za „Pobratim“ i „Nadu“. Članci su bili vezani za pozorišni i muzički život u Beogradu, kao i kritike mnogih tada aktuelnih romana i priča.

Ostao je zapamćen kao oštar kritičar. U kritikama ponekad nije štedio ni najbolje prijatelje ili cijenjene ličnosti. Najbolji primjer njegove oštre književne kritike je vezan za roman „Hajduk Stanko“ pisca Janka Veselinovića.

Matoš je napisao članak u kome žali što je morao pročitati roman „Hajduk Stanko“ do kraja, a pisca još više žali jer je morao napisati njegovih 456 strana. Inače, Janko Veselinović je bio jedan od Matoševih najboljih prijatelja. Ostala je zabilježena njegova rečenica: „U literaturi prijatelja nemam, niti ga trebam“. Do kraja života ostao je vjeran ovom svom postulatu.

U Beogradu se Matoš družio sa brojnim književnicima, novinarima i glumcima. Pored pomenutog Janka Veselinovića, još vrijedi spomenuti Milovana Glišića i Stevana Sremca.

Tadašnji beogradski umjetnici, tako i sam Matoš, redovno su se okupljali u kafani „Dardaneli“ u kojoj su pisali, čitali svoja djela, te razmjenjivali ideje, kritike ili samo upotpunjavali svoje slobodno vrijeme. Matoš je u Beogradu ostao tri godine, a onda ga životni put odveo u Pariz.

Boravak u Parizu

Godine 1899. Matoš je stigao u Pariz, gdje je proveo narednih pet godina. Veliki dio vremena provedenog u Parizu posvetio je pisanju svojih najznačajnijih proznih djela.

Isto tako, nastavio je novinarsku karijeru. U ovom periodu formirao je lična estetska načela. Upoznao se sa savremenim umjetničkim zbivanjima. Značajna su bila njegova iskustva sa francuskim pjesnicima i simbolistima.

Napisao je veliki dio fikcijske proze, kao što su djela „Iverje“ i „Novo iverje“. U to vrijeme je dobro zarađivao, pa na ove godine svog života gledao kao izuzetno srećne i uspješne. Vratio se u Beograd 1904. godine, a kao vojni dezerter samo potajno je odlazio u Zagreb do 1907. godine.

Povratak u Zagreb

Kada je 1908. godine Matoš konačno oslobođen vojnog službovanja vratio se u Zagreb. Iz Zagreba je povremeno odlazio na putovanja u Italiju, a u Rimu je napisao „Rimske Feljtone“ njegovo posljednje djelo.

Vodio je polemike i svađe sa raznim političkim strujama u Hrvatskoj. Otvoreno se borio protiv hrvatske književnosti katoličkog segmenta.

Njegovi politički stavovi odrazili su se i na njegovu književnu karijeru. Napisao je veliki broj polemika, humoreski i epigrama u satiričnom obliku. Za života je objavio više knjiga, dok su mu neke knjige novela, mnoge pjesme i slično ostale neobjavljene. Djelo „Pečalba“ je poslano na cenzuru, objavljeno je tek godinu dana nakon što je štampano.

Umro je od karcinoma grla u 42. godini života. Mnoga njegova djela objavljena su posthumno 1973. godine: pripovijetke, feljtoni, putopisi, pjesme, kritike, politički članci, polemike, humoreske, satire, epigrami, pisma i bilježnice.

Književna karijera

Matoš je predstavnik hrvatske moderne književnosti, koja se u njegovo vrijeme, a i njegovom zaslugom, ubrzano modernizovala, prihvatajući evropske struje književnih pokreta modernizma, simbolizma i impresionizma.

Književnu karijeru počeo je 1892. godine kada je napisao zapaženu pripovijest „Moć savjesti“. Pisao je članke o ličnom viđenju poetike u proznom stvaralaštvu, te isticao brojne tadašnje pisce, kako u svojoj zemlji tako i šire, kao svoje uzore.

Napisao je tri zbirke pripovijedaka: „Iverje“, 1899. godine; „Novo iverje“, 1900. godine; „Umorne priče“, 1909. godine.

Matoš je pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svog književnog opusa. Njegov pripovjedački opus, ako se uzmu u obzir stilski postupci i stvaralačke tehnike, dijeli se na dva tematska segmenta: prvi polazi iz zagrebačko-zagorske okoline kada je stvarao junake potaknut stvarnim ličnostima iz svog okruženja, a drugi se odnosi na novele krajnje neobičnog sadržaja.

Protagonisti njegovih simboličkih priča su često lutalice, umjetnici i sanjari, nerijetko bolesni i krajnje neurotični likovi. Raskorak između stvarnosti i mašte dio su njihovog lično odabranog identiteta. Kroz društvenu poziciju svojih likova uveo je bajkovite i fantastične motive u mnoga svoja djela. Dok su neka druga djela prožeta lirskim notama i ljubavnim motivima.

Oba njegova tematska segmenta nastajala su uporedo jedan sa drugim, jer je težio ka ostvarenju različitih tema, lišenih ponavljanja i monotonije. Neke od tema koje je obrađivao u svojim proznim djelima jesu aktuelni društveni problemi njegovog vremena, povremeno se javljaju motivi ljubavi i smrti. Ove motive pisac ističe kroz analizu sudbina svojih junaka, kao i unošenjem bizarnih događaja, sa pojačanom psihološkom motivacijom.

Postigao je brojne inovacije kroz svoju putopisnu prozu. Jedna od novina koju Matoš koristi čak i kao individualnu temu jeste motiv krajolika. Osim vanjske slike krajolika, Matoš razvija dublja značenja i asocijacije o njegovim različitim problemima i karakteristikama. Primjer njegovog djela, kada je krajolik isključiva tema jeste putopis „Oko Lobora“.

Njegova poezija nastajala je nešto kasnije, oko 1906. godine, kada je veliki dio svojih pjesama objavljivao u časopisima. Za svog života napisao je oko osamdeset pjesama. Njegove pjesme karakteristične su po tačno određenom obliku, povezivanju riječi u opšti sklad, izrazito profinjenom ritmu, kao i jako uočljivom muzikalnosti stiha.

Na samom početku njegovog pjesničkog izražavanja glavna dva motiva bila su ljubav i cvijet. Jako brzo uvodio je druge motive, gdje je motiv smrti često dominirao, a jasno se oslikavaju prolaznost i nestajanje, razne sumnje, kada se ljubav doživljava kao velika bol. Intenzivno osjećanje sivila boja i zvukova najjače su izraženi u pjesmama „Samotna ljubav“, „Djevojčici mjesto igračke“, „Utjeha kose“.

Svoje najintimnije dileme i najdublja emocionalna stanja izrazio je u svojim djelima poetskih krajolika, kao što je „Jesenje veče“. Napisao je veliki broj rodoljubivih pjesama „Stara pjesma“, „Iseljenik“ i mnoge druge. Sumorno doživljavanje domovine često se oslikava kroz njegove stihove, elegične prirode.

Plodan pisac bio je u polju kritike i esejistike, te feljtonistike. Ovim žanrovima je kroz impresionistički pristup djelima mnogih svojih savremenika, iznosio svoje umjetničke postulate. Za osnovni kriterij estetskog vrednovanja dijela uzimao je individualan piščev stil.

Sva književna djela za njega su bila samo umjetnost, pa stoga nije pravio razlike između pojedinih književnih vrsta. Matoš je nesumnjivo uticao na razvoj i tok hrvatske književnosti, naročito kada je riječ o kritici, esejima i poeziji.

Bibliografija

• „Iverje“ (1899. godine)
• „Novo iverje“ (1900. godine)
• „Ogledi“ (1905. godine)
• „Vidici i putovi“ (1907. godine)
• „Umorne priče“ (1909. godine)
• „Cvijet sa raskršća“
• „Naši ljudi i krajevi“ (1910. godine)
• „Pečalba“ (1913. godine)

Pjesme:

• „Notturno“
• „Utjeha kose“
• „1909.“
• „Jesenje veče“

Putopis:

• „Oko Lobora“