Ana Frank

Biografija

Ana Frank (Annelies Marie Frank) je najpoznatija jevrejska žrtva holokausta. Rođena je 12. juna 1929. godine u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj, a umrla u koncentracionom logoru Bergen-Belzen, pokraj Hanovera u martu 1945. godine.

Dnevnik koji je vodila za vrijeme Drugog svjetskog rata postao je klasik u ratnoj književnosti i danas je jedna od najčitanijih knjiga na svijetu. Po dnevniku je snimljeno više istoimenih filmova.

Živjela je većinu svog života u Amsterdamu ili oko Amsterdama, glavnog grada Holandije. Bila je službeno Njemica do 1941. godine. Tada je izgubila nacionalnost zbog antisemitskih pravila nacističke Njemačke.

Nakon smrti postala je poznata u svijetu, kada je njen dnevnik štampan. U dnevniku bilježi događaje tokom skrivanja od njemačke okupacije Holandije u Drugom svjetskom ratu.

Anina porodica se preselila iz Njemačke u glavni grad Holandije, u Amsterdam 1933. godine. To je bilo iste godine kada su nacisti jačali u Njemačkoj. Do početka 1940. godine, zbog nacističke okupacije Holandije, bili su zarobljeni u Amsterdamu.

Progon židovskog naroda porastao je 1942. godine, a porodica se odlučila sakriti. Skrivali su se u tajnim sobama zgrade čije su prostorije služile kao kancelarije Aninog oca. Nakon dvije godine skrivanja, pronašli su ih nacisti i odveli u koncentracioni logor.

Anu i njenu sestru Margot, kasnije su prevezli u koncentracioni logor Bergen-Belzen. Hrana u logoru bila je slaba, sanitarna oprema strašno loša. Tamo su obje umrle od tifusa u martu 1945. godine.

Ana Frank umrla je samo nekoliko sedmica prije nego što su britanski vojnici oslobodili koncentracioni logor u kojem je bila zarobljena.

Imala je petnaest godina kada je umrla i jedna je od više miliona židovske djece koja su umrla u holokaustu.

Oto Frank bio je jedini preživjeli član svoje porodice. Otišao je u Amsterdam nakon rata i utvrdio da je Anin dnevnik spašen. Preveden je s holandskog jezika na engleski. Prvi put je štampan na engleskom jeziku 1952. godine kao „Dnevnik Ane Frank“. Poslije je prevođen na mnoge jezike.

Priča o dnevniku počinje kada je Ana na trinaesti rođendan za poklon dobila dnevnik. Pisala je o svom životu u periodu od 12. juna 1942. do 01. avgusta 1944. godine. Nakon smrti Ana postaje svjetski poznata zbog dnevnika kojeg je napisala dok se skrivala.

Život u Njemačkoj

Ana Frank rođena je u njemačkom gradu Frankfurtu na Majni, gdje je porodica njena oca živjela generacijama. Imala je sestru Margot, koja je bila tri i po godina starija od nje.

Ekonomska kriza, Hitlerov dolazak na vlast i sve veći antisemitizam prekinuli su bezbrižan život jedne porodice. Kao i mnogi drugi Židovi, Oto Frank (Anin otac) i njegova supruga, Edit (Anina majka), odlučuju napustiti Njemačku.

Holandija

Oto pronalazi posao u Amsterdamu i zajedno sa porodicom seli u Holandiju. Djeca idu u školu, Oto naporno radi na svom poslu, a Edit, kao domaćica, brine o djeci i kućnim poslovima.

Kada se povećala prijetnja od rata u Europi, Oto i njegova porodica pokušavaju emigrirati u Englesku ili SAD, ali ti pokušaji ne uspijevaju. Tako onda, 01. septembra 1939. godine Njemačka napada Poljsku i tada počinje Drugi svjetski rat.

Neko vrijeme postojala je nada da Holandija neće sudjelovati u ratu, ali 10. maja 1940. godine njemačke trupe napadaju zemlju. Pet dana kasnije Holandija se predaje. Ubrzo slijedi anti-židovski propisi. Ana i Margot moraju pohađati židovsku školu, a Oto gubi posao.

U junu 1942. godine „Središnji ured za židovsku iseljeništvo“ naredio je da se porodica Frank odvede u radni logor. Oto Frank je odlučio svoju porodicu sakriti u tajnim sobama gdje je njegova firma imala kancelarije. Pomogli su im neki od njegovih najvjerodostojnijih zaposlenika.

Anin otac, Oto Frank, bio je u stalnom strahu da će ih nacisti pronaći. Pokušavao je na sve moguće načine zaštititi svoju porodicu. Razgovarao je s nekim ljudima koji su radili na njegovom poslu. Jedna od njih bila je mlada žena koja je imala oko 33 godine, zvala se Mip Gis.

Oto Frank je trebao pomoć – on će pretvoriti gornji sprat firme u tajno skrovište za sebe i svoju porodicu pod nazivom „The Secret Annex“. Mip i ostali bi im trebali pomoći tako što će čuvati tajnu i donositi im hranu. Mip je pristala pomoći.

Godine 1942. porodica Frank, zajedno sa još jednom židovskom porodicom, Van Pelsom (i njihovim sinom Petrom) i stomatologom Fricom Pfeferom preselila se u tajno skrovište koji su pripremili. Planirali su ostati tamo do kraja rata. Nadali su se kako će rat uskoro završiti, ali nije.

Proveli su oko dvije i pol godine u skrovištu gdje nikada nisu mogli izaći na sunčevu svjetlost. Tokom dana porodica je morala biti vrlo tiha, jer se posao nastavio dolje u kancelarijama, a svi radnici nisu znali da se porodica Frank skriva u gornjem dijelu zgrade.

Pomagači su bili još Viktor Kugler, Johanes Klajman, Bel Foskujl, Jan Gis i Johanes Henrik Foskujl. Samo su oni znali za tajno skrovište u kojem se skrivala židovska porodica. Oni ne samo da su pribavljali hranu, odjeću i knjige, već su bili i kontakt sa vanjskim svijetom. Život u tajnom skrovištu tekao im je u stalnom strahu i neizvjesnosti.

Hapšenje i deportacija

Nacistički vojnici pronašli su Frankovo ​​skriveno mjesto. Dana 04. avgusta 1944. otkriveni su i uhapšeni zajedno sa njihovim pomoćnicima Johanesom Klajmanom i Viktorom Kuglerom. Odveli su ih u zatvor. A onda su ih iz zatvora prevezli u kamp Vesterbork, odakle su deportovani u Aušvic. Dva pomoćnika upućuju se u logor Amersfort.

Johanes Klajman pušten je ubrzo nakon njegovog hapšenja, šest mjeseci kasnije Viktor Kugler je pobjegao. Neposredno nakon hapšenja Mip Gis spašava Anin dnevnik i papire koji su ostavljeni u tajnom skrovištu. Čuvala je dnevnik i nadala se da će Ana doći po njega, međutim Ana se nikad nije vratila.

Iako se intenzivno istraživalo, nikada nije bilo jasno kako je otkriveno skrovište. U pismima koje je napisao Anin otac tokom 1945. godine, isticao je svoje uvjerenje da su bili izdani.

Oto Frank se vraća

Oto Frank jedini je preživjeli član porodice. Tokom svog dugog putovanja nazad u Holandiju saznaje da je njegova supruga, Edit, umrla. Ne zna ništa o svojim kćerima i još se nada da će ih ponovno vidjeti. Dolazi u Amsterdam početkom jula.

Oto Frank pokušava pronaći svoje kćeri, ali po dolasku u Amsterdam prima vijest da su obje umrle od bolesti u logoru. Mip Gis, koju je pronašao,  daje mu Anine dnevnike. Oto čita dnevnik i otkriva sasvim drugu Anu. Iznenađen je i oduševljen njenim pisanjem.

Dnevnik Ane Frank

Na trinaesti rođendan Ana dobija knjigu od oca, crno-bijelih korica i malim katancem na prednjoj strani. Uvidjela je da je knjigu najbolje iskoristiti za pisanje dnevnika. I tada je sve počelo. Sam početak pisanja dnevnika odnosi se na normalan život i svakodnevnicu.

Dnevnik je nazvala „Keti“. Ana je bila mlada djevojka, ali je znala lijepo pisati. Pisala je uobičajenim stvarima o kojima djevojke razmišljaju – kako se zbližiti sa svojim prijateljima i roditeljima, dječacima, o svom životu i emocijama.

Nakon nekog vremena, Ana je postala ambiciozna po pitanju pisanja knjige. Nadala se da će napisati knjigu koju će svi čitati.

Ani je u ratu dnevnik predstavljao najboljeg prijatelja, neko kome se može povjeriti u tako teškim trenucima. Pored svojih tajni, strepnji, nadanja i doživljaja, ona u dnevnik bilježi i kratke priče i prikuplja citate i lijepe rečenice drugih pisaca.

Tokom dvije godine provedene u skrivanju od nacista sa svojom porodicom u Amsterdamu, Ana je u dnevnik zapisivala događaje sa kojima su se suočavali. Pisala je o očajanju, o gubitku nade, o strahu koji je svakim danom bio sve veći. Tako je napisala: „Došla sam do tačke gdje se strašno brinem hoću li živjeti ili umrijeti“.

Ovo je napisala 03. februara 1944. godine: „Svijet će se nastaviti okretati bez mene, a ne mogu ništa učiniti da promijenim događaje“. Međutim, sam čin pisanja pomogao je Ani da održi zdrav razum. „Kad pišem, mogu se odvojiti od svih mojih briga“, napisala je 05. aprila 1944. godine.

Dnevnik Ane Frank svojevremeno postaje pisanje pisama imaginarnoj prijateljici Keti, kako je i nazvala dnevnik. Skoro svako poglavlje započinje sa „Draga Keti“, a završava sa „Tvoja Ana“. U ovoj formi Ana Frank dala je neke od najiskrenijih i najpotresnijih svjedočanstava o životu jedne djevojčice, okružene strahotama.

Pisanjem pokazala je kreativnost, mudrost, dubinu emocija i retoričku moć daleko iznad njenih godina.

Ana je u svom dnevniku napisala da želi postati pisac ili novinar u budućnosti i da želi objaviti svoj dnevnik kao roman.

Nakon Anine smrti prijatelji uvjeravaju Ota Franka da dnevnik ima veliku izražajnu moć i 25. juna 1947. godine dnevnik je objavljen u izdanju od 3 000 primjeraka. Zapravo, izdaje se knjiga utemeljena na tekstovima iz dnevnika.

Ono što slijedi kasnije je mnogo više izdanja, prevoda na brojne jezike (67 jezika) i snimanje filma.

„Dnevnik Ane Frank“ jedna je od najčitanijih knjiga svih vremena širom svijeta. Anin dnevnik je zapravo priča o vjeri, nadi i ljubavi. Knjiga se nalazi na listi Le Mondeovih 100 knjiga prošlog vijeka.

“ Dnevnik Ane Frank“ je knjiga koja je svoju popularnost stekla ne samo zbog izuzetnih događaja koji su u njemu opisani, već i zbog Aninog izvanrednog pripovjedačkog dara i njenog neumornog duha kroz najstrašnije okolnosti.

Oto Frank je odgovarao na hiljade pisama ljudi koji su čitali dnevnik njegove kćeri. Godine 1960. kuća Ane Frank postaje muzej. Oto Frank ostaje uključen u sve poslove muzeja Ane Frank i provodi kampanje za ljudska prava i slobode sve do svoje smrti 1980. godine. Kopija dnevnika Ane Frank prikazana je u „Anne Frank Zentrumu“ u Berlinu u Njemačkoj.

U maju 2018. godine istraživači su otkrili dvije skrivene stranice dnevnika koji su sadržavale intimne zapise Ane Frank. Stranice su bile prekrivene zalijepljenim smeđim papirom. Na skrivenim stranicama piše: „Ponekad zamislim da bi netko mogao doći meni i zamoliti da ga obavijestim o seksualnim pitanjima“. Ana je takođe pisala o svom menstrualnom ciklusu, rekavši da je to „znak da je zrela“.

„Dnevnik Ane Frank“ prikazuje stvarno stanje jedne porodice u nemilosrdnim okolnostima. Strah je bio sastavni dio njihovog života pune dvije godine.

U subotu, 01. maja 1943. godine Ana je zapisala:

„Kad mislim na to kako mi ovdje živimo, obično dolazim do zaključka da je ovo raj u poređenju sa onim kako mora da žive drugi Jevreji koji se nisu sklonili. Pa i pored toga, kasnije, kad sve opet bude normalno, zgranjavat će me kad se budem sjetila kako smo mi, kojima je kod kuće sve bilo potaman, mogli da se spustimo tako nisko. Mislim na to kako su naši maniri popustili. … Margo nosi prsluk dva broja manji od njenog. Mama i Margo provele su cijelu zimu sa tri potkošulje koje su naizmjenice nosile, a moja je tako mala da mi ne doseže ni do pupka. Ali, sve su to stvari preko kojih se može preći.“

Jedini kontakt sa stvarnim svijetom je bio onaj sa njihovim pomagačima.

U petak, 23. jula 1943. godine Ana je u dnevnik upisala:

„Draga Keti“,

Da ti šale radi ispričam što bi bila prva želja svakoga od nas kada budemo smjeli opet napolje. Margo i g. van Dan žele više no išta toplo kupanje u kadi do vrha napunjenoj vodom u kojoj bi ostali najmanje pola sata. Gđa van Dan najviše bi željela da prvo ide na kolače sa kremom. Dusl ne misli ni na šta drugo već da vidi Lotje, svoju ženu. Mama na svoju kavu. Tata će prvo da posjeti g. Fosna, Peter u grad u bioskop, dok bi za mene to bilo takvo blaženstvo, da ne bih znala odakle da počnem. Ali najviše od svega čeznem za našom kućom i da se mogu kretati slobodno i da opet dobijem pomoć u radu, drugim riječima – čeznem za školom“.

Velika tuga je pogađala Anu tokom boravka u skrovištu. Odrastala je u djevojku, prolazila pubertet, uviđala je da se mijenja. Silno je htjela da se sve što prije završi. Odrastanje je postalo mukotrpno za djevojčicu.

U nedjelju 2. januara 1944. godine Ana zapisuje:

„Zatvorila sam se u sebe, samo sebe posmatram i spokojno zapisujem sve svoje radosti, brige i prkose u dnevnik. Ovaj dnevnik mnogo znači za mene, jer je postao knjiga-podsjetnik u mnogim stvarima, ali na priličnom broju stranica sigurno bih mogla staviti: „Bilo pa prošlo““.

Bez obzira na tešku situaciju Ana nikad ne gubi nadu da će jednog dana objaviti dnevnik i pretvoriti ga u knjigu. Iako je to učinio njen otac, želja joj se ostvarila.

U srijedu, 29. marta 1944. godine zapisala je:

„Samo zamisli koliko bi bilo interesantno kad bi objavili romansu Tajnog skrovišta. Sam naslov bio bi dovoljan da navede ljude na pomisao da je to detektivski roman. Ali, ozbiljno, izgledalo bi sasvim smiješno kada bismo mi, Jevreji, deset godina poslije rata ispričali kako smo ovdje živjeli, šta smo jeli i razgovarali. Iako ti puno pričam, ipak znaš vrlo malo o našim životima ovdje“.

Kako je vrijeme odmicalo postali su svjesni da im se čas, kada će ih nacisti pronaći, bliži. Sve je postala samo, gola utrka s vremenom.

Subota, 15. juli 1944. godine:

„Jednostavno ne mogu izgraditi svoje nade na temelju koji se sastoji od kaosa, nesreće i smrti. Vidim kako svijet postupno postaje divlji i čujem grmljavinu koja se stalno približava, koja će i nas uništiti, osjećam patnje milijuna, a ipak kad pogledam u nebo, mislim da će se sve urediti, da će ova surovost prestati i da će se mir i spokojstvo opet vratiti. A dotle moram očuvati svoje ideale, jer će možda doći vrijeme kada ću biti u stanju da ih sprovedem“.

U utorak, 04. aprila 1944. godine Ana Frank u svoj dnevnik upisala je svoju najtužniju rečenicu:

„Želim da živim i poslije smrti! I stoga sam zahvalna Bogu što mi je pružio ovaj dar, ovu mogućnost da razvijem sebe i pisanjem izražavam sve ono što je u meni“.

Ana Frank simbol je borbe protiv nacizma, a isto tako i protiv nečovječnosti u svakom njenom obliku. Njene riječi ne blijede, čak šta više, vremenom dobijaju neku novu snagu i mudrost.

Ovo su neki od njenih citata:

• „Ljudi ti mogu reći da začepiš, ali to te ne sprječava u tome da imaš vlastito mišljenje“.
• „Na duge staze, najoštrije oružje od svih jest dobra i nježna duša“.
• „Sjeti se sve ljepote koja je oko tebe i budi sretan“.
• „Kako je divno to da nitko ne mora čekati ni trenutak da bi počeo svijet činiti boljim“.