Petar Petrović Njegoš

Biografija

Petar II Petrović Njegoš bio je crnogorski vladar, vladika, pjesnik i filozof. Rođen je 13. novembra 1813. godine u selu Njeguši blizu Cetinja, a umro je 31. oktobra 1851. godine u Cetinju. Njegova se djela svrstavaju u red najznačajnijih dijela crnogorske književnosti.

Obrazovao se u nekoliko crnogorskih manastira i postao duhovni i politički vođa zemlje poslije smrti svog strica Petra I. Nakon što je eliminisao svu početnu domaću opoziciju svoje vlasti, pažnju je posvetio ujedinjavanju crnogorskih plemena i uspostavljanju centralizovane države.

Uveo je redovne poreze i nove zakone, oformio je vojsku. Porezna politika, koju je provodio, bila je uzrok mnogih buna u crnogorskim plemenima, tokom cijelog njegovog života.

Njegoševu vladavinu sačinjavala je i stalna politička i vojna borba s Osmanskim carstvom. Bio je pristalica ujedinjena i oslobođenja srpskog naroda.

Njegoševo najpoznatije djelo je epska pjesma „Gorski vijenac“, koja se smatra remek-djelom srpske književnosti i nacionalnim epom Crne Gore.

Djetinjstvo i politička situacija

Petar II Petrović Njegoš po rođenju, zvao se Rade Tomov Petrović. Njegov otac, Tomo Markov Petrović bio je najmlađi brat vladike Petra I. Njegoševa majka, Ivana Proroković vodi porijeklo iz zaseoka Malog Zalaza i bila je ćerka kapetana Lazara Prorokovića.

Tomo i Ivana imali su petoro djece; njihov najstariji sin bio je Petar, Rade je njihov srednji sin, a Jovan najmlađi. Ćerke su se zvale Marija i Stana; Marija je bila u braku s Andrijom Perovićem, dok je Stanu oženio Filip Đurašković.

Njeguši je selo koje se nalazi u blizini jadranske obale u zapadnoj Crnoj Gori. Njegušima su vladali Petrovićevi preci. Članovi klana Petrovića bili su kneževi Cetinja od 1696. godine; titula vladike prenosila se sa strica na nećaka, stoga što su pravoslavne vladike bili u celibatu i nisu mogli imati potomke.

Njegoš je svoje prve godine proveo u Njegušima, gdje je svirao gusle i prisustvovao porodičnim i crkvenim slavljima, kada su stariji pričali o svojim vođenim bitkama. Njegovo obrazovanje bilo je fundamentalno; naučio je čitati i pisati kada je imao dvanaest godina, proučavao talijanski u samostanu Savina godinu dana i proveo osamnaest mjeseci u samostanu Topla kod Herceg Novog, učeći ruski i francuski.

U oktobru 1827. godine zahvaljujući pjesniku i dramskom piscu, Simi Milutinoviću Sarajliji, koji je došao u Crnu Goru u službu Njegoševog ujaka, vladike Petra I, Njegoš je upoznao pjesništvo, napisao prve pjesme i bio inspirisan da napiše srpske narodne priče koje su se usmeno prenosile. Simo Milutinović je podučavao Njegoša u raznim sportovima, pucanju i borbi mačevima.

Crnogorsko društvo devetnaestog vijeka bilo je poprilično primitivno. Prema strancima su bili sumnjičavi. Ratovi između Crnogoraca i muslimanskih plemena bili su previše česti. Muškarci su se neprestano krvno sukobili. Žene su radile većinu fizičkih poslova. Zabave su se sastojale od takmičenja na kojima se pokazivala vještina i snaga.

Prije 19. vijeka, zapadna Crna Gora nije bila ništa više od saveza plemena. Decenijama su osmanske vlasti tražile od stanovnika zapadne Crne Gore i istočne Hercegovine  poreze. Srbi su se pobunili i formirali vlastitu autonomnu regiju.

Odsutnost osmanske vlasti stvorila je idealnu priliku za plemensko cvjetanje. Hiljade Srba koji su ostali u osmanskoj teritoriji, prešli su u islam, kako bi izbjegli plaćanje poreza. Tako su imali sva prava i povlastice kao i muslimani, dok su ne-muslimani bili loše tretirani. Zato su hrišćani obraćenike na islam smatrali izdajnicima vjere svojih predaka. Vjerska ubistva bila su česta u ratnim vremenima.

Tokom 18. vijeka hiljade Crnogoraca napustile su svoju zemlju i migrirale u Srbiju u nadi da će naći plodno tlo za bavljenje poljoprivredom. Vlast je postala centralizovana nakon što je Petar I došao na vlast 1782. godine. Njegovom vladavinom od 1796. godine ojačana je autonomija Crne Gore i proširena je teritorija.

Ekonomska situacija zemlje i dalje je bila u jako lošem stanju, njene granice još uvijek nisu međunarodno priznate, a uz sve to, bili su pod turskom vlasti.

Njegoš kao nasljednik

Posljednjih godina života Petar I bio je lošeg zdravlja i sa poteškoćama oko pronalaženja nasljednika – Petrovića koji bi bio sposoban obavljati ovu ulogu. Petrov prvi kandidat bio je Mitar Petrović, sin njegovog najstarijeg brata, ali je mladić umro, te je Petar nastavio potragu.

Skrenuo je pažnju na Đorđija Savova Petrovića, sina svog drugog brata, ali Đorđe je bio nepismen, pa ga Petar šalje u Sankt Peterburg kako bi pohađao školu. Đorđe je zavolio život u Rusiji, pa je poslao stricu pismo kako bi ga obavijestio da želi ući u carsku rusku vojsku i ostati u Rusiji. Petar mu je omogućio ulazak u rusku vojsku, ali mu je oduzeo pravo na prijestolje.

Tek tada Petar vidi mogućnost da za nasljednika postavi tadašnjem tinejdžera Njegoša, pa je   poduzeo korake za njegovo dalje obrazovanje. Sedamnaestogodišnjak je ponovo poslan u manastir Cetinje na obrazovanje. Petar ga upoznaje sa državnim pitanjima kroz pisanje službenih pisama. Umro je od starosti 30. oktobra 1830. godine, bez javnog proglašenja nasljednika.

Dan nakon Petrove smrti, svi crnogorski glavari sastali su se u Cetinju kako bi potvrdili novog vladiku. Nakon dugog vijećanja, Njegoš je 1830. godine primio upravu Crne Gore. U čast svog prethodnika uzeo je monaško ime Petar, postajući tako poznat kao Petar II Petrović Njegoš. „Njegoš“ predstavlja ime koje govori o njegovom porijeklu iz sela Njeguši, a prihvatio ga je u onom obliku, kako je to uradio njegov stric prije njega.

Početak vladavine

Njegoševo pravo po testamentu strica, kojim se imenuje nasljednikom, osporavao je guvernadur Vukolaj Radonjić koji je smatrao da on treba biti vrhovni vladar Crne Gore. Titula guvernadura tradicionalno je pripadala porodici  Radonjić koja se suprotstavljala čvrstim crnogorskim odnosima s Rusijom, zalažući se za bližu vezu s Austrijom, što nikako nije bila politika Petrovića.

Radonjići su postali vodeći pro-austrijski klan i često su se susreli s austrijskim vlastima u Kotorskom zaljevu, na crnogorskoj granici. Vukolaj Radonjić sukobio se sa Njegošem ne samo zbog tradicionalnog suparništva, nego i zato što su Petrovići bili žestoko pro ruski, uglavnom zbog crkvenih veza.

Radonjići i njihove pristaše redovno su tvrdili da su njegove ovlasti bile jednake kao od vladike, dok su Petrovićevi i njihove pristaše tvrdili da vladika uvijek ima posljednju riječ u crnogorskoj vlasti.

Dok se Njegoš spremao za prijestolje, Radonjić je pokušao postići potpunu vlast, tako što je održavao tajne veze sa Austrijom. Na vijeću crnogorskih glavara Radonjić je proglašen krivim za izdaju i osuđen na smrt. Nekoliko sedmica kasnije Njegoš je Radonjiću preinačio presudu kojom ga oslobađa smrtne kazne i osuđuje ga prvo na tamnicu, a onda na progonstvo. Tada je ukinuo zvanje guvernadura u Crnoj Gori.

Uspostavljane  Senata

Njegoš je na početku vladavine oživio tradicionalni savez Crne Gore s Rusijom. Crna Gora je imala potrebu za jakim saveznikom koji bi joj mogao pružiti političku i financijsku podršku,a Rusija je koristila strateški položaj Crne Gore u svojoj geopolitičkoj borbi s Austrijom.

Rusija je tražila osnivanje Praviteljstvujuščeg senata čija je svrha bila ograničiti i regulisati vlast vladike. Rusi su izabrali većinu članova Senata.

Osim što se morao nositi s ruskim političkim uplitanjem, Njegoš se suočio sa još nekoliko ograničenja njegove moći. Nije imao vojsku za provođenje vladavine prava na svojoj teritoriji. Plemena su često odbijala poslušnost ili su ulazili u klanove sa neprijateljima.

Senat je bio sastavljen od dvanaest muškaraca koji su primili godišnju platu od po 40 talara. Imao je zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Sam Njegoš nije bio član Senata, koga su Ivan Vukotić i Matija Vučićević vodili tokom prvih nekoliko godina postojanja. Odluke Senata provodila je vojno-policijska organizacija poznata kao Gvardija. Imali su regionalne predstavnike plemenskih teritorija sa sjedištem u Rijeci Crnojevića.

Bitka za Podgoricu, pokušaji oporezivanja, putovanje u Rusiju

Godine 1832. devetnaestogodišnji Njegoš pokrenuo je napad na muslimanska plemena Podgorice, koja su pomagala Osmanlijama da podupiru pobune u Bosni i Albaniji. Njegošu su se pridružili Vukotić i njegovi ljudi.

Njegoš je bio u nepovoljnom položaju, jer nije imao konkretnu strategiju kako se nositi s Osmanlijama i nisu očekivali da će  oni dovesti konjicu na teren. Pokretanjem napada, Njegoš je takođe riskirao odnos s Rusima. Crnogorci su bili poraženi i prisiljeni povući se.

Godine 1833. Vukotić je uveo poreze. Njegoš je bio mišljenja da Crna Gora nije u stanju da funkcioniše kao država bez oporezivanja. Iako su porezi bili mali,a prihod od njih nedovoljan, plemena su se snažno suprotstavljala novim zakonima.

Nakon Njegoševe dolaska na vlast, ruski car Nikolaj I poslao je Crnoj Gori znatnu financijsku pomoć i obećao da će Rusija doći u obranu zemlje ako bude napadnuta. Zato je Njegoš napustio Cetinje početkom 1833. godine i krenuo na dug put do Sankt Petersburga. Nadao se da će se sastati s ruskim carem.

Na tom putu, u Beču je upoznao reformatora srpskog jezika Vuka Stefanovića Karadžića. Karadžić je bio iznimno impresioniran Njegošem.

Njegoš je stigao u Sankt Petersburg u julu 1833. godine. Car je dao Njegošu ukupno 36.000 rubalja, od čega bi 15.000 trebalo nadoknaditi putne troškove.

U prisustvu cara Nikolaja I, Njegoš je rukopoložen za arhijereja u crkvi Kazanski sabor. Uz pomoć ruske vlade, Njegoš je uspostavio perjaniku, oružanu pratnju vladara. Oni su bili izvršioci odluka Senata.

Njegoš se vratio u Crnu Goru s novcem koji mu je dao car, kao i nizom teoloških knjiga i ikona za manastir Cetinje. Nedugo zatim, osnovao je prve dvije osnovne škole u Crnoj Gori i poslao šesnaest mladih Crnogoraca na nastavak visokog obrazovanja u Srbiji, od kojih se sedam vratilo u Crnu Goru nakon završetka škole. Bili su među malobrojnim pismenim ljudima u zemlji.

Njegoš je osposobio modernu štampariju, iako su skoro svi Crnogorci bili nepismeni. Ustrajao je u osnivanju časopisa koji je nazvao „Grlica“ i u njemu štampao svoje pjesme, kao i djela Milutinovića i Karadžića.

Kanonizacija Petra I, pobuna zbog poreza

Dok je Njegoš 1833. godine bio u Beču i Rusiji, Vukotić je iskoristio dugu odsutnost vladike kako bi ojačao svoju moć. Njegoš je brzo suzbio Vukotića, postavljajući vlasititog brata Peru kao načelnika Senata i rođaka Đorđa u Senat – kada su se vratili iz Sankt Petersburga.

Vukotić je prognan u Rusiju. Tamo je  širio priče o Njegošu, pokušavajući narušiti njegov ugled. Njegoš je bio mnogo zabrinut zbog domaćeg nezadovoljstva njegovom poreznom politikom.

U oktobru 1834. godine dogovorio je kanonizaciju pokojnog Petra I na četvrtoj godišnjici njegove smrti. Sa svecem u porodici, Njegoš je sada mogao nametnuti autoritet svakom Crnogorcu, čijim nepoštovanjem bi izazvao duhovne sankcije.

Većina Crnogoraca bila je oduševljena Petrovom kanonizacijom, a mnogi su se u Cetinju spuštali u njegov grob kako bi proslavili događaj.

Dok je Njegoš bio u stabilnijem položaju nego što je bio prije dvije godine, još je bilo izazova u njegovoj vladavini. Bio je kritikovan zbog navodne zloupotrebe sredstava koje su mu dali Rusi, a plemenska pobuna u Grahovu izbila je zbog poreskih nameta i hronične nestašice hrane. Njegoševi rođaci Đorđe i Stanko razorili su pobunu, ali je pao njegov ugled u Rusiji.

Druga posjeta Rusiji

Vijesti o porazu u Grahovu od strane Turaka ubrzo su stigle do Sankt Petersburga i, u kombinaciji s optužbama o financijskoj zloupotrebi, učvrstile su nepovoljan ugled među Rusima. Njegoš je krenuo na put u Sankt Peterburg da sve objasni pred carom.

Godine 1837. car je dao Njegošu dopuštenje da posjeti Sankt Peterburg, baš kada  je teška glad počela uticati na Crnu Goru. Car ga nije toplo primio, onako kako je to učinio 1833. godine. Iako je dobio razne negativne kritike, Rusija je povećala godišnje finansiranje i donirala pšenicu gladnim građanima Crne Gore.

Napori za modernizaciju

Njegoš je ostao u Sankt Petersburgu manje od mjesec dana. Njegova posjeta Rusiji potaknula ga je da poduzme daljnje napore za modernizaciju. Otvorio je dvije fabrike baruta  i izgradio brojne puteve i bunare. Ustanovio je medalju Obilića, koja je postala najviše crnogorsko vojno odlikovanje.

Sukobi između hrišćanske raje i Osmanlija nastavili su se nakon bitke na Grahovu. Godine 1838. Njegoš je podigao tvrđavu na Humcu iznad Grahova. Tvrđava je bila strateški dominantna u tom području.

Nakon drugog posjeta Sankt Petersburgu, Njegoš je bio pod velikim pritiskom Rusa da osigura mirno rješenje, a da Ali Paša učini isto.

U nastojanju da spriječi širi sukob, Njegoš je napisao pismo Mehmedu Paši, veziru Bosne, tvrdeći da su Crnogorci ranije podmirili Grahovo kroz nekoliko generacija, da se već decenijama naplaćuju porezi od strane Osmanlija, te da su muslimani i hrišćani mirno živjeli na tom području sve do Ali Pašinih napada.

Njegoš se sastao s dvojicom izaslanika koji su predstavljali Ali Pašu i Mehmed Pašu u Cetinju i postigao dogovor sa njima.

Zavjera za ubistvo Smail-age

Između 1836. i 1840. odnosi između Smail-age i hrišćanskih stanovnika njegovog posjeda bili su pogoršani. Sin Smail-age, Rustem-beg, stalno je pio i često silovao žene iz plemena, a porezi su bili neizdrživi.

Pleme je zamolilo Njegoša da ubije Rustem-bega. Njegoš je zaključio da bi time mogao razljutiti Smail-agu i potaknuti ga na osvetu. Umjesto toga, nagovorio je pleme da ubiju samog Smail-agu, kao i njegove najbliže suradnike, ostavljajući tako Rustem-bega nezaštićenog.

Pleme je poslušalo Njegošev savjet i organizovali su zavjeru za ubistvo Smail-age. Početkom septembra 1840. godine  seljaci su tražili da Smail-aga sam dođe u selo da pokupi porez.

Dana 23. septembra, on i njegovo izaslanstvo upalo je u zasjedu od 300-400 hrišćanskih ratnika. Smail-aga i 40 Turaka ubijeni su u zasjedi.

Ubistvo Smail-age pokrenulo je niz napada od strane Turaka. Njegoš je 1841. godine, pokušavajući uvesti red u svojoj zemlji i pod ruskim pritiskom za normalizaciju odnosa s Austrijom, postigao sporazum s Austrijancima kojim se definiše austro-crnogorska granica.

Uprkos sporazumu, Austrijanci nisu službeno priznali Crnu Goru kao suverenu državu i zatražili su od Crnogoraca potpuno povlačenje s obale, u zamjenu da se crnogorskim plemenima dopusti da koriste pašnjake za svoje ovce i goveda u Kotoru.

Godine 1842. Njegoš i Ali Paša susreli su se u dubrovačkoj palači kako bi pregovarali o miru. Postigli su sporazum.

Napadi Osman paše na južnu Crnu Goru

Osman Paša bio je izuzetan političar i vojskovođa. Unatoč srpskom porijeklu, nije bio naklonjen Crnoj Gori i Njegošu. Osman Paša je napao južnu Crnu Goru 1843. godine, a njegove su snage ubrzo strateški zauzele važna ostrva u Crnoj Gori i tako onemogućile vanjsku trgovinu ove zemlje.

Njegoš je silom pokušao vratiti ostrva, ali neuspiješno. Potražio je podršku Rusije i Francuske. Na njegovo iznenađenje, Rusi nisu bili zainteresovani za ovaj slučaj, kao ni Francuzi.

Krajem 1846. godine, Crna Gora je pogođena snažnom sušom, nakon čega je uslijedila katastrofalna glad 1847. godine. Osman Paša iskoristio je nesreću Crne Gore i obećao nekim od crnogorskih glavara veliku količinu pšenice ako se podignu protiv Petrovića.

Njegoš je proveo veći dio kasne 1846. godine u Beču nadgledajući štampanje svoje epske pjesme, „Gorski vijenac“.

Vođe pobune bili su Markiša Plamenac i Todor Božović. Dana 26. marta 1847., Plamenac je vodio pobunu na strani Turaka. Na sreću za Njegoša, neki pripadnici plemena ostali su odani Petrovićima.

Oko dvije sedmice kasnije, oko 2.000 Petrovićevih ljudi prisilili su Turke na povlačenje. Plamenac je tada pobjegao iz Crne Gore

Njegoš je uklonio one koji su ga izdali. Osman Paša je naknadno pokušao par atentata na Njegoša koji je preživio nekoliko pokušaja trovanja i podmetanje eksploziva ispred njegovog štaba.

Do 1848. godine situacija na južnoj granici Crne Gore se stabilizovala.

Uloga u usponu južnoslovenskog nacionalizma

Do sredine 1840-ih, ideja ujedinjenja svih Južnih Slovena u zajedničku državu dobila je veliku potporu od Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana. Njegoševa putovanja u Austriju i Italiju doprinijeli su stavu da svi južni Sloveni dijele zajedničku kulturnu i jezik.

Njegova je korespondencija s južnoslovenskim vođama u susjednim zemljama poremetila Austrijance koji su željeli izbjeći južnoslovenske ustanke na Habsburškoj teritoriji.

Beč je povećao nadzor vladika. Njegoš podupirao napore bana Josipa Jelačića da se odupre provođenju mađarskog kao službenog jezika Hrvatske.

Kasnije je, Njegoš počeo razmjenjivati pisma s knezom Aleksandrom i Srbijom i političarem Ilijom Garašaninom, koji je nastojao obezbijediti Srbiji pristup moru i oživjeti srednjovjekovno srpsko carstvo. Crnogorska geografska lokacija učinila se posebno značajnim Garašaninu zbog blizine Jadranskog mora.

U aprilu 1848. godine Njegoš je bio domaćin srbijanskog izaslanika Matije Bana u Cetinju. Dok su Srbi bili više usredotočeni na destabilizaciju osmanske strukture na Kosovu i Makedoniji, Njegoš se odmah bavio situacijom u susjednoj Hercegovini.

Unatoč tim razlikama, Njegoš i knez Aleksandar složili su se da bi u slučaju jedinstvene srpske države, knez Aleksandar bio proglašen vođom srpskog naroda, dok bi Njegoš postao patrijarh jedinstvene srpske pravoslavne crkve.

Kraj života i smrt

Godine 1849. Njegoš je neprestano kašljao, a uskoro je ljekar iz Kotora otkrio da ima tuberkulozu. Početkom 1850. godine bilo je jasno da mu je život ugrožen.

U proljeće je otputovao u Kotor i sastavio svoju posljednju volju i testament s namjerom da spriječi borbu za vlast. Poslao je volju vicekonzulu Gagiću u Dubrovnik.

Zatim je krenuo prema Veneciji i Padovi, gdje je proveo mnogo vremena odmarajući se i naizgled uspio zaliječiti svoju bolest. Njegov kašalj se vratio nakon osam dana; napustio je Padovu i vratio se u Crnu Goru u nadi da će svježi planinski zrak ublažiti njegove simptome.

U ljeto 1850. godine odmarao se i pisao poeziju. Zbog svog zdravstvenog stanja morao je ostati u stalnom uspravnom položaju, čak i kad spava. Do novembra 1850. godine kašalj se smirio i Njegoš je pošao na put u Italiju.

Došao je u januaru 1851. u Italiju putujući preko Venecije, Milana, Genove i Rima. Putovao je sa srbijanskim piscem Ljubomirom Nenadovićem, sa kojim je raspravljao o filozofiji i savremenoj politici. Putovanje je dokumentirano u knjizi Ljubomira Nenadovića, objavljene nakon smrti Njegoša, pod nazivom „Pisma iz Italije“.

Dok je boravio u Italiji, Njegoš je bio uznemiren izvještajima o planovima Omar Paše da uđe u Crnu Goru. Planirao je još jednu posjetu Sankt Petersburgu, kako bi dobio rusku podršku, ali je car odbio susret s njim.

Njegoš se vratio u Cetinje u avgustu 1851. godine, a zdravlje mu se tada još više pogoršalo. Umro je 31. oktobra 1851. godine okružen rodbinom i najbližim saradnicima, samo nekoliko dana prije 38. rođendana.

Posljednjih sedam godina svog života, Njegoš je napisao svoja tri najvažnija djela: „Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“ i „Lažni car Šćepan Mali“. Njegova djela prevođena su na više stranih jezika.

Bibliografija

• „Luča  mikrokozma“ (1845. godine)
• „Gorski vijenac“ (1847. godine)
• „Lažni car Šćepan Mali“ (1851. godine)
• „Ogledalo srpsko“

Poeme:

• „Crnogorac k svemogućemu Bogu“ (1834. godine)
• „Oda na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvoga“ (1834. godine)
• „Zarobljeni Crnogorac od vile“ (1834. godine)
• „Knezu Meternihu (1836. godine)
• „Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla Petrovića Njegoša, paža ego veličestva imperatora Nikolaja I-go“ (1844. godine)
•  „Misao“ (1844. godine)
• „Posvećeno G. S. Milutinoviću (1845. godine)
• „Polazak Pompeja“ (1851. godine)