Karlo Veliki

Biografija

Karlo Veliki (lat. Carolus Magnus; njem. Karl der Große; franc. Charlemagne) je bio franački kralj, kralj Italije, prvi car Franačkog carstva i prvi car zapadne Evrope. Rođen je u Liježu u Franačkoj 02. aprila 742. godine, a umro je Ahenu u Franačkoj 28. januara 814. godine.

Roditelji Karla Velikog su bili Pipin III Mali i Bertrada od Laona. Karlo Veliki i njegov brat Karloman su vlast naslijedili od oca. Nakon što mu je brat iznenada umro Karlo Veliki je vladao po ugledu na oca. Politika mu je bila usmjerena prema papstvu.

Pobijedio je Langobarde u Italiji te je ušao u rat sa Saracenima. Isto tako, ratovao je sa istokom prilikom čega je presudio avarskoj državi. Saksonci su njegovom pobjedom bili primorani da prihvate hrišćanstvo. Svojim ratnim pobjedama omogućio je kasniji nastanak Otonske dinastije.

Sjedinivši veliki dio zapadne Evrope prozvali su ga „ocem Evrope“. Doprinijeo je oživljavanju raznih vrsta umjetnosti i uopšte kulturnom uzdizanju svog naroda. Vladao je carstvom trinaest godina. Umro je u carskoj prestonici, na prostoru sadašnje Njemačke.

Djetinjstvo

Karlo Veliki je rođen 742. godine u Liježu, na prostoru današnje Belgije. Period djetinjstva mu je protekao na dvoru njegovog oca u Ahenu. Grad Ahen je kasnije postao njegova prestonica.

Na očevom dvoru savladao je brojne vještine kao što su jahanje, mačevanje, plivanje i lov. Otac mu nije omogućio školovanje pa je Karlo čitav život ostao nepismen. Možda je iz tog razloga mnogo ulagao u obrazovanje. Oformio je Dvorsku akademiju gdje je zaposlio istaknute i školovane ljude svoga vremena. Ipak, u istoriji je ostao zapamćen kao jedan od nekoliko nepismenih vladara.

Njegova velika želja da savlada tehniku pisanja ostala je neispunjena. Međutim, koliko je ova njegova želja bila jaka svjedoče spoznaje o tome kako je do kraja svog života  ispod svog kreveta skrivao voštane tablice na kojima je tokom noći pokušavao da savlada pisanje. Kako je bio nepismen dokumente je žigosao prstenom, umjesto potpisa.

Od najranije dobi je bio vješt u jahanju i streljaštvu. Izrastao je u jakog mladića, ali niskog. Iako je bio stariji sin nije bio jedini kandidat za nasljedstvo očevog trona. Njegov mlađi brat je ozbiljno razmatran za ovu poziciju.

Karlo Veliki kao kralj

Kada je 768. godine umro Karlov otac Pipin III Mali došlo je do podjele teritorije franačkog kraljevstva između Karla i njegovog mlađeg brata Karlomana. Karlu je pripala oblast sjeverne Neusrije, Austrazije i Akvitanije.

Karlo je imao nesređene odnose sa bratom, a oni su proizašli iz njihovih suprotstavljenih stavova. Naime, Karlo je bio pod velikim uticajem papske struje, dok je njegov brat bio pobornik langobardske struje. Njihova nesloga je naročito dolazila do izražaja kada su odbijali da jedan drugom priskoče u pomoć, kao na primjer kada je Karlo bez bratove asistencije ugušio ustanak na prostoru svoje teritorije.

Jedina poveznica između nesložne braće je bila njihova majka koja je radila sve što je bilo u njenoj moći da pomiri sinove. Karlo je pod majčinim uticajem postao pristalica langobardske struje. Tako se oženio sa Dezideratom, ćerkom langobardskog kralja Deziderija. Kada je 771. godine Karloman umro Karlo je važio za jedinog franačkog kralja jer su svi Karlomanovi vazali stupili u Karlovu službu. Tako su Karlomanova djeca lišena prava na presto.

Ratovi Karla Velikog

Karlo nije dugo bio u dobrim odnosima sa langobardskim kraljem Deziderijem. Karlomanova udovica je molila kralja Deziderija da se njenoj djeci vrati pravo na presto. Kada se Deziderije obratio Karlu po ovom osnovu, između njih dvojice je došlo do još većeg razdora. Baš u tom periodu je papa Hadrijan I molio od Karla pomoć za pokretanje rata protiv Langobarda.

Opsjedanje Langobardske kraljevine od strane franačke vojske trajalo je više mjeseci, ali bez  većih pomaka zbog toga što je kralj Deziderije sa uspjehom branio svoj teritorij. Kada je Karlo stigao u Italiju dočekan je sa velikim počastima od strane pape Hadrijana. Učvrstili su veze. Karlu je potvrđena titula rimskog particija, čime je papa stavljen u zavisan odnos prema franačkom kralju.

Po povratku iz Italije Karlo je nastavio rat sa Langobardima, ovaj put sa uspjehom. Tako je 774. godine kralj Deziderije protjeran u manastir, a Karlo je postao kralj Franaka i Langobarda.

Kada se Karlo vratio u Franačku dočekao ga je ustanak langobardskih vojvoda na čelu sa Deziderijevim sinom Aldagizom. Uspješno je ugušip otpor langobardskih vojvoda. Potom je otišao u Bavarsku da i tamo uguši ustanak bavarskog vojvode i vođe Tasila, opet uspješno. Tasilo je lišen slobode, dok je njegova titula vojvode u Bavarskoj ukinuta.

Karlo je postavio svog sina Pipina za kralja langobardske kraljevine. Tamo je uspostavljena kraljevina po franačkim principima vladavine, a sin je vladao po nalozima svog oca. Uskoro je i vojvodstvo Benevent bilo pod Karlovom vlasti.

Saksonci su se digli protiv Karla. Rat protiv Saksonaca je bio jedan od najtežih Karlovih ratova. Sve je počelo 772. godine kada je sa vojskom pokorio Angarijce. Sasi su 774. godine u Hesenu izvršili pljačku manastira i crkve u Deventeru koje su se nalazile u zemlji Friza. Na to je Karlo pobjesnio i krenuo u oštar napad, toliko da su Sasi molili da dođe do primirja. Iako je prihvatio primirje, Sasi su Karlovom voljom prihvatili hrišćanstvo kao svoju vjeru.

Sasi su 778. godine pod vodstvom aristokrate Vidukinda digli novu pobunu. Osim toga, Vidukind je nametao svoje zakone kršeći sporazume postignute sa Karlom. Karlo je u bici kod Verdena 785. godine ugušio pobunjenike, poslije čega se Vidukind priklonio Karlu.

Kako je proširivao svoje teritorije, tako je dijelio granice sa novim narodima koji se često nisu slagali sa njegovom politikom. Prije svega bili su to slovenska plemena Bodrići, kao i Avari. Bodriće je lako natjerao da padnu pod njegovu vlast. Sa Avarima je bilo nešto teže, ali je ipak 795. godine situaciju okrenuo u svoju korist iskoristivši neslogu avarskih starješina. Uskoro je Avarsku državu pripojio svojoj teritoriji.

Karlo se sukobio i sa Arapskim kalifatom. Godine 778. je pošao na Pirineje gdje se odigrala bitka kod Saragose. Karlo je iz ove bitke jedva izašao žive glave. U novoj bici u Baskiji pod vodstvom prefekta Bretonske provincije po imenu Ronald Arapi su poraženi. Poslije je ova bitka opjevana kroz „Ep o Rolandu“.

U novim pohodima za proširenje teritorije 788. godine Istra je pala pod njegovu vlast. A onda se opet borio protiv Arapa 796. godine. Epilog borbe išao je u Karlovu korist i daljim proširenjem njegove teritorije. Crkvenu politiku je usmjerio protiv kulta ikona o čemu se izjasnio na sinodu u Frankfurtu 794. godine.

Karlo Veliki kao car

Kako je pokorio polovinu Evrope, postigavši veliku slavu i moć težio je stvaranju carevine. Lav III je naslijedio papu Hadrijana nakon 795. godine. Kako bi ostvario svoj cilj pobrinuo se za dobre odnose sa novim papom koji je u javnosti važio za razvratnika okruženog ženama. Optuživali su ga da prodaje crkvene dragocjenost za ličnu korist. Karlo mu je skrenuo pažnju na ponašanje u pismu iz 796. godine.

Nakon obavljene liturgije u Rimu 799. godine papa je dočekan na ulici kada je fizički napadnut od strane običnih građana i uglednih ljudi. Pokušali su da ga osakate. Papi je tom prilikom pomogao vojvoda od Spolenta koji ga je primio u svoj zamak.

Kako je bio u nezavidnom položaju papa se za pomoć obratio Karlu pismom. Našli su se u Paderbornu gdje su sklopili sporazum. Karlo je u Rim poslao dva franačka nadbiskupa kako bi istražili cijeli slučaj. Ustanovili su da je papa živio u skladu sa crkvenim propisima te da nije bio kriv za ono za šta su ga optuživali. Po Karlovoj naredbi svi koji su učestvovali u zavjeri protiv pape bili su uhapšeni i odvedeni u Franačku.

Papa je bio vrlo zahvalan Karlu te kako bi mu se odužio pozvao ga je u Rim gdje mu je upriličio svečani doček 800. godine. Papa se pred kraj iste godine svečano zakleo da je živio u sladu sa crkvenim propisima i to pred skupštinom franačkih i rimskih svjetovnih crkvenih velikaša. Delegacija iz Jerusalima je predala Karlu ključeve od grada Jerusalima.

Svi su se pokoravali Karlu, tako da ga je od carske krune dijelila formalnost krunisanja. Papa je krunisao Karla Velikog 25. decembra 800. godine u crkvi Svetog Petra u Rimu. Narod je izašao na ulice kako bi pozdravio Cara Rimljana.

Karlo Veliki je nastojao da osvoji Vizantiju i to diplomatskim metodama. Cilj mu je bio umiješati se u tamošnju politiku. Rješenje je vidio u ženidbi za vizantijsku princezu Irinu. Do ovog braka nije došlo jer je Irina protjerana na ostrvo Prinčeva od strane carigradske aristokratije.

Značajnu pažnju je usmjerio na obrazovanje. Razlog tome je bila njegova nepismenost, ali i nepismenost visokih dvorskih funkcionera. U periodu nastanka karolinške renesanse Karlo je pozvao u svoju službu anglosaskog monaha Alkuina koji je širio znanje na dvoru, a za uzvrat je bio bogato nagrađivan.

Tada je Karlo oformio Dvorsku akademiju čiji članovi su bili car i njegova porodica, ali i mnogi drugi obrazovani ljudi u tamošnjem okruženju. Ovdje su se analizirala mnoga naučna pitanja, čitana su djela mnogih pisaca, stvarali su svoju poeziju i slično. Vremenom je Karlo na dvor dovodio mnoge učene ljude koji su prenosili svoja znanja na članove akademije.

Uspostavljen je oblik feudalne organizacije između vladara i podanika. Sprovedeno je vazalstvo na relaciji seniora i službenika. Zaživilo je novo pismo „Carolina Minuscula”, koje je prvobitno bilo isključivo službeno, a potom se koristilo za svakodnevno pisanje.

Karlo Veliki je volio umjetnost. Po ugledu na vizantijske careve i njihove građevine izgradio je mnoge dvorce i crkve. Građevine koje je gradio od kamena su sačuvane, dok se onima od deveta izgubio svaki trag. Od Ahena je načinio carski grad.

Bio je uticajan i van granica svoje teritorije. Radio je u savezu protiv Vizantije zajedno sa Bagdadskim kalifom Harun-al Rašidom. Kraljevi u Škotskoj su ga smatrali za svog gospodara. Između ostalog, bio je umiješan i u englesku politiku. Širio je svoj uticaj i na istok Evrope gdje je išao u nekoliko pohoda. Kako bi spriječio Dance da napadaju zapadnoevropske obale krenuo je u pohod koji se smatra njegovim posljednjim.

Godine 806. je objavio dokument kojim je podijelio državu na svoja tri sina kako bi riješio pitanje naslijeđa za vrijeme svog života. Godine 813. je u Ahenu krunisao svog najmlađeg sina Luja za cara. Dvojica starijih sinova su umrli još dok je Karlo bio živ.

Nakon krunisanja sina za cara živio je mirnim životom na dvoru, iako je bivao sve bolesniji. Umro je na dvoru 28. januara 814. godine gdje je i sahranjen. Poslije njegove smrti došlo je do naglog razaranja države jer njegovi nasljednici nisu bili u stanju da je održe. Nakon raznih previranja Franačka carevina je 843. godine podijeljena na Italiju, Njemačku i Francusku te je ovim činom ugašeno Karlovo carstvo.