Albert Camus (Albert Kami)

Biografija

Alber Kami (Albert Camus) je bio francuski pisac i filozof. Rođen je u Mondovi u Alžiru, 07. novembra 1913. godine, a umro je u Vilblevenu u Francuskoj, 04. januara 1960. godine.

Nobelovu nagradu za književnost Kami je dobio 1957. godine. Sva djela ovog pisca baziraju se na osnovnoj ideji apsurda ljudskog postojanja. Polazi od negativnog stava prema današnjem, modernom čovjeku, a nasuprot njega idealizuje stare Grke.

U eseju „Pobunjeni čovjek“ iznosi neke svoje lične stavove. Njegova religioznost bila je predmet mnogih rasprava, a s tim u vezi, on je napisao „Ne vjerujem u boga i nisam ateist“. Nije imao poveznice sa ideologijama, što je potvrdio u intervjuu.

Djetinjstvo i mladost

Alber Kami je rođen u jako siromašnoj i djelomično nepismenoj francusko-alžirskoj porodici. Otac mu je poginuo 1914. godine, u bitki vođenoj tokom Prvog svjetskog rata. Majka, koja je bila nagluva, othranila ga je u jako lošim uslovima za život.

Godine 1923. stekao je pravo na državnu stipendiju, zahvaljujući kojoj je završio gimnaziju i pohađao fakultet na Univerzitetu u Alžiru. Na studijama je aktivno igrao fudbal. Bio je golman univerzitetskog fudbalskog kluba.

Razbolio se 1930. godine od tuberkuloze. Zbog toga je bio primoran da završi sa fudbalskom karijerom, ali i da privremeno obustavi studije. Kako bi se prehranio morao je da obavlja različite privremene poslove. Bio je privatni učitelj, radio je kao meteorolog, a jedno vrijeme je prodavao automobilske dijelove.

Studije je nastavio, pa je 1935. godine dobio filozofsku licencu. Diplomu iz filozofije je stekao naredne godine na Univerzitetu u Alžiru kada je uspješno odbranio diplomski rad o hrišćanskoj metafizici i neoplatonizmu.

U godini stečene fakultetske diplome uspješno je započeo glumačku karijeru. Osnovao je pozorišnu družbu „Radničko pozorište“ (Théâtre du Travail). Tada je osim glume aktivno pisao dramske tekstove i režirao. Uporedo je dosta čitao i to najviše djela Epikteta, Paskala (Blaise Pascal), Kierkegarda (Kierkegaard), Ničea (Friedrich Nietzsche), Prusta (Marcel Proust), Gidea (Andre Gide) i Malrauksa (Andre Malraux). Na ovom poslu je radio do 1939. godine.

U periodu od 1937. do 1939. godine  počeo je novinarsku karijeru kada je pisao za socijalistički list „Alger-Républicain“. Neki vjeruju da je bez posla ostao kada je napisao članak o lošim uslovima u kojima se nalaze seljaci iz grada Kabile. Radio je i za novine „Soir-Republicain“.

U Alžiru je objavio zbirku eseja „Lice i naličje“, 1937. godine. Drugu knjigu, takođe zbirku eseja, objavio je dvije godine poslije. Knjiga nosi naslov „Pirovanje“.

Kada je počeo Drugi svjetski rat, Kami se dobrovoljno prijavljuje u francusku vojsku. U vojsku ga nisu primili zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja. Nastavio je sa pisanjem. Radio je za list „Paris-Soir“

Godine 1941. završava svoj prvi roman „Stranac“ i esej „Mit o Sizifu“. Oba ova rada objavljena su u Parizu.

Politika

Kako bi potpomogao borbu za jednakost Evropljana i domorodaca u Alžiru, Kami se počinje baviti politikom. Tako se 1935. godine učlanio u Komunističku partiju Francuske.

Naredne godine je osnovana Alžirska komunistička partija. Cilj osnivanja ove partije bio je zalaganje za samostalnost Alžira. Kami je postao aktivan i u novoosnovanoj partiji, što se nije sviđalo članovima Komunističke partije Francuske, iz koje je izbačen 1937. godine.

Nakon toga počeo je da sarađuje sa francuskim anarhističkim pokretom (Anarhist Andre Prudhommeaux). Postaje simpatizer ovog pokreta od 1948. godine, kada su ga predstavili na jednom sastanku „Kruga anarhističkih studenata“ (Cercle des Etudiants Anarchistes).

Kami je u to vrijeme proučavao anarhističku filozofiju, a isto tako, sarađivao je i pisao za anarhističke časopise: „Le Libertaire“, „La révolution Proletarienne“ i „Solidaridad Obrera“. Kami je sa anarhistima izražavao brojne podrške protestujućim radnicima.

U početku Drugog svjetskog rata Kami se izjašnjavao kao pacifist. Kako je svjedočio nekim događajima tokom rata, kao što je egzekucija Gabrijela Perija (Gabriel Péri), počinje sve više da iskazuje revolt prema Nijemcima. Od 1942. godine aktivno je surađivao u pokretu otpora.

Ljubavni život

Alber Kami se dva puta ženio. Prvi put je vjenčao Simon Ji (Simone Hie), 1934. godine. U javnosti je bilo poznato da je njegova supruga bila ovisnica o morfiju. Oboje su bili nevjerni u ovom braku. To je bio najveći razlog njihove rastave.

Druga njegova supruga zvala se Fransin For (Francine Faure). Vjenčali su se 1940. godine. Fransin je bila matematičarka i pijanistica. Iako se dva puta ženio i istinski volio, Kami nije bio pobornik institucije braka, jer ju je smatrao neprirodnom.

Dana 05. septembra 1945. Kami je postao otac. Francine je rodila blizance Katrin i Žoan (Catherine i Jeana). Nikad se u potpunosti nije pomirio sa institucijom braka, često je kroz šalu isticao da brak nije za njega.

Kami je imao brojne vanbračne afere. U javnosti najpoznatija njegova afera bila je sa španskom glumicom Marijom Kazares (Maria Casares).

Karijera pisca

Kami je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio član grane pokreta otpora „Combat“. Ova organizacija u svom radu protiv nacizma, redovno je objavljivala časopis istog imena. Kami je radio pod pseudonimom Beauchard. Glavni urednik ovog časopisa postao je 1944. godine. Bio je protiv korišćenja atomske bombe, te je ovaj stav često isticao. Na ovom časopisu je radio do 1947. godine, kada ga dobrovoljno napušta.

Nakon rata putovao je po SAD-u i tamo držao predavanja o francuskoj filozofiji. Godine 1951. godine objavljuje svoje djelo „Pobunjeni čovjek“. U ovom eseju ističe pobunu i revoluciju. Ovim djelom pokazao je nepristrasnost komunizmu. Knjiga je uzdrmala brojne mislioce. Mnogi njegovi prijatelji tada mu okreću leđa. Pacifizam stavlja u prvi plan. Nadao se jednakosti i pravednosti u društvu.

Kami je bio pogođen depresijom zbog loše kritike na njegovo djelo. Jedno vrijeme prestao je sa pisanjem i bavio se prevođenjem drama stranih autora. Dvije godine proveo je u samoći zbog tuberkuloze.

Kami je doprinijeo filozofiji razrađujući svoju teoriju apsurda kroz stvaralaštvo. Teorija apsurda zasniva se na spoznaji da ljudi tokom života teže da dokuče smisao postojanja, a taj je smisao nemoguće postići na ovom svijetu. „Mit o Sizifu“ je jasan prikaz teorije apsurda, dok se on prožima i u drugim djelima ovog pisca, kao što su „Stranac“ i „Kuga“.

Kami je u djelu „Stranac“ teoriju apsurda razradio kroz karakter glavnog lika koji se ne prilagođava savremenom sistemu. Njegova nesposobnost da laže, iskrenost u punom smislu te riječi, dovodi ga u nepovoljne položaje u strukturno složenom društvu. Na osnovu toga slijedi mu kazna od strane tog istog društva i to ona koja ne dolazi na osnovu ubistva, nego na njegovoj apsolutnoj iskrenosti o njegovoj ravnodušnosti zbog majčine smrti. „Stranac“ počinje kultnom rečenicom glavnog junaka Mersoa: „Majka mi je danas umrla, a možda i juče“. Bira inferiornost prema svijetu, jer zna da smrtna kazna dolazi od lažljivog, hladnog i okrutnog društva.

U djelu „Kuga“ ispituje moralne koncepte. Postepeno se sve više razvija epidemija kuge, a ljudi se uporno bore protiv nje, umjesto da se predaju ovoj bolesti. Kami razrađuje značenje solidarnosti. Ljudi dobijaju priliku razumijevanja individualne patnje kao apsurda.

Mnogi kritičari su Kamija svrstavali u red egzistencijalista. On je ovaj epitet demantovao esejom „Enigma“. Kami je veći dio svog života posvetio ljudskim pravima. Pedesetih godina prošlog vijeka mnogo puta je javno protestovao onda kada bi uvidio da se na bilo koji način nekom nanosi šteta ili ako bi pomislio da će bilo kakvim aktivnostima biti narušena ljudska prava.

Ostaje pri pacifizmu, a naročito se zalaže za ukidanje smrtne kazne. Iz njegove borbe protiv smrtne kazne proizašao je esej koga je napisao zajedno sa piscem Arturom Koestlerom (Arthur Koestler). Od 1954. godine, u toku Alžirskog rata, zalagao se za spašavanje civila građanskim primirjem. Radio je za alžirske zarobljenike kojima je slijedila smrtna kazna.

U poslovima vezanim za časopis „L’Express“ bio je u periodu između 1955. i 1956. godine. Nakon toga, 1957. godine dobio je najveće književno priznanje svog života, Nobelovu nagradu za književnost. Švedska akademija, ovu prestižnu književnu nagradu, uručila mu je zbog njegovog ozbiljnog literarnog rada kojim se naglašavaju mnogi savremeni problemi.

Tragična smrt

Alber Kami je život izgubio u saobraćajnoj nesreći. Poginuo je 04. januara 1960. godine. Tog dana putovao je automobilom sasvim slučajno, budući da mu je u kaputu pronađena karta za voz. Krenuo je na primopredaju pariskog pozorišta, koje je od tog dana trebao voditi.

Kobnim automobilom „Facel Vega“ upravljao je njegov prijatelj Mišel Galimar (Michel Gallimard), koji je takođe izgubio život zajedno sa svojih dvoje djece.

Kami je sahranjen u gradu Lourmarinu. Njegova djeca od toga dana posjeduju autorska prava na sva njegova djela. Njegova posthumno objavljena djela su „Sretna smrt“ i „Prvi čovjek“.

Citati i mudre misli

• „Čovjek je jedino stvorenje koje odbijа dа bude ono što jeste“.
• „Čovjek je više čovjek po stvаrimа koje prećutkuje, nego po onimа koje kаže“.
• „Ljepotа bez drаži isto je što i udicа bez mаmcа“.
• „Ne hodаj ispred mene, moždа te neću slijediti“.
• „Ne hodаj izа mene, moždа te neću voditi“.
• „Nesrećа je ne biti voljen, аli je još većа nesrećа – ne voljeti“.
• „Voljeti nekog, znаči pristаti dа ostаriš sа njim!“
• „U svijetu bez iluzija čovjek je stranac“.
• „Jesen je drugo proljeće kada se svaki list pretvara u cvijet“.

Bibliografija

Romani:

• „Stranac“ (L’Étranger; 1942. godine)
• „Kuga“ (La Peste; 1947. godine)
• „Pad“ (La Chute; 1956. godine)
• „Sretna smrt“ (La Mort heureuse; posthumno)
• „Prvi čovjek“ (Le premier homme; 1994. godine)

Novele:

• „Progonstvo i kraljevstvo“ (L’exil et le royaume; 1957. godine)

Eseji:

• „Naličje i lice“ (L’envers et l’endroit; 1937. godine)
• „Pirovanje“ (Noces; 1938. godine)
• „Ljeto“ (L’Été; svojevrstan nastavak Pirovanja; 1954. godine)
• „Razmišljanja o giljotini“ (Réflexions sur la guillotine; 1957. godine)
• „Prometej u paklu“ (1947. godine)

Drame:

• „Kaligula“ (Caligula; 1938. godine)
• „Nesporazum“ (Le Malentendu; 1944. godine)
• „Opsadno stanje“ (L’ Etat de Siege; 1948. godine)
• „Pravednici“ (Les Justes; 1949. godine)
• „Rekvijem za redovnicu“ (Requiem pour une nonne; adaptacija romana Vilijama Foknera (William Faulkner); 1956. godine)
• „Bijesovi“ (Les Possédés; adaptacija romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog; 1959. godine)

Filozofska djela:

• „Mit o Sizifu“ (Le Mythe de Sisyphe; 1942. godine)
• „Pobunjeni čovjek“ (L’Homme révolté; 1951. godine)
• Hronike I, 1944–48 (Actuelles I, Chroniques 1944.–1948.; 1950. godine)
• Hronike II, 1948–53 (Actuelles II, Chroniques 1948.–1953.; 1953. godine)
• Hronike III, 1939–58 (Chroniques algériennes, Actuelles III, 1939.–1958.; 1958. godine)