Antoan de Sent Egziperi (Antoine de Saint-Exupéry)

Biografija

Antoan de Sent Egziperi (Antoine Jean-Baptiste Marie Roger de Saint Exupery) bio je francuski pisac, pjesnik, aristokrat, novinar i avijatičar. Rođen je 29. juna 1900. godine u Lionu, a umro je 31. jula 1944. godine iznad Sredozemnog mora.

Postao je laureat nekoliko francuskih prestižnih književnih nagrada, te osvojio je Nagradu za nacionalnu knjigu SAD-a. Najviše se pamti po noveli „Mali princ“ i po svojim avijatičarskim avanturističkim spisima, uključujući „Noćni let“ i „Vjetar, pijesak i zvijezde“

Egziperi je bio uspješan komercijalni pilot prije Drugog svjetskog rata, koji je upravljao vazdušnim letovima u Evropi, Africi i Južnoj Americi.

Nakon izbijanja rata, pridružio se francuskoj ratnoj avijaciji. Tek što je demobiliziran iz francuske ratne avijacije, putovao je u Sjedinjene Američke Države kako bi nagovorio tamošnju vladu da uđu u rat protiv nacističke Njemačke.

Nakon višemesečnog odmora u SAD-u, tokom kog je napisao tri najvažnija djela, pridružio se Slobodnoj francuskoj ratnoj avijaciji u Sjevernoj Africi, iako je bio daleko iznad starosne granice za takvo pilotiranje i poprilično narušenog zdravlja.

Nestao je iznad Sjevernog mora u misiji za izviđanje u julu 1944. godine i od tada mu se gubi svaki trag.

Prije rata, Egziperi je postigao slavu u Francuskoj kao avijatičar. Njegova književna djela – među kojima je „Mali princ“, prevedena su na trista jezika – posthumno je učvrstio status nacionalnog heroja u Francuskoj. Godine 1930. odlikovan je ordenom Legije časti za zasluge u civilnoj aeronautici.

Njegov filozofski zapis iz 1939. godine „Zemlja ljudi“ i njegovo ime postali su naziv međunarodne humanitarne organizacije, a doprinijeo je i stvaranju najuspešnijeg svjetskog sajma 20. vijeka, Ekspo 67 u Montrealu.

Djetinjstvo i vazduhoplovstvo

Egziperi je rođen u Lionu u aristokratskoj katoličkoj porodici. Bio je treći od petoro djece Marie de Fonscolombe (Mari) i Viscount Jean de Saint Exupery (Viskant).

Njegov otac, izvršni direktor posredovanja u osiguranju, umro je od moždanog udara u Lionu na željezničkoj stanici malo prije četvrtog rođendana njegova sina. Smrt oca uticala su na cijelu porodicu jer je ona znatno osiromašila.

Egziperi je imao tri sestre i mlađeg brata, koji je sa petnaest godina umro od reumatske groznice, dok su oboje pohađali školu u Friborgu u Švicarskoj, tokom Prvog svjetskog rata. Slike smrti njegovog brata mnogo kasnije će se pretočiti u vrhunski završetak „Malog princa“.

Sa sedamnaest godina, kao jedini muškarac u porodici, nakon smrti svoga brata, mladi je Egziperi bio preplašen, kao i njegova majka i sestre, ali je uskoro postao zaštitnik porodice i njena utjeha.

Već u djetinjstvu pokazao je zainteresovanost i sklonost za pisanje, a imao je i želju da jednog dana bude pilot. Obrazovao se u katoličkom internatu u Švajcarskoj i u jezuitskoj školi u Le Manu.

Nakon što je dvaput propustio svoje završne ispite na pripremnoj brodskoj akademiji, neki vjeruju namjerno, Egziperi je ušao u Ecole des Beaux-Arts kao revizor za studij arhitekture 15 mjeseci, opet bez diplome, a potom je prihvatao neobična radna mjesta.

Godine 1921. Egziperi je započeo svoju vojnu službu i poslan je u blizini Strasburga. Uzimao je privatne časove leta, a sljedeće godine dobio je ponudu da pređe iz francuske vojske u francusku ratnu avijaciju.

Prihvatio je pilotiranje najprije u Maroku, a kasnije u Parizu, na kome će doživjeti prvu od njegovih mnogih nesreća u vazduhoplovstvu.

Egziperi se naklonio prigovorima porodice svoje zaručnice, Louise Leveque de Vilmorin (Lujze Levek de Vilmorin)  i napustio je vazduhoplovstvo kako bi preuzeo kancelarijski posao.

Kada je par prekinuo zaruke, sljedećih nekoliko godina radio je različite poslove bez mnogo uspjeha, između ostalog bio je knjigovođa i prodavac automobila, jedno vrijeme radio je i kao novinar, izvještavajući iz Njemačke i Španije.

Do 1926. godine Egziperi je ponovo letio. Postao je jedan od pionira međunarodne avionske pošte, u danima kada su avioni imali samo nekoliko instrumenata. Kasnije se žalio da su oni koji su letjeli u naprednijim avionima više ličili na računovođe nego pilote.

Radio je za Aeropostalu između Toulousea i Dakara, a zatim postao i vazdušni prevoznik za luke u španjolskoj zoni Južnog Maroka, u pustinji Sahari. Njegove su dužnosti uključivale pregovore o sigurnom oslobađanju letača koji su bili taoci saharskim plemenima, opasan zadatak koji mu je donio nagradu od francuske vlade.

Godine 1929. Egziperi je prebačen u Argentinu, gdje je postao direktor vazdušnog preduzeća Aeroposta u Argentini. Istraživao je nove vazdušne linije duž Južne Amerike, pregovarao o raznim sporazumima, a čak i povremeno odvozio vazdušnu poštu, kao i obavljao razne misije.

Karijera pisca

Prva novela „Avijatičar“, objavljena je u književnom časopisu „Le Navire d’Argent“ . Godine 1929. objavljen je prvi roman „Južna pošta“, kojim veliča avionski saobraćaj; tada je njegova karijera avijatičara i novinara trebala započeti.

Upoznao se sa brojnim poznatim piscima, među kojima je bio i Andre Gide (Andre Žid), koji su ga poticali da se bavi pisanjem.

Objava romana „Noćni let“ iz 1931. godine utemeljila je Egziperija kao  pisca koji dobija ugled u književnom svijetu. To je bio prvi od njegov rad koji je stekao široko priznanje. Za „Noćni let“ dobio je brojne nagrade, među kojima je i „Prix Femina“.

Egziperi  se oženio sa Consuelo Gomes Carillo (Konsuelo Gomes Karilo), udovicom pisca i umjetnika. Egziperi, potpuno očaran suprugom, napušta karijeru avijatičara i vraća joj se mnogo puta – ona je bila njegova muza i, dugoročno, izvor velikog tjeskobe.

U SAD -u je napisao „Ratni pilot“, koji je dobio široku priznanje i „Pismo taocu“, u posveti za 40 miliona Francuza koji su živjeli pod nacističkim tlačenjem.

Egziperi je nastavio pisati sve do proljeća 1943. kada je napustio Sjedinjene Američke Države i otišao u Afriku u Drugom svjetskom ratu.

„Mudrost pijeska“ je njegovo nedovršeno djelo objavljeno nakon njegove smrti. Dok je „Mali princ“- knjiga za male i velike njegovo najpoznatije djelo.

„Mali princ“

Jedan od njegovih najvažnijih radova u karijeri bila je dječja priča za odrasle „Mali princ“. Mistična priča o pilotu u pustinji i njegov razgovor s mladim princem s druge planete napisana je i ilustrirana od strane Egziperija i objavljena na francuskom i engleskom jeziku u SAD-u 1943. godine, a kasnije na više od 200 drugih jezika.

Smatra se jednim od najvećih književnih djela u 20. vijeku i jedna je od najboljih knjiga svih vremena, postajući predmet brojnih adaptacija i ekranizacija.

U „Malom princu“ autor na jednostavan način piše o toleranciji, razumijevanju i odnosima u svijetu, iznoseći jaku vjeru u mogućnost preobražavanja čovjeka. To je kratka knjiga napisana kao bajka o stvarnom svijetu, o grijesima i zabludama, o vjernosti, ljubavi, poštovanju i razumijevanju.

U uvodu pisac moli djecu za oprost što je knjigu posvetio odrasloj osobi kojoj je potrebna utjeha i koja je njegov najbolji prijatelj, a onda posvetu usmjerio prema dijetetu koje je nekad bio odrasla osoba. Čitaoca navodi da pronađe duboko u sebi nekadašnje dijete.

Razumijevanje „Malog princa“ kao bajke polazi od djece, dok je za odrasle simbol svakog čovjeka koji se rodi i koji pred sobom ima život, dok su sjemenke baobaba iz knjige iskustva iz samog djetinjstva, koja su čuvana ako su dobra, a brišu se ako su loša. Pisac poručuje da je život samo jedan i da ga ne treba uzalud trošiti.

Egziperi i njegova supruga nikad nisu imali stabilnu vezu, zato što on većinu vremena nije provodio kod kuće. Smatra se da je upravo ona bila njegova muza i inspiracija za prinčevu ružu.

Mali princ u knjizi štiti svoju ružu od nepogoda, brine se za nju, zaliva je. Na svom putu sreće i druge ruže, što bi u prenesenom značenju bilo da Egziperi sreće druge žene, a lik lisice ga podsjeća da je njegova ruža posebna za njega. U prilog mišljenju o poveznici supruge i ruže ide Konsuelina autobiografija naslova „Memoari ruže“.

Mali princ ima samo jednog prijatelja, a to je crvena ruža. Napustio je i nju i svoju malenu planetu i krenuo da otkrije nepoznate predjele i da nešto novo nauči. Iako je ružu volio najviše na svijetu, ona mu nije bila dovoljna. Želio je više.

Svi ljudi, koje je sretao na svom putu, bili su opterećeni sami sa sobom i svojim poslom, ne mareći za svijet oko sebe, te su tako postali otuđeni i usamljeni. Nije mogao da razumije besmislenost njihovog rada i odsustvo ljubavi prema svemu.

To je bio svijet u kojem vlada sebičnost i opijenost samim sobom. Mali princ je uvidio da slobodan čovjek može biti zarobljen u svijetu u kojem obavlja dosadan posao. Shvatio je da ovi ljudi ne mogu biti njegovi iskreni prijatelji jer u njima vlada duhovna pustinja.

Jedini prijatelj na ovom putovanju je lisica koja ga uči da čovjek samo srcem vidi i da je njegova ruža nezamjenljiva i nije kao ostale ruže. Tako je Mali princ upoznao sebe i smisao života.

U romanu nije opisan fizički izgled Malog princa, već ga je Egziperi sam ilustrovao kao niježnog, zlatokosog dječaka, stavljajući akcenat na njegovu psihičku karakterizaciju. Pisac želi da ljudi budu što sličniji malom princu i da će tako odabrati put odgovornosti i ljubavi. Ovo djelo je bezbroj puta citirano, inspirisalo mnoge, pa čak i terapeutski upotrebljavano.

Mnogo muzeja posvećeno je ovom piscu i njegovom liku iz mašte. „Mali princ“ je doživio mnogo audio i video adaptacija, više puta prilagođavan za film. Mnoge baletske predstave, opere, mjuzikli, pozorišne predstave su inspirisane ovom knjigom.

Pustinjski pad

Dana 30. decembra 1935. u 2:45, nakon 19 sati i 44 minute u vazduhu, Egziperi, zajedno s njegovim mehaničarom i navigatorom Andreom Prevotom (Andre Prevot) u pokušaju da obori rekord najbržeg putovanja između Sajgona i Pariza, srušio se u libijskoj pustinji. Smatra se da je mjesto nesreće u blizini doline Nila.

Egziperi i Prevot nekim čudom su preživjeli pad, a onda se suočili s brzom dehidracijom u vreloj pustinji. Njihove mape bile su dvosmislene, tako da su bili dezorijentisani.

Izgubljen među pješčanim dinama, ono što su imali bilo je grožđe, dvije naranče, termos kafa, čokolada, šačica krekera i malo vina. Imali su tekućine za jedan dan. Obojica su doživljeni auditivne halucinacije, koje su ubrzo pratile žive halucinacije. Do drugog i trećeg dana, bili su tako dehidrirani da su se prestali znojiti. Četvrti dan, beduin na devi u slučajnom prolazu im je spasio živote.

„Mali princ“ počinje s pilotom koji je zarobljen u pustinji, dijelom je upućivanje na ovo iskustvo.

Boravak u Kanadi i Americi

Nakon kapitulacije francuske vojske, Egziperi je stigao u Nju Jork zadnji dan 1940. godine, s namjerom uvjeravanja SAD-a da brzo uđe u sukob protiv nacističke Njemačke.

Dana 14. januara 1941. godine, u hotelu Astor, ručak na kojem je sudjelovalo oko 1.500 ljudi, primio je nagradu Francuske akademije nauka za „Vjetar, pijesak i zvijezde“ u kome piše najzanimljivije događaje iz svog života.

Konsuelo je stigla u Nju Jork nekoliko mjeseci kasnije, nakon migracije u južnom francuskom gradu Opedu, gdje je živjela.

Između januara 1941. i aprila 1943. godine, Egziperi je živio u Central Parku u Nju Jorku u dvosobnom penthaus apartmanu, kao i dvorcu Bevin Haus na Long Islandu u Nju Jorku i stanu na Menhetnu.

Neki su istraživači smatrali da je tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama Egziperi postao intiman s Anne Morrow Lindbergh (Ana Marov Lindberg), suprugom čuvenog američkog avijatičara Charlesa Lindbergha (Čarls Lindberg).

Ironično, iako je njegova namjera bila uvjeriti američku vladu na potrebu borbe protiv fašizma, Ana je napisala knjižicu od 41. stranicu, „The Wave of the Future“, u prilog svom suprugu koji je lobirao za američki i njemački mirovni sporazum sličan Staljinovom sporazumu s Hitlerom.

Egziperi je takođe boravio nekoliko sedmica u Kanadi tokom kasnog proljeća 1942. godine, gdje se susreo sa sinom filozofa Charlesa De Konincka (Čarls Koning), osmogodišnjim dječakom s plavim kovrčavom kosom, koji će biti inspiracija za izgled „Malog princa“.

Nakon što se vratio iz Kanade, bio je bolestan i pod stresom, tada dobija ideju da uradi dječiju knjigu nadajući se da će umiriti svoje živce. Egziperi je pisao i ilustrovao „Malog princa“ u Nju Jorku i selu Asaroken od sredine do kraja 1942. godine.

Prvo objavljivanje bilo je početkom 1943. godine na engleskom i francuskom jeziku u Sjedinjenim Američkim Državama, a tek nakon oslobođenja Francuske, kasnije će se pojaviti u njegovoj rodnoj zemlji.

Povratak u rat

U aprilu 1943. godine, nakon 27 mjeseci boravka u Sjevernoj Americi, Egziperi je otišao s američkim vojnim konvojem za Alžir, letio sa slobodnim francuskim ratnim vazduhoplovstvom i borio se s saveznicima na Mediteranu.

Uskoro je bio unaprijeđen u čin glavnog zapovjednika, bio je daleko stariji od većine muškaraca u operativnim jedinicama. Iako je bio osam godina iznad starosne granice za takve pilote, uporno je tražio izuzeće koje je konačno odobrio general Dwight Eisenhower (Dvajt Ajzenhauer).

Međutim, Egziperi je patio od bolova i nepokretnosti zbog mnogih ranijih povreda u nesrećama, do te mjere da se nije mogao obući odijelo ili čak oboriti glavu da bi provjerio neprijateljske avione.

Nakon kratke pauze, Egziperi je nastavio letjeti, ali se i vratio svojoj dugogodišnjoj navici čitanja i pisanja. Temeljno je proučavao književnost, a čitao književna djela do trenutaka polijetanja, kada je mehaničar zagrijavao i testirao avion za njegov let.

Na jednom letu, dok su njegove kolege čekale njegov dolazak, na povratku je sat vremena letio kružeći u luci kako bi mogao završiti čitanje romana. Neki od njegovih filozofskih spisa nastali su u takvim periodima kada je mogao razmišljati o svijetu ispod njega.

Nestanak

Francuski general (kasniji francuski predsjednik) Charles de Gaulle (Čarls de Gaul), podupirao je Njemačku. U tom je trenutku Egziperi bio depresivan, počeo je jako piti. Osim toga, njegovo se zdravlje, fizički i psihički, pogoršalo. Bio je povremeno podložan depresiji, a bilo je i rasprava o tome da ga razriješe karijere avijatičara.

Posljednja njegova zadana misija izviđanja, kada se pridružio Slobodnim francuskim snagama, bila je prikupljanje obavještajnih podataka o njemačkim pokretima nad okupiranom Francuskom.

Dana 31. jula 1944. nije se vratio, dramatično je nestao bez traga negdje iznad Mediterana. Vijest o njegovom nestanku ubrzo se širio književnim svijetom, a zatim i u svjetske novinske naslove. Pravi uzrok njegove smrti ostaje nepoznat.

Ostaci njegovog aviona pronađeni su 2000. godine kod Marseja i sa dna mora izvučeni 2003. godine. Serijski broj na pilotskoj kabini tog aviona potvrdio je autentičnost izvučene olupine, koja se sada nalazi u muzeju u Buržeu kod Pariza.

Citati i izreke

„Kamenje prestaje da bude kamenje onog trenutka kada čovek razmisli o njemu i u njemu vidi sliku katedrale“.

„Dobročinstvo nikada ne ponižava onog koji od nje nešto dobija, niti ga kuje lancima zahvalnosti, jer poklon nije ni namenjen njemu, već Bogu“.

„Svaki čovek mora prvo u sebi da potraži značenje života. To nije nešto što se otkriva, već nešto što se oblikuje“.

„Nemam prava da umanjim nečiju vrijednost. Nije bitno šta ja mislim o nekome, već šta taj neko misli o sebi. Umanjiti nečije samopoštovanje je grijeh“.

„Reci mi ko ti se divi i reći ću ti ko si“.

„Samo se srcem može zaista gledati. Ono što je suštinski važno, nevidljivo je oku“.

Bibliografija

• „Avijatičar“ (1926. godine)
• „Južna pošta“ (1929. godine)
• „Noćni let“ (1931. godine)
• „Zemlja ljudi“ (1939. godine)
• „Ratni pilot“ (1942. godine)
• „Pismo taocu“ ( 1943. godine)
• „Mali princ“ (1943. godine)
• „Mudrost pijeska“- posthumno
• „Tvrđava“- posthumno